prevodilačka sveska/11

Nema pravde na svetu. Ni među ljudima, ni među mačkama.

The Early Purges

I was six when I first saw kittens drown.
Dan Taggart pitched them, ‘the scraggy wee shits’,
Into a bucket; a frail metal sound,

Soft paws scraping like mad. But their tiny din
Was soon soused. They were slung on the snout
Of the pump and the water pumped in.

‘Sure, isn’t it better for them now?’ Dan said.
Like wet gloves they bobbed and shone till he sluiced
Them out on the dunghill, glossy and dead.

Suddenly frightened, for days I sadly hung
Round the yard, watching the three sogged remains
Turn mealy and crisp as old summer dung

Until I forgot them. But the fear came back
When Dan trapped big rats, snared rabbits, shot crows
Or, with a sickening tug, pulled old hens’ necks.

Still, living displaces false sentiments
And now, when shrill pups are prodded to drown
I just shrug, ‘Bloody pups’. It makes sense:

‘Prevention of cruelty’ talk cuts ice in town
Where they consider death unnatural
But on well-run farms pests have to be kept down.

____________________Seamus Heaney

—

Rane čistke

K’o šestogodišnjak sam utapanje mačića vidio prvi put.
Den Tegart ih je pohvatao, “mršava mala govna”,
Pa ubacio u kantu; zvuk metalni i tup,

Meke šapice grebu k’o lude. Njihova buka kukavna
Brzo je potopljena. Kanta s mačićima je najprije
Obješena o izlaznu cijev pa je voda upumpana.

Den je rekao: “Ovako je bolje za njih, zar ne?”
Kao mokre rukavice, plutali su i caklili se
Dok ih nije bacio na smetlište, mrtve i sjajne.

Odjednom uplašen, danima sam se prepuštao sjeti
I šetao dvorištem, gledajući tri natopljene lešine
Kako se suše i mrve, k’o stara balega ljeti

Dok ih nisam zaboravio. Ali strah se vraćao znat’
Kad bi Den hvatao miševe, lovio zečeve, pucao na vrane,
Ili kad bi, mučno, starim kvočkama zavrtao vrat.

Ipak, život lažne sentimente uklanja dosta lako
Pa danas, kad cvileće kučiće nose da utope
Slegnem ramenima, “jebo kučiće”. Stvari stoje ovako:

“Sprečavanje okrutnosti” je šuplja priča za gradske strane
Tamo gdje misle da je smrt nešto neprirodno, ali
Na dobro održavanim farmama paraziti se tamane.

_____________________Seamus Heaney

—

Najprije čitajući, a zatim i prevodeći knjigu Marka Thompsona Izvod iz knjige rođenih, osebujnu, atipičnu i originalnu biografiju Danila Kiša, samo na rijetkim mjestima sam nailazio na tvrdnje s kojima nisam mogao da se saglasim. Jedna od takvih tvrdnji tiče se knjige Rani jadi. Thompson doslovno kaže: “Neujednačenost Ranih jada je jedinstvena u Kišovom opusu.“ Od sedamnaest priča iz ove knjige, Thompson samo dvije smatra potpuno uspjelim, a to su, po njegovom mišljenju, Igra  i Pogrom. Kod ostalih kaže da mu najveći problem predstavlja Kišovo “žaljenje prema mlađem sebi“ što je, kako kaže, “ljudski razumljivo, ali je iz umjetničke perspektive ponižavajuće“. Ostale priče su, po Thompsonu, “blijede“ te ih karakteriše “više lažna naiva, nego stvarna naivnost“.

Ima barem još nekoliko priča iz Ranih jada spram kojih je Thompson, rekao bih, nepravedan, ali to se, po mom mišljenju, posebno odnosi na priču Mačke.[1] Ima u toj priči nečeg univerzalnog, nečeg što hvata suštinu specifične dječije okrutnosti, koja, znao sam iz vlastitog iskustva, nadilazi epohe, a preko pjesme Seamusa Heaneya shvatam da nadilazi i podneblja.

Pjesma The Early Purges objavljena je 1966. godine u Heaneyovoj prvoj “pravoj“ knjizi Death of a Naturalist (nekoliko mjeseci ranije objavio je svojevrsnu brošuru 11 pjesama). 1966. Heaney je dvadesetsedmogodišnjak koji osim što objavljuje prvu knjigu odmah dočekanu hvalospjevima postaje takođe otac te dobiva posao predavača engleske književnosti na Univerzitetu u Belfastu.

Pedeset godina kasnije, Heaney je mrtvi nobelovac konsenzusom prepoznat kao jedan od maksimalno pet najvećih pjesnika engleskog jezika nakon Drugog svjetskog rata, one epohe u kojoj je, prema famoznom Adornovom diktumu, nedopustivo pisati poeziju, Ne pominjem ovdje Adorna ni slučajno ni po inerciji, kao što ni sam Heaney u kontekstu mačaka ne pominje ni slučajno ni po inerciji riječ “čistke“ (“purges“). Upravo ta riječ kontekstualizuje likvidaciju mačića unutar cjeline morbidne istorije dvadesetog vijeka. Ta riječ povezuje prisjećanja na beslovesno djetinjstvo i kasniju artikulisanu interpretaciju djetinjskih doživljaja.

Pjesma je na dobar način narativna, funkcioniše skoro kao kratka priča, sa sve dijalozima, opisima, unutrašnjim monolozima, lakonskim esejizacijama (“život lažne sentimente uklanja dosta lako“) i efektnom poentom, a opet sve vrijeme ostaje pjesma, i po formi i po intonaciji. Sudar dječije nevinosti i skoro rutinskog cinizma odrasle osobe je vješto naznačen i tjera na razmišljanje. Psiholozi kažu da se empatija uči, ali iskustvo pokazuje da empatija može i da se potisne, zaboravi, racionalizuje. U završnom stihu “Na dobro održavanim farmama paraziti se tamane“ ima nečega što je zajednička crta skoro svih političkih projekata koji su želeći mijenjati svijet svejednako činili zlo, gotovo kao u karikaturi najslavnijeg Goetheovog stiha. Ne pominje pjesnik slučajno na početku mačke, a na kraju pse: bilo ko može biti proglašen parazitom, bilo ko može da postane žrtvom čistke. I što je možda još i gore, ako ne može svako nužno da čistkom prlja ruke, svako može da čistki da manje ili više “filozofsko“ opravdanje.

Poznavaoci pjesnikove biografije otkrivaju nam i da je pjesma bazirana na autentičnom Heaneyevom dječačkom otkriću razlike u doživljaju životu u gradu i na selu. Iluzija gradskog svijeta o “neprirodnosti smrti“ percipira se kao naivna i sentimentalna. Podsjeća to pomalo i na završetak Mehmedinovićeve pjesme Leš sa onom “divljom željom“ da se sa smijehom gleda na onoga koji mjesto puno smrti zove paklom i bježi “uvjeren da smrt izvan Sarajeva ne postoji.“

“Nema pravde na svetu. Ni među ljudima ni među mačkama“, kaže Andreas Sam iz Ranih jada. Elektricitet te knjige pulsira upravo u kontinuitetu onog dječačkog “ja“ što je ostalo živo i u odraslom piscu koji dolazi na hodočašće u Ulicu divljih kestenova. Sličan elektricitet pulsira i u sedam strofa i dvadeset jednom stihu Heaneyeve pjesme Rane čistke. A Early Purges mogli bi biti i Rani pogromi, da ne kažem baš Rani jadi.

[1] “U jorgovanu iza kuće dečak je pronašao četiri slepa mačeta. Mada je po njihovom cviljenju shvatio da ih je neko odvojio od njihove majke, koja ih sada sigurno traži na drugom kraju sela, plačući po krovovima, ipak se ponadao da će ih prisvojiti neka druga mačka, neka mačka usedelica, ili neka mačka nerotkinja ili bilo kakva mačka dobra srca.

Treba priznati: dečak je ušao u baštu da krade ribizle. Ležao je poleđuške ispod žbuna i razgrtao lišće. Crveni su grozdovi visili nad njegovom glavom kao minđuše. Pri dnu su bili poprskani sitnim kapljicama blata – sinoć je padala kiša. Ribizla se nalazila odmah uz živicu od jorgovana.

Mačkicama se učinilo, mada ga nisu mogle videti, da im se to bliži neki ogroman mačor. Nisu znale da dečak krade ribizle i da usput uhodi ptice. Pištale su kao sasvim mala deca.

Dečak utrča u kuću i stavi u limenku malo hleba i mleka, zatim tutnu redom mačje njuškice u limenku. One su samo pištale bespomoćno, naprežući svoje krmeljive kapke.

To je bilo pred veče.

Ujutro rano, pre nego što je krenuo da istera krave gospodina Molnara, dakle vrlo rano, pođe u baštu iza kuće da proveri šta je s njegovim mačićima, nije li ih prekonoć usvojila neka mačka usedelica, neka mačka nerotkinja ili bilo kakva mačka dobra srca. Drhtali su na rosi, bez drugog znaka života.

Limenka je stajala kraj njih, nedirnuta. Samo je hleb bio nabubreo, upivši mleko.

“Nema pravde na svetu”, reče dečak u sebi. “Ni među ljudima, ni među mačkama!”

Onda ugleda kraj sebe jedan velik kamen, podiže ga i spusti naglo.

Jedno mače ciknu kao gumena igračka, a glava mu osta pod kamenom.

Samo su mu se šapice istezale i grčile. Među kandžama bi se tada pojavila ružičasta lepeza. Kada podiže kamen, on ugleda mačkinu glavu umrljanu krvlju i jedno zlatnozeleno oko ispod napuklih kapaka. Dečak ciknu i ponovo podiže kamen.

Bio mu je potreban čitav sat dok ih je sve pobio.

(Videći ga tako zajapurenog i prestravljenog kako drhteći stoji pred njim, kao da mu je pozlilo, gospodin Molnar mu nije rekao ništa.)

Sahranio ih je tek uveče, kraj živice od jorgovana. Zajedno s mačkama zakopao je i kamen. Nije stavio nikakav znak.”