Za mjesec dana nećemo proslaviti 71. godišnjicu oslobođenja Splita. Nećemo, jer se već dvadesetak godina većinski stidimo toga datuma i svega što on simbolizira. Nitko – osim rodbine – neće ožaliti ni pogibiju Palmine Piplović, jedne od posljednjih žrtava nacističkog terora u gradu.
Imala je 22 godine kad su je 7. listopada 1944. Nijemci uhapsili. Tri dana mučena je u zatvoru. Kroz kakve je strahote prošla, nikada nećemo saznati. Moglo se vidjeti da su joj čupali nokte. Što su sve drugo činili, zaklonila je odjeća, a potom plitki, neoznačeni grob. Zajedno s Nikolom Zavoreom i njemačkim vojnikom, stanovitim brijačem Fritzom, obješena je o stup električne rasvjete na predjelu Ljubinac, na putu između Bilankuše i Majdana. Razlog? Poticali su njemačke vojnike da dezertiraju.
Stajali su u košu kamiona kada su im oko vrata vezali omče. A onda je vozač stisnuo papučicu gasa. Dva dana izmučeno tijelo mlade cure visjelo je na stupu, da bi je potom milosrdno pokopali kao pregaženog psa, koji metar dalje, uz rub puta. Po okončanju rata, ekshumirana je i dostojno sahranjena. Palmina Piplović u prah se pretvorila, ostale su samo ostrižene pletenice s fjokićima, koje obitelj i danas čuva.
Uspomenu na nju dugo je čuvao i dječji vrtić na Marjanu. A onda je došla mlada demokracija. Kad bolje razmislimo, Palmina je u novom poretku dobro i prošla. Spomen-ploču na njezinoj rodnoj kući nitko nije minirao. U danima kada su splitski antifašisti letjeli u nebo, onda je ostala na svome mjestu. Do ploče nisi mogao ako ne otvoriš kapiju i uđeš u mali, tijesni dvor, a noćni bombaši su bili, valjda, klaustrofobični ili naprosto pičke uplašene mogućnošću da im domaćin zvekne jednu preko ušiju. Tete iz vrtića koji je instantno preimenovan, skinule su staru tablu s imenom i Palminin portret koji su potom pristojno vratili obitelji. Tko se htio obavijestiti, toliko je o Palmini Piplović odavno mogao saznati.
Nikada, međutim, u javnost nije procurio jedan detalj koji priči o „zagrobnome životu“ splitske heroine daje nepodnošljivo mučan akcent. Na čijoj je parceli, naime, podignut dječji vrtić koji je desetljećima nosio njezino ime? Tu potankost otkrio mi je Radovan Piplović Piple, Palminin nećak. Stariji sportski zanesenjaci pamte ga atletskog šampiona. Koliko je bio dobar, što je sve u sportskoj karijeri osvojio, ne bih vam znao reći. Ali pretpostavljam da nije bio za bacit kad mu je slavni Emil Zatopek svojedobno darovao vlastite sprinterice koje Piple i danas gordo čuva izložene na zidu svoje konobe.
No, da se mi vratimo njegovoj teti i vrtiću koji se ponosio njezinim imenom. Na čijoj je zemlji on podignut? Nećete vjerovati… „Jednega dana tamo nike teške godine“, kako bi to rekao Toma Bebić, drugovi su posjetili tužni dom obitelji Piplović i domaćinima se požalili kako pritiče dice, a fali mista za njih skućit. Eto, Varoš je pun malešnih djevojčica i dječaka, a nigdi lipe particele da se izgradi jedan šesni dičji vrtić.
Mile Piplović, zanimanjem mesar, nastavljač uhodanog obiteljskog obrta, imao je pet sinova i tri kćeri. Svi su bili partizani ili, kao Palmina, ilegalci. Špira su pojeli vukovi na Zelengori. Karla, nogometaša RNK Split i člana Prvog splitskog partizanskog odreda, Talijani su u zatvoru toliko prebili da nikada više nije došao sebi. Umro je u duševnoj bolnici. Za Palminu znate. Kad su drugovi navratili u dom Piplovićevih, Mile je već bio pokojan. Njegovi sinovi nisu se, međutim, ni najmanje kolebali. Što je bilo familiji koja je toliko dala, odreći se još i pišljive parcele ispod marjanske vidilice, koja je stoljećima bila u njihovom vlasništvu?! Zemljište koje je i onda, a kamoli danas, vrijedilo cijelo bogatstvo, oni su velikodušno darovali za opće dobro, ništa ne uvjetujući, čak ni ime budućeg vrtića. I nikada nisu požalili. Jer, gdje ćeš veće sreće od spoznaje da si tolikoj djeci uljepšao nježne godine?! Ljude ispunjava ponosom spoznaja da su jednoj jedincatoj osobi darovali osmijeh, a zamislite koje je to postignuće tisućama klinaca priuštiti veselje.
Kada su, dakle, neki drugi drugovi, ovaj put prerušeni u gospodu, skidali ploču s imenom Palmine Piplović sa zida vrtića, nisu se samo narugali njezinoj patriotskoj žrtvi, nego i ozakonili pljačku. I baš kao što ona nikako nije mogla razumjeti kako to možeš biti Hrvatom, a zvati se ustašom, tako ni moja malenkost nikada neće razumjeti zašto je Palmina Piplović morala umrijeti dva puta. Prvi put kada su joj presudili Nijemci, i drugi put kada su je pokopali njezini sugrađani koji su taj reprizni sprovod još pokušali podvaliti kao izraz domoljublja.
Priča o Palmini
Za mjesec dana nećemo proslaviti 71. godišnjicu oslobođenja Splita. Nećemo, jer se već dvadesetak godina većinski stidimo toga datuma i svega što on simbolizira. Nitko – osim rodbine – neće ožaliti ni pogibiju Palmine Piplović, jedne od posljednjih žrtava nacističkog terora u gradu.
Imala je 22 godine kad su je 7. listopada 1944. Nijemci uhapsili. Tri dana mučena je u zatvoru. Kroz kakve je strahote prošla, nikada nećemo saznati. Moglo se vidjeti da su joj čupali nokte. Što su sve drugo činili, zaklonila je odjeća, a potom plitki, neoznačeni grob. Zajedno s Nikolom Zavoreom i njemačkim vojnikom, stanovitim brijačem Fritzom, obješena je o stup električne rasvjete na predjelu Ljubinac, na putu između Bilankuše i Majdana. Razlog? Poticali su njemačke vojnike da dezertiraju.
Stajali su u košu kamiona kada su im oko vrata vezali omče. A onda je vozač stisnuo papučicu gasa. Dva dana izmučeno tijelo mlade cure visjelo je na stupu, da bi je potom milosrdno pokopali kao pregaženog psa, koji metar dalje, uz rub puta. Po okončanju rata, ekshumirana je i dostojno sahranjena. Palmina Piplović u prah se pretvorila, ostale su samo ostrižene pletenice s fjokićima, koje obitelj i danas čuva.
Uspomenu na nju dugo je čuvao i dječji vrtić na Marjanu. A onda je došla mlada demokracija. Kad bolje razmislimo, Palmina je u novom poretku dobro i prošla. Spomen-ploču na njezinoj rodnoj kući nitko nije minirao. U danima kada su splitski antifašisti letjeli u nebo, onda je ostala na svome mjestu. Do ploče nisi mogao ako ne otvoriš kapiju i uđeš u mali, tijesni dvor, a noćni bombaši su bili, valjda, klaustrofobični ili naprosto pičke uplašene mogućnošću da im domaćin zvekne jednu preko ušiju. Tete iz vrtića koji je instantno preimenovan, skinule su staru tablu s imenom i Palminin portret koji su potom pristojno vratili obitelji. Tko se htio obavijestiti, toliko je o Palmini Piplović odavno mogao saznati.
Nikada, međutim, u javnost nije procurio jedan detalj koji priči o „zagrobnome životu“ splitske heroine daje nepodnošljivo mučan akcent. Na čijoj je parceli, naime, podignut dječji vrtić koji je desetljećima nosio njezino ime? Tu potankost otkrio mi je Radovan Piplović Piple, Palminin nećak. Stariji sportski zanesenjaci pamte ga atletskog šampiona. Koliko je bio dobar, što je sve u sportskoj karijeri osvojio, ne bih vam znao reći. Ali pretpostavljam da nije bio za bacit kad mu je slavni Emil Zatopek svojedobno darovao vlastite sprinterice koje Piple i danas gordo čuva izložene na zidu svoje konobe.
No, da se mi vratimo njegovoj teti i vrtiću koji se ponosio njezinim imenom. Na čijoj je zemlji on podignut? Nećete vjerovati… „Jednega dana tamo nike teške godine“, kako bi to rekao Toma Bebić, drugovi su posjetili tužni dom obitelji Piplović i domaćinima se požalili kako pritiče dice, a fali mista za njih skućit. Eto, Varoš je pun malešnih djevojčica i dječaka, a nigdi lipe particele da se izgradi jedan šesni dičji vrtić.
Mile Piplović, zanimanjem mesar, nastavljač uhodanog obiteljskog obrta, imao je pet sinova i tri kćeri. Svi su bili partizani ili, kao Palmina, ilegalci. Špira su pojeli vukovi na Zelengori. Karla, nogometaša RNK Split i člana Prvog splitskog partizanskog odreda, Talijani su u zatvoru toliko prebili da nikada više nije došao sebi. Umro je u duševnoj bolnici. Za Palminu znate. Kad su drugovi navratili u dom Piplovićevih, Mile je već bio pokojan. Njegovi sinovi nisu se, međutim, ni najmanje kolebali. Što je bilo familiji koja je toliko dala, odreći se još i pišljive parcele ispod marjanske vidilice, koja je stoljećima bila u njihovom vlasništvu?! Zemljište koje je i onda, a kamoli danas, vrijedilo cijelo bogatstvo, oni su velikodušno darovali za opće dobro, ništa ne uvjetujući, čak ni ime budućeg vrtića. I nikada nisu požalili. Jer, gdje ćeš veće sreće od spoznaje da si tolikoj djeci uljepšao nježne godine?! Ljude ispunjava ponosom spoznaja da su jednoj jedincatoj osobi darovali osmijeh, a zamislite koje je to postignuće tisućama klinaca priuštiti veselje.
Kada su, dakle, neki drugi drugovi, ovaj put prerušeni u gospodu, skidali ploču s imenom Palmine Piplović sa zida vrtića, nisu se samo narugali njezinoj patriotskoj žrtvi, nego i ozakonili pljačku. I baš kao što ona nikako nije mogla razumjeti kako to možeš biti Hrvatom, a zvati se ustašom, tako ni moja malenkost nikada neće razumjeti zašto je Palmina Piplović morala umrijeti dva puta. Prvi put kada su joj presudili Nijemci, i drugi put kada su je pokopali njezini sugrađani koji su taj reprizni sprovod još pokušali podvaliti kao izraz domoljublja.