W. H. AudenHow wonderfully your songs begin
With praise of Nature and her beauty,
But then, as if it were a duty,
You drag some god-damned sweetheart in.
Did you imagine she’d be flattered?
They never sound as if they mattered
_________________W. H. Auden
***
Goetheu: Pritužba
Kako si prekrasno započinjo pjesme,
Hvaleći Prirodu i ljepotu njenu,
A onda, ko da se drukčije ne smije,
Dodaš neku prokletu svoju voljenu.
Jesi li mislio da dirnućeš je snažno?
A njima to izgleda nikad nije važno.
_________________W. H. Auden
Slavko Goldstein je zgodno primijetio da “od Byronova vremena nijedan engleski pjesnik nije tako brzo postao nacionalno slavljen kao Auden u tridesetim godinama prošloga stoljeća“. Tih istih tridesetih godina, Auden je napisao čuveno stihovano Pismo Lordu Byronu. Postoji kod Audena snažna svijest o pripadnosti tradiciji poezije engleskog jezika i tradiciji zapadne kulture koja se ispoljava u cijelom nizu pjesama čiji naslovi katkad podsjećaju na sadržaj kakvog udžbenika kulturne istorije. Uz Byrona, i Rimbaud, i Yeats, i Freud, i John F. Kennedy, samo su neki od likova iz naslova Audenovih pjesama. Karakteristično je, međutim, da su kod ranog Audena takve pjesme obično programske i vrlo ozbiljne, a dok su kod kasnog Audena opet lake i zajebantske, na način skoro ogdennešovski.
Dobar primjer potonjih je pjesmica (o) Goetheu. Adresirana je kao pismo; zapravo je bolje, pa čak i tačnije, reći da je adresirana kao e-mail: prvo se navodi primalac, a zatim subject. Primalac je, dakle, Goethe, a subject je – pritužba. Na šta se to Auden žali Goetheu? Na šta se pjesnik može žaliti pjesniku? Na pjesme, naravno. Auden ima problem s (nekim) Goetheovim pjesmama, a problem je tim veći jer nije da se te pjesmu njemu potpuno ne sviđaju. Naprotiv, on u njima vidi sjajan potencijal, ali neiskorišten zbog jedne fatalne Goetheove falinke. Pjesnik Goethe, recimo, po Audenovom mišljenju, svoje pjesme po pravilu započinje sjajno, pohvalama Prirodi i njenim ljepotama. Nakon takve uvertire (ili preambule), međutim, kreću problemi. Umjesto da nastavi kako je započeo, Goethe u svoje pjesme uvlači žene koje mu se trenutno dopadaju. Auden u tome vidi kalkulaciju; Goethe, po njemu, na taj način pokušava da im se umili, da im polaska, da im se dopadne. I vidi u tome dvostruki poraz: s jedne strane to kvari pjesme, a s druge, barem po njegovoj procjeni, to Goetheu ne donosi ni uspjeh kod tih žena, jer participacija u njegovim pjesmama nije nešto što bi ovima bilo značajno.
Poznata je činjenica da je Auden bio homoseksualac. (Zlobna dosjetka Juliana Barnesa iz romana Flaubertova papiga veli da je zalaganje Audena i Christophera Isherwooda za socijalizam bio tek neizravan način borbe za izmjenu zakona o homoseksualnosti.) Ipak, god-damned sweetheart iz četvrtog stiha smijemo prevesti u ženskom rodu, ne samo jer je Goethe bio straight, nego i zbog she iz petog stiha.
Ipak, pogrešno bi bilo čitati ovu pjesmu u mizoginom ključu. Ako bi u njezinu analizu uopšte vrijedilo uvlačiti podmuklo delovanje biografije, logičnije bi bilo pomisliti da se Auden preispitivao koliko je njegovom vlastitom god-damned sweetheart-u, Chesteru Kallmanu, koji je, naravno, (bio) he, bila važna participacija u njegovoj (Audenovoj) poeziji. (Po svjedočenju Christophera Hitchensa, poslije Audenove smrti, Kallman je s prezirom govorio o mogućnosti da se o njemu misli kao o “Wystanovom reliktu“.) Na tipično engleski način, Audenova ironija dade se, dakle, čitati i kao autoironija.
Hvali prirodu (ili Prirodu), pjesniče, kao da poručuje Auden, jer te ona neće razočarati. U pjesmi napisanoj u maju mjesecu 1969. godine, samo četiri godine uoči svoje svoje smrti, u pjesmi koju je, znači, napisao kao šezdesetdvogodišnjak, više od pola stoljeća nakon što je u engleskoj osnovnoj školi počeo da izučava ondašnju i onodobnu verziju poznavanja prirode i društva, Auden prirodu izdiže iznad društva, baš onako klasičarski. Josif Brodski je Audena prozvao najvećim umom dvadesetog stoljeća i time ga, na neki način, proglasio Goetheom svoje epohe. U dobi u kojoj je Auden napisao svoju pritužbenu pjesmu Goetheu, sam Goethe je napisao Izbor po srodnosti. I to je, čini se, bio izbor po srodnosti koji je odgovarao kasnom Audenu, da svoju eventualno identifikaciju sa Goetheom ne sprovodi po spomeničkoj liniji, nego po liniji zajedničke slabosti. Jer kad je pjesnik slab na neko ljudsko biće, najmanje je bitno je li ono muškog ili ženskog pola. Uostalom, već pomenuti Brodski, u pjesmi Uspomeni T. S. Eliota, pjesmi koja u mnogo čemu zvoni odnovski (Auden-ovski), piše (u prevodu Milovana Danojlića): Strast nije stvar pola nego bola.
Prevodilačka sveska/5
Priroda i društvo
***
To Goethe: A Complaint
W. H. AudenHow wonderfully your songs begin
With praise of Nature and her beauty,
But then, as if it were a duty,
You drag some god-damned sweetheart in.
Did you imagine she’d be flattered?
They never sound as if they mattered
_________________W. H. Auden
***
Goetheu: Pritužba
Kako si prekrasno započinjo pjesme,
Hvaleći Prirodu i ljepotu njenu,
A onda, ko da se drukčije ne smije,
Dodaš neku prokletu svoju voljenu.
Jesi li mislio da dirnućeš je snažno?
A njima to izgleda nikad nije važno.
_________________W. H. Auden
Slavko Goldstein je zgodno primijetio da “od Byronova vremena nijedan engleski pjesnik nije tako brzo postao nacionalno slavljen kao Auden u tridesetim godinama prošloga stoljeća“. Tih istih tridesetih godina, Auden je napisao čuveno stihovano Pismo Lordu Byronu. Postoji kod Audena snažna svijest o pripadnosti tradiciji poezije engleskog jezika i tradiciji zapadne kulture koja se ispoljava u cijelom nizu pjesama čiji naslovi katkad podsjećaju na sadržaj kakvog udžbenika kulturne istorije. Uz Byrona, i Rimbaud, i Yeats, i Freud, i John F. Kennedy, samo su neki od likova iz naslova Audenovih pjesama. Karakteristično je, međutim, da su kod ranog Audena takve pjesme obično programske i vrlo ozbiljne, a dok su kod kasnog Audena opet lake i zajebantske, na način skoro ogdennešovski.
Dobar primjer potonjih je pjesmica (o) Goetheu. Adresirana je kao pismo; zapravo je bolje, pa čak i tačnije, reći da je adresirana kao e-mail: prvo se navodi primalac, a zatim subject. Primalac je, dakle, Goethe, a subject je – pritužba. Na šta se to Auden žali Goetheu? Na šta se pjesnik može žaliti pjesniku? Na pjesme, naravno. Auden ima problem s (nekim) Goetheovim pjesmama, a problem je tim veći jer nije da se te pjesmu njemu potpuno ne sviđaju. Naprotiv, on u njima vidi sjajan potencijal, ali neiskorišten zbog jedne fatalne Goetheove falinke. Pjesnik Goethe, recimo, po Audenovom mišljenju, svoje pjesme po pravilu započinje sjajno, pohvalama Prirodi i njenim ljepotama. Nakon takve uvertire (ili preambule), međutim, kreću problemi. Umjesto da nastavi kako je započeo, Goethe u svoje pjesme uvlači žene koje mu se trenutno dopadaju. Auden u tome vidi kalkulaciju; Goethe, po njemu, na taj način pokušava da im se umili, da im polaska, da im se dopadne. I vidi u tome dvostruki poraz: s jedne strane to kvari pjesme, a s druge, barem po njegovoj procjeni, to Goetheu ne donosi ni uspjeh kod tih žena, jer participacija u njegovim pjesmama nije nešto što bi ovima bilo značajno.
Poznata je činjenica da je Auden bio homoseksualac. (Zlobna dosjetka Juliana Barnesa iz romana Flaubertova papiga veli da je zalaganje Audena i Christophera Isherwooda za socijalizam bio tek neizravan način borbe za izmjenu zakona o homoseksualnosti.) Ipak, god-damned sweetheart iz četvrtog stiha smijemo prevesti u ženskom rodu, ne samo jer je Goethe bio straight, nego i zbog she iz petog stiha.
Ipak, pogrešno bi bilo čitati ovu pjesmu u mizoginom ključu. Ako bi u njezinu analizu uopšte vrijedilo uvlačiti podmuklo delovanje biografije, logičnije bi bilo pomisliti da se Auden preispitivao koliko je njegovom vlastitom god-damned sweetheart-u, Chesteru Kallmanu, koji je, naravno, (bio) he, bila važna participacija u njegovoj (Audenovoj) poeziji. (Po svjedočenju Christophera Hitchensa, poslije Audenove smrti, Kallman je s prezirom govorio o mogućnosti da se o njemu misli kao o “Wystanovom reliktu“.) Na tipično engleski način, Audenova ironija dade se, dakle, čitati i kao autoironija.
Hvali prirodu (ili Prirodu), pjesniče, kao da poručuje Auden, jer te ona neće razočarati. U pjesmi napisanoj u maju mjesecu 1969. godine, samo četiri godine uoči svoje svoje smrti, u pjesmi koju je, znači, napisao kao šezdesetdvogodišnjak, više od pola stoljeća nakon što je u engleskoj osnovnoj školi počeo da izučava ondašnju i onodobnu verziju poznavanja prirode i društva, Auden prirodu izdiže iznad društva, baš onako klasičarski. Josif Brodski je Audena prozvao najvećim umom dvadesetog stoljeća i time ga, na neki način, proglasio Goetheom svoje epohe. U dobi u kojoj je Auden napisao svoju pritužbenu pjesmu Goetheu, sam Goethe je napisao Izbor po srodnosti. I to je, čini se, bio izbor po srodnosti koji je odgovarao kasnom Audenu, da svoju eventualno identifikaciju sa Goetheom ne sprovodi po spomeničkoj liniji, nego po liniji zajedničke slabosti. Jer kad je pjesnik slab na neko ljudsko biće, najmanje je bitno je li ono muškog ili ženskog pola. Uostalom, već pomenuti Brodski, u pjesmi Uspomeni T. S. Eliota, pjesmi koja u mnogo čemu zvoni odnovski (Auden-ovski), piše (u prevodu Milovana Danojlića): Strast nije stvar pola nego bola.