Nije mi se išlo da gledam Senadovu sestru, iako je bila subota predveče. Ostao sam da pomažem Skenderu Pelivanu, dok je uvježbavao tačke svog programa. On je bio pravi akrobata i mađioničar. Možda ne tako spretan i vješt kao Mandrak, ali da je imao snagu Zagora bilo je očigledno. Stajao bi na jednoj ruci na naslonu stolice, koja je bila namještena na četiri pivske boce. Po njegovoj komandi skidao sam jednu po jednu flašu i na kraju Skenderov stoj držala je klimava stolica oslonjena samo na jednoj nozi. Klatio se, krivio, grčevito održavao ravnotežu, a isto sam radio i ja, strahujući hoće li pasti. I, padao je svako malo, jer to je bio dio njegovog posla i nije se zbog toga mnogo sjekirao. Nervirao sam se i strepio samo ja. Imao je Skender crni frak i polucilindar i pravi mađioničarski štap, ali mi je bilo malo čudno što sam isti takav video i u izlogu jedne knjižare u Titogradu. Bijeli zečevi i golubovi, koji su čarolijom iskakali iz njegovog šešira, živjeli su, jeli i prljali u autobusu kojim je obilazio gradove i sela i održavao predstave. Subota veče, međutim, bila je rezervisana za Kikinu predstavu, zabavu što je uvijek za isto društvo priređivala sestra mog školskog druga Senada. Kako bi se upalilo svijetlo u maloj sobi crne barake, dječačke glave bi se poređale kraj prozora i bez daha gledale u osvijetljenu sobu -pozornicu. Na njoj je glavna i jedina glumica bila tek okupana Kika, mokre kose i ogrnuta samo dronjavim peškirom. Prvih par minuta lagano bi, kao po modnoj pisti, šetala po sobi, čeprkala i nešto, kao, tražila u ormaru, a čak smo i mi iza prozora znali da tu nema što da se nađe, osim buva i moljaca. Onda bi, napokon, sjela na gvozdeni krevet, sa sebe skinula peškir i dugo, dugo njime otirala svoju crnu, kovrdžavu kosu. Zažarile bi se dječačke oči buljeći u njenu golotinju, u njeno veliko, crveno, ispareno tijelo. Jednom, kada sam ja virio, kada su me stariji dječaci pustili da skroz priđem prozoru, sjekla je nokte na nožnim prstima i teške sise razlile su se preko njenih odranih koljena. Leđa su joj bila sva šarena od trljanja i dranja potamnjele ljetnje kože, a laktovi grubi i naborani. Morao sam izgledati zadivljen i očaran da drugari ne bi posumnjali u moju normalnost, ali, iskreno, bio sam razočaran. Nije mi bilo jasno što je tu lijepo i zanimljivo, a još manje kako se Kika ne stidi da svima pokazuje sve to rumeno i drhtavo meso. Sjetio sam se i Senada koji se uvijek čudi čime to njegova sestra privlači sve dječake iz mahale. Ja sam zapamtio samo njene skorene i ispucale tabane i podilazila me jeza kada bih pomislio da na takva stopala obuvam čarape. Senad nije bio moj najbolji drug, ali ni najgori. Družili smo se i poslije nastave, kada smo išli na Porat da vadimo gliste i gambore za pecanje, ali i za prodaju. Od turista smo za mamce, za punu konzervu Podravkinog goveđeg gulaša, mogli dobiti po dva, tri dinara, što je meni bilo sasvim dovoljno za omiljeni strip. Moj ortak nikad nije kazivao gdje i na što troši svoju zaradu, ali ja sam bio siguran da on te pare čuva, da ih sklanja ili ih daje majci. To me radovalo jer će možda, mislio sam, ona jednog dana moći da kupi i neku šareniju i veseliju haljinu od one njene vječito crne, zbog koje su je, pred školom, kada se vraćala sa roditeljskog, neki dječaci iz šestog nazivali vješticom. Tužno ih je gledala i ubrzala poskakivanje desnom, zdravom nogom, a Senad je trčao za njom i plakao. Živjeli su, Senad, njegove tri sestre i majka, u raspalim radničkim barakama na kraju grada. Otac je radio u Australiji, lovio je ribu i Senad je stalno pričao o njemu. I lagao, i dodavao, i kitio, i šarao. Niko ga od drugara nije više htio slušati, pa je znao sačekati učiteljicu i pričati joj kako je njegov otac ulovio ajkulu od šest metara. – Laže učiteljice, to je skoro pisalo u Politikinom zabavniku, ta je ajkula ulovljena kraj afričke obale i nigdje nema pomena o njegovom ocu – znala me spopasti istinoljubivost. – Kako možeš reći za svog druga da laže – glumila je učiteljica pravu učiteljicu iz knjiga. – Pa, kad laže – nisam se dao. Na odmoru je htio da se bije, nevoljno je gurao dječake što su ga još nevoljnije zadržavali, japurio se i psovao me, ali me zaboljelo tek kada se na kraju rasplakao i otišao pognute glave sam u učionicu. Tada sam čvrsto odlučio da nikada više neću ni riječi reći kada se pomene njegov otac. I izdržao puna dva dana. Nisam, opet, mogao da slušam njegovo svakodnevno hvalisanje što mu je sve otac u Australiji (Avustraliji, govorio je on, a mi se kočili od smijeha) kupio: pecački štap, mašinicu, američku, strašnu, udice, varalice, svašta, pun kofer… i pukao sam. Rekao sam da ništa ne vjerujem dok sve to blago ne vidim i ne dotaknem. Opet je plakao, opet me iz prve suzama porazio, opet se kleo da je sve istina i da svaki dan čekaju očevog prijatelja koji otud treba da dođe i donese poklone. Tri godine ranije – bili smo tada đaci-prvaci – Senad je zbilja dobio jaknu iz Australije sa iscrtanim kengurom na leđima. Ovu istu što je i sada imao na sebi, s rukavima skoro do lakata. *** Uletio sam u kuću, bacio tašnu kraj vrata, bio sam užurban i gladan. Iz hodnika sam javljao majci da hoću brzo da ručam, jer imam neka posla, žurim, ne mogu da čekam. Gurnuo sam grubo sobna vrata i našao se oči u oči sa Senadovom majkom. Sjedila je u našoj dnevnoj sobi, na našem okeržutom kauču i sa mojom majkom pila kafu! Pogledala me, nasmiješila se, nešto rekla, ali ja od iznenađenja, zaprepaštenja zapravo, nisam skoro ništa čuo, ni vidio. Mama je, gledajući me u oči kojima je kazivala da trebam biti uljudan i fin, rekla da je teta Dana prolazila i da je ona morala pozvati majku mog dobrog druga na kafu. Promrmljao sam pozdrav i ubijeđen da je došla da se žali na mene, otišao i sjeo za kuhinjski sto. No, čuo sam da ona kaže kako je mnogo veseli što se ja i njen sin družimo i da me Senad puno voli. Odahnuo sam i spremno se dohvatio tanjira, a sve prisluškujući njihov razgovor. Ona je tiho a brzo pričala, pa bi zastala da obriše suze, a moja majka je samo ćutala, netremice je gledala i mahala glavom. Lovio sam svaku petu riječ i grčevito slagao kockice, hvatao smisao, želio da znam o čemu se priča. I saznao sam da je Senadov otac danima bio mrtav pijan od sreće i slavlja kada mu se rodio sin jedvaček, Senad! Poslije tri kćeri! I kleo se rastriježnjen i preklinjao da ga kafana više neće gledat i da će svog sina učiti da bude dobar čovjek i da će kćerke srećne rasti uz brata i blage roditelje. Kleo se, kleo i poslije nekoliko mjeseci nestao. Propao u zemlju, ispario, pa su ga žalili i ožalili. Ostala je, sirota, sama sa četvoro male djece, bez igdje ičega u truloj baraci. Ljeti je radila po hotelima, čistila i prala, a zimi pospremala tuđe kuće. Javio se, baksuz, prvi put prije tri godine s kraja svijeta, iz Australije, i poslao djeci neke prnje. Pa onda opet zaćutao… Mogao sam, i pored sveg jeda i gorčine što su bojili svaku riječ Senadove majke, da osjetim i nestvarnu i neočekivanu toplinu i ljubav što se nije mogla skriti: ona je svog čovjeka i dalje voljela! Znam da sam bio mali, znam da su mi tada svi govorili da ja te odnose ne razumijem, ali isto tako znam da ne griješim: nikada poslije nisam čuo da neka žena za svog muža, na taj njen način, kaže da je, nesreća, bio lijep i visok! Da takve oči ima još samo Senad, da je isti on. Mama je pratila, a ona je odlazeći neprestano šaptala da samo strijepi da joj đavo ne odnese kćeri, da su u grdnoj dobi i da tu oluju treba preživjeti. Majka je, vrativši se u sobu, samo nekontrolisano i jednolično mahala glavom i ponavljala ‘sirotica, sirotica… kad te Bog ubije, ubije te skroz…’ Već naredne subote nevoljno sam koračao prema Sevap mahali, ka crnim barakama, sa pet starijih klipana, što nisu mogli da odole izazovu Kikinog prozora. Sada je bilo još teže pratiti poznatu igru s mokrom kosom i crvenim tijelom, jer je jedno prozorsko okno bilo prekriveno najlonom, umjesto slomljenog stakla. Pogurali smo se svi na jednu stranu i odjednom se prozor raskrilio. Pred nama su stajale velike dlakave grudi i tupa ljudska njuška. – Ajde, tutanj, jebali vi mater svoju – drao se iz Kikine sobe Kiza Bosanac, radnik što je svaki dan visio pred Tinkinom radnjom i pio pivo. Po toj besmislenoj psovki sam ga i poznavao: kako to da… mater svoju? Pa ne moraš, mislio sam, niti ćeš, ako si normalan, ne može te niko natjerati, pa kakvog smisla ima takva psovka? Nije mi to nikako bilo jasno. Isto kao što nisam nikada uspio da shvatim što je Toro dimnjičar mislio, kako je to zamišljao, kada nam je sa krova, pošto bi ga pogodili praćkom, prijetio da će nam, kad siđe – jebati majku?! Kao prvo Toro Kuljati nije bez velike muke mogao sići, kao drugo, ako bi u neko zlo doba i uspio, koga bi od nas zatekao blizu? Mogli smo za to vrijeme stići do Valdanosa, do Đerana, otplivati na Krš, uzverati se na bedem… sve smo mogli, vremena na pretek. A gdje bi tek našao naše majke, kao da bi ga one, onakvu kulapinu, čekale srećne, kao da nisu tu i naši očevi… svašta, bogami. Tih su godina odrasli lupali strašne gluposti. Nismo više išli na subotnje predstave, a Kika se, uspravljena na visokim štiklama, nije put nas ni osvrtala. Senad mi se baš tih dana hvalio da je kod njih doselio rođak iz Bosne, Kiza se zove, i da će sada da živi sa njima. A poslije nedjelju, dvije, s modrom oteklinom na licu, gnijevno je siktao da će njemu, toj pijanoj bitangi, pokazati njegov otac. Čim dođe iz Avustralije, glavačke će ga izbaciti iz kuće. * * *
– Opet plačeš, Senade, što je sada bilo? – i učiteljica je, dobra naša, gubila strpljenje. Senad je ćutao, rukom brisao suze i jezikom liskao sline. – Učiteljice, samo sam ga pitao što mu je otac donio – pravdao se glavonja iz druge klupe. – Pa zar je došao tvoj otac? Senade, dušo, ništa se ne hvališ – bila je uzbuđena naša druga majka. Senad je samo još više sageo glavu, malo je falilo da potpuno potone ispod klupe, a jecaji su tresli njegovo malo tijelo. Učiteljica je prišla, blago i nježno ga zagrlila i dugo nepomična stajala i ćutala, grickajući usne. Nikada u našem razredu nije bilo tiše. Vraćali smo se iz škole, izgubljeni kao poslije vakcinacije, a iz Tinkine prodavnice čula se galama. Radnici iz Bosne, među njima i Kiza s bocom piva u ruci, glasno su se smijali, gledajući Tinku kako se gura s visokim, mršavim pijancem i tjera ga iz radnje. – Ajde đavo da te nosi i kad si se vraćao. Moga si za vazda ostat tamo đe si vrat odlomio, a ne si se onoj jaduši opet navalio na kosti. Miči mi se odavle pijan, samo si mi ti falio, ko da mi je malo ovih bukvana – siktala je mršava, stara djevojka Tinka. Pijanac je stajao obgrljen oko stuba nadstrešnice ispred prodavnice i s čuđenjem gledao okolo. Isto Senadovo oko – vidio sam. Teta Dana je imala pravo.
Predstave subotom uveče
Nije mi se išlo da gledam Senadovu sestru, iako je bila subota predveče. Ostao sam da pomažem Skenderu Pelivanu, dok je uvježbavao tačke svog programa. On je bio pravi akrobata i mađioničar. Možda ne tako spretan i vješt kao Mandrak, ali da je imao snagu Zagora bilo je očigledno. Stajao bi na jednoj ruci na naslonu stolice, koja je bila namještena na četiri pivske boce. Po njegovoj komandi skidao sam jednu po jednu flašu i na kraju Skenderov stoj držala je klimava stolica oslonjena samo na jednoj nozi. Klatio se, krivio, grčevito održavao ravnotežu, a isto sam radio i ja, strahujući hoće li pasti. I, padao je svako malo, jer to je bio dio njegovog posla i nije se zbog toga mnogo sjekirao. Nervirao sam se i strepio samo ja.
Imao je Skender crni frak i polucilindar i pravi mađioničarski štap, ali mi je bilo malo čudno što sam isti takav video i u izlogu jedne knjižare u Titogradu. Bijeli zečevi i golubovi, koji su čarolijom iskakali iz njegovog šešira, živjeli su, jeli i prljali u autobusu kojim je obilazio gradove i sela i održavao predstave.
Subota veče, međutim, bila je rezervisana za Kikinu predstavu, zabavu što je uvijek za isto društvo priređivala sestra mog školskog druga Senada. Kako bi se upalilo svijetlo u maloj sobi crne barake, dječačke glave bi se poređale kraj prozora i bez daha gledale u osvijetljenu sobu -pozornicu. Na njoj je glavna i jedina glumica bila tek okupana Kika, mokre kose i ogrnuta samo dronjavim peškirom. Prvih par minuta lagano bi, kao po modnoj pisti, šetala po sobi, čeprkala i nešto, kao, tražila u ormaru, a čak smo i mi iza prozora znali da tu nema što da se nađe, osim buva i moljaca. Onda bi, napokon, sjela na gvozdeni krevet, sa sebe skinula peškir i dugo, dugo njime otirala svoju crnu, kovrdžavu kosu. Zažarile bi se dječačke oči buljeći u njenu golotinju, u njeno veliko, crveno, ispareno tijelo.
Jednom, kada sam ja virio, kada su me stariji dječaci pustili da skroz priđem prozoru, sjekla je nokte na nožnim prstima i teške sise razlile su se preko njenih odranih koljena. Leđa su joj bila sva šarena od trljanja i dranja potamnjele ljetnje kože, a laktovi grubi i naborani. Morao sam izgledati zadivljen i očaran da drugari ne bi posumnjali u moju normalnost, ali, iskreno, bio sam razočaran. Nije mi bilo jasno što je tu lijepo i zanimljivo, a još manje kako se Kika ne stidi da svima pokazuje sve to rumeno i drhtavo meso. Sjetio sam se i Senada koji se uvijek čudi čime to njegova sestra privlači sve dječake iz mahale. Ja sam zapamtio samo njene skorene i ispucale tabane i podilazila me jeza kada bih pomislio da na takva stopala obuvam čarape.
Senad nije bio moj najbolji drug, ali ni najgori. Družili smo se i poslije nastave, kada smo išli na Porat da vadimo gliste i gambore za pecanje, ali i za prodaju. Od turista smo za mamce, za punu konzervu Podravkinog goveđeg gulaša, mogli dobiti po dva, tri dinara, što je meni bilo sasvim dovoljno za omiljeni strip. Moj ortak nikad nije kazivao gdje i na što troši svoju zaradu, ali ja sam bio siguran da on te pare čuva, da ih sklanja ili ih daje majci. To me radovalo jer će možda, mislio sam, ona jednog dana moći da kupi i neku šareniju i veseliju haljinu od one njene vječito crne, zbog koje su je, pred školom, kada se vraćala sa roditeljskog, neki dječaci iz šestog nazivali vješticom. Tužno ih je gledala i ubrzala poskakivanje desnom, zdravom nogom, a Senad je trčao za njom i plakao.
Živjeli su, Senad, njegove tri sestre i majka, u raspalim radničkim barakama na kraju grada. Otac je radio u Australiji, lovio je ribu i Senad je stalno pričao o njemu. I lagao, i dodavao, i kitio, i šarao. Niko ga od drugara nije više htio slušati, pa je znao sačekati učiteljicu i pričati joj kako je njegov otac ulovio ajkulu od šest metara.
– Laže učiteljice, to je skoro pisalo u Politikinom zabavniku, ta je ajkula ulovljena kraj afričke obale i nigdje nema pomena o njegovom ocu – znala me spopasti istinoljubivost.
– Kako možeš reći za svog druga da laže – glumila je učiteljica pravu učiteljicu iz knjiga.
– Pa, kad laže – nisam se dao.
Na odmoru je htio da se bije, nevoljno je gurao dječake što su ga još nevoljnije zadržavali, japurio se i psovao me, ali me zaboljelo tek kada se na kraju rasplakao i otišao pognute glave sam u učionicu. Tada sam čvrsto odlučio da nikada više neću ni riječi reći kada se pomene njegov otac. I izdržao puna dva dana. Nisam, opet, mogao da slušam njegovo svakodnevno hvalisanje što mu je sve otac u Australiji (Avustraliji, govorio je on, a mi se kočili od smijeha) kupio: pecački štap, mašinicu, američku, strašnu, udice, varalice, svašta, pun kofer… i pukao sam. Rekao sam da ništa ne vjerujem dok sve to blago ne vidim i ne dotaknem. Opet je plakao, opet me iz prve suzama porazio, opet se kleo da je sve istina i da svaki dan čekaju očevog prijatelja koji otud treba da dođe i donese poklone. Tri godine ranije – bili smo tada đaci-prvaci – Senad je zbilja dobio jaknu iz Australije sa iscrtanim kengurom na leđima. Ovu istu što je i sada imao na sebi, s rukavima skoro do lakata.
***
Uletio sam u kuću, bacio tašnu kraj vrata, bio sam užurban i gladan. Iz hodnika sam javljao majci da hoću brzo da ručam, jer imam neka posla, žurim, ne mogu da čekam. Gurnuo sam grubo sobna vrata i našao se oči u oči sa Senadovom majkom. Sjedila je u našoj dnevnoj sobi, na našem okeržutom kauču i sa mojom majkom pila kafu! Pogledala me, nasmiješila se, nešto rekla, ali ja od iznenađenja, zaprepaštenja zapravo, nisam skoro ništa čuo, ni vidio. Mama je, gledajući me u oči kojima je kazivala da trebam biti uljudan i fin, rekla da je teta Dana prolazila i da je ona morala pozvati majku mog dobrog druga na kafu. Promrmljao sam pozdrav i ubijeđen da je došla da se žali na mene, otišao i sjeo za kuhinjski sto. No, čuo sam da ona kaže kako je mnogo veseli što se ja i njen sin družimo i da me Senad puno voli. Odahnuo sam i spremno se dohvatio tanjira, a sve prisluškujući njihov razgovor.
Ona je tiho a brzo pričala, pa bi zastala da obriše suze, a moja majka je samo ćutala, netremice je gledala i mahala glavom. Lovio sam svaku petu riječ i grčevito slagao kockice, hvatao smisao, želio da znam o čemu se priča. I saznao sam da je Senadov otac danima bio mrtav pijan od sreće i slavlja kada mu se rodio sin jedvaček, Senad! Poslije tri kćeri! I kleo se rastriježnjen i preklinjao da ga kafana više neće gledat i da će svog sina učiti da bude dobar čovjek i da će kćerke srećne rasti uz brata i blage roditelje. Kleo se, kleo i poslije nekoliko mjeseci nestao. Propao u zemlju, ispario, pa su ga žalili i ožalili. Ostala je, sirota, sama sa četvoro male djece, bez igdje ičega u truloj baraci. Ljeti je radila po hotelima, čistila i prala, a zimi pospremala tuđe kuće. Javio se, baksuz, prvi put prije tri godine s kraja svijeta, iz Australije, i poslao djeci neke prnje. Pa onda opet zaćutao…
Mogao sam, i pored sveg jeda i gorčine što su bojili svaku riječ Senadove majke, da osjetim i nestvarnu i neočekivanu toplinu i ljubav što se nije mogla skriti: ona je svog čovjeka i dalje voljela! Znam da sam bio mali, znam da su mi tada svi govorili da ja te odnose ne razumijem, ali isto tako znam da ne griješim: nikada poslije nisam čuo da neka žena za svog muža, na taj njen način, kaže da je, nesreća, bio lijep i visok! Da takve oči ima još samo Senad, da je isti on.
Mama je pratila, a ona je odlazeći neprestano šaptala da samo strijepi da joj đavo ne odnese kćeri, da su u grdnoj dobi i da tu oluju treba preživjeti. Majka je, vrativši se u sobu, samo nekontrolisano i jednolično mahala glavom i ponavljala ‘sirotica, sirotica… kad te Bog ubije, ubije te skroz…’
Već naredne subote nevoljno sam koračao prema Sevap mahali, ka crnim barakama, sa pet starijih klipana, što nisu mogli da odole izazovu Kikinog prozora. Sada je bilo još teže pratiti poznatu igru s mokrom kosom i crvenim tijelom, jer je jedno prozorsko okno bilo prekriveno najlonom, umjesto slomljenog stakla. Pogurali smo se svi na jednu stranu i odjednom se prozor raskrilio. Pred nama su stajale velike dlakave grudi i tupa ljudska njuška.
– Ajde, tutanj, jebali vi mater svoju – drao se iz Kikine sobe Kiza Bosanac, radnik što je svaki dan visio pred Tinkinom radnjom i pio pivo.
Po toj besmislenoj psovki sam ga i poznavao: kako to da… mater svoju? Pa ne moraš, mislio sam, niti ćeš, ako si normalan, ne može te niko natjerati, pa kakvog smisla ima takva psovka? Nije mi to nikako bilo jasno. Isto kao što nisam nikada uspio da shvatim što je Toro dimnjičar mislio, kako je to zamišljao, kada nam je sa krova, pošto bi ga pogodili praćkom, prijetio da će nam, kad siđe – jebati majku?! Kao prvo Toro Kuljati nije bez velike muke mogao sići, kao drugo, ako bi u neko zlo doba i uspio, koga bi od nas zatekao blizu? Mogli smo za to vrijeme stići do Valdanosa, do Đerana, otplivati na Krš, uzverati se na bedem… sve smo mogli, vremena na pretek. A gdje bi tek našao naše majke, kao da bi ga one, onakvu kulapinu, čekale srećne, kao da nisu tu i naši očevi… svašta, bogami. Tih su godina odrasli lupali strašne gluposti.
Nismo više išli na subotnje predstave, a Kika se, uspravljena na visokim štiklama, nije put nas ni osvrtala. Senad mi se baš tih dana hvalio da je kod njih doselio rođak iz Bosne, Kiza se zove, i da će sada da živi sa njima. A poslije nedjelju, dvije, s modrom oteklinom na licu, gnijevno je siktao da će njemu, toj pijanoj bitangi, pokazati njegov otac. Čim dođe iz Avustralije, glavačke će ga izbaciti iz kuće.
* * *
– Opet plačeš, Senade, što je sada bilo? – i učiteljica je, dobra naša, gubila strpljenje.
Senad je ćutao, rukom brisao suze i jezikom liskao sline.
– Učiteljice, samo sam ga pitao što mu je otac donio – pravdao se glavonja iz druge klupe.
– Pa zar je došao tvoj otac? Senade, dušo, ništa se ne hvališ – bila je uzbuđena naša druga majka.
Senad je samo još više sageo glavu, malo je falilo da potpuno potone ispod klupe, a jecaji su tresli njegovo malo tijelo. Učiteljica je prišla, blago i nježno ga zagrlila i dugo nepomična stajala i ćutala, grickajući usne. Nikada u našem razredu nije bilo tiše.
Vraćali smo se iz škole, izgubljeni kao poslije vakcinacije, a iz Tinkine prodavnice čula se galama. Radnici iz Bosne, među njima i Kiza s bocom piva u ruci, glasno su se smijali, gledajući Tinku kako se gura s visokim, mršavim pijancem i tjera ga iz radnje.
– Ajde đavo da te nosi i kad si se vraćao. Moga si za vazda ostat tamo đe si vrat odlomio, a ne si se onoj jaduši opet navalio na kosti. Miči mi se odavle pijan, samo si mi ti falio, ko da mi je malo ovih bukvana – siktala je mršava, stara djevojka Tinka.
Pijanac je stajao obgrljen oko stuba nadstrešnice ispred prodavnice i s čuđenjem gledao okolo.
Isto Senadovo oko – vidio sam. Teta Dana je imala pravo.