Na Mećajcu, blizu sjevernoga ulaza u Cavtat, crkvica je svetog Đurđa, malena i skladna, sagrađena u petnaestom stoljeću, na mjestu prethodne crkve, koja je, kako to već u nas biva, sagrađena na temeljima još starije crkve. Prvi put ta se crkva spominje 1253. godine, u dubrovačkome ugovoru s bugarskim carem Mihajlom. Uz ovu su se crkvu, stoji na internetskoj stranici Dubrovačke biskupije (koja izlazi pod motom “od ljudi za ljude”), “od starine ukapali inovjerci”. Na tom je groblju danas dvanaest nadgrobnika, zaraslih u travu. Imena na pločama, ispisana, uglavnom, srpskom ili ruskom ćirilicom, skrivena su ispod naslaga suhih borovih iglica. Tu nitko ne dolazi da položi cvijeće i zapali voštanicu. Posljednji sprovod prošao je ovuda davnih osamdesetih. U novije vrijeme, prije nekoliko godina, na ulazu u groblje, sagrađena je velika grobnica od bijeloga mramora za jednu katoličku obitelj. Bog zna, a s njime, možda, i mjesni župnik, zašto se nisu ukopali na drugome kraju Cavtata, na glavici svetoga Roka, uz Meštrovićev mauzolej obitelji Račić, na jednome od najljepših dalmatinskih grobalja, nego su došli tu, u surgum, među emigrante.
Među dvadesetak pokojnika, čija se imena još uvijek razaznaju među polomljenim kamenim križevima, stradalim u tko zna kojem prolomu ljudskoga očaja, nađe se i jedan “narodni učitelj”, kojeg voljahu i štovahu u neka davna doba, i jedno djetešce, što su mu ucviljeni roditelji u Cavtatu uzalud tražili ozdravljenje od Bog zna kakve strašne i smrtonosne bolesti, i jedan žandarm, na čijoj se keramičkoj sličici još uvijek naziru šajkača i bajunet, ali većinom, tu pod crvenom dubrovačkom zemljom, leži neki drugi svijet, koji kao da je umirao po romanima Ivana Bunjina i Vladimira Nabokova, a ne tu, kod nas, na ovom mediteranskim suncem osunčanom, toplom krajičku Balkana. Jedva se još može raspoznati ime Vladimira Justinoviča Trileskog, generala carske vojske, koji umrije tu u Cavtatu 1926., u šezdeset i devetoj svojoj godini, ali se, recimo, dobro još vidi ime Nikolaja Vasiljeviča Belozerdova, arhitekta, koji je doživio šezdeset i tri, i umro 1961, nakon četiri desetljeća emigracije. Tu je pokopana i Jovanka Strajnić, srpska i jugoslavenska slikarica, koja je veći dio života provela u Dubrovniku, i počiva dvadesetak kilometara od svoga životnog suputnika Koste. Njemu je, naime, odana počast da bude ukopan na Boninovu, na parceli zaslužnika, gdje se, po pravilu, u smrti samuje i nema mjesta za bračne drugove.
Ali najzanimljiviji grob na Svetome Đurđu, od kojeg bi mogle da započnu mnoge velike priče, danas je prazan i prazan će, vjerojatno, biti i na dan kada će se, za one koji vjeruju, izdići duše iz svih drugih grobova i sunuti u nebo. Na okomito postavljenoj ploči fino zamišljenog i ograđenog spomenika ime je Lidije Mihajlovne Iraklidi, s upisanom godinom rođenja 1893. Umjesto godine smrti, grafitom je, stolarskom, olovkom napisano: Apatin 1995. Iako ovo groblje nitko ne obilazi, a na svijetu, vjerojatno, i nema mnogo onih koji bi pamtili da im je u Cavtatu netko pokopan, netko se potrudio da nađe stolarsku olovku – flomasterom da ne nagrđuje grobni kamen – i da dovrši ono što nije bilo dovršeno s godinom Lidijina rođenja. Upisivanjem vojvođanskog grada Apatina potvrđuje to da je grob prazan, i zaokružuje priču za koju se ne očekuje da bude ispričana. Kao što nema nade ni da će netko, nakon obilaska Svetoga Đurđa, otputovati u Apatin, da na gradskome groblju pronađe živi grob Lidije Iraklidi, na njemu zapali svijeću i ostavi neki naročito lijep i skup, gospodski cvijetak. Ovako je Lidija Iraklidi savjetovala žene: “Budite pametne ako morate, dobre ako hoćete, ali na svaki način morate da budete lepe.”
Lidijina mlađa sestra Olga Mihajlovna Solovjova, čiji je nadgrobnik dva koraka dalje od njezina praznog groba, bila je dvadesetih godina prošloga stoljeća slavna europska balerina, a zatim i glumica u prvim jugoslavenskim nijemim i ton-filmovima. Karijere plesačica su i u ona vremena trajale kratko, njezina je trajala i kraće, pa je već početkom tridesetih prekinula karijeru, tražeći mjesto gdje će se skrasiti skupa s roditeljima. Tako je kupila kuću u Cavtatu, na Kamenu Malom, na rtu s kojega se, kao na dlanu svetoga Vlaha, vidi Dubrovnik. S tri strane kuće bilo je more, a za leđima, sa četvrte strane, glavica svetoga Roka, i ono groblje na kojem se sahranjivao većinski domaći svijet. U kući na Kamenom Malom čulo bi se kako brecaju zvona kad god bi koga sahranjivali. Smrt je još uvijek bila pitoma, vjernička.
Olga Solovjova imala je novca i mogla je živjeti gdje god je htjela, osim u gradu iz kojega je bježala. Odabrala je Cavtat, i u Cavtatu Kamen Mali, jer ju je to mjesto podsjećalo na rodnu Odesu. O tom je legendarnom crnomorskom gradu u današnjoj Ukrajini Isak Babelj sastavio knjigu priča “Kako se to radilo u Odesi”. Na ulicama i trgovima Odese govorilo se desetak različitih jezika, i svaki je bio materinji i odeški, i sve je vrvilo od rabina i razbojnika, mornara, mistika, grčkih trgovaca, pravoslavnih monaha, luda, ubojica i gospode pripovjedača, nitko u Odesi nije bio sasvim domaći, i svi su bili domaći. U siječnju 1920, kada je Mihail Aleksejevič Solovjov emigrirao s porodicom, bio je posljednji trenutak da se bježi.
Starija sestra Lidija već je bila udata za Grka iz Odese Vladimira Aleksandroviča Iraklidija. Na prevaru su se ukrcali na već prepunjeni engleski brod – spasilo ih je Lidijino znanje engleskoga, a možda i njezin pristali izgled, kako se kasnije hvalila – ali nisu imali pojma kamo njihov brod plovi. Mislili su da idu na Maltu ili za Egipat, kad im je na pola mora rečeno da putuju u Jugoslaviju. Brod je pristao u Solunu, a dalje se išlo kopnom, do Skopja, i poslije za Beograd. Na tom je putu smušeni Vladimir Aleksandrovič izgubio kovčežić s dragocjenostima. Jednostavno ga je ostavio negdje na željezničkoj stanici. To ih je navelo da sljedeće tri godine ostanu u Skopju. Lidija se zaposlila u banci, a muž u biblioteci. Bili su mladi i nije ih života koštao gubitak blaga.
Za to vrijeme mlađa je plesala po europskim i latinoameričkim pozornicama, lumpovala po Beogradu i kretala se u elitnim kulturnim i političkim krugovima jugoslavenske prijestolnice. Živjela je životom holivudske zvijezde, tako se ponašala i tako je bio uređen njezin beogradski stan: “Levo i desno, kraj otomana po kome su rasturene rajske ptice, pantljike i perle, ukrasi za binu, dve velike kože od leoparda, postavljene za igru ‘Sani Boju’, malom majmunu koga je donela čak iz Trinidada iz Zapadne Indije, g-ca Solovjeva u jednom kao san lepom plavom japanskom kimonu, posle četiri godine puta po svetu priča radosne i neverovatne svoje doživljaje.” Tako se životni ambijent i temperament slavne balerine opisivao u nekom onovremenom lajfstajl magazinu.
Nastupala je Olga po dvjema Amerikama, u baletnim trupama Mihaila Fokina i Mihaila Mordkina, i tako zaradila ozbiljan novac. Bilo je to vrijeme kada se ruska aristokracija razlila svijetom, a s njom i brojni umjetnici i glazbenici. Škola ruskoga baleta se, pod pritiskom revolucije, rasula u privatne putujuće trupe, nalik na slavne ruske cirkuse sa životinjama, koje će kružiti svijetom i oduzimati dah gospodi i damama, sve dok balerine ne onemoćaju i ne pretvore se u četrdesetogodišnje starice, uskoro prosjakinje, morfijske ovisnice i inventar starovremenih građanskih salona, u kojima se, dobrotom domaćina, skapavati desetljećima. Olga je umjela izbjeći takvu sudbinu. Možda i zato što je uza se imala porodicu o kojoj se morala brinuti. Otac Mihail Aleksejevič Solovjov radio je kao sudac Okružnoga suda u Novom Sadu, i već je bio pred mirovinu. Živjet će dugo, u vili na Kamenu Malom, umrijet će 1950, i biti pokopan tu, na Svetome Đurđu. Majka Marina Vasiljevna nadživjet će ga tri godine. Inače, početak pedesetih bilo je vrijeme za umiranje na Kamenu Malom: 1951. umire i Lidijin muž Vladimir Aleksandrovič Iraklidi.
Olga Solovjova je, u svom dugom oproštaju od svjetskih baletnih pozornica, imala solo nastupe i po brojnim jugoslavenskim gradovima, u Novome Sadu, Mariboru, Beogradu.
U ledenu zimu, za šestojanuarske diktature, 14. prosinca 1929, nastupila je u sarajevskome Narodnom pozorištu. Nikad veće reklame za za jedan teatarski događaj. Najave koncertne priredbe, program s opsežnim podacima o svakoj tački, intervjui s umjetnicom, fotografije, mogli su se naći u novinama nekoliko tjedana prije nastupa. Pisali su svi, u glas ističući svjetski značaj gospođice Solovjove, a ovom prigodom nije bilo podjele na srpska i hrvatska glasila, na režimsku i opozicijsku stranku. Ni Aleksandrova personalna diktatura nije uspjela toliko i tako ujediniti i ujednačiti novine, kao gostovanje Olge Solovjove. “Pokazala se kao balerina visokog umjetničkog nivoa”, piše Slobodanka Grbić Softić u svojoj povijesti bosanskohercegovačkog baleta “od prvih pojava igrača do osnivanja Ansambla baleta 1950.”, objavljenoj 1986. kod sarajevske Svjetlosti, pod naslovom “Osvajanje igre”. Imala je Olga, na toj solo večeri, u programu zastupljene “sve vrste igara, od klasične igre do karakternog plesa, a efekat je bio pojačan još i blještavo lijepim kostimima”.
Dva dana kasnije, u Večernjoj pošti, u članku “Veče gđice Solovjove”, Jovan Palavestra, prvi profesionalni baletni kritičar u povijesti Sarajeva, u slavnoj balerini vidi: “igračicu od umjetničkog nerva, temperamenta i osjećanja za onu tajnu susreta i podudarnosti muzike i pokreta”. Nepotpisani autor Jugoslavenskog lista u njoj vidi umjetnicu “jakog talenta i velikog stila koja se još nalazi u razvitku i koja će kad savlada tehniku doći u red prvih balerina svijeta, možda i prva među svima”. I kako to već biva sve do danas, u našim provincijskim kulturnim prilikama, kritičari su bili složni oko toga da kazališni orkestar nije bio na razini programa “i svojom neujednačenošću kvario je opšti utisak.”
Kupovina vile na Kamenu Malom za Olgu Solovjovu definitivno je značila prekid karijere. Otišla je iz baletnoga i filmskog svijeta, zauvijek je napustila i Beograd, i kao tridesetpetogodišnjakinja našla se, zapravo, u mirovini. Prethodno je povrijedila gležanj, za balerine i za plemenite konje, bila je to fatalna povreda, ali nije u tome razlog njezina odlaska. Načinivši od kuće malu porodičnu koloniju, Olga Solovjova prepustila se tipičnoj ruskoj emigrantskoj sudbini: pijanstvu žalovanja i nostalgije, slutnjama Odese i još uvijek živoj dekadenci Dubrovnika u koji se doselilo nekoliko stotina ruskih emigranata, uglavnom dobrostojećih ljudi, koji, većinom, nisu radili ništa, nego su čekali da osiromaše.
Tek nakon Drugoga svjetskog rata u Cavtat se definitivno doseljavaju Lidija i njezin zlosretni muž, i tako se u vilu na Kamenu Malom napokon smještaju svi njezini stanovnici. Konte Ivo Vojnović već je bio mrtav, naše književnosti nikada nisu bile sklone velikim građanskim temama, o ruskim je emigrantima pisao samo Crnjanski, uglavnom pišući o samome sebi i svojoj sudbini, tako da ta veličanstvena ruska i dubrovačka priča ostaje zauvijek neispričana. Uskoro će, ubrzo nakon rata, dom Solovjovljevih postati društveni i umjetnički salon, kroz koji će proći neki važan dubrovački i jugoslavenski svijet, ali svjedočanstva o tome bit će rijetka i vrlo diskretna. Gospoda su minula i nema ih više.
Nije poznato kako su na Kamenu Malom preživjeli Drugi svjetski rat. On je u ovome kraju, na vječnoj granici različitih država i utjecaja, bio vrlo privatan u svoj svojoj okrutnosti. Crta razdvajanja često bi znala proći kroz čovjekovu utrobu, a Rusi, emigranti po dubrovačkome kraju, imali su različite sudbine. U ustaškome Dubrovniku neki među njima su se priklanjali Poglavniku, zbog njegova navodnog antikomunizma i neprijateljstva prema Sovjetskom Savezu. No, i oni bi često stradavali, kada bi ustaše u njima vidjeli pravoslavce, srpsku braću po vjeri. S dolaskom partizana, kada se pomno provjeravalo tko je bio na kojoj strani i tko je kome bio odan, među krivima i nedužnima koji su stradavali u osveti pobjednika, opet je bilo i Rusa. No, Kamen Mali je, sa svojim fatalnim pogledom na Dubrovnik, ovom prilikom ostao netaknut.
Iako o tome nema jasnih svjedočanstava, ali čini se da je u Drugome svjetskom ratu glavnu ulogu u obitelji preuzela starija sestra Lidija. Okretnija u praktičnim stvarima i komunikativnija od Olge, ona će na kraju postati porodični patrijarh i posljednji stanar Kamena Malog. Njezina priča je, ali samo dijelom, sačuvana zahvaljujući Alekseju Arsenjevu, važnome novosadskom historičaru i proučavatelju ruske emigracije u Jugoslaviji, koji je s Lidijom razgovarao i pomalo bilježio njezina sjećanja.
Lidija Iraklidi rođena je u Kišnjevu, danas glavnome gradu Moldavije, odakle će se roditelji seliti u Odesu. Završila je povijest na odeskom sveučilištu, gdje je još studirala jezike i glazbu. Govorila je mnoge jezike, komunicirala s ljudima, šarmirala ih, opčinjavala pa ostavljala, i bila je, po svome damskom i barabskom držanju, slična junacima priča Isaka Babelja. Sredinom dvadesetih, nakon epizode u Skopju, uputila se u Pariz, gdje je šest mjeseci u nekoj školi izučavala kozmetiku. Zatim je pošla u Beč, pa malo u Berlin, da bi 1927. u Beogradu otvorila prvi kozmetički salon. Posao, naravno, nije išao, balkanski svijet bio je sumnjičav prema kozmetičarkama, i desetljećima će ostati sumnjičav: “Ja dugo nisam znala kako se prezivaju moje klijentkinje. Stidele su se i bojale. Nikad nisam primala dve dame u isto vreme; morala sam strogo da pazim da se ne sretnu. Kasnije, kada je salon proradio kod mene su dolazile lejdi Kembl engleska poslanica, sinjora Mameli italijanska poslanica, sinjora Kapranjeka… ne dirajte lice rukama.”
Poslije rata, s komunizmom, za duge godine pobjeđuje prezir prema kozmetici, propadaju Lidijini poslovi, nestaje njezin beogradski salon. Godinama kasnije, kada režim omekša, a drugarice shvate da se svi problemi ne rješavaju domaćim sapunom i hladnom vodom, Lidija će, dirigirajući poslom iz Cavtata, otvoriti kozmetički salon u Sarajevu. Putovat će tamo vlakom, i ostajati po nekoliko mjeseci. Salon kod Ruskinje ući će u legendu, i pričat će o njoj sve do pred posljednje ratove stare sarajevske dame, koje je Lidija Iraklidi privodila njihovoj urođenoj ženskoj ljepoti, u skladu s geslom koje vrijedi ponoviti: “Budite pametne ako morate, dobre ako hoćete, ali na svaki način morate da budete lepe!”
Nakon što su početkom pedesetih ostale same, sahranivši sve svoje bližnje kod Svetoga Đurđa, na groblju za strance, sestre su se počele intenzivno baviti društvenim životom. Već prije toga djelovale su prosvjetiteljski među lokalnim stanovništvom. Olga je konavoske seljančice podučavala ručnome radu, lijepom ponašanju i plesu – svim onim finim ženskim umijećima koja su se učila na damskim školama u Odesi, a Lidija je taj svijet uputila u kozmetiku. Bile su vrlo suživljene sa svijetom među koji su se doselile. Iako je Kamen Mali izdvojen, malo je izvan Cavtata, sudjelovale su u mjesnom životu, živjele među ljudima i bile dio one cavtatske prošlosti i povijesti koja nikada neće biti napisana, a čiji je dio i to malo pravoslavno groblje i na njemu jedan prazni grob.
Međutim, preporod sestara Solovjovih započinje 1950, osnivanjem Dubrovačkih ljetnih igara. Nakon što im u sljedeće tri godine poumiru bližnji, nakon što ostanu na svijetu same, sestrama će Igre zamijeniti obitelj, ali će u njima naći i moćan i sadržajan kulturni identitet. Emigranti i bezdomnici, naročito Rusi, tokom dvadesetog stoljeća lutali su svijetom tražeći nove identitete, kojima će nadomjestiti izgubljene zavičaje i svome domotužju pridati neki stvarni životni smisao. Olga Solovjova bila je stalni koreograf Dubrovačkih ljetnih igara, s kojima je surađivala sve do smrti, duže od dvadeset godina. Pedesetih godina je, pri Muzičkoj školi u Dubrovniku, formirala i vodila baletni odsjek. Bila su to vremena oskudice i siromaštva, ali Dubrovnik je, eto, bio dovoljno velik da ima svoju baletnu školu. Početkom devedesetih, kada više ne bude sestara Solovjovih, a ni vile na Kamenu Malom, Muzička škola u Dubrovniku postat će “Umjetnička škola Luke Sorkočevića”, na čijoj internetskoj stranici čitamo da je “školske godine 1997/98. svoje srednjoškolsko obrazovanje započela, i uspješno završila, za sada jedina generacija polaznica klasičnog baleta”.
Olga je, međutim, htjela više od umjetnosti. Prijateljevala je s Kostom Strajnićem, još jednim pustinjakom u provinciji, estetom, povjesničarem umjetnosti, konzervatorom, koji ju je učio osnovama slikarstva i kiparstva. Njihovo prijateljstvo bilo je duboko, intenzivno i trajno, bilo je takvo da bi se, sigurno, lajfstajl magazini i tabloidi za njega zainteresirali, e samo da znaju tko su bili Olga i Kosta. Tako je ona počela slikati i vajati, i bila je u tome uspješna. Dobar i zanesen diletant bješe Olga Solovjova. Pozirao joj je, tako, i Svjatoslav Rihter, njezin prijatelj i slavni sovjetski pijanist, jedan od najvećih pijanista svoga doba, koji je, zahvaljujući i Olginom prijateljstvu, više puta dolazio na Dubrovačke ljetne igre. Konačio bi Rihter na Kamenu Malom, i sjedio bi mirno dok bi mu ona vajala lice, neslavensko, tuđinsko lice velikoga sovjetskog glazbenika.
Svjatoslav Teofilovič Rihter, rođen je 1915. u ukrajinskome Žitomiru, od majke Ruskinje Ane Pavlovne, i oca Teofila Daniloviča Rihtera, povolškoga Nijemca, također glazbenika, orguljaša i skladatelja. Kao pripadnik tuđega, neprijateljskog naroda, koji je nakon 1945, posve istrijebljen, nestao, protjeran, Svjatoslav Rihter živio je u stalnoj nelagodi zbog svoga nijemstva. U poststaljinsko doba postat će sovjetska kulturna ikona, čime će otkupljivati svoje pogrešno podrijetlo. Da nije bio veliki pijanist, u Sovjetskom Savezu ne bi mogao ni biti živ. Već ga je takva sudbina preporučila za prijateljevanje s Olgom Solovjovom i njezinom sestrom. Ne postoji veća umjetnost od one kojom je umjetnik otkupljivao pravo na život, od Šeherezade do Rihtera.
Dolazili su kod njih i mnogi drugi: Rostropovič, Hačaturjan, Meniuhin, pa zagrebačke i beogradske kazališne i pjevačke zvijezde, bili su tu Marko Fotez, Cvjetko Job, Marija Crnobori, Bojan Stupica, razgovaralo se živo o svemu i svačemu, slobodno od svakog ideološkog konteksta, pa i od domovine, gdje god ona bila. Miješali su se, kao u Odesi, poznati i nepoznati jezici, u istome razgovoru, u jednoj se rečenici prelazilo iz jezika u jezik, i tako do kraja svijeta, koji se neumitno bližio i doći će s krajem jednoga ljeta i jednih Igara. Olga i Lidija taj kraj nisu naslućivale, ili im nije bio važan, bile su one, ipak, tuđinke, emigrantkinje na Balkanu, i nisu znale kako u nas svršavaju sve male i velike povijesti.
Kako nisu imale bližih rođaka, Olga Solovjova i Lidija Iraklidi su, još početkom sedamdesetih, odlučile da vilu na Kamenu Malom, čija je vrijednost u međuvremenu vrtoglavo narasla, zavještaju Dubrovačkim ljetnim igrama, i to s jasnom namjenom: da tu bude dom za odmor starih i siromašnih umjetnika. U bijelome svijetu to je uobičajena stvar, već u Budimpešti, u rezidencijalnom kvartu, negdje između srpske i hrvatske ambasade, postoji jedan lijep dom umirovljenika, namijenjen isključivo umjetnicima. Naravno, bilo je toga i u socijalizmu.
Olga je umrla rano, već u proljeće 1974. Lidija je nastavila da živi u kući na Kamenu Malom, među slikama i kipovima, i među duhovima. I dalje se družila s ljudima, primala ih je k sebi, sklapala poznanstva i prijateljstva, ali je već pomalo bila zabrinuta. Nije bila sigurna da će njihov testament biti poštovan i da će Dubrovačke ljetne igre tu zbilja otvoriti dom za odmor starih i siromašnih umjetnika. Tu svoju sumnju iznosila je ljudima, iako nije znala čime da je potkrijepi. Ona i Olga voljele su ljude među kojima su živjele, bile su odane njihovim običajima i naravima, i ništa loše ni ružno ne bi o njima rekle, ali, eto, Lidija zbog nečega nije mogla da zamisli ono što će se događati nakon njezine smrti. Ili se to što je zamišljala nekako razlikovalo od onoga što su njih dvije napisale u testamentu.
Aleksej Arsenjev bilježi i posljednji intervju Lidije Iraklidi. Dala ga je zagrebačkom Večernjem listu, godina je već bila 1991: “No, ja sam se tu već predugo zadržala. Teško je nositi sto godina Sic transit, gloria mundi… Neprestano držim ruku na bilu, čekam da stane. Ljuti me uvijek pitanje da li bih htjela još živjeti. Pa tijelo ne može izdržati više.” Nekoliko mjeseci kasnije, zahvaljujući skrbnome prijatelju – zlobnici bi rekli i ljubavniku – Lidija Iraklidi se spasila u progonstvu, najprije u Herceg Novom, pa u Apatinu.
Na Kamenu Malom nije mogla ostati zbog onoga čudesnog, fatalnog pogleda na Dubrovnik, koji se iz njezine dnevne sobe vidio kao na dlanu. Jugoslavenska narodna armija je ispred vile postavila artiljerijsku bateriju, kojom su, zatim, anonimne tobdžije dejstvovale po Gradu. Njihova dejstva postat će slavna i široko poznata, dok će oni ostati zauvijek anonimni. Iako bi bilo zanimljivo znati s kakvim je osjećajem nezani junak pucao po Dubrovniku, i što je mislio kada bi poslije ušao u vilu, kako se osjećao među svim tim stvarima, što mu je bio kriv svijet koji je upravo uništavao, i koji će, na kraju, biti vrlo uspješno uništen. No, ubojice i koljači, topnici i razni drugi junaci, na Balkanu zauvijek ostaju nepoznati, tako da smo uskraćeni za njihova objašnjenja.
Vila na Kamenu Malom je zatim spaljena. Bilo je to u vrijeme kada je Cavtat već bio slobodan. U njoj su izgorjeli materijalni tragovi jedne ruske emigrantske obitelji, ali i važan dio povijesti Dubrovačkih ljetnih igara. Izgorjela je tu, sigurno, i jedna povijest Cavtata, iako u mjestu još uvijek ima onih koji dobro pamte sestre Solovjove, imaju ih u svojim obiteljskim albumima i među kućnim memorabilijama. Sigurno negdje u Cavtatu ili Sarajevu postoje i kutijice od Lidijinih kozmetičkih pripravaka. U Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića trebala bi biti i bista Svjatoslava Rihtera, darivana Muzičkoj školi još za Olgina života.
Testament sestara Solovjovih nije poštovan. Čim je to bilo moguće, čim su narasle cijene nekretnina, Dubrovačke ljetne igre prodale su taj najljepši komadić Cavtata, skupa s ruševinama spaljene vile. U srpsko-crnogorskoj agresiji lako će naći opravdanje svome postupku. Uostalom, vila je bila spaljena, a otkuda Dubrovačkim ljetnim igrama novci za njezinu obnovu i za otvaranje doma za odmor starih i siromašnih umjetnika? Danas, na Kamenu Malom, opkoljena zastrašujućim zidom, kakvoga ranije nije bilo, nalik zidovima koji se podižu na Kosovu oko kuća i avlija, opremljena kamerama i alarmnim uređajima, stoji nevidljiva vila nekoga stranca. Stranac je već zato što ne znamo, a strah nas je i znati kako se zove. Tako su Dubrovačke ljetne igre završile sa sestrama, potrudivši se zatim da budu sasvim zaboravljene. U Dubrovniku se ništa ne zove njihovim imenom, a malo je vjerojatno da današnji upravnici, ravnatlji, tajnici Igara znaju tko su bile sestre Solovjove.
Vratimo se, još kratko, na drugi kraj Cavtata, na Mećajac, na groblje kod Svetoga Đurđa. Dva koraka jedna od druge leže Jovanka Strajnić i Olga Solovjova. Kosta je klisnuo među ugledne Dubrovčane, na Boninovo. Muškarci se tako, ponekad, i izvuku. Na Olginom nadgrobniku, na uspravnoj ploči, reljef koji je sama izvajala. Čini mi se, ako me sad pamćenje ne vara, da reljef prikazuje prizor iz baleta. Tu su i svi ostali: cijele ruske obitelji tu čekaju dan uskrsnuća svojega, kada više neće biti važno odakle je tko, jer će se svi tada vratiti u svoju jedinu pravu domovinu. Vjeruju tako kršćani. Samo jedan će grob ostati zauvijek prazan. Lidija Iraklidi do krajnosti je dovela rusku emigrantsku sudbinu, time što je u devedeset i sedmoj godini života prognana još jednom.
Kod Svetoga Đurđa nitko ne polaže cvijeće i ne pali voštanice. Pusti su na Balkanu grobovi inovjeraca. Čekaju da ih nestane u času uskrsnuća.
Prazni grob kod Svetog Đurđa
Fotografirao Luko Piplica
***
Na Mećajcu, blizu sjevernoga ulaza u Cavtat, crkvica je svetog Đurđa, malena i skladna, sagrađena u petnaestom stoljeću, na mjestu prethodne crkve, koja je, kako to već u nas biva, sagrađena na temeljima još starije crkve. Prvi put ta se crkva spominje 1253. godine, u dubrovačkome ugovoru s bugarskim carem Mihajlom. Uz ovu su se crkvu, stoji na internetskoj stranici Dubrovačke biskupije (koja izlazi pod motom “od ljudi za ljude”), “od starine ukapali inovjerci”. Na tom je groblju danas dvanaest nadgrobnika, zaraslih u travu. Imena na pločama, ispisana, uglavnom, srpskom ili ruskom ćirilicom, skrivena su ispod naslaga suhih borovih iglica. Tu nitko ne dolazi da položi cvijeće i zapali voštanicu. Posljednji sprovod prošao je ovuda davnih osamdesetih. U novije vrijeme, prije nekoliko godina, na ulazu u groblje, sagrađena je velika grobnica od bijeloga mramora za jednu katoličku obitelj. Bog zna, a s njime, možda, i mjesni župnik, zašto se nisu ukopali na drugome kraju Cavtata, na glavici svetoga Roka, uz Meštrovićev mauzolej obitelji Račić, na jednome od najljepših dalmatinskih grobalja, nego su došli tu, u surgum, među emigrante.
Među dvadesetak pokojnika, čija se imena još uvijek razaznaju među polomljenim kamenim križevima, stradalim u tko zna kojem prolomu ljudskoga očaja, nađe se i jedan “narodni učitelj”, kojeg voljahu i štovahu u neka davna doba, i jedno djetešce, što su mu ucviljeni roditelji u Cavtatu uzalud tražili ozdravljenje od Bog zna kakve strašne i smrtonosne bolesti, i jedan žandarm, na čijoj se keramičkoj sličici još uvijek naziru šajkača i bajunet, ali većinom, tu pod crvenom dubrovačkom zemljom, leži neki drugi svijet, koji kao da je umirao po romanima Ivana Bunjina i Vladimira Nabokova, a ne tu, kod nas, na ovom mediteranskim suncem osunčanom, toplom krajičku Balkana. Jedva se još može raspoznati ime Vladimira Justinoviča Trileskog, generala carske vojske, koji umrije tu u Cavtatu 1926., u šezdeset i devetoj svojoj godini, ali se, recimo, dobro još vidi ime Nikolaja Vasiljeviča Belozerdova, arhitekta, koji je doživio šezdeset i tri, i umro 1961, nakon četiri desetljeća emigracije. Tu je pokopana i Jovanka Strajnić, srpska i jugoslavenska slikarica, koja je veći dio života provela u Dubrovniku, i počiva dvadesetak kilometara od svoga životnog suputnika Koste. Njemu je, naime, odana počast da bude ukopan na Boninovu, na parceli zaslužnika, gdje se, po pravilu, u smrti samuje i nema mjesta za bračne drugove.
Ali najzanimljiviji grob na Svetome Đurđu, od kojeg bi mogle da započnu mnoge velike priče, danas je prazan i prazan će, vjerojatno, biti i na dan kada će se, za one koji vjeruju, izdići duše iz svih drugih grobova i sunuti u nebo. Na okomito postavljenoj ploči fino zamišljenog i ograđenog spomenika ime je Lidije Mihajlovne Iraklidi, s upisanom godinom rođenja 1893. Umjesto godine smrti, grafitom je, stolarskom, olovkom napisano: Apatin 1995. Iako ovo groblje nitko ne obilazi, a na svijetu, vjerojatno, i nema mnogo onih koji bi pamtili da im je u Cavtatu netko pokopan, netko se potrudio da nađe stolarsku olovku – flomasterom da ne nagrđuje grobni kamen – i da dovrši ono što nije bilo dovršeno s godinom Lidijina rođenja. Upisivanjem vojvođanskog grada Apatina potvrđuje to da je grob prazan, i zaokružuje priču za koju se ne očekuje da bude ispričana. Kao što nema nade ni da će netko, nakon obilaska Svetoga Đurđa, otputovati u Apatin, da na gradskome groblju pronađe živi grob Lidije Iraklidi, na njemu zapali svijeću i ostavi neki naročito lijep i skup, gospodski cvijetak. Ovako je Lidija Iraklidi savjetovala žene: “Budite pametne ako morate, dobre ako hoćete, ali na svaki način morate da budete lepe.”
Lidijina mlađa sestra Olga Mihajlovna Solovjova, čiji je nadgrobnik dva koraka dalje od njezina praznog groba, bila je dvadesetih godina prošloga stoljeća slavna europska balerina, a zatim i glumica u prvim jugoslavenskim nijemim i ton-filmovima. Karijere plesačica su i u ona vremena trajale kratko, njezina je trajala i kraće, pa je već početkom tridesetih prekinula karijeru, tražeći mjesto gdje će se skrasiti skupa s roditeljima. Tako je kupila kuću u Cavtatu, na Kamenu Malom, na rtu s kojega se, kao na dlanu svetoga Vlaha, vidi Dubrovnik. S tri strane kuće bilo je more, a za leđima, sa četvrte strane, glavica svetoga Roka, i ono groblje na kojem se sahranjivao većinski domaći svijet. U kući na Kamenom Malom čulo bi se kako brecaju zvona kad god bi koga sahranjivali. Smrt je još uvijek bila pitoma, vjernička.
Olga Solovjova imala je novca i mogla je živjeti gdje god je htjela, osim u gradu iz kojega je bježala. Odabrala je Cavtat, i u Cavtatu Kamen Mali, jer ju je to mjesto podsjećalo na rodnu Odesu. O tom je legendarnom crnomorskom gradu u današnjoj Ukrajini Isak Babelj sastavio knjigu priča “Kako se to radilo u Odesi”. Na ulicama i trgovima Odese govorilo se desetak različitih jezika, i svaki je bio materinji i odeški, i sve je vrvilo od rabina i razbojnika, mornara, mistika, grčkih trgovaca, pravoslavnih monaha, luda, ubojica i gospode pripovjedača, nitko u Odesi nije bio sasvim domaći, i svi su bili domaći. U siječnju 1920, kada je Mihail Aleksejevič Solovjov emigrirao s porodicom, bio je posljednji trenutak da se bježi.
Starija sestra Lidija već je bila udata za Grka iz Odese Vladimira Aleksandroviča Iraklidija. Na prevaru su se ukrcali na već prepunjeni engleski brod – spasilo ih je Lidijino znanje engleskoga, a možda i njezin pristali izgled, kako se kasnije hvalila – ali nisu imali pojma kamo njihov brod plovi. Mislili su da idu na Maltu ili za Egipat, kad im je na pola mora rečeno da putuju u Jugoslaviju. Brod je pristao u Solunu, a dalje se išlo kopnom, do Skopja, i poslije za Beograd. Na tom je putu smušeni Vladimir Aleksandrovič izgubio kovčežić s dragocjenostima. Jednostavno ga je ostavio negdje na željezničkoj stanici. To ih je navelo da sljedeće tri godine ostanu u Skopju. Lidija se zaposlila u banci, a muž u biblioteci. Bili su mladi i nije ih života koštao gubitak blaga.
Za to vrijeme mlađa je plesala po europskim i latinoameričkim pozornicama, lumpovala po Beogradu i kretala se u elitnim kulturnim i političkim krugovima jugoslavenske prijestolnice. Živjela je životom holivudske zvijezde, tako se ponašala i tako je bio uređen njezin beogradski stan: “Levo i desno, kraj otomana po kome su rasturene rajske ptice, pantljike i perle, ukrasi za binu, dve velike kože od leoparda, postavljene za igru ‘Sani Boju’, malom majmunu koga je donela čak iz Trinidada iz Zapadne Indije, g-ca Solovjeva u jednom kao san lepom plavom japanskom kimonu, posle četiri godine puta po svetu priča radosne i neverovatne svoje doživljaje.” Tako se životni ambijent i temperament slavne balerine opisivao u nekom onovremenom lajfstajl magazinu.
Nastupala je Olga po dvjema Amerikama, u baletnim trupama Mihaila Fokina i Mihaila Mordkina, i tako zaradila ozbiljan novac. Bilo je to vrijeme kada se ruska aristokracija razlila svijetom, a s njom i brojni umjetnici i glazbenici. Škola ruskoga baleta se, pod pritiskom revolucije, rasula u privatne putujuće trupe, nalik na slavne ruske cirkuse sa životinjama, koje će kružiti svijetom i oduzimati dah gospodi i damama, sve dok balerine ne onemoćaju i ne pretvore se u četrdesetogodišnje starice, uskoro prosjakinje, morfijske ovisnice i inventar starovremenih građanskih salona, u kojima se, dobrotom domaćina, skapavati desetljećima. Olga je umjela izbjeći takvu sudbinu. Možda i zato što je uza se imala porodicu o kojoj se morala brinuti. Otac Mihail Aleksejevič Solovjov radio je kao sudac Okružnoga suda u Novom Sadu, i već je bio pred mirovinu. Živjet će dugo, u vili na Kamenu Malom, umrijet će 1950, i biti pokopan tu, na Svetome Đurđu. Majka Marina Vasiljevna nadživjet će ga tri godine. Inače, početak pedesetih bilo je vrijeme za umiranje na Kamenu Malom: 1951. umire i Lidijin muž Vladimir Aleksandrovič Iraklidi.
Olga Solovjova je, u svom dugom oproštaju od svjetskih baletnih pozornica, imala solo nastupe i po brojnim jugoslavenskim gradovima, u Novome Sadu, Mariboru, Beogradu.
U ledenu zimu, za šestojanuarske diktature, 14. prosinca 1929, nastupila je u sarajevskome Narodnom pozorištu. Nikad veće reklame za za jedan teatarski događaj. Najave koncertne priredbe, program s opsežnim podacima o svakoj tački, intervjui s umjetnicom, fotografije, mogli su se naći u novinama nekoliko tjedana prije nastupa. Pisali su svi, u glas ističući svjetski značaj gospođice Solovjove, a ovom prigodom nije bilo podjele na srpska i hrvatska glasila, na režimsku i opozicijsku stranku. Ni Aleksandrova personalna diktatura nije uspjela toliko i tako ujediniti i ujednačiti novine, kao gostovanje Olge Solovjove. “Pokazala se kao balerina visokog umjetničkog nivoa”, piše Slobodanka Grbić Softić u svojoj povijesti bosanskohercegovačkog baleta “od prvih pojava igrača do osnivanja Ansambla baleta 1950.”, objavljenoj 1986. kod sarajevske Svjetlosti, pod naslovom “Osvajanje igre”. Imala je Olga, na toj solo večeri, u programu zastupljene “sve vrste igara, od klasične igre do karakternog plesa, a efekat je bio pojačan još i blještavo lijepim kostimima”.
Dva dana kasnije, u Večernjoj pošti, u članku “Veče gđice Solovjove”, Jovan Palavestra, prvi profesionalni baletni kritičar u povijesti Sarajeva, u slavnoj balerini vidi: “igračicu od umjetničkog nerva, temperamenta i osjećanja za onu tajnu susreta i podudarnosti muzike i pokreta”. Nepotpisani autor Jugoslavenskog lista u njoj vidi umjetnicu “jakog talenta i velikog stila koja se još nalazi u razvitku i koja će kad savlada tehniku doći u red prvih balerina svijeta, možda i prva među svima”. I kako to već biva sve do danas, u našim provincijskim kulturnim prilikama, kritičari su bili složni oko toga da kazališni orkestar nije bio na razini programa “i svojom neujednačenošću kvario je opšti utisak.”
Kupovina vile na Kamenu Malom za Olgu Solovjovu definitivno je značila prekid karijere. Otišla je iz baletnoga i filmskog svijeta, zauvijek je napustila i Beograd, i kao tridesetpetogodišnjakinja našla se, zapravo, u mirovini. Prethodno je povrijedila gležanj, za balerine i za plemenite konje, bila je to fatalna povreda, ali nije u tome razlog njezina odlaska. Načinivši od kuće malu porodičnu koloniju, Olga Solovjova prepustila se tipičnoj ruskoj emigrantskoj sudbini: pijanstvu žalovanja i nostalgije, slutnjama Odese i još uvijek živoj dekadenci Dubrovnika u koji se doselilo nekoliko stotina ruskih emigranata, uglavnom dobrostojećih ljudi, koji, većinom, nisu radili ništa, nego su čekali da osiromaše.
Tek nakon Drugoga svjetskog rata u Cavtat se definitivno doseljavaju Lidija i njezin zlosretni muž, i tako se u vilu na Kamenu Malom napokon smještaju svi njezini stanovnici. Konte Ivo Vojnović već je bio mrtav, naše književnosti nikada nisu bile sklone velikim građanskim temama, o ruskim je emigrantima pisao samo Crnjanski, uglavnom pišući o samome sebi i svojoj sudbini, tako da ta veličanstvena ruska i dubrovačka priča ostaje zauvijek neispričana. Uskoro će, ubrzo nakon rata, dom Solovjovljevih postati društveni i umjetnički salon, kroz koji će proći neki važan dubrovački i jugoslavenski svijet, ali svjedočanstva o tome bit će rijetka i vrlo diskretna. Gospoda su minula i nema ih više.
Nije poznato kako su na Kamenu Malom preživjeli Drugi svjetski rat. On je u ovome kraju, na vječnoj granici različitih država i utjecaja, bio vrlo privatan u svoj svojoj okrutnosti. Crta razdvajanja često bi znala proći kroz čovjekovu utrobu, a Rusi, emigranti po dubrovačkome kraju, imali su različite sudbine. U ustaškome Dubrovniku neki među njima su se priklanjali Poglavniku, zbog njegova navodnog antikomunizma i neprijateljstva prema Sovjetskom Savezu. No, i oni bi često stradavali, kada bi ustaše u njima vidjeli pravoslavce, srpsku braću po vjeri. S dolaskom partizana, kada se pomno provjeravalo tko je bio na kojoj strani i tko je kome bio odan, među krivima i nedužnima koji su stradavali u osveti pobjednika, opet je bilo i Rusa. No, Kamen Mali je, sa svojim fatalnim pogledom na Dubrovnik, ovom prilikom ostao netaknut.
Iako o tome nema jasnih svjedočanstava, ali čini se da je u Drugome svjetskom ratu glavnu ulogu u obitelji preuzela starija sestra Lidija. Okretnija u praktičnim stvarima i komunikativnija od Olge, ona će na kraju postati porodični patrijarh i posljednji stanar Kamena Malog. Njezina priča je, ali samo dijelom, sačuvana zahvaljujući Alekseju Arsenjevu, važnome novosadskom historičaru i proučavatelju ruske emigracije u Jugoslaviji, koji je s Lidijom razgovarao i pomalo bilježio njezina sjećanja.
Lidija Iraklidi rođena je u Kišnjevu, danas glavnome gradu Moldavije, odakle će se roditelji seliti u Odesu. Završila je povijest na odeskom sveučilištu, gdje je još studirala jezike i glazbu. Govorila je mnoge jezike, komunicirala s ljudima, šarmirala ih, opčinjavala pa ostavljala, i bila je, po svome damskom i barabskom držanju, slična junacima priča Isaka Babelja. Sredinom dvadesetih, nakon epizode u Skopju, uputila se u Pariz, gdje je šest mjeseci u nekoj školi izučavala kozmetiku. Zatim je pošla u Beč, pa malo u Berlin, da bi 1927. u Beogradu otvorila prvi kozmetički salon. Posao, naravno, nije išao, balkanski svijet bio je sumnjičav prema kozmetičarkama, i desetljećima će ostati sumnjičav: “Ja dugo nisam znala kako se prezivaju moje klijentkinje. Stidele su se i bojale. Nikad nisam primala dve dame u isto vreme; morala sam strogo da pazim da se ne sretnu. Kasnije, kada je salon proradio kod mene su dolazile lejdi Kembl engleska poslanica, sinjora Mameli italijanska poslanica, sinjora Kapranjeka… ne dirajte lice rukama.”
Poslije rata, s komunizmom, za duge godine pobjeđuje prezir prema kozmetici, propadaju Lidijini poslovi, nestaje njezin beogradski salon. Godinama kasnije, kada režim omekša, a drugarice shvate da se svi problemi ne rješavaju domaćim sapunom i hladnom vodom, Lidija će, dirigirajući poslom iz Cavtata, otvoriti kozmetički salon u Sarajevu. Putovat će tamo vlakom, i ostajati po nekoliko mjeseci. Salon kod Ruskinje ući će u legendu, i pričat će o njoj sve do pred posljednje ratove stare sarajevske dame, koje je Lidija Iraklidi privodila njihovoj urođenoj ženskoj ljepoti, u skladu s geslom koje vrijedi ponoviti: “Budite pametne ako morate, dobre ako hoćete, ali na svaki način morate da budete lepe!”
Nakon što su početkom pedesetih ostale same, sahranivši sve svoje bližnje kod Svetoga Đurđa, na groblju za strance, sestre su se počele intenzivno baviti društvenim životom. Već prije toga djelovale su prosvjetiteljski među lokalnim stanovništvom. Olga je konavoske seljančice podučavala ručnome radu, lijepom ponašanju i plesu – svim onim finim ženskim umijećima koja su se učila na damskim školama u Odesi, a Lidija je taj svijet uputila u kozmetiku. Bile su vrlo suživljene sa svijetom među koji su se doselile. Iako je Kamen Mali izdvojen, malo je izvan Cavtata, sudjelovale su u mjesnom životu, živjele među ljudima i bile dio one cavtatske prošlosti i povijesti koja nikada neće biti napisana, a čiji je dio i to malo pravoslavno groblje i na njemu jedan prazni grob.
Međutim, preporod sestara Solovjovih započinje 1950, osnivanjem Dubrovačkih ljetnih igara. Nakon što im u sljedeće tri godine poumiru bližnji, nakon što ostanu na svijetu same, sestrama će Igre zamijeniti obitelj, ali će u njima naći i moćan i sadržajan kulturni identitet. Emigranti i bezdomnici, naročito Rusi, tokom dvadesetog stoljeća lutali su svijetom tražeći nove identitete, kojima će nadomjestiti izgubljene zavičaje i svome domotužju pridati neki stvarni životni smisao. Olga Solovjova bila je stalni koreograf Dubrovačkih ljetnih igara, s kojima je surađivala sve do smrti, duže od dvadeset godina. Pedesetih godina je, pri Muzičkoj školi u Dubrovniku, formirala i vodila baletni odsjek. Bila su to vremena oskudice i siromaštva, ali Dubrovnik je, eto, bio dovoljno velik da ima svoju baletnu školu. Početkom devedesetih, kada više ne bude sestara Solovjovih, a ni vile na Kamenu Malom, Muzička škola u Dubrovniku postat će “Umjetnička škola Luke Sorkočevića”, na čijoj internetskoj stranici čitamo da je “školske godine 1997/98. svoje srednjoškolsko obrazovanje započela, i uspješno završila, za sada jedina generacija polaznica klasičnog baleta”.
Olga je, međutim, htjela više od umjetnosti. Prijateljevala je s Kostom Strajnićem, još jednim pustinjakom u provinciji, estetom, povjesničarem umjetnosti, konzervatorom, koji ju je učio osnovama slikarstva i kiparstva. Njihovo prijateljstvo bilo je duboko, intenzivno i trajno, bilo je takvo da bi se, sigurno, lajfstajl magazini i tabloidi za njega zainteresirali, e samo da znaju tko su bili Olga i Kosta. Tako je ona počela slikati i vajati, i bila je u tome uspješna. Dobar i zanesen diletant bješe Olga Solovjova. Pozirao joj je, tako, i Svjatoslav Rihter, njezin prijatelj i slavni sovjetski pijanist, jedan od najvećih pijanista svoga doba, koji je, zahvaljujući i Olginom prijateljstvu, više puta dolazio na Dubrovačke ljetne igre. Konačio bi Rihter na Kamenu Malom, i sjedio bi mirno dok bi mu ona vajala lice, neslavensko, tuđinsko lice velikoga sovjetskog glazbenika.
Svjatoslav Teofilovič Rihter, rođen je 1915. u ukrajinskome Žitomiru, od majke Ruskinje Ane Pavlovne, i oca Teofila Daniloviča Rihtera, povolškoga Nijemca, također glazbenika, orguljaša i skladatelja. Kao pripadnik tuđega, neprijateljskog naroda, koji je nakon 1945, posve istrijebljen, nestao, protjeran, Svjatoslav Rihter živio je u stalnoj nelagodi zbog svoga nijemstva. U poststaljinsko doba postat će sovjetska kulturna ikona, čime će otkupljivati svoje pogrešno podrijetlo. Da nije bio veliki pijanist, u Sovjetskom Savezu ne bi mogao ni biti živ. Već ga je takva sudbina preporučila za prijateljevanje s Olgom Solovjovom i njezinom sestrom. Ne postoji veća umjetnost od one kojom je umjetnik otkupljivao pravo na život, od Šeherezade do Rihtera.
Dolazili su kod njih i mnogi drugi: Rostropovič, Hačaturjan, Meniuhin, pa zagrebačke i beogradske kazališne i pjevačke zvijezde, bili su tu Marko Fotez, Cvjetko Job, Marija Crnobori, Bojan Stupica, razgovaralo se živo o svemu i svačemu, slobodno od svakog ideološkog konteksta, pa i od domovine, gdje god ona bila. Miješali su se, kao u Odesi, poznati i nepoznati jezici, u istome razgovoru, u jednoj se rečenici prelazilo iz jezika u jezik, i tako do kraja svijeta, koji se neumitno bližio i doći će s krajem jednoga ljeta i jednih Igara. Olga i Lidija taj kraj nisu naslućivale, ili im nije bio važan, bile su one, ipak, tuđinke, emigrantkinje na Balkanu, i nisu znale kako u nas svršavaju sve male i velike povijesti.
Kako nisu imale bližih rođaka, Olga Solovjova i Lidija Iraklidi su, još početkom sedamdesetih, odlučile da vilu na Kamenu Malom, čija je vrijednost u međuvremenu vrtoglavo narasla, zavještaju Dubrovačkim ljetnim igrama, i to s jasnom namjenom: da tu bude dom za odmor starih i siromašnih umjetnika. U bijelome svijetu to je uobičajena stvar, već u Budimpešti, u rezidencijalnom kvartu, negdje između srpske i hrvatske ambasade, postoji jedan lijep dom umirovljenika, namijenjen isključivo umjetnicima. Naravno, bilo je toga i u socijalizmu.
Olga je umrla rano, već u proljeće 1974. Lidija je nastavila da živi u kući na Kamenu Malom, među slikama i kipovima, i među duhovima. I dalje se družila s ljudima, primala ih je k sebi, sklapala poznanstva i prijateljstva, ali je već pomalo bila zabrinuta. Nije bila sigurna da će njihov testament biti poštovan i da će Dubrovačke ljetne igre tu zbilja otvoriti dom za odmor starih i siromašnih umjetnika. Tu svoju sumnju iznosila je ljudima, iako nije znala čime da je potkrijepi. Ona i Olga voljele su ljude među kojima su živjele, bile su odane njihovim običajima i naravima, i ništa loše ni ružno ne bi o njima rekle, ali, eto, Lidija zbog nečega nije mogla da zamisli ono što će se događati nakon njezine smrti. Ili se to što je zamišljala nekako razlikovalo od onoga što su njih dvije napisale u testamentu.
Aleksej Arsenjev bilježi i posljednji intervju Lidije Iraklidi. Dala ga je zagrebačkom Večernjem listu, godina je već bila 1991: “No, ja sam se tu već predugo zadržala. Teško je nositi sto godina Sic transit, gloria mundi… Neprestano držim ruku na bilu, čekam da stane. Ljuti me uvijek pitanje da li bih htjela još živjeti. Pa tijelo ne može izdržati više.” Nekoliko mjeseci kasnije, zahvaljujući skrbnome prijatelju – zlobnici bi rekli i ljubavniku – Lidija Iraklidi se spasila u progonstvu, najprije u Herceg Novom, pa u Apatinu.
Na Kamenu Malom nije mogla ostati zbog onoga čudesnog, fatalnog pogleda na Dubrovnik, koji se iz njezine dnevne sobe vidio kao na dlanu. Jugoslavenska narodna armija je ispred vile postavila artiljerijsku bateriju, kojom su, zatim, anonimne tobdžije dejstvovale po Gradu. Njihova dejstva postat će slavna i široko poznata, dok će oni ostati zauvijek anonimni. Iako bi bilo zanimljivo znati s kakvim je osjećajem nezani junak pucao po Dubrovniku, i što je mislio kada bi poslije ušao u vilu, kako se osjećao među svim tim stvarima, što mu je bio kriv svijet koji je upravo uništavao, i koji će, na kraju, biti vrlo uspješno uništen. No, ubojice i koljači, topnici i razni drugi junaci, na Balkanu zauvijek ostaju nepoznati, tako da smo uskraćeni za njihova objašnjenja.
Vila na Kamenu Malom je zatim spaljena. Bilo je to u vrijeme kada je Cavtat već bio slobodan. U njoj su izgorjeli materijalni tragovi jedne ruske emigrantske obitelji, ali i važan dio povijesti Dubrovačkih ljetnih igara. Izgorjela je tu, sigurno, i jedna povijest Cavtata, iako u mjestu još uvijek ima onih koji dobro pamte sestre Solovjove, imaju ih u svojim obiteljskim albumima i među kućnim memorabilijama. Sigurno negdje u Cavtatu ili Sarajevu postoje i kutijice od Lidijinih kozmetičkih pripravaka. U Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića trebala bi biti i bista Svjatoslava Rihtera, darivana Muzičkoj školi još za Olgina života.
Testament sestara Solovjovih nije poštovan. Čim je to bilo moguće, čim su narasle cijene nekretnina, Dubrovačke ljetne igre prodale su taj najljepši komadić Cavtata, skupa s ruševinama spaljene vile. U srpsko-crnogorskoj agresiji lako će naći opravdanje svome postupku. Uostalom, vila je bila spaljena, a otkuda Dubrovačkim ljetnim igrama novci za njezinu obnovu i za otvaranje doma za odmor starih i siromašnih umjetnika? Danas, na Kamenu Malom, opkoljena zastrašujućim zidom, kakvoga ranije nije bilo, nalik zidovima koji se podižu na Kosovu oko kuća i avlija, opremljena kamerama i alarmnim uređajima, stoji nevidljiva vila nekoga stranca. Stranac je već zato što ne znamo, a strah nas je i znati kako se zove. Tako su Dubrovačke ljetne igre završile sa sestrama, potrudivši se zatim da budu sasvim zaboravljene. U Dubrovniku se ništa ne zove njihovim imenom, a malo je vjerojatno da današnji upravnici, ravnatlji, tajnici Igara znaju tko su bile sestre Solovjove.
Vratimo se, još kratko, na drugi kraj Cavtata, na Mećajac, na groblje kod Svetoga Đurđa. Dva koraka jedna od druge leže Jovanka Strajnić i Olga Solovjova. Kosta je klisnuo među ugledne Dubrovčane, na Boninovo. Muškarci se tako, ponekad, i izvuku. Na Olginom nadgrobniku, na uspravnoj ploči, reljef koji je sama izvajala. Čini mi se, ako me sad pamćenje ne vara, da reljef prikazuje prizor iz baleta. Tu su i svi ostali: cijele ruske obitelji tu čekaju dan uskrsnuća svojega, kada više neće biti važno odakle je tko, jer će se svi tada vratiti u svoju jedinu pravu domovinu. Vjeruju tako kršćani. Samo jedan će grob ostati zauvijek prazan. Lidija Iraklidi do krajnosti je dovela rusku emigrantsku sudbinu, time što je u devedeset i sedmoj godini života prognana još jednom.
Kod Svetoga Đurđa nitko ne polaže cvijeće i ne pali voštanice. Pusti su na Balkanu grobovi inovjeraca. Čekaju da ih nestane u času uskrsnuća.