Slovo uz odar pisca Ive Štivičića (18. oktobra 2021.)
Kada se zrakoplov započne spuštati prema Plesu, pred očima putnika nagnutog nad ambisom svojih i tuđih zavičaja pojave se neobični, nimalo svakodnevni prizori: pješčare s geometrijski pravilnim akumulacijskim jezercima, što se dodiruju s vijugavom Savom, pusta neobrađena polja iz kojih se izdižu riječni nasipi, odavno napuštene barake, tajanstvene kuće na osami, možda birtije iz ovoga ili nekog drugog vremena, i sve to, prije nego što se pojave zagrebački i velikogorički neboderi, izgleda onako kako je izgledalo i 1941. U tih minut-dva putnik s visina zamišlja da se tu i živi kao 1941, u nekoj usporednoj stvarnosti, koja se samo u mašti dodiruje s ovom našom, u stvarnosti u kojoj žive ljudi koje mi nikada nećemo sresti. Taj svijet viđen s visina, i taj kratki fantazijski ekskurs – uvijek isti, kada se avion spušta na Pleso – posvećen je velikome hrvatskom piscu Ivi Štivičiću. On je, naime, udesio da putnik tako žudno gleda kroz prozorčić i da prizore zagrebačke periferije i savskih pješčara vidi na upravo ovakav način i iz godine 1941. Štivičić i jest veliki pisac najprije po tome: veliki su u književnosti oni koji označe naš pogled na svijet, a još su i veći oni koji prizorima i slikama daju smisao, sadržaj i fabulu upisujući svoju legendu u beslovesne i besmislene fragmente kaosa. Svijet koji gledamo tako dok se avion spušta nužno je crno-bijeli, traka je u lošem stanju, svakako bi je trebalo restaurirati, film je u stvari televizijska serija “Kuda idu divlje svinje”.
U zajednici koja je vazda bila opsjednuta svojim herojima i vitezovima, Ivo Štivičić bavio se autsajderima i antiherojima. Krijumčarima svega i svačega, pijanim oružničkim podnarednicima, intelektualcima bačenim u onu najdublju provinciju, Krležinim domobranima i domobranima onim drugim, a onda i onim gnjevnim mladićem, hrvatskim pjesnikom, revolucionarom i idealistom, koji upravo radi skandal na prijemu u Sokolskom domu, i u pijanu novembarsku noć našeg ujedinjenja uzvikuje kako nešto nije u redu ako razbojnici postaju pravednici… To je bio Štivičićev svijet, i to je bila njegova briga. Herojima je u međuvremenu isteklo vrijeme, i nestalo je svega za što su oni ginuli. Ali autsajderi, skupa s mladim i starim Krležom, ostali su gdje su i bili.
Na lijevoj strani plakata imena su glumaca, na desnoj imena su likova koje igraju. Kako teče vrijeme, a od serije “Kuda idu divlje svinje” prošlo je ove godine tačno pola stoljeća, glumci umiru, i njihova se imena izjednačuju s imenima njihovih likova. Prelaze u fikciju, u maštu i sjećanje. Živima je težak taj njihov prelaz i odlazak. Za njima, pređe ovih dana Ivo Štivičić. Time su se izjednačile lijeva i desna strana plakata, i svijet se sveo na djelo Štivičićeve mašte. Smrt ne postoji. Sve je ovo prelazak zbilje u maštu, glumca u lik, pisca u tekst.
Ivu Štivičića ćemo viđati svaki put kada se avion bude spuštao prema Plesu. I bit će on prisutniji nego što je bio do sad.
Prelazak pisca u tekst
Slovo uz odar pisca Ive Štivičića (18. oktobra 2021.)
Kada se zrakoplov započne spuštati prema Plesu, pred očima putnika nagnutog nad ambisom svojih i tuđih zavičaja pojave se neobični, nimalo svakodnevni prizori: pješčare s geometrijski pravilnim akumulacijskim jezercima, što se dodiruju s vijugavom Savom, pusta neobrađena polja iz kojih se izdižu riječni nasipi, odavno napuštene barake, tajanstvene kuće na osami, možda birtije iz ovoga ili nekog drugog vremena, i sve to, prije nego što se pojave zagrebački i velikogorički neboderi, izgleda onako kako je izgledalo i 1941. U tih minut-dva putnik s visina zamišlja da se tu i živi kao 1941, u nekoj usporednoj stvarnosti, koja se samo u mašti dodiruje s ovom našom, u stvarnosti u kojoj žive ljudi koje mi nikada nećemo sresti. Taj svijet viđen s visina, i taj kratki fantazijski ekskurs – uvijek isti, kada se avion spušta na Pleso – posvećen je velikome hrvatskom piscu Ivi Štivičiću. On je, naime, udesio da putnik tako žudno gleda kroz prozorčić i da prizore zagrebačke periferije i savskih pješčara vidi na upravo ovakav način i iz godine 1941. Štivičić i jest veliki pisac najprije po tome: veliki su u književnosti oni koji označe naš pogled na svijet, a još su i veći oni koji prizorima i slikama daju smisao, sadržaj i fabulu upisujući svoju legendu u beslovesne i besmislene fragmente kaosa. Svijet koji gledamo tako dok se avion spušta nužno je crno-bijeli, traka je u lošem stanju, svakako bi je trebalo restaurirati, film je u stvari televizijska serija “Kuda idu divlje svinje”.
U zajednici koja je vazda bila opsjednuta svojim herojima i vitezovima, Ivo Štivičić bavio se autsajderima i antiherojima. Krijumčarima svega i svačega, pijanim oružničkim podnarednicima, intelektualcima bačenim u onu najdublju provinciju, Krležinim domobranima i domobranima onim drugim, a onda i onim gnjevnim mladićem, hrvatskim pjesnikom, revolucionarom i idealistom, koji upravo radi skandal na prijemu u Sokolskom domu, i u pijanu novembarsku noć našeg ujedinjenja uzvikuje kako nešto nije u redu ako razbojnici postaju pravednici… To je bio Štivičićev svijet, i to je bila njegova briga. Herojima je u međuvremenu isteklo vrijeme, i nestalo je svega za što su oni ginuli. Ali autsajderi, skupa s mladim i starim Krležom, ostali su gdje su i bili.
Na lijevoj strani plakata imena su glumaca, na desnoj imena su likova koje igraju. Kako teče vrijeme, a od serije “Kuda idu divlje svinje” prošlo je ove godine tačno pola stoljeća, glumci umiru, i njihova se imena izjednačuju s imenima njihovih likova. Prelaze u fikciju, u maštu i sjećanje. Živima je težak taj njihov prelaz i odlazak. Za njima, pređe ovih dana Ivo Štivičić. Time su se izjednačile lijeva i desna strana plakata, i svijet se sveo na djelo Štivičićeve mašte. Smrt ne postoji. Sve je ovo prelazak zbilje u maštu, glumca u lik, pisca u tekst.
Ivu Štivičića ćemo viđati svaki put kada se avion bude spuštao prema Plesu. I bit će on prisutniji nego što je bio do sad.