Rat je, uglavnom, čekanje mira. Rat je u našem slučaju, a možda i ne samo u našem slučaju, po tisuću puta izvnevjereno iščekivanje pravde. Pravdonosci su neki daleki gospodari svijeta, Ujedinjeni narodi, Europska Unija, Božanski sud na zemlji, od kojih se očekuje da presude u našu korist, a protiv naših neprijatelja. Rat je očajničko iščekivanje trenutka u kojemu će neka viša nebeska sila poraziti naše neprijatelje.
Rat nas je preoblikovao. Rat nas je učinio lošijim ljudima nego što smo bili i nego što smo mogli biti. Mnogo toga bismo stvorili, izgradili, napisali i zamislili da nije bilo rata. Rat je trajno unazadio, uništio i opustošio našu imaginaciju. Rat je poraz mašte. U ratu se nije dogodilo ništa od onoga o čemu smo maštali. Rat, ovako ili onako, donosi veliko i nepopravljivo, konačno životno razočarenje.
Ova knjiga pisana je prije dvadeset i više godina, u vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji. Pisana je iz očaja i nevolje, tako da jednako svjedoči o stanju u zemlji, kao i o stanju u čovjeku koji o tome piše. Takva knjiga, naravno, ne može biti objektivna.
Čovjek koji živi u ratu ne može biti objektivan. Čovjek koji je suočen s neprijateljem ne može biti objektivan. Ali ono što je dužan sebi i drugima jest da ima stalnu svijest o svojoj subjektivnosti. Opasno je povjerovati da je naš očaj krajnja i konačna istina o svijetu.
U našem ratu nije bilo moguće pobijediti. Možda više ni u jednom ratu nije moguće pobijediti. Ali o tome se ne smije govoriti pred generalima, ministrima i patriotima. Oni vojsku i narod nastoje u svakom trenutku zadržati u uvjerenju kako pobjeda samo što nije stigla. Uvjereni su da je u tome smisao ratovanja.
Naši neprijatelji nekad su bili naša braća. Drukčije nam ne bi ni mogli postati neprijatelji. Ali u kojem su to trenutku oni prestali biti braća? Ili je, možda, moguće da su nam neprijatelji i dalje braća? Ako se može vjerovati Svetome pismu, koje je naša Knjiga i Knjiga naših neprijatelja, to je jedino i moguće, jer su Kain i Abel ostali braća i nakon što je prvi ubio drugoga.
Je li izdajnik onaj koji misli upravo tako, da su naši neprijatelji i dalje naša braća? Ako je vjerovati generalima, ministrima i patriotima, jest, upravo on je izdajnik.
Iz rata će nas jednoga dana u mir prevesti upravo izdajnici. Oni su jedino rješenje, ukoliko pobjede ne može biti. A ne može je biti, jer je pobjeda moguća samo u slučaju uništenja, našega ili njihovog.
Ako pobjede nema, a sigurno je neće biti, ostaje još samo jedna mogućnost: pomirenje. Ostaje bratstvo Kaina s Abelom. A zašto su onda ljudi ginuli u ratu? Zato da bi pomirenje postalo moguće i vjerojatno. Za pomirenje je potrebna veća hrabrost nego za ratovanje. Za pomirenje je nužno pobijediti vlastiti ponos.
O tome razmišljam dvadeset i koju godinu po svršetku rata u Bosni, a onda i svih ratova na teritoriju bivše Jugoslavije. Isto to mi na um pada dok iz daljene s užasom promatram rat u Ukrajini, koji već godinama traje kao tihi i potmuli bol, na koji su se već svi navikli, osim onoga koga boli. Na bol se nemoguće naviknuti. Bol nikad ne biva monotona. Bol je uvijek toliko raznolika da boli.
Naš rat i vaš rat razlikuju se. Kao što se, uostalom, vaš rat razlikuje i od rata vaših neprijatelja. Ali postoji nešto što je zajedničko svim tim ratovima: očaj i nevolja, i iščekivanje velike ratne pobjede, koje, međutim, nikad neće biti.
Predgovor ukrajinskom izdanju knjige “Žrtve sanjaju veliku ratnu pobjedu”
Rat je, uglavnom, čekanje mira. Rat je u našem slučaju, a možda i ne samo u našem slučaju, po tisuću puta izvnevjereno iščekivanje pravde. Pravdonosci su neki daleki gospodari svijeta, Ujedinjeni narodi, Europska Unija, Božanski sud na zemlji, od kojih se očekuje da presude u našu korist, a protiv naših neprijatelja. Rat je očajničko iščekivanje trenutka u kojemu će neka viša nebeska sila poraziti naše neprijatelje.
Rat nas je preoblikovao. Rat nas je učinio lošijim ljudima nego što smo bili i nego što smo mogli biti. Mnogo toga bismo stvorili, izgradili, napisali i zamislili da nije bilo rata. Rat je trajno unazadio, uništio i opustošio našu imaginaciju. Rat je poraz mašte. U ratu se nije dogodilo ništa od onoga o čemu smo maštali. Rat, ovako ili onako, donosi veliko i nepopravljivo, konačno životno razočarenje.
Ova knjiga pisana je prije dvadeset i više godina, u vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji. Pisana je iz očaja i nevolje, tako da jednako svjedoči o stanju u zemlji, kao i o stanju u čovjeku koji o tome piše. Takva knjiga, naravno, ne može biti objektivna.
Čovjek koji živi u ratu ne može biti objektivan. Čovjek koji je suočen s neprijateljem ne može biti objektivan. Ali ono što je dužan sebi i drugima jest da ima stalnu svijest o svojoj subjektivnosti. Opasno je povjerovati da je naš očaj krajnja i konačna istina o svijetu.
U našem ratu nije bilo moguće pobijediti. Možda više ni u jednom ratu nije moguće pobijediti. Ali o tome se ne smije govoriti pred generalima, ministrima i patriotima. Oni vojsku i narod nastoje u svakom trenutku zadržati u uvjerenju kako pobjeda samo što nije stigla. Uvjereni su da je u tome smisao ratovanja.
Naši neprijatelji nekad su bili naša braća. Drukčije nam ne bi ni mogli postati neprijatelji. Ali u kojem su to trenutku oni prestali biti braća? Ili je, možda, moguće da su nam neprijatelji i dalje braća? Ako se može vjerovati Svetome pismu, koje je naša Knjiga i Knjiga naših neprijatelja, to je jedino i moguće, jer su Kain i Abel ostali braća i nakon što je prvi ubio drugoga.
Je li izdajnik onaj koji misli upravo tako, da su naši neprijatelji i dalje naša braća? Ako je vjerovati generalima, ministrima i patriotima, jest, upravo on je izdajnik.
Iz rata će nas jednoga dana u mir prevesti upravo izdajnici. Oni su jedino rješenje, ukoliko pobjede ne može biti. A ne može je biti, jer je pobjeda moguća samo u slučaju uništenja, našega ili njihovog.
Ako pobjede nema, a sigurno je neće biti, ostaje još samo jedna mogućnost: pomirenje. Ostaje bratstvo Kaina s Abelom. A zašto su onda ljudi ginuli u ratu? Zato da bi pomirenje postalo moguće i vjerojatno. Za pomirenje je potrebna veća hrabrost nego za ratovanje. Za pomirenje je nužno pobijediti vlastiti ponos.
O tome razmišljam dvadeset i koju godinu po svršetku rata u Bosni, a onda i svih ratova na teritoriju bivše Jugoslavije. Isto to mi na um pada dok iz daljene s užasom promatram rat u Ukrajini, koji već godinama traje kao tihi i potmuli bol, na koji su se već svi navikli, osim onoga koga boli. Na bol se nemoguće naviknuti. Bol nikad ne biva monotona. Bol je uvijek toliko raznolika da boli.
Naš rat i vaš rat razlikuju se. Kao što se, uostalom, vaš rat razlikuje i od rata vaših neprijatelja. Ali postoji nešto što je zajedničko svim tim ratovima: očaj i nevolja, i iščekivanje velike ratne pobjede, koje, međutim, nikad neće biti.
4. februara 2019. godine