A nasty surprise in a sandwich,
A drawing-pin caught in your sock,
The limpest of shakes from a hand which
You’d thought would be firm as a rock,
A serious mistake in a nightie,
A grave disappointment all round
Is all that you’ll get from th’Almighty,
Is all that you’ll get underground.
Oh he said: ‘If you lay off the crumpet
I’ll see you alright in the end.
Just hang on until the last trumpet.
Have faith in me, chum-I’m your friend.’
But if you remind him, he’ll tell you:
‘I’m sorry, I must have been pissed-
Though your name rings a sort of a bell. You
Should have guessed that I do not exist.
‘I didn’t exist at Creation,
I didn’t exist at the Flood,
And I won’t be around for Salvation
To sort out the sheep from the cud-
‘Or whatever the phrase is. The fact is
In soteriological terms
I’m a crude existential malpractice
And you are a diet of worms.
‘You’re a nasty surprise in a sandwich.
You’re a drawing-pin caught in my sock.
You’re the limpest of shakes from a hand which
I’d have thought would be firm as a rock,
‘You’re a serious mistake in a nightie,
You’re a grave disappointment all round-
That’s all you are, ‘ says th’Almighty,
‘And that’s all that you’ll be underground.’
___________________James Fenton
***
Bog, Pjesma
U sendviču nokti il dlake,
U čarapi rajsnegla il igla,
I ljigav stisak šake,
Što izgleda čvrsta ko cigla,
Rugoba u spavaćici koju si doveo kući,
Teško razočarenje što se ukrug vrti,
To je sve što će ti dati Svemogući,
To je sve što ćeš dobit poslije smrti.
A on kaže: ‘Ako pogneš glavu,
Vidjet ćemo se kad sklopi se krug,
I do Sudnjeg dana ostaneš u tom stavu.
Vjeruj mi, jaro, ja sam tvoj drug.’
Ako ga na to podsjetiš, on ti kaže:
‘Bio sam isfuran, fakat se bojim –
Makar mi tvoje ime poznato djeluje,
Trebo si skontat da ne postojim.
Nisam postojo u vrijeme Postanja,
Nisam postojo u vrijeme Potopa,
I neću postojat u vrijeme Spasenja,
Da odvojim dobre od zlih iz istih stopa,
Il kako već fraza glasi. Ovako stvari stoje,
Što se tiče teologije spasa prve,
Ja sam zloupotreba egzistencije svoje,
A ti si hrana za crve.
Ti si u sendviču nokti il dlake.
Ti si u čarapi rajsnegla il igla.
Ti si ljigavi stisak šake
Što izgleda čvrsta ko cigla,
Ti si rugoba u spavaćici dovedena kući
Ti si teško razočarenje što se u krug vrti –
To je sve što jesi’ – kaže ti Svemogući,
‘To je sve što ćeš biti i poslije smrti.’
_____________________James Fenton
Ima li u engleskoj poeziji nakon Larkina pjesnika kojeg bi se moglo nazvati velikim? Prvo ime koje mi pada na pamet kao odgovor na takvo hipotetičko pitanje jest James Fenton. Generacijski i prijateljski povezan s autorima kakvi su Christopher Hitchens, Julian Barnes i Martin Amis, Fenton se kao pjesnik od njih razlikuje žanrovski. Ipak, problematika kojom se u svojim pjesmama bavi korespondira sa opsesivnim temama njegovih kolega i ispisnika.
1983. godine, više od dvije decenije, dakle, prije nego će Hitchens napisati knjigu god is not great (bog nije veliki), Fenton piše pjesmu koja u naslovu ima riječ God (Bog) i žanrovsko određenje – A Poem (pjesma; da ne kažem baš – poema). Hitchens insistira na malom početnom slovu kad ispisuje riječ bog. Koliko god, međutim, Fenton ne dirao u pravopisno-gramatičku konvenciju, njegova vizija u tom smislu ipak nije nimalo manje nihilistična.
Fenton se kao pjesnik razvio pod snažnim Audenovim utjecajem, a u ovoj pjesmi taj je vidljiv dvojako: i u ritmu i u kolokvijalnom zajebantskom tonu. Dok čitam ovu pjesmu, mislim na jednu bilješku Francisa Scotta Fitzgeralda iz njegove posthumno objavljene knjige The Crack-Up. Kaže Fitzgerald: “Možeš birati između Boga i Seksa. Ako izabereš oboje, ti si uskogrudi licemjer; ako ne izabereš ništa od to dvoje, ostaješ bez ičega.“ (You can take your choice between God and Sex. If you choose both, you’re smug hypocrite. If neither, you got nothing.)
Fenton, na neki način, na Larkinovom visokoprozorskom tragu želi reći da se i prvi ponuđeni Fitzgeraldov izbor svodi na – ništa. Onako antibiblijski njegov Bog se ukazuje kao Onaj koji nije. Nije ova pjesma toliko ateistička, koliko je antiteistička, ali hrišćanski antiteistička. Kako kaže Christopher Hitchens u svojoj autobiografiji Hitch-22 (knjizi, uostalom, posvećenoj upravo Jamesu Fentonu) jedna od tri linije na kojima počiva Fentonova poetika jest i neka vrsta posthrišćanskog osjećanja svijeta, kakvo uostalom postoji i kod njegovog mentora Audena. Otud u ovoj pjesmi i Postanje i Potop i Spasenje, otud i Sudnji dan ili teologija spasa.
Ključ veze, međutim, sa citiranim Fitzgeraldovim fragmentom jest ona rugoba u spavaćici dovedena kući. U nizu slika koje trebaju sugerirati razočarenje, od noktiju i dlaka u sendviču do mlitavog stiska ruke osobe za koju bi se na prvi pogled reklo da ima čvrst stisak, ova sa rugobom u spavaćici je, na izvjestan način, najsugestivnija.
Prodaju se (i) na Baščaršiji crne majice (t-shirts) sa natpisom Ne može ona biti toliko ružna, koliko ja mogu biti pijan, a i to, na neki način, stvara kontekst za tu sliku. Ono za što je Larkin smatrao da je zemaljski raj, ono na šta je on, po vlastitom mišljenju zakasnio, ono što je počelo hiljadu-devetsto-šezdeset-treće (u pjesmi Annus Mirabilis; “Nakon što je s Lady Chatterley skinuta zabrana/ I prije no prva ploča Beatlesa kreće“), već dvadeset godina kasnije pokazalo je i svoju karikaturalnu stranu. Moguće su, što bi fraza rekla, nevolje u raju, moguće je i teško razočarenje što se ukrug vrti.
U takvom svijetu, Bog kojeg nema obraća se lirskom subjektu na način, štono kažu, jalijaški. U tom smislu sam Fentonov vokativ chum preveo sa jaro, mada bi u nekom drugom našem idiomu bila moguća i neka druga rješenja. Na isti način, I must have been pissed, postaje Bio sam isfuran. Kako drukčije može i govoriti Onaj koji nije osim glasom praznine, glasom plitkoće, glasom nepostojanja? To se nepostojanje zatim prenosi u sve vremenske dimenzije, u prošlost, u sadašnjost, i u budućnost. Takva vrsta kontinuiteta nužno kulminira u slici hrane za crve. Slika je materijalistička, što bi se reklo, bliska pojedinim poznatim Hamletovim grobljanskim replikama.
Bog je ovdje Onaj koji nije, no to ne znači da se iz Fentonovih stihova ne da naslutiti nekakva skoro dekirikovska nostalgija za beskonačnim. “Ne vjerujem u Boga, ali mi nedostaje.“ – što bi, na samom početku, u prvoj rečenici svoje knjige Nije to ništa strašno, rekao Fentonov prijatelj, kolega i ispisnik Julian Barnes.
Prevodilačka sveska/7
Onaj koji nije
***
God, A Poem
A nasty surprise in a sandwich,
A drawing-pin caught in your sock,
The limpest of shakes from a hand which
You’d thought would be firm as a rock,
A serious mistake in a nightie,
A grave disappointment all round
Is all that you’ll get from th’Almighty,
Is all that you’ll get underground.
Oh he said: ‘If you lay off the crumpet
I’ll see you alright in the end.
Just hang on until the last trumpet.
Have faith in me, chum-I’m your friend.’
But if you remind him, he’ll tell you:
‘I’m sorry, I must have been pissed-
Though your name rings a sort of a bell. You
Should have guessed that I do not exist.
‘I didn’t exist at Creation,
I didn’t exist at the Flood,
And I won’t be around for Salvation
To sort out the sheep from the cud-
‘Or whatever the phrase is. The fact is
In soteriological terms
I’m a crude existential malpractice
And you are a diet of worms.
‘You’re a nasty surprise in a sandwich.
You’re a drawing-pin caught in my sock.
You’re the limpest of shakes from a hand which
I’d have thought would be firm as a rock,
‘You’re a serious mistake in a nightie,
You’re a grave disappointment all round-
That’s all you are, ‘ says th’Almighty,
‘And that’s all that you’ll be underground.’
___________________James Fenton
***
Bog, Pjesma
U sendviču nokti il dlake,
U čarapi rajsnegla il igla,
I ljigav stisak šake,
Što izgleda čvrsta ko cigla,
Rugoba u spavaćici koju si doveo kući,
Teško razočarenje što se ukrug vrti,
To je sve što će ti dati Svemogući,
To je sve što ćeš dobit poslije smrti.
A on kaže: ‘Ako pogneš glavu,
Vidjet ćemo se kad sklopi se krug,
I do Sudnjeg dana ostaneš u tom stavu.
Vjeruj mi, jaro, ja sam tvoj drug.’
Ako ga na to podsjetiš, on ti kaže:
‘Bio sam isfuran, fakat se bojim –
Makar mi tvoje ime poznato djeluje,
Trebo si skontat da ne postojim.
Nisam postojo u vrijeme Postanja,
Nisam postojo u vrijeme Potopa,
I neću postojat u vrijeme Spasenja,
Da odvojim dobre od zlih iz istih stopa,
Il kako već fraza glasi. Ovako stvari stoje,
Što se tiče teologije spasa prve,
Ja sam zloupotreba egzistencije svoje,
A ti si hrana za crve.
Ti si u sendviču nokti il dlake.
Ti si u čarapi rajsnegla il igla.
Ti si ljigavi stisak šake
Što izgleda čvrsta ko cigla,
Ti si rugoba u spavaćici dovedena kući
Ti si teško razočarenje što se u krug vrti –
To je sve što jesi’ – kaže ti Svemogući,
‘To je sve što ćeš biti i poslije smrti.’
_____________________James Fenton
Ima li u engleskoj poeziji nakon Larkina pjesnika kojeg bi se moglo nazvati velikim? Prvo ime koje mi pada na pamet kao odgovor na takvo hipotetičko pitanje jest James Fenton. Generacijski i prijateljski povezan s autorima kakvi su Christopher Hitchens, Julian Barnes i Martin Amis, Fenton se kao pjesnik od njih razlikuje žanrovski. Ipak, problematika kojom se u svojim pjesmama bavi korespondira sa opsesivnim temama njegovih kolega i ispisnika.
1983. godine, više od dvije decenije, dakle, prije nego će Hitchens napisati knjigu god is not great (bog nije veliki), Fenton piše pjesmu koja u naslovu ima riječ God (Bog) i žanrovsko određenje – A Poem (pjesma; da ne kažem baš – poema). Hitchens insistira na malom početnom slovu kad ispisuje riječ bog. Koliko god, međutim, Fenton ne dirao u pravopisno-gramatičku konvenciju, njegova vizija u tom smislu ipak nije nimalo manje nihilistična.
Fenton se kao pjesnik razvio pod snažnim Audenovim utjecajem, a u ovoj pjesmi taj je vidljiv dvojako: i u ritmu i u kolokvijalnom zajebantskom tonu. Dok čitam ovu pjesmu, mislim na jednu bilješku Francisa Scotta Fitzgeralda iz njegove posthumno objavljene knjige The Crack-Up. Kaže Fitzgerald: “Možeš birati između Boga i Seksa. Ako izabereš oboje, ti si uskogrudi licemjer; ako ne izabereš ništa od to dvoje, ostaješ bez ičega.“ (You can take your choice between God and Sex. If you choose both, you’re smug hypocrite. If neither, you got nothing.)
Fenton, na neki način, na Larkinovom visokoprozorskom tragu želi reći da se i prvi ponuđeni Fitzgeraldov izbor svodi na – ništa. Onako antibiblijski njegov Bog se ukazuje kao Onaj koji nije. Nije ova pjesma toliko ateistička, koliko je antiteistička, ali hrišćanski antiteistička. Kako kaže Christopher Hitchens u svojoj autobiografiji Hitch-22 (knjizi, uostalom, posvećenoj upravo Jamesu Fentonu) jedna od tri linije na kojima počiva Fentonova poetika jest i neka vrsta posthrišćanskog osjećanja svijeta, kakvo uostalom postoji i kod njegovog mentora Audena. Otud u ovoj pjesmi i Postanje i Potop i Spasenje, otud i Sudnji dan ili teologija spasa.
Ključ veze, međutim, sa citiranim Fitzgeraldovim fragmentom jest ona rugoba u spavaćici dovedena kući. U nizu slika koje trebaju sugerirati razočarenje, od noktiju i dlaka u sendviču do mlitavog stiska ruke osobe za koju bi se na prvi pogled reklo da ima čvrst stisak, ova sa rugobom u spavaćici je, na izvjestan način, najsugestivnija.
Prodaju se (i) na Baščaršiji crne majice (t-shirts) sa natpisom Ne može ona biti toliko ružna, koliko ja mogu biti pijan, a i to, na neki način, stvara kontekst za tu sliku. Ono za što je Larkin smatrao da je zemaljski raj, ono na šta je on, po vlastitom mišljenju zakasnio, ono što je počelo hiljadu-devetsto-šezdeset-treće (u pjesmi Annus Mirabilis; “Nakon što je s Lady Chatterley skinuta zabrana/ I prije no prva ploča Beatlesa kreće“), već dvadeset godina kasnije pokazalo je i svoju karikaturalnu stranu. Moguće su, što bi fraza rekla, nevolje u raju, moguće je i teško razočarenje što se ukrug vrti.
U takvom svijetu, Bog kojeg nema obraća se lirskom subjektu na način, štono kažu, jalijaški. U tom smislu sam Fentonov vokativ chum preveo sa jaro, mada bi u nekom drugom našem idiomu bila moguća i neka druga rješenja. Na isti način, I must have been pissed, postaje Bio sam isfuran. Kako drukčije može i govoriti Onaj koji nije osim glasom praznine, glasom plitkoće, glasom nepostojanja? To se nepostojanje zatim prenosi u sve vremenske dimenzije, u prošlost, u sadašnjost, i u budućnost. Takva vrsta kontinuiteta nužno kulminira u slici hrane za crve. Slika je materijalistička, što bi se reklo, bliska pojedinim poznatim Hamletovim grobljanskim replikama.
Bog je ovdje Onaj koji nije, no to ne znači da se iz Fentonovih stihova ne da naslutiti nekakva skoro dekirikovska nostalgija za beskonačnim. “Ne vjerujem u Boga, ali mi nedostaje.“ – što bi, na samom početku, u prvoj rečenici svoje knjige Nije to ništa strašno, rekao Fentonov prijatelj, kolega i ispisnik Julian Barnes.