Kad se svijet promijenio i zidovi pali a Czesław Miłosz prestao gledati obasjane tuljce visokih zgrada i skladati kitice za galebe i morsku maglu te se vratio u Krakov, mladi su se poljski pjesnici svaki put kad bi objavio neku pjesmu natjecali tko će na nju napisati veću i smješniju parodiju. To je bio prirodni refleks – ubijanje otaca – refleks – neka se staro makne i napravi prostor mladome. Podsjećalo je na zaletavanje roja mušica u veličanstvenu životinju koja je čitavo dvadeseto stoljeće putovala kroz prostor i vrijeme, šira i obimnija od dvadesetog stoljeća.
Miłoszewa kasna poezija imala je dvije velike teme. Vraćanje na početak i pripremu za kraj, koji ne bi trebao biti kraj. Nego povratak u nebesku domovinu. S jedne strane – trčkaranje vrtovima pokraj Niewiaže, lijeskine grane i vjeverice koje na njima plešu, sanje o Greti Garbo, Rudolphu Valentinu, dosada i muhe u slastičarnici. Zaljubljenost u Prirodu. Ispijanje piva u odjeći gizdelina i snoba.
A s druge strane – staračke bolesti i tegobe, nebesa, daimonion, Mickiewicz, Jakob Böhme, Swedenborg, Adam i Eva, Adam Kadmon iz Kabale, kozmički čovjek u naručju Božanstva, Isus, William Blake, koji na samrtnoj postelji pjeva slavljeničke himne, jer zna da se seli u drugu zemlju, koja je očima smrtnika nevidljiva. Utjehe. Spasenja. Hipoteze uzašašća.
A što bi mladi poljski pjesnici s tom djetinjastošću, začaranom u heraklitsko promišljanje, i s tom napola mističnom starudijom, zaokupljeni svojom blistavom mladošću, opsjednuti traganjem za mjestom pod suncem, u potrazi za svakidašnjim temama, za pjesničkim jezikom za upotrebu i po mjeri sadašnjosti, u traganju za vlastitim glasom? Što bi s time kad ih je zahvatila tehnološka revolucija te su odjednom imali na raspolaganju sve prečace do svijeta a za opijanje sve moguće uvezene alkohole i za pušenje sve moguće uvezene duhane? Što bi mladi poljski pjesnici s poezijom koja je prerasla poeziju, s umjetnošću koja je prerasla umjetnost te se pretvorila u eshatološko sijanje? I napokon: što bi s udaljenijim krajevima kao što je, recimo, starost, zemlja o kojoj ništa ne znamo dok sami ne dođemo tamo te ne možemo natrag?
Juan Ramón Jiménez je rekao kako svaka pjesma ima svoj sat, svoj dan i svoj vijek. Kasne Miłoszewe pjesme bile su za mlade poljske pjesnike i mlade pjesnike bilo gdje drugdje na svijetu prerane pjesme.
Prerane Miłoszeve pjesme
(nekoć mladim poljskim pjesnicima)
Kad se svijet promijenio i zidovi pali
a Czesław Miłosz prestao gledati obasjane
tuljce visokih zgrada i skladati kitice za galebe
i morsku maglu te se vratio u Krakov,
mladi su se poljski pjesnici svaki put kad bi objavio
neku pjesmu natjecali tko će na nju
napisati veću i smješniju parodiju.
To je bio prirodni refleks – ubijanje otaca –
refleks – neka se staro makne i napravi prostor
mladome. Podsjećalo je na zaletavanje roja mušica
u veličanstvenu životinju koja je čitavo dvadeseto stoljeće
putovala kroz prostor i vrijeme,
šira i obimnija od dvadesetog stoljeća.
Miłoszewa kasna poezija imala je dvije velike teme.
Vraćanje na početak i pripremu za kraj,
koji ne bi trebao biti kraj.
Nego povratak u nebesku domovinu.
S jedne strane – trčkaranje vrtovima pokraj Niewiaže,
lijeskine grane i vjeverice koje na njima plešu,
sanje o Greti Garbo, Rudolphu Valentinu,
dosada i muhe u slastičarnici.
Zaljubljenost u Prirodu.
Ispijanje piva u odjeći gizdelina i snoba.
A s druge strane – staračke bolesti i tegobe,
nebesa, daimonion, Mickiewicz, Jakob Böhme,
Swedenborg, Adam i Eva, Adam Kadmon iz Kabale,
kozmički čovjek u naručju Božanstva, Isus,
William Blake, koji na samrtnoj postelji pjeva slavljeničke
himne, jer zna da se seli u drugu zemlju,
koja je očima smrtnika nevidljiva.
Utjehe. Spasenja. Hipoteze uzašašća.
A što bi mladi poljski pjesnici
s tom djetinjastošću, začaranom u heraklitsko promišljanje,
i s tom napola mističnom starudijom,
zaokupljeni svojom blistavom mladošću,
opsjednuti traganjem za mjestom pod suncem,
u potrazi za svakidašnjim temama, za pjesničkim jezikom
za upotrebu i po mjeri sadašnjosti, u traganju za vlastitim glasom?
Što bi s time kad ih je zahvatila tehnološka
revolucija te su odjednom imali na raspolaganju
sve prečace do svijeta a za opijanje
sve moguće uvezene alkohole
i za pušenje sve moguće uvezene duhane?
Što bi mladi poljski pjesnici
s poezijom koja je prerasla poeziju,
s umjetnošću koja je prerasla umjetnost
te se pretvorila u eshatološko sijanje?
I napokon: što bi s udaljenijim krajevima
kao što je, recimo, starost, zemlja
o kojoj ništa ne znamo dok sami ne
dođemo tamo te ne možemo natrag?
Juan Ramón Jiménez je rekao
kako svaka pjesma ima svoj sat, svoj dan i svoj vijek.
Kasne Miłoszewe pjesme bile su
za mlade poljske pjesnike
i mlade pjesnike bilo gdje
drugdje na svijetu prerane pjesme.
Preveo Edo Fičor