Ostao je stol, četiri tanjura, četiri vilice, četiri noža i četiri čaše. Nas dvojica odvezli smo se do Starog kotača i kupili meso s rošitilja, donijeli ga, i sad jedemo.
Tu su bili podstanari i sada odlaze u New York. Ona priča o tome kako se u zrakoplov može unijeti samo četrdeset kilograma tereta i kako su velike kuhinjske noževe, s kakvim bi netko vješt čovjeku mogao odsjeći glavu, poslali u paketu, običnom poštom, i da to i nije skupo. On priča o tome kako je ovdje lako otkazati mobilni telefon. Dovoljno je nazvati teleoperatera i reći mu s kojim bi danom i od koliko sati više ne želiš imati vezu.
I svoj i njezin otkazao je sa sustrašnjim danom, tačno u sedamnaest sati. Kasnije ne može, jer operateri rade samo do pet.
U New York lete prekosutra, ranojutarnjim letom, tako da će cijelu jednu večer, u Zagrebu gdje su rođeni, biti bez telefona. Ali nije to tako ganutljivo. Sutra će ionako spavati kod roditelja. Večeras posljednji put spavaju u ovom stanu.
Priča nam da ih je glas s druge strane žice oboje pohvalio da su bili dobri i pouzdani pretplatnici.
Pa mu, kao nagradu i mali znak pažnje, ponudio da mogu nekom od prijatelja ili bliskih osoba ostaviti svoju telefonsku liniju. Marketinški trik teleoperatera, ali ja mu ne mogu dokučiti smisao. Nije danas lako naći nekoga tko nema mobilni telefon, pa da bi mu nešto značila slobodna telefonska linija. Ili je, možda, stvar u broju, koji će nas, svaki put kad zazvoni, podsjećati na nekoga tko više nije tu?
Gledam prema kuhinji i najednom mi je dobro. Ne razmišljam o tome, tek ću kasnije shvatiti što je bilo u tom pogledu.
Zatim čekamo da prođe vrijeme i da se rastajemo.
Ranije bismo duže ostajali, odlazilo se u sitne poslijeponoćne sate, a sada kraj nastupa već oko deset. Preda mnom je telefon sa satom, sjedim i čekam. Ona također čeka. U jednom trenutku kaže da bismo već morali krenuti, da se njih dvoje odmore i naspavaju pred put. Ne dolazi u obzir, govorim, ionako se, vjerojatno, vidimo posljednji put. Pa se smijemo.
Tada shvatim u što svo vrijeme gledam.
U pustoj kuhinji, tankim okvirom uramljen, crtež na papiru, velikoga formata. To je on nacrtao, zaboravio sam reći da nije samo filmski redatelj, nego je i slikar. Crtež prikazuje polugolog muškarca, opustošenog tijela, poput logoraša ili nekoga tko će postati logoraš.
Slika je u polumraku dva slaba svjetla, postavljena s prednje i sa stražnje strane. Nad njome svijetli jeftin kućni reflektor, tako usmjeren da obasja samo muškarca na crtežu i komadić stolice koja stoji uz sliku. I sve je slučajno tako kako jest.
To podsjeća na one instalacije Brace Dimitrijevića, ali je slučaj htio da izgleda puno moćnije i bolje, nego što može izgledati kod njega, u galeriji. Šteta što ovo Braco neće vidjeti.
Ona slika više nikad neće izgledati ovako dobro, kao sad, na onome tamo mjestu! – kažem i to zvuči sentimentalno, pa je nitko, zapravo, i ne pogleda. A ja sam zbilja govorio samo o slici.
Razmišljam o tome, ali im ništa ne govorim, jer bi glupo zvučalo, naročito u ovim trenucima, kako bi dobro bilo kada bi u Ministarstvu kulture postojala neka služba kojoj bih sad mogao telefonirati.
Došla bi četvorica muškaraca u vojnim uniformama, bijelim, nalik mornaričkim, pa bih im tu, na licu mjesta, cinkario tu sliku. Zbilja, na tom mjestu, pod ovakvim svjetlom, izgleda bolje nego što bi igdje izgledala. Tako bi rekao onaj najstariji po činu.
Sačekali bi nas dok završimo s večerom, a zatim bi zapečatili stan, koji bi poslije, odlukom ministarskog vijeća, ili kakve art hunte imenovane ukazom predsjednika vlade, bio rekviriran i nacionaliziran iz estetskih razloga.
Zamišljam vlasnika stana, znam ga iz prolaza, dobrostojeći, ugledni građanin, kako cvili pred estetama u odorama, tvrdeći kako mu je taj stan jedino što ima. Ali uzalud mu je: slika samo tu tako dobro izgleda! Ono je njeno mjesto i ne može ju se pomjerati, iz načelno istoga razloga zbog kojega se ne smije premiještati šibenska katedrala, sa svim onim zagonetnim kamenim licima. Zašto bi jedan tako dobar crtež, koji je toliko na svom mjestu, bio manje važan od katedrale?
Da u mojoj maštariji nema nečega što je zlobno prema vlasnicima ovakvih stanova, možda bi se i ostvarila. Ovako, ne može. Opasno biva kad god neka zloba podupire estetiku.
Ništa im od ovoga ne govorim. Bilo bi glupo i dječje.
Na odlasku ona nam daje stvari koje je zaboravila spakirati i sad više nema kamo s njima: tek otvorenu tubu talijanskog koncentrata od rajčice i jednu malu monografiju slikara Voje Radoičića.
Pred selidbu
Sjedimo na terasi upravo iseljenog stana.
Ostao je stol, četiri tanjura, četiri vilice, četiri noža i četiri čaše. Nas dvojica odvezli smo se do Starog kotača i kupili meso s rošitilja, donijeli ga, i sad jedemo.
Tu su bili podstanari i sada odlaze u New York. Ona priča o tome kako se u zrakoplov može unijeti samo četrdeset kilograma tereta i kako su velike kuhinjske noževe, s kakvim bi netko vješt čovjeku mogao odsjeći glavu, poslali u paketu, običnom poštom, i da to i nije skupo. On priča o tome kako je ovdje lako otkazati mobilni telefon. Dovoljno je nazvati teleoperatera i reći mu s kojim bi danom i od koliko sati više ne želiš imati vezu.
I svoj i njezin otkazao je sa sustrašnjim danom, tačno u sedamnaest sati. Kasnije ne može, jer operateri rade samo do pet.
U New York lete prekosutra, ranojutarnjim letom, tako da će cijelu jednu večer, u Zagrebu gdje su rođeni, biti bez telefona. Ali nije to tako ganutljivo. Sutra će ionako spavati kod roditelja. Večeras posljednji put spavaju u ovom stanu.
Priča nam da ih je glas s druge strane žice oboje pohvalio da su bili dobri i pouzdani pretplatnici.
Pa mu, kao nagradu i mali znak pažnje, ponudio da mogu nekom od prijatelja ili bliskih osoba ostaviti svoju telefonsku liniju. Marketinški trik teleoperatera, ali ja mu ne mogu dokučiti smisao. Nije danas lako naći nekoga tko nema mobilni telefon, pa da bi mu nešto značila slobodna telefonska linija. Ili je, možda, stvar u broju, koji će nas, svaki put kad zazvoni, podsjećati na nekoga tko više nije tu?
Gledam prema kuhinji i najednom mi je dobro. Ne razmišljam o tome, tek ću kasnije shvatiti što je bilo u tom pogledu.
Zatim čekamo da prođe vrijeme i da se rastajemo.
Ranije bismo duže ostajali, odlazilo se u sitne poslijeponoćne sate, a sada kraj nastupa već oko deset. Preda mnom je telefon sa satom, sjedim i čekam. Ona također čeka. U jednom trenutku kaže da bismo već morali krenuti, da se njih dvoje odmore i naspavaju pred put. Ne dolazi u obzir, govorim, ionako se, vjerojatno, vidimo posljednji put. Pa se smijemo.
Tada shvatim u što svo vrijeme gledam.
U pustoj kuhinji, tankim okvirom uramljen, crtež na papiru, velikoga formata. To je on nacrtao, zaboravio sam reći da nije samo filmski redatelj, nego je i slikar. Crtež prikazuje polugolog muškarca, opustošenog tijela, poput logoraša ili nekoga tko će postati logoraš.
Slika je u polumraku dva slaba svjetla, postavljena s prednje i sa stražnje strane. Nad njome svijetli jeftin kućni reflektor, tako usmjeren da obasja samo muškarca na crtežu i komadić stolice koja stoji uz sliku. I sve je slučajno tako kako jest.
To podsjeća na one instalacije Brace Dimitrijevića, ali je slučaj htio da izgleda puno moćnije i bolje, nego što može izgledati kod njega, u galeriji. Šteta što ovo Braco neće vidjeti.
Ona slika više nikad neće izgledati ovako dobro, kao sad, na onome tamo mjestu! – kažem i to zvuči sentimentalno, pa je nitko, zapravo, i ne pogleda. A ja sam zbilja govorio samo o slici.
Razmišljam o tome, ali im ništa ne govorim, jer bi glupo zvučalo, naročito u ovim trenucima, kako bi dobro bilo kada bi u Ministarstvu kulture postojala neka služba kojoj bih sad mogao telefonirati.
Došla bi četvorica muškaraca u vojnim uniformama, bijelim, nalik mornaričkim, pa bih im tu, na licu mjesta, cinkario tu sliku. Zbilja, na tom mjestu, pod ovakvim svjetlom, izgleda bolje nego što bi igdje izgledala. Tako bi rekao onaj najstariji po činu.
Sačekali bi nas dok završimo s večerom, a zatim bi zapečatili stan, koji bi poslije, odlukom ministarskog vijeća, ili kakve art hunte imenovane ukazom predsjednika vlade, bio rekviriran i nacionaliziran iz estetskih razloga.
Zamišljam vlasnika stana, znam ga iz prolaza, dobrostojeći, ugledni građanin, kako cvili pred estetama u odorama, tvrdeći kako mu je taj stan jedino što ima. Ali uzalud mu je: slika samo tu tako dobro izgleda! Ono je njeno mjesto i ne može ju se pomjerati, iz načelno istoga razloga zbog kojega se ne smije premiještati šibenska katedrala, sa svim onim zagonetnim kamenim licima. Zašto bi jedan tako dobar crtež, koji je toliko na svom mjestu, bio manje važan od katedrale?
Da u mojoj maštariji nema nečega što je zlobno prema vlasnicima ovakvih stanova, možda bi se i ostvarila. Ovako, ne može. Opasno biva kad god neka zloba podupire estetiku.
Ništa im od ovoga ne govorim. Bilo bi glupo i dječje.
Na odlasku ona nam daje stvari koje je zaboravila spakirati i sad više nema kamo s njima: tek otvorenu tubu talijanskog koncentrata od rajčice i jednu malu monografiju slikara Voje Radoičića.