Quarterly, is it, money reproaches me:
‘Why do you let me lie here wastefully?
I am all you never had of goods and sex.
You could get them still by writing a few cheques.’
So I look at others, what they do with theirs:
They certainly don’t keep it upstairs.
By now they’ve a second house and car and wife:
Clearly money has something to do with life
—In fact, they’ve a lot in common, if you enquire:
You can’t put off being young until you retire,
And however you bank your screw, the money you save
Won’t in the end buy you more than a shave.
I listen to money singing. It’s like looking down
From long french windows at a provincial town,
The slums, the canal, the churches ornate and mad
In the evening sun. It is intensely sad.
_____________________Philip Larkin
***
Novac
Svaka tri mjeseca moji me novci vabe:
“Zašto da ti ovdje propadamo džabe?
Pretvori nas u seks, u ostvarenje snova.
Sve što trebaš jest potpisat nekih par čekova.”
I gledam druge ljude, njima se novci ne bune:
Jer njima lova sigurno u nekom šteku ne trune.
Oni već sada imaju i ženu i kola i vikendicu:
Jasno je novac i život da dijele istu žicu.
—Slične su zapravo jako ove stvari dvije:
Jer ne možeš mladost odgađat do penzije,
I kako god računo, od svog ušteđenog novca
Na kraju ćeš najviše dobit brijanje sebe mrtvaca.
Slušam pjesmu novca. To je ko da stojiš visoko iznad
I sa dugih francuskih prozora gledaš na mali grad,
Predgrađa, kanal, crkve okićene i lude nužno
Dok večernje sunce zalazi. To je strašno tužno.
_______________________Philip Larkin
Ako adjektiv veliki u poeziji išta znači, Philip Larkin je jedan od rijetkih velikih pjesnika engleskog jezika u vremenu nakon Drugog svjetskog rata. Ni u jednoj drugoj književnoj formi zapravo, ulazak u kanon, rame uz rame s klasicima, u vremenu nakon Drugog svjetskog rata, naročito kad je o engleskom jeziku riječ, nije tako težak kao u poeziji. Kad je o prozi riječ, pa čak i drami, stvar je drukčija, no poezija, posebno, kažem, poezija na engleskom jeziku, u tom smislu funkcioniše slično slikarstvu ili klasičnoj muzici; ono što je bilo zaista važno, zaista veliko, desilo se u prošlosti, a naše vrijeme biva epohom pada i propadanja, ironije i kompilacije.
Da bi se objasnilo zašto je to tako, bilo bi potrebno jako mnogo prostora. Jedva nešto manje je nužno da bi se precizno pojasnilo kako je Larkin dosegao veličinu i zašto mu je ta veličina skoro univerzalno priznata. I prvo i drugo ima veze i sa životom i sa literaturom, samo na različite načine. Iz čisto književne perspektive, Larkin je sretno uspio da klasičan kalup ispuni modernim (a opet svevremenim) sadržajem. Iz životne pak, u svojoj je biografiji, i njenoj medijskoj prezentaciji, uspio združiti Ciorana i Kafku, ali na engleski način. S jedne strane, metafizički pesimizam i svijest o humornosti takve pozicije, s druge strane savršeno uredna radna knjižica, decenije i decenije staža, građanska karijera bibliotekara, uglađenost i ugled.
Neke od najboljih Larkinovih pjesama upravo i nastaju iz kognitivnog mapiranja takve njegove intimno-simboličke geografije. Takva je pjesma Money, odnosno Novac. Za razliku od istoimene kompozicije koju izvodi Pink Floyd, Larkinova pjesma teško da bi ikad mogla biti iskorištena od strane neke kladionice ili državne lutrije, a u reklamne svrhe. To, zapravo, nije pjesma koja o novcu govori onako kako se o ovom univerzalnom palijativu danas uglavnom razmišlja; nije to pjesma o manjku novca, o čežnji za novcem, o onoj tako poznatoj emociji maštanja o rješavanju svih problema samo kad bi se nekim čudom, volšebno, došlo do nekog konkretnog velikog iznosa, emociji koju dijele i najveći junaci Dostojevskog i različiti nevoljnici kakve svakodnevno srećemo na ulicama grada u kojem živimo. Larkin pjeva o nečem posve drugom, o nevoljkosti da se troše vlastite, pošteno zarađene pare. Ne treba, međutim, pogriješiti, nije to, da ostanemo na terenu reklamnih poruka, poetizovana verzija onog zen-slogana kojim su se u SFRJ klinci navodili da otkriju draži štednje: Štednja je mudrost trošenja. Nije da Larkin ne troši novac da bi štedio, on štedi da ne bi trošio novac! To je pjesma o kompulzivno-neurotičnoj i larpurlartističkoj štednji, štednji radi štednje, štednji čiju je apsurdnost Larkin, koji skoro programski nije imao djece, sažeo u stih po kojem je krajnja svrha svake ušteđevine, kolika god bila, plaćanje opremanja leša, odnosno kako Larkin kaže, brijanje mrtvaca. Kad u Bosni hoće reći da je neko pošteno proživio život, sirotinjski i pošteno (što su, često, sinonimi), kažu da je iza sebe ostavio taman dovoljno novca da se plate ukop i posmrtne počasti, odnosno dženaza ili šta već. Kod Larkina kao da postoji neka čudna vrsta kajanja jer zarađuje više nego mu treba da zadovolji osnovne potrebe, ali i još veća odbojnost spram ideje da taj novac troši za bilo šta drugo, usprkos svijesti da bi tako trebalo, da to svi rade, da troše novac za seks i ostvarenje snova, za kola i vikendice.
U suštini, samo malo zaobilaznije, Larkin hedonističko trošenje novca na neki način izjednačuje s lakim i površnim doživljajem seksualnosti, da ne kažem s promiskuitetom; on misli da je to dobro, da je lijepo, da je pozitivno, ali zna da to nije za njega. Racionalizirajući pomišlja da je to zato jer se prekasno rodio, ali možda je i to tek odbrambeni mehanizam, odnosno želja da se ne suoči sa sviješću da ima i njegovih vršnjaka, a i onih starijih od njega, drugih ljudi koji nemaju taj problem.
Cijela je pjesma prelijepa, ali je najljepša posljednja strofa. Cijeli svoj život Larkin je proveo u provinciji, a najveći dio života u Hullu, koji je opet najprovincijskija moguća provincija. Ako je neko znao kako to izgleda kad s prozora gledaš na provincijski grad, na mali grad, to je bio on. Pjesma novca, obećanja stvari koje se mogu kupiti novcem, liči na taj pogled. Na prvi pogled tu se spajaju realizam i idila. Postoje predgrađa i kanal – to je realizam, ali postoje i crkve, znamenje slavne prošlosti, i postoji večernje sunce koje zalazi – to je idila. Pjesnik je srođen i s jednim i s drugim, ali ga, možda baš zbog te srođenosti, ni jedno ni drugo, ni sami ni zajedno, ne privlače. To je strašno tužno, kaže na kraju Larkin, misleći na život, vlastiti ili bilo čiji, svejedno.
Prevodilačka sveska/3
Brijanje mrtvaca
***
Money
Quarterly, is it, money reproaches me:
‘Why do you let me lie here wastefully?
I am all you never had of goods and sex.
You could get them still by writing a few cheques.’
So I look at others, what they do with theirs:
They certainly don’t keep it upstairs.
By now they’ve a second house and car and wife:
Clearly money has something to do with life
—In fact, they’ve a lot in common, if you enquire:
You can’t put off being young until you retire,
And however you bank your screw, the money you save
Won’t in the end buy you more than a shave.
I listen to money singing. It’s like looking down
From long french windows at a provincial town,
The slums, the canal, the churches ornate and mad
In the evening sun. It is intensely sad.
_____________________Philip Larkin
***
Novac
Svaka tri mjeseca moji me novci vabe:
“Zašto da ti ovdje propadamo džabe?
Pretvori nas u seks, u ostvarenje snova.
Sve što trebaš jest potpisat nekih par čekova.”
I gledam druge ljude, njima se novci ne bune:
Jer njima lova sigurno u nekom šteku ne trune.
Oni već sada imaju i ženu i kola i vikendicu:
Jasno je novac i život da dijele istu žicu.
—Slične su zapravo jako ove stvari dvije:
Jer ne možeš mladost odgađat do penzije,
I kako god računo, od svog ušteđenog novca
Na kraju ćeš najviše dobit brijanje sebe mrtvaca.
Slušam pjesmu novca. To je ko da stojiš visoko iznad
I sa dugih francuskih prozora gledaš na mali grad,
Predgrađa, kanal, crkve okićene i lude nužno
Dok večernje sunce zalazi. To je strašno tužno.
_______________________Philip Larkin
Ako adjektiv veliki u poeziji išta znači, Philip Larkin je jedan od rijetkih velikih pjesnika engleskog jezika u vremenu nakon Drugog svjetskog rata. Ni u jednoj drugoj književnoj formi zapravo, ulazak u kanon, rame uz rame s klasicima, u vremenu nakon Drugog svjetskog rata, naročito kad je o engleskom jeziku riječ, nije tako težak kao u poeziji. Kad je o prozi riječ, pa čak i drami, stvar je drukčija, no poezija, posebno, kažem, poezija na engleskom jeziku, u tom smislu funkcioniše slično slikarstvu ili klasičnoj muzici; ono što je bilo zaista važno, zaista veliko, desilo se u prošlosti, a naše vrijeme biva epohom pada i propadanja, ironije i kompilacije.
Da bi se objasnilo zašto je to tako, bilo bi potrebno jako mnogo prostora. Jedva nešto manje je nužno da bi se precizno pojasnilo kako je Larkin dosegao veličinu i zašto mu je ta veličina skoro univerzalno priznata. I prvo i drugo ima veze i sa životom i sa literaturom, samo na različite načine. Iz čisto književne perspektive, Larkin je sretno uspio da klasičan kalup ispuni modernim (a opet svevremenim) sadržajem. Iz životne pak, u svojoj je biografiji, i njenoj medijskoj prezentaciji, uspio združiti Ciorana i Kafku, ali na engleski način. S jedne strane, metafizički pesimizam i svijest o humornosti takve pozicije, s druge strane savršeno uredna radna knjižica, decenije i decenije staža, građanska karijera bibliotekara, uglađenost i ugled.
Neke od najboljih Larkinovih pjesama upravo i nastaju iz kognitivnog mapiranja takve njegove intimno-simboličke geografije. Takva je pjesma Money, odnosno Novac. Za razliku od istoimene kompozicije koju izvodi Pink Floyd, Larkinova pjesma teško da bi ikad mogla biti iskorištena od strane neke kladionice ili državne lutrije, a u reklamne svrhe. To, zapravo, nije pjesma koja o novcu govori onako kako se o ovom univerzalnom palijativu danas uglavnom razmišlja; nije to pjesma o manjku novca, o čežnji za novcem, o onoj tako poznatoj emociji maštanja o rješavanju svih problema samo kad bi se nekim čudom, volšebno, došlo do nekog konkretnog velikog iznosa, emociji koju dijele i najveći junaci Dostojevskog i različiti nevoljnici kakve svakodnevno srećemo na ulicama grada u kojem živimo. Larkin pjeva o nečem posve drugom, o nevoljkosti da se troše vlastite, pošteno zarađene pare. Ne treba, međutim, pogriješiti, nije to, da ostanemo na terenu reklamnih poruka, poetizovana verzija onog zen-slogana kojim su se u SFRJ klinci navodili da otkriju draži štednje: Štednja je mudrost trošenja. Nije da Larkin ne troši novac da bi štedio, on štedi da ne bi trošio novac! To je pjesma o kompulzivno-neurotičnoj i larpurlartističkoj štednji, štednji radi štednje, štednji čiju je apsurdnost Larkin, koji skoro programski nije imao djece, sažeo u stih po kojem je krajnja svrha svake ušteđevine, kolika god bila, plaćanje opremanja leša, odnosno kako Larkin kaže, brijanje mrtvaca. Kad u Bosni hoće reći da je neko pošteno proživio život, sirotinjski i pošteno (što su, često, sinonimi), kažu da je iza sebe ostavio taman dovoljno novca da se plate ukop i posmrtne počasti, odnosno dženaza ili šta već. Kod Larkina kao da postoji neka čudna vrsta kajanja jer zarađuje više nego mu treba da zadovolji osnovne potrebe, ali i još veća odbojnost spram ideje da taj novac troši za bilo šta drugo, usprkos svijesti da bi tako trebalo, da to svi rade, da troše novac za seks i ostvarenje snova, za kola i vikendice.
U suštini, samo malo zaobilaznije, Larkin hedonističko trošenje novca na neki način izjednačuje s lakim i površnim doživljajem seksualnosti, da ne kažem s promiskuitetom; on misli da je to dobro, da je lijepo, da je pozitivno, ali zna da to nije za njega. Racionalizirajući pomišlja da je to zato jer se prekasno rodio, ali možda je i to tek odbrambeni mehanizam, odnosno želja da se ne suoči sa sviješću da ima i njegovih vršnjaka, a i onih starijih od njega, drugih ljudi koji nemaju taj problem.
Cijela je pjesma prelijepa, ali je najljepša posljednja strofa. Cijeli svoj život Larkin je proveo u provinciji, a najveći dio života u Hullu, koji je opet najprovincijskija moguća provincija. Ako je neko znao kako to izgleda kad s prozora gledaš na provincijski grad, na mali grad, to je bio on. Pjesma novca, obećanja stvari koje se mogu kupiti novcem, liči na taj pogled. Na prvi pogled tu se spajaju realizam i idila. Postoje predgrađa i kanal – to je realizam, ali postoje i crkve, znamenje slavne prošlosti, i postoji večernje sunce koje zalazi – to je idila. Pjesnik je srođen i s jednim i s drugim, ali ga, možda baš zbog te srođenosti, ni jedno ni drugo, ni sami ni zajedno, ne privlače. To je strašno tužno, kaže na kraju Larkin, misleći na život, vlastiti ili bilo čiji, svejedno.