Djecu su nekoć strašili da će ih ukrasti stara Ciganka, džehenemskim vatrometom im još uvijek prijete, mediji žene plaše rakom dojke, muškarce visokim holesterolom, a Al Gor je dobio i Nobela za svoje šamaranje globalnim zatopljenjem. Nije da nam fali strahova.
Pored potapanja u vodu, paljenja rana lapisom i drugih sofisticiranih tortura, policijski činovnik Viktor Ivasjuk je mladobosance zastrašivao i lobanjom koja mu je stajala na radnom stolu i koju je koristio kao mastionicu.
Bila je to glava Bogdana Žerajića.
Na razglednici koja je prije koji mjesec bila na prodaju u sarajevskim oglasima, djedica Franjo Josip je bio u posjeti tek aneksiranoj Bosni. Dakle, tačno prije sto godina, pri čemu je tour trajala od 3. do 15 juna. Vrlo blizu mjesta na kojem će četiri godine kasnije biti ubijen njegov nasljednik i nećak Franjo Ferdinand, mladobosanac Bogdan Žerajić je 15. juna 1910. pokušao atentat na bosanskog poglavara, generala Marijana Varešanina. Uvjeren da je atentat uspio (ispalio je četiri metka i sva su promašila metu za dlaku), Žerajić je na mjestu izvršio samoubistvo.
Po svemu sudeći, ovaj 23-trogodišni Nevesinjac je nešto ranije na Vrelu Bosne imao namjeru da ubije samog cara, ali je, kako tvrde različiti izvori, odustao kad je pred sobom vidio sklerotičnog djedicu s bradom nalik na Broja 1.
Nakon Žerajićeve pogibije, za njega se pričalo da je bio lud, impulzivan (ne znam što je ovo tako loše, pa i Ričard Brenson bi se donekle mogao opisati kao impulzivan), da je bolovao od tuberkuloze te da ovim svojim činom nije imao šta da izgubi.
Autopsijom je kasnije utvrđeno da je bio potpuno zdrav, a u prilog stanju njegovog duha idu pisma prijateljima i razgovori koje su oni prenijeli na različite načine. (I što je, eto, dobacilo i do Ajfelovog mosta u ovaj odvratni jesenji dan.)
Zna se da su Žerajićev lik (Vladimir Gačinović ga opisuje kao “gordog, otmenog i oslobođenog ličnih kaprica”) i djelo mnogo utjecali na ostale mladobosance; on sam je nakon smrti postao heroj, a njegov je čin, piše Dedijer, upoređivan sa pokušajem Vere Ivanovne Zasulič da ubije guvernera Petrovgrada ili sa djelom njemačkog studenta Karla Ludviga Zanda koji je početkom 19. vijeka ubio špijuna ruskog cara a potom sam sebi zario nož u srce.
(Usput rečeno, neobično je da imena svih ovih anarhista počinju na slovo Z!)
Gavrilo Princip se upravo na Žerajićevom grobu, koji su mladobosanci često posjećivali, zaklinjao na osvetu. Godinu dana nakon Žerajićeve smrti, Gačinović je u bečkoj Zori objavio esej u kojem je opisao nevesele okolnosti u Bosni i političke stavove svog prijatelja i saborca:
“Dole kod nas ceo život je nastrojen na ropstvo, govorio je, celo društvo puno je ropskog, neprerađenog. (…) Bez onih zdravih, krepkih pulsacija, bez ijednog otmenog, velikog gesta. U svemu životu haos i tresak. Mladi Bosanci bez izraza, bez poriva, okamenjeni. (…)”
Ovo je, dakle, pisano prije sto godina.
U međuvremenu su se desila dva svjetska rata, antibejbi pilule, Mile Stojić i fejsbuk, ali je nevjerovatno kako se ove Žerajićeve riječi mogu primijeniti na stanje u savremenoj BiH.
On je još i rekao, a drug mu Gačinović prenio:
“Mi, najmlađi, moramo početi stvarati novu istoriju. U svoje studeno društvo moramo unositi sunca, kolebati umrle i gibati rezignirane. Moramo povesti smrtonosni rat protiv pesimizma, malodušnosti i klonulosti, mi, glasnici novih generacija i novih ljudi.
Imajući veru jaču od života i ljubav koja diže iz grobova, mi ćemo pobediti.”
Sa svim ovim riječima Bogdana Žerajića i nekako bih mogla da se složim, osim sa ovim posljednjim, springstinovskim, “mi ćemo pobediti”.
Jer, više se ne zna ni ko smo to mi a ponajmanje je izvjesna pobjeda. Dugoročno gledajući, da li je danas smisao tog fajta ulazak u Evropsku Uniju? Ako je to slučaj, obeshrabrujuće je posmatrati kako se neke od tih nekoć prosperitetnih kuća od čokolade sa prozorima od marmelade tope i pucaju.
Također, moguće da je danas od osviještenog političkog angažmana – a koji za cilj nema isključivo institucionalizaciju! – naprosto mnogo zanimljiviji prenos iz kuće Velikog brata, kao i letargično odbrojavanje dana do liberalizacije viznog režima. Ni Bertrand Rasel baš nije uspio da dokuči šta je razlog skepticizma kod mlađih generacija.
Konačno, dirljiv je način na koji je Žerajić u jednom pismu, neposredno pred svoju smrt, opisuje svoje raspoloženje (“štimung”):
“Ja sam postao skeptik i ja u više ništa ne vjerujem, samo vjerujem da imam maler i da ima ljudi koji su malerozni. Ja sam jedan od njih.”
Možda je to jedino objašnjenje za sve što se stotinama godina dešavalo u Bosni i po Bosni. Možda smo svi mi ovdje naprosto – malerozni.
Predizborna
Djecu su nekoć strašili da će ih ukrasti stara Ciganka, džehenemskim vatrometom im još uvijek prijete, mediji žene plaše rakom dojke, muškarce visokim holesterolom, a Al Gor je dobio i Nobela za svoje šamaranje globalnim zatopljenjem. Nije da nam fali strahova.
Pored potapanja u vodu, paljenja rana lapisom i drugih sofisticiranih tortura, policijski činovnik Viktor Ivasjuk je mladobosance zastrašivao i lobanjom koja mu je stajala na radnom stolu i koju je koristio kao mastionicu.
Bila je to glava Bogdana Žerajića.
Na razglednici koja je prije koji mjesec bila na prodaju u sarajevskim oglasima, djedica Franjo Josip je bio u posjeti tek aneksiranoj Bosni. Dakle, tačno prije sto godina, pri čemu je tour trajala od 3. do 15 juna. Vrlo blizu mjesta na kojem će četiri godine kasnije biti ubijen njegov nasljednik i nećak Franjo Ferdinand, mladobosanac Bogdan Žerajić je 15. juna 1910. pokušao atentat na bosanskog poglavara, generala Marijana Varešanina. Uvjeren da je atentat uspio (ispalio je četiri metka i sva su promašila metu za dlaku), Žerajić je na mjestu izvršio samoubistvo.
Po svemu sudeći, ovaj 23-trogodišni Nevesinjac je nešto ranije na Vrelu Bosne imao namjeru da ubije samog cara, ali je, kako tvrde različiti izvori, odustao kad je pred sobom vidio sklerotičnog djedicu s bradom nalik na Broja 1.
Nakon Žerajićeve pogibije, za njega se pričalo da je bio lud, impulzivan (ne znam što je ovo tako loše, pa i Ričard Brenson bi se donekle mogao opisati kao impulzivan), da je bolovao od tuberkuloze te da ovim svojim činom nije imao šta da izgubi.
Autopsijom je kasnije utvrđeno da je bio potpuno zdrav, a u prilog stanju njegovog duha idu pisma prijateljima i razgovori koje su oni prenijeli na različite načine. (I što je, eto, dobacilo i do Ajfelovog mosta u ovaj odvratni jesenji dan.)
Zna se da su Žerajićev lik (Vladimir Gačinović ga opisuje kao “gordog, otmenog i oslobođenog ličnih kaprica”) i djelo mnogo utjecali na ostale mladobosance; on sam je nakon smrti postao heroj, a njegov je čin, piše Dedijer, upoređivan sa pokušajem Vere Ivanovne Zasulič da ubije guvernera Petrovgrada ili sa djelom njemačkog studenta Karla Ludviga Zanda koji je početkom 19. vijeka ubio špijuna ruskog cara a potom sam sebi zario nož u srce.
(Usput rečeno, neobično je da imena svih ovih anarhista počinju na slovo Z!)
Gavrilo Princip se upravo na Žerajićevom grobu, koji su mladobosanci često posjećivali, zaklinjao na osvetu. Godinu dana nakon Žerajićeve smrti, Gačinović je u bečkoj Zori objavio esej u kojem je opisao nevesele okolnosti u Bosni i političke stavove svog prijatelja i saborca:
“Dole kod nas ceo život je nastrojen na ropstvo, govorio je, celo društvo puno je ropskog, neprerađenog. (…) Bez onih zdravih, krepkih pulsacija, bez ijednog otmenog, velikog gesta. U svemu životu haos i tresak. Mladi Bosanci bez izraza, bez poriva, okamenjeni. (…)”
Ovo je, dakle, pisano prije sto godina.
U međuvremenu su se desila dva svjetska rata, antibejbi pilule, Mile Stojić i fejsbuk, ali je nevjerovatno kako se ove Žerajićeve riječi mogu primijeniti na stanje u savremenoj BiH.
On je još i rekao, a drug mu Gačinović prenio:
“Mi, najmlađi, moramo početi stvarati novu istoriju. U svoje studeno društvo moramo unositi sunca, kolebati umrle i gibati rezignirane. Moramo povesti smrtonosni rat protiv pesimizma, malodušnosti i klonulosti, mi, glasnici novih generacija i novih ljudi.
Imajući veru jaču od života i ljubav koja diže iz grobova, mi ćemo pobediti.”
Sa svim ovim riječima Bogdana Žerajića i nekako bih mogla da se složim, osim sa ovim posljednjim, springstinovskim, “mi ćemo pobediti”.
Jer, više se ne zna ni ko smo to mi a ponajmanje je izvjesna pobjeda. Dugoročno gledajući, da li je danas smisao tog fajta ulazak u Evropsku Uniju? Ako je to slučaj, obeshrabrujuće je posmatrati kako se neke od tih nekoć prosperitetnih kuća od čokolade sa prozorima od marmelade tope i pucaju.
Također, moguće da je danas od osviještenog političkog angažmana – a koji za cilj nema isključivo institucionalizaciju! – naprosto mnogo zanimljiviji prenos iz kuće Velikog brata, kao i letargično odbrojavanje dana do liberalizacije viznog režima. Ni Bertrand Rasel baš nije uspio da dokuči šta je razlog skepticizma kod mlađih generacija.
Konačno, dirljiv je način na koji je Žerajić u jednom pismu, neposredno pred svoju smrt, opisuje svoje raspoloženje (“štimung”):
“Ja sam postao skeptik i ja u više ništa ne vjerujem, samo vjerujem da imam maler i da ima ljudi koji su malerozni. Ja sam jedan od njih.”
Možda je to jedino objašnjenje za sve što se stotinama godina dešavalo u Bosni i po Bosni. Možda smo svi mi ovdje naprosto – malerozni.