Observe the wisdom of the Florentine
Who, feeling death upon him, scribbled fast
to make revision of a deathbed scene,
Gloating that he was accurate at last.
Let sons learn from their lipless fathers how
Man enters hell without a golden bough.
_________________Stanley Kunitz
***
Lekcija
Na mudrost onog Firentinca dobro obrati pažnju
Što je, kad su ga spopale samrtne muke,
Stao da ispravlja svoje stihove o umiranju,
Zadovoljno, pošto sad sve to on zna iz prve ruke.
Od svojih bezusnih očeva sinovi nek’ uče kako
Bez zlatne grane se može spustiti dolje u pak’o.
_________________Stanley Kunitz
***
U junu mjesecu 2014. godine, bio sam u londonskoj knjižari Daunt Books na adresi Cheapside 61. Na “gondoli“ odmah pokraj ulaznih vrata bile su poredane isključivo knjige o stogodišnjici Sarajevskog atentata i početka Prvog svjetskog rata. Listao ih ih malo i pregledao, odlučivši da tu pazarim ponešto tek kad završim sa obilaskom cijele knjižare. Proveo sam na toj etaži valjda i pola sata prije nego sam primijetio postoje stepenice koje vode prema dolje, u underground sekciju. Tamo su bile knjige iz filozofije, esejistike i poezije.
Kao i uvijek, knjiga je mnogo, novca malo. Nakon što probereš ono što moraš da kupiš, iz gomile knjiga koje ti se dopadaju valja izdvojiti još poneku koja će smanjiti žaljenje zbog mnogih koje ostavljaš. Prelistavajući knjigu The Collected Poems Stanleya Kunitza (W.W. Norton & Company, New York – London, 2002.), nailazim na pjesmu Lamplighter: 1914 koja počinje stihovima: “What I remember most was not/ the incident in Sarajevo,”. Imajući u vidu vrijeme i kontekst, ne mogu da odolim da to ne shvatim kao znak da treba da kupim tu knjigu.
O Kunitzu u tom trenutku i ne znam zapravo previše, gotovo ništa osim imena i sjećanja na nekoliko pjesama pročitanih u različitim antologijama. Uzeo sam da čitam knjigu, polako. Pjesme su bile poredane hronološki, po zbirkama, kako su izvorno objavljivane. Na samom početku bile su pjesme iz njegove prve knjige Intellectual Things (Intelektualne stvari) objavljene 1930, kad je pjesniku bilo dvadeset i pet godina. Tu mi je odmah privukla pažnju pjesma The Lesson (Lekcija).
I pri prvom čitanju osjetio sam dah odjeka grčke mitologije i antičkih epova na njoj baziranih. Najprije je tu taj rijetki pridjev lipless (bezusni) koji automatski priziva Ahileja. Ahilej je, naime, etimološki upravo – bezusni. A i priča o zlatnoj grani jasno aludira na Eneidu. Što se tiče Firentinca iz prvog stiha, međutim, bio sam siguran da je riječ o Danteu. Uostalom, pjesma govori o silaženju u pakao, a po poznatoj legendi – nakon objavljivanja Božanstvene komedije – sugrađani su na ulici jedan drugom pokazivali pjesnika došaptavajući se: “Onaj je bio u paklu“.
Ipak, u bilješkama na kraju knjige, u notici koja se odnosi na ovu pjesmu, nema spomena Dantea. Ovako Kunitz komentariše svoje pjesmu Lekcija:
“Izdvojeno iz duže pjesme Jer Riječ je Tijelo, mog prvog pokušaja da se bavim temom izgubljenog oca. Što se tiče fiktivnog ‘Firentinca’, on mi je nesumnjivo pao na pamet pod uticajem čitanja o posljednjim satima autora U potrazi za izgubljenim vremenom. Marcel Proust je navodno tražio od svog sluge da mu donese stranicu gdje opisuje Bergottea na samrti. ‘Treba da uradim neke ispravke’, objasnio je, ‘sad kad se i sam nalazim u takvom stanju pa znam kako to izgleda.’
U Vergilijevoj Eneidi, u dijelu kad Eneja silazi u Had da se vidi sa svojim ocem, Anhizom, on sa sobom nosi, po Sibilinom savjetu, ‘zlatnu granu’ (po svoj prilici grančicu imele) kao amajliju koja će mu osigurati siguran prolaz i povratak.”
Iako se knjiga zove The Collected Poems, što će reći – Sabrane pjesme, riječ je ipak o tomu izabranih pjesama, ali na način audenovski, u smislu podvlačenja crte i sabiranja vrijednih pjesama. I ne samo da pjesnik bira pjesme iz pojedinih zbirki, nego je u stanju i iz konkretne mladalačke pjesme destilovati esenciju. Upravo to se desilo s pjesmom Lekcija.
Makar je živio preko stotinu godinu (rođen je 29. 7. 1905, a umro 14. 5. 2006.), Stanleya Kunitza je temeljno obilježio događaj koji se desio šest nedjelja prije njegovog rođenja: samoubistvo njegovog oca. Otud kod njega opsesivna tema “izgubljenog oca“. U ranim dvadesetim, o izgubljenom ocu piše prvu dugačku pjesmu. Kad već biva svjestan da je sasvim realno da će “doživjeti stotu“, svodi je na šest stihova.
Iako u citiranim komentaru Kunitz nigdje ne pominje Dantea, ja vrlo svjesno u prevodu, iako se on drži scene, pominjem stihove. Da se razumijemo, kao što se i vidi, nije da mi trebaju zbog rime, trebaju mi, mislim, zbog tačnijeg prenošenja smisla.
Kad Kunitz kaže onaj Firentinac (the Florentine) – imajući u vidu sve konotacije koje u engleskom jeziku nosi određeni član – asocijacija na Dantea je, čini mi se, neizbježna. Kao što uostalom i pojam “zlatne grane“ ne priziva samo Vergilija nego i Jamesa Frazera. Grančica imele koju je Eneja nosio sa sobom u Had da mu osigura siguran prolaz i povratak, za Kunitza kao i druge moderne pjesnike jest ustvari tradicija i lektira, vademecum pročitanih stihova i upamćenih pjesničkih slika. To su amajlije s kojim se pjesnik spušta u svak(odnevn)i pakao.
Prevodilačka sveska/ 9
Zlatna grana kao amajlija
The Lesson
Observe the wisdom of the Florentine
Who, feeling death upon him, scribbled fast
to make revision of a deathbed scene,
Gloating that he was accurate at last.
Let sons learn from their lipless fathers how
Man enters hell without a golden bough.
_________________Stanley Kunitz
***
Lekcija
Na mudrost onog Firentinca dobro obrati pažnju
Što je, kad su ga spopale samrtne muke,
Stao da ispravlja svoje stihove o umiranju,
Zadovoljno, pošto sad sve to on zna iz prve ruke.
Od svojih bezusnih očeva sinovi nek’ uče kako
Bez zlatne grane se može spustiti dolje u pak’o.
_________________Stanley Kunitz
***
U junu mjesecu 2014. godine, bio sam u londonskoj knjižari Daunt Books na adresi Cheapside 61. Na “gondoli“ odmah pokraj ulaznih vrata bile su poredane isključivo knjige o stogodišnjici Sarajevskog atentata i početka Prvog svjetskog rata. Listao ih ih malo i pregledao, odlučivši da tu pazarim ponešto tek kad završim sa obilaskom cijele knjižare. Proveo sam na toj etaži valjda i pola sata prije nego sam primijetio postoje stepenice koje vode prema dolje, u underground sekciju. Tamo su bile knjige iz filozofije, esejistike i poezije.
Kao i uvijek, knjiga je mnogo, novca malo. Nakon što probereš ono što moraš da kupiš, iz gomile knjiga koje ti se dopadaju valja izdvojiti još poneku koja će smanjiti žaljenje zbog mnogih koje ostavljaš. Prelistavajući knjigu The Collected Poems Stanleya Kunitza (W.W. Norton & Company, New York – London, 2002.), nailazim na pjesmu Lamplighter: 1914 koja počinje stihovima: “What I remember most was not/ the incident in Sarajevo,”. Imajući u vidu vrijeme i kontekst, ne mogu da odolim da to ne shvatim kao znak da treba da kupim tu knjigu.
O Kunitzu u tom trenutku i ne znam zapravo previše, gotovo ništa osim imena i sjećanja na nekoliko pjesama pročitanih u različitim antologijama. Uzeo sam da čitam knjigu, polako. Pjesme su bile poredane hronološki, po zbirkama, kako su izvorno objavljivane. Na samom početku bile su pjesme iz njegove prve knjige Intellectual Things (Intelektualne stvari) objavljene 1930, kad je pjesniku bilo dvadeset i pet godina. Tu mi je odmah privukla pažnju pjesma The Lesson (Lekcija).
I pri prvom čitanju osjetio sam dah odjeka grčke mitologije i antičkih epova na njoj baziranih. Najprije je tu taj rijetki pridjev lipless (bezusni) koji automatski priziva Ahileja. Ahilej je, naime, etimološki upravo – bezusni. A i priča o zlatnoj grani jasno aludira na Eneidu. Što se tiče Firentinca iz prvog stiha, međutim, bio sam siguran da je riječ o Danteu. Uostalom, pjesma govori o silaženju u pakao, a po poznatoj legendi – nakon objavljivanja Božanstvene komedije – sugrađani su na ulici jedan drugom pokazivali pjesnika došaptavajući se: “Onaj je bio u paklu“.
Ipak, u bilješkama na kraju knjige, u notici koja se odnosi na ovu pjesmu, nema spomena Dantea. Ovako Kunitz komentariše svoje pjesmu Lekcija:
“Izdvojeno iz duže pjesme Jer Riječ je Tijelo, mog prvog pokušaja da se bavim temom izgubljenog oca. Što se tiče fiktivnog ‘Firentinca’, on mi je nesumnjivo pao na pamet pod uticajem čitanja o posljednjim satima autora U potrazi za izgubljenim vremenom. Marcel Proust je navodno tražio od svog sluge da mu donese stranicu gdje opisuje Bergottea na samrti. ‘Treba da uradim neke ispravke’, objasnio je, ‘sad kad se i sam nalazim u takvom stanju pa znam kako to izgleda.’
U Vergilijevoj Eneidi, u dijelu kad Eneja silazi u Had da se vidi sa svojim ocem, Anhizom, on sa sobom nosi, po Sibilinom savjetu, ‘zlatnu granu’ (po svoj prilici grančicu imele) kao amajliju koja će mu osigurati siguran prolaz i povratak.”
Iako se knjiga zove The Collected Poems, što će reći – Sabrane pjesme, riječ je ipak o tomu izabranih pjesama, ali na način audenovski, u smislu podvlačenja crte i sabiranja vrijednih pjesama. I ne samo da pjesnik bira pjesme iz pojedinih zbirki, nego je u stanju i iz konkretne mladalačke pjesme destilovati esenciju. Upravo to se desilo s pjesmom Lekcija.
Makar je živio preko stotinu godinu (rođen je 29. 7. 1905, a umro 14. 5. 2006.), Stanleya Kunitza je temeljno obilježio događaj koji se desio šest nedjelja prije njegovog rođenja: samoubistvo njegovog oca. Otud kod njega opsesivna tema “izgubljenog oca“. U ranim dvadesetim, o izgubljenom ocu piše prvu dugačku pjesmu. Kad već biva svjestan da je sasvim realno da će “doživjeti stotu“, svodi je na šest stihova.
Iako u citiranim komentaru Kunitz nigdje ne pominje Dantea, ja vrlo svjesno u prevodu, iako se on drži scene, pominjem stihove. Da se razumijemo, kao što se i vidi, nije da mi trebaju zbog rime, trebaju mi, mislim, zbog tačnijeg prenošenja smisla.
Kad Kunitz kaže onaj Firentinac (the Florentine) – imajući u vidu sve konotacije koje u engleskom jeziku nosi određeni član – asocijacija na Dantea je, čini mi se, neizbježna. Kao što uostalom i pojam “zlatne grane“ ne priziva samo Vergilija nego i Jamesa Frazera. Grančica imele koju je Eneja nosio sa sobom u Had da mu osigura siguran prolaz i povratak, za Kunitza kao i druge moderne pjesnike jest ustvari tradicija i lektira, vademecum pročitanih stihova i upamćenih pjesničkih slika. To su amajlije s kojim se pjesnik spušta u svak(odnevn)i pakao.