Počnimo s jednim kviz pitanjem. Koje mediteranske zemlje imaju manje od osam milijuna stanovnika, a da su okružene s neprijateljskim zemljama? Točan odgovor je, Hrvatska i Izrael. Našlo bi se još sličnosti između ovih dviju zemalja koje i nisu toliko ozbiljne. Na primjer, niti jedna od spomenute dvije zemlje ne može se pohvaliti svojom izvornom kuhinjom. Hrvati oponašaju Talijane, Mađare i Grke. Izraelci oponašaju, pak, Arape i istočnoeuropske kuhinje (uključujući i mađarsku), pa tako u Izraelu možete pojesti punjene paprike, baš kao i u Hrvatskoj. Imam običaj u Montrealu pojesti za ručak libanonski falafel, no iznenadilo me da sam i u Jeruzalemu posvuda nailazio i na falafel i na hummus. Ovdje sam, međutim, jeo puno bolje, jer u Montrealu uglavnom poslužuju ranije smrznuta jela. Jednom sam u starom dijelu grada sjeo u restoran u kojemu su reklamirali hummus. Taj je hummus bio prilično dobar, no kako sam sjedio sam, engleski turisti u prolazu su mi se smijali. Pogledao sam tada malo bolje reklamu i vidio da je na njoj pisalo Homos. Čini se da je ponekad prilično važno kako se neka riječ napiše.
Dok sam bio u Izraelu, poželio sam posjetiti prijatelja koji živi u Bejrutu, no to se pokazalo teško izvedivim. Da sam došao na libanonsku granicu, pitali bi me jesam li ikada bio u Izraelu i kad bih ja rekao da sam bio, ne bi mi dali da uđem, baš kao što mi se nekoć dogodilo u Istočnoj Njemačkoj, kad su u mojoj jugoslavenskoj putovnici vidjeli žigove američkih viza. Za put koji je zapravo dug 150 kilometara, najprije bih morao odletjeti u Istanbul i onda opet natrag, na jugoistok, u Bejrut i tako bih prevalio istu razdaljinu, kao da sam letio iz Zagreba. Dovraga, pomislio sam. Pa nisam baš toliko strastven turist. Pa ne moram vidjeti baš sve. Dovoljno mi je teško shvatiti i obići i ovo gdje sam se našao, zašto to još dodatno komplicirati? Doduše, prijatelji me salijeću sa svih strana govoreći mi kako mogu živjeti u Izraelu, a da se ne upitam kako žive i oni drugi. Ja im, međutim, kažem da ne znam ni kako žive ovi oko mene.
Nekih mjesec dana nakon što sam stigao u Jeruzalem moj me prijatelj Tom, čovjek koji radi za međunarodnu organizaciju Protect the Children, poveo da vidim Ramalu. Želio mi je pokazati kako to izgleda, kako bih ga tamo mogao posjećivati. Prvo smo se morali spustiti nizbrdo, s Francuskog brda, jedne od najviših točaka u Jeruzalemu, dok su se u daljini pred nama širili žuti krajolici doline rijeke Jordan i sasvim daleko, djelić Mrtvoga mora. Tog je pogleda nestajalo kako smo se spuštali sve niže, da bi nas sa svih strana okružili mnogobrojni minareti sjeveroistočnog Jeruzalema. Prošli smo čuvani prijelaz prema Zapadnoj obali, a da nas nije zaustavila ni izraelska, ni palestinska policija, jer smo imali registarske oznake Ujedinjenih naroda. Jedan dio zida s promatračnicama bio je nagorio od paleža.
“Vidi”, rekoh, “ovo sam vidio na francuskoj televiziji, sinoć, kad se desetak ljudi nabacivalo molotovljevim koktelima na izraelsku stranu.”
“Da, uobičajena zabava petkom navečer”, reče Tom.
“S mog prozora znao sam često čuti pucnjeve ili praskove, pogotovo petkom.”
“Sve su ti to pucnjevi. Vole remetiti mir Šabata.”
“Pa, to mi je pomalo čudno. Židovi moraju slušati muslimanske molitve pet puta na dan, po cijelom gradu, i to dopuštaju, u tom su smislu vrlo tolerantni.”
“To je jedna od rijetkih stvari koje im dopuštaju.”
Prije nekoliko tjedana David i ja smo sjedili u austrijskom hospiciju, ispod minareta u Starom gradu, i odjednom je iznad nas punom snagom počela molitva. Kako još nisam bio navikao na to, rekoh Davidu kako je to doista bilo impresivno. Kako židovi ne mole toliko glasno.
“Da, vidjet ćeš da je judaizam vrlo tiha i ponizna religija”, odgovori David. “Kršćani lupaju po svojim zvonima, muslimani viču kroz cijele doline, a židovi tek šaptom izgovaraju molitve u svojim svetištima.”
“Traju li muslimanske molitve i dalje, čak i kad Arapi pošalju svoje rakete ovamo”, upitao sam.
“Da”, reče David. “I najgore je to što ne znaš što govore, iako je tako možda i bolje. Jer, možda se mole za smrt svojih neprijatelja, a ti neprijatelji smo ti i ja.”
“Zaista impresivna tolerancija”, rekoh Tomu. “Čini mi se da mnogi ljudi ne primjećuju kako je Izrael, zapravo, u mnogo čemu vrlo tolerantna zemlja.”
“Kako živim u Palestini, nisam stekao taj dojam. To je čisti geto.”
Prošli smo i pored zgrade u kojoj se nalaze glavne palestinske vlasti. “Tu je nekoliko dana ranije sletio helikopterom i Barack Obama”, reče Tom. “Mislim da nisu dobro primili taj njegov posjet. Nije niti spomenuo ilegalna židovska naselja.”
“Jugoslavija je nekada imala najveću PLO ambasadu na svijetu. Jugoslavija je priznavala Palestinu kao neovisnu državu.”
“I trebala bi biti neovisna”, reče Tom.
“Da, naravno. Kad bi palestinske nacionalne vlasti priznale Izrael, i Izrael bi priznao njih”, odgovorio sam.
“Nemam pojma. Davno sam prestao tražiti ikakva rješenja”, reče Tom.
U Ramali su zgrade tješnje građenenego u Jeruzalemu. No dječaci su igrali nogomet na ulici, kao da je vani bilo mnogo više ljudi. Doista, kažu da je Ramala jedan od najnapučenijih gradova na svijetu.
“Ovo izgleda puno bolje nego što sam očekivao”, rekoh. “Čini se kao da im je krenulo, Ramala je nalik Prištini, glavnom gradu nove kosovske države.”
“Ovdje je puno toga bolje nego u Prištini. Ovdje su, na primjer, bolje bolnice. Ova je zemlja puno bolje organizirana od Kosova.”
“Kako znaš?”
“Puno je bolja infrastruktura, mnogo se toga poboljšalo. Ovdje se skupilo dosta novaca, na ovaj ili onaj način. Iako, na primjer, pošta i dalje ne funkcionira. Iako su uveli nova imena ulica prije nekoliko godina, tih se naziva nitko ne pridržava. Oni govore, recimo, ulica u kojoj su bili veliki mlinovi za masline. Ili, ulica s tri trgovine cipelama. Probao sam. Poslao sam paket na kojem sam napisao novi naziv ulice i pošta ga nije isporučila. Ovo je i jedno od rijetkih mjesta na zemlji gdje Google Earth ne funkcionira. Funkcionira u brazilskoj džungli, ali ovdje ne.
“Pa to je suludo. Ispada kao da su Google maps dizajnirali upravo Izraelci.”
“Zapravo i jesu. GPS sustav je proizišao iz vojne tehnologije, a veliki dio toga su razvili upravo izraelski inženjeri, kako bi mogli što uspješnije bombardirati Irak i Iran i njihove nuklearne pogone. Nisam u tu priču siguran do kraja, ali to je jedna od teorija o kojoj sam čuo.”
Tom me odveo u neki restoran, dvije, tri ulice dalje od glavnog trga Al-Manara, na kojemu se najčešće odvijaju svi prosvjedi. Vlasnik restorana, koji mi je izgledao kao da je američki hippie, poveo nas je u bašču. Spomenuo je da se bavi i sadnjom drveća. Rekoh mu da sam i ja zasadio barem tisuću stabala. Da sam i ja pridonio stvaranju kisika na zemaljskoj kugli.
“Koje vrste se sadili?”, upitao me, razvedrena lica i sjajnih očiju.
“Nekoliko vrsta jela, duglazije i srebrne jele i nekoliko vrsta smreka, srpsku i tursku smreku, na primjer. Srpsku i tursku smreku sam zasadio zajedno da vidim kako će rasti jedno uz drugo.” Učinilo mi se ovo kao dobra dosjetka, no mom domaćinu to nije bilo smiješno.
“Koje ste još drveće sadili?”, upitao me. Dojmilo me se koliko je bio zaljubljen u drveće. Naš je razgovor nalikovao onim razgovorima koje vode ljudi što vole pse, o uzgoju i odgoju, no iz nekog se razloga više nisam mogao sjetiti svih tih vrsta koje sam sadio. Neka su od tih stabala bila i hibridi koje sam dobio od države Pennsylvanije, tako da mi ih je bilo teško čak i opisati.
“Nije mi sada lako odgovoriti na to pitanje, ovako umoran, osim ako mi prije toga ne donesete dupli machiato. Napravio mi je kavu iz jednog od onih strojeva koji pište i koji je sigurno stigao iz Italije.
“Upravo kupujem dva hektara zemlje u brdima, blizu istočnog Jeruzalema i tamošnjih naselja. Znate li koliko me to košta u američkim dolarima? Milijun i šesto tisuća dolara.”
“Kolika bi bila ekonomska cijena paradajza koji biste tamo uzgojili? Svaki komad bi koštao deset dolara?”
Vlasnik restorana, čije sam ime zaboravio, donio nam je menu. Odlučio sam se za piletinu parmagena. “Radite li to s patlidžanima, kao inače, na srednjem istoku?”, upitao sam. “Ovdje se rade patlidžani najbolje na svijetu.”
“Ne radimo piletinu s patlidžanima”, reče.
“Zašto se onda zove parmegana? Mislio sam da je patlidžan neizostavni sastojak.”
“Ne, morate naručiti još jedno jelo uz piletinu, pa ćemo vam to složiti zajedno. Ali, bit će to jako dobro, vjerujte.”
“Naruči oba”, hrabrio me i Tom.
Otišao sam na zahod i oprao ruke. Voda jedva da je kapala. Sjetio sam se groznih priča o tome kako su ljudi u Ramali imali pravo na litru vode dnevno, po glavi stanovnika, i to za vrijeme ljeta, kad to nije dovoljno ni za piće, a kamoli za higijenu i pranje posuđa. U mom stanu, iznad Jeruzalema, najbolje od svega je bio tuš koji je imao baš vrlo jaki mlaz. Strašna je bila razlika između one raskoši i ovog jadnog prokapavanja. Pranje ruku me sasvim deprimiralo. (Kad hoćete nekome dati do znanja da niste krivi, perete ruke, ali ako ne možete oprati ruke, kako ćete drugima dati do znanja da niste krivi?) Hrana je naposljetku stigla i sve je bilo neuobičajeno meko i kremasto. Treba li piletina biti baš ovako meka? Možda se radi o nekoj posebnoj pripremi?
U restoranu se skupilo desetak ljudi. Tom je sebi naručio neki giro s hummusom i dok smo jeli, nastavili smo pričati, a ja sam se i ogledavao. Na jednom kraju sjedile su četiri studentice, Amerikanke, umotane u šalove, s veselim majicama na kojima je pisalo Harvard. (Bile su to, dakle, osobe koje će nam uskoro krojiti politiku i vladati svijetom, koje su prvo željele vidjeti kako izgledaju krizna žarišta, da bi tek potom mogle ponuditi neka svoja loša rješenja). Na drugom su kraju neki muškarci pušili shishu, vukli dimove duhana koji se časak ranije ohlade u vodi. A onda je došlo i još ljudi. Ja sam iz nekog razloga govorio o Hebrejskom univerzitetu i kako su ga bojkotirali neki internacionalni intelektualci, poput Stephena Hawkinga, jer da je aparthejdska institucija, i govorio sam kako to nijefer, jer sam samo ja držao predavanja barem trojici arapskih studenata. Oni su, doduše, isprva sjedili i držali se isključivo zajedno, no s vremenom su se opustili i počeli lakše komunicirati i s drugima. Nisam govorio glasno, ali činilo mi se da su ljudi pogledavali na mene već pri samom spomenu Hebrejskog sveučilišta. Govorio sam i o tome kako mi se čini da su arapske četvrti u Jeruzalemu za vrijeme šabata učinile mjestima u kojima sam vidio nadu za mirom. Židovi su na tim mjestima mogli zaobići sveopću zabranu i tamo subotom kupiti kavu i poslije jedan sat poslijepodne, pojesti dobar hummus i popiti bocu odličnog crnog vina. Arapi su bili u stanju spasiti židove od paralize koja nastupa šabatom.
“Zato sam ja poželio živjeti na Francuskom brdu”, odgovori Tom. “Učinilo mi se da tamo ljudi žive sasvim izmiješano. No, još mi je važnije bilo to da je na tamošnjoj tržnici, Ha Hagana, preko cijele godine bilo izvrsnih artičoka. Nitko to nije mogao razumjeti, čak niti moja žena, ali ja sam želio odabrati mjesto gdje ćemo živjeti radi artičoka.”
Kad sam pojeo i svoju piletinu i patlidžane, Tom nas je požurio. “Trebali bismo krenuti što prije”, reče. “Subotom poslijepodne budu velike gužve na cesti. (Mislio sam da ćemo se duže zadržati, no možda je moj izbor tema požurio naš odlazak, teško mi je reći.”
Odvezli smo se natrag prema Jeruzalemu. Cesta kojom smo vozili bila je zakrčena, pa su se mnogi automobili okretali nasred ceste, da bi se vratili u suprotnom pravcu, mimo svih propisa. Isto to smo učinili i mi. Tako smo prošli pored nekih ilegalnih izraelskih naselja oko kojih nismo vidjeli niti jednog živog stvora, osim nekoliko njemačkih ovčara.
“Čudno je kako su ovdje stanovi i kuće izuzetno skupi”, reče Tom. “Vidiš li ono naselje na suprotnom brdu? To je bogata palestinska četvrt, uglavnom Palestinci iz Argentine. Nije mi jasno zašto bi tamo itko poželio živjeti. Tamo su stanovi još skuplji od onih u izraelskom naselju. A i neke od kuća zaista su ogromne.”
“Jedna moja studentica je iz tih naselja”, rekoh. “Vrlo je talentirana, lijepo piše. Šteta što je, umjesto da ode na Columbia University (što bi njezine roditelje koštalo pedeset tisuća dolara godišnje), završila na Hebrejskom sveučilištu, gdje studira besplatno. Vrlo je lijepo obrazovana i lijepa, također, no nikad nisam vidio njezinu kosu – uvijek je pod maramom, kako joj nalaže vjera. Sada je nedavno bila turistički u Parizu, no to nije popravilo njezino općenito tmurno raspoloženje. Kao da joj se ne sviđa ono što je čeka, budućnost majke rodilje.”
“Da, idealno bi bilo bilo da ima barem desetoro djece. I ja bih bio nervozan na njezinu mjestu. Pred njom je dvadesetak godina trudnoće.”
Pokušali smo posjetiti izraelsko naselje. Padala je kiša, štoviše, prerasla je u oluju. Bio je to čudan prizor u pustinji. Na ploči je bilo napisano da valja pozvoniti, ako se želi ući. Pozvonio sam na intercom, čuo neke zvukove, ali nitko nam se nije javio. Gledao sam u treptavu sigurnosnu kameru, razmišljajući kako li ja sada izgledam onome koji me gleda i pozvonio ponovo. Nije bilo odgovora. Možda nisu smjeli otvarati vrata na šabat (U Jeruzalemu je bilo dizala koja su programirana da sama idu gore dolje i da staju na svakom katu, kako oni jako religiozni ne bi narušili talmudske zakone, da se ne smiju poslužiti niti jednim pomagalom na šabat). A možda im se nije svidio naš, sasvim svjetovni izgled.
Kad smo se vratili na Francusko brdo, pozvao sam Toma na čašu Taliskera. Donio sam taj odličan viski iz Londona, na povratku sa sajma knjiga na koji sam bio pozvan kao jedan od književnika koji je predstavio Hrvatsku neposredno pred njezino primanje u Europsku uniju. Tom je uživao u viskiju, švrljao po stanu i upitao me: “Zašto si ne nađeš nekoga da ti ovo malo počisti?”
“Malo sam zapustio stan jer sam bio dugo na putu, ali toliko je mali da ću ga sam srediti.”
“Ali, ima ovdje studentica koje bi ti to rado napravile za malo novaca, pogotovo arapkinja. U svakom slučaju, sada moram ići.”
Nekoliko sati kasnije, spustio sam se nizbrdo, ne osjećajući se baš najbolje. Išao sam se naći sa svojim prijateljem Davidom, na večeri u marokanskom restoranu. Išao sam do tamo autobusom, a nikada mi od vožnje ne bude zlo. Na putu nazad, međutim, stvarno mi je pozlilo. Kad sam se vratio u stan, odmah sam se ispovraćao i kasnije se cijelu noć budio. I dalje mi je bilo zlo, kao i sljedećeg dana. Popio sam dva aspirina da mi prođe glavobolja, iako mi od aspirina inače nikad ne bi prestajali bolovi. Pomislio sam, kako je to ipak bila greška, pogotovo nakon Taliskera. Ponašao sam se baš glupo, kao da sam htio da mi proradi čir. I doista, uskoro sam prokrvario. Što se to događalo? Izgleda da sam se ozbiljno otrovao hranom, vjerojatno je u pitanju bila salmonela. Ali gdje? Vjerojatno u Ramali. Ona prokleta piletina nije mi ni tamo izgledala dobro, baš kao ni onaj patlidžan sa sirom. Vjerojatno me nitko nije namjerno otrovao, bez obzira što sam spominjao Hebrejsko sveučilište. Pa to je ipak bio neki pristojan, hip restoran, gdje su se skupljali mladi ljudi i veselili. I one su mlade žene u šalovima djelovale moderno i promiskuitetno. Sve su odreda imale Apple računala. Nisu toliko obožavale Alaha koliko Stevea Jobsa. Restoran je djelovao čisto. Ali, kako da doista bude čist, kad tamo nema dovoljno vode? Na zahodu je stajao onaj znak kakvih ima u Kaliforniji, da ljudi ne ispiru školjku radi mokraće, nego samo nakon velike nužde.
Ali, kako je onda došlo do trovanja? Je li bio kriv Palestinac koji mi je poslužio pokvarenu piletinu, možda na prljavom tanjuru, ili neki Izraelac koji ne dopušta da dovoljno vode doteče na Zapadnu obalu? Iz ovog svog iskustva nisam mogao odrediti konačan zaključak. Trebalo mi je tjedan dana da se oporavim od trovanja, no i sada, na sam spomen Ramale, prvo osjetim neki nalet slabosti. Znam da to nije u redu, ali to mi je prva asocijacija. Moguće je također i da sam se sam otrovao u svojoj zapuštenoj i prljavoj kuhinji, možda od jaja na oko koje nisam dovoljno dobro ispekao. Kadkad sam se u vlastitoj kuhinji ponašao poput bombaša samoubojice. Sve je to lako bilo moguće, ali ako je tako i bilo, onda bi u priči izostao zaključak vezan za velike, nerazriješene svjetske sukobe. Uostalom, toga dana nisam kod kuće ništa kuhao, tako da vjerojatno nije to bilo u pitanju.
Kad sam se vraćao u Izrael nekon još jednog kraćeg izbivanja, morao sam obaviti neke razgovore, čudne razgovore, od kojih je prvi bio u Londonu.
“Dakle, vraćate se u Izrael. Jeste li vi židov?”
“Možda su neki moji dalji preci i bili židovi, u Mađarskoj.”
“Govorite li hebrejski?”
“Ne.”
“Jidiš?”
“Ne.”
“Njemački?”
“Da.”
“Što mislite o Izraelu? Imate li kakvih prijatelja Palestinaca? Imate li kakvih prijatelja arapa? Jeste li ikada bili na Zapadnoj obali, u Gazi ili na nekim drugim palestinskim područjima? Jeste li ikada bili u Libanonu? Što nosite u Izrael? Knjige? Mogu li vidjeti o kojim se knjigama radi?”
Na samom ulasku u Izrael pitali su me jedno jedino pitanje, jesam li ikada bio na Zapadnoj obali. Mučilo me jesu li mogli znati istinu? U vozilu UN-a prošli smo granicu bez pregleda i zaustavljanja. Ako im odgovorim da jesam, hoće li mi uskratiti ulaz u zemlju? Kako ću završiti svoja predavanja na Hebrejskom sveučilištu? Vjerojatno bi me ipak morali pustiti u zemlju, zaključio sam.
“Ne, nikada nisam bio na Zapadnoj obali”, ipak rekoh naposljetku. Uostalom, onako kratak posjet gotovo da se i ne računa. Međutim, da je atmosfera između Izraelaca i Palestinaca zatrovana, to sam znao, ali ne i da će mi od toga toliko pozliti, doslovno.
Pranje ruku u Ramali
Počnimo s jednim kviz pitanjem. Koje mediteranske zemlje imaju manje od osam milijuna stanovnika, a da su okružene s neprijateljskim zemljama? Točan odgovor je, Hrvatska i Izrael. Našlo bi se još sličnosti između ovih dviju zemalja koje i nisu toliko ozbiljne. Na primjer, niti jedna od spomenute dvije zemlje ne može se pohvaliti svojom izvornom kuhinjom. Hrvati oponašaju Talijane, Mađare i Grke. Izraelci oponašaju, pak, Arape i istočnoeuropske kuhinje (uključujući i mađarsku), pa tako u Izraelu možete pojesti punjene paprike, baš kao i u Hrvatskoj. Imam običaj u Montrealu pojesti za ručak libanonski falafel, no iznenadilo me da sam i u Jeruzalemu posvuda nailazio i na falafel i na hummus. Ovdje sam, međutim, jeo puno bolje, jer u Montrealu uglavnom poslužuju ranije smrznuta jela. Jednom sam u starom dijelu grada sjeo u restoran u kojemu su reklamirali hummus. Taj je hummus bio prilično dobar, no kako sam sjedio sam, engleski turisti u prolazu su mi se smijali. Pogledao sam tada malo bolje reklamu i vidio da je na njoj pisalo Homos. Čini se da je ponekad prilično važno kako se neka riječ napiše.
Dok sam bio u Izraelu, poželio sam posjetiti prijatelja koji živi u Bejrutu, no to se pokazalo teško izvedivim. Da sam došao na libanonsku granicu, pitali bi me jesam li ikada bio u Izraelu i kad bih ja rekao da sam bio, ne bi mi dali da uđem, baš kao što mi se nekoć dogodilo u Istočnoj Njemačkoj, kad su u mojoj jugoslavenskoj putovnici vidjeli žigove američkih viza. Za put koji je zapravo dug 150 kilometara, najprije bih morao odletjeti u Istanbul i onda opet natrag, na jugoistok, u Bejrut i tako bih prevalio istu razdaljinu, kao da sam letio iz Zagreba. Dovraga, pomislio sam. Pa nisam baš toliko strastven turist. Pa ne moram vidjeti baš sve. Dovoljno mi je teško shvatiti i obići i ovo gdje sam se našao, zašto to još dodatno komplicirati? Doduše, prijatelji me salijeću sa svih strana govoreći mi kako mogu živjeti u Izraelu, a da se ne upitam kako žive i oni drugi. Ja im, međutim, kažem da ne znam ni kako žive ovi oko mene.
Nekih mjesec dana nakon što sam stigao u Jeruzalem moj me prijatelj Tom, čovjek koji radi za međunarodnu organizaciju Protect the Children, poveo da vidim Ramalu. Želio mi je pokazati kako to izgleda, kako bih ga tamo mogao posjećivati. Prvo smo se morali spustiti nizbrdo, s Francuskog brda, jedne od najviših točaka u Jeruzalemu, dok su se u daljini pred nama širili žuti krajolici doline rijeke Jordan i sasvim daleko, djelić Mrtvoga mora. Tog je pogleda nestajalo kako smo se spuštali sve niže, da bi nas sa svih strana okružili mnogobrojni minareti sjeveroistočnog Jeruzalema. Prošli smo čuvani prijelaz prema Zapadnoj obali, a da nas nije zaustavila ni izraelska, ni palestinska policija, jer smo imali registarske oznake Ujedinjenih naroda. Jedan dio zida s promatračnicama bio je nagorio od paleža.
“Vidi”, rekoh, “ovo sam vidio na francuskoj televiziji, sinoć, kad se desetak ljudi nabacivalo molotovljevim koktelima na izraelsku stranu.”
“Da, uobičajena zabava petkom navečer”, reče Tom.
“S mog prozora znao sam često čuti pucnjeve ili praskove, pogotovo petkom.”
“Sve su ti to pucnjevi. Vole remetiti mir Šabata.”
“Pa, to mi je pomalo čudno. Židovi moraju slušati muslimanske molitve pet puta na dan, po cijelom gradu, i to dopuštaju, u tom su smislu vrlo tolerantni.”
“To je jedna od rijetkih stvari koje im dopuštaju.”
Prije nekoliko tjedana David i ja smo sjedili u austrijskom hospiciju, ispod minareta u Starom gradu, i odjednom je iznad nas punom snagom počela molitva. Kako još nisam bio navikao na to, rekoh Davidu kako je to doista bilo impresivno. Kako židovi ne mole toliko glasno.
“Da, vidjet ćeš da je judaizam vrlo tiha i ponizna religija”, odgovori David. “Kršćani lupaju po svojim zvonima, muslimani viču kroz cijele doline, a židovi tek šaptom izgovaraju molitve u svojim svetištima.”
“Traju li muslimanske molitve i dalje, čak i kad Arapi pošalju svoje rakete ovamo”, upitao sam.
“Da”, reče David. “I najgore je to što ne znaš što govore, iako je tako možda i bolje. Jer, možda se mole za smrt svojih neprijatelja, a ti neprijatelji smo ti i ja.”
“Zaista impresivna tolerancija”, rekoh Tomu. “Čini mi se da mnogi ljudi ne primjećuju kako je Izrael, zapravo, u mnogo čemu vrlo tolerantna zemlja.”
“Kako živim u Palestini, nisam stekao taj dojam. To je čisti geto.”
Prošli smo i pored zgrade u kojoj se nalaze glavne palestinske vlasti. “Tu je nekoliko dana ranije sletio helikopterom i Barack Obama”, reče Tom. “Mislim da nisu dobro primili taj njegov posjet. Nije niti spomenuo ilegalna židovska naselja.”
“Jugoslavija je nekada imala najveću PLO ambasadu na svijetu. Jugoslavija je priznavala Palestinu kao neovisnu državu.”
“I trebala bi biti neovisna”, reče Tom.
“Da, naravno. Kad bi palestinske nacionalne vlasti priznale Izrael, i Izrael bi priznao njih”, odgovorio sam.
“Nemam pojma. Davno sam prestao tražiti ikakva rješenja”, reče Tom.
U Ramali su zgrade tješnje građenenego u Jeruzalemu. No dječaci su igrali nogomet na ulici, kao da je vani bilo mnogo više ljudi. Doista, kažu da je Ramala jedan od najnapučenijih gradova na svijetu.
“Ovo izgleda puno bolje nego što sam očekivao”, rekoh. “Čini se kao da im je krenulo, Ramala je nalik Prištini, glavnom gradu nove kosovske države.”
“Ovdje je puno toga bolje nego u Prištini. Ovdje su, na primjer, bolje bolnice. Ova je zemlja puno bolje organizirana od Kosova.”
“Kako znaš?”
“Puno je bolja infrastruktura, mnogo se toga poboljšalo. Ovdje se skupilo dosta novaca, na ovaj ili onaj način. Iako, na primjer, pošta i dalje ne funkcionira. Iako su uveli nova imena ulica prije nekoliko godina, tih se naziva nitko ne pridržava. Oni govore, recimo, ulica u kojoj su bili veliki mlinovi za masline. Ili, ulica s tri trgovine cipelama. Probao sam. Poslao sam paket na kojem sam napisao novi naziv ulice i pošta ga nije isporučila. Ovo je i jedno od rijetkih mjesta na zemlji gdje Google Earth ne funkcionira. Funkcionira u brazilskoj džungli, ali ovdje ne.
“Pa to je suludo. Ispada kao da su Google maps dizajnirali upravo Izraelci.”
“Zapravo i jesu. GPS sustav je proizišao iz vojne tehnologije, a veliki dio toga su razvili upravo izraelski inženjeri, kako bi mogli što uspješnije bombardirati Irak i Iran i njihove nuklearne pogone. Nisam u tu priču siguran do kraja, ali to je jedna od teorija o kojoj sam čuo.”
Tom me odveo u neki restoran, dvije, tri ulice dalje od glavnog trga Al-Manara, na kojemu se najčešće odvijaju svi prosvjedi. Vlasnik restorana, koji mi je izgledao kao da je američki hippie, poveo nas je u bašču. Spomenuo je da se bavi i sadnjom drveća. Rekoh mu da sam i ja zasadio barem tisuću stabala. Da sam i ja pridonio stvaranju kisika na zemaljskoj kugli.
“Koje vrste se sadili?”, upitao me, razvedrena lica i sjajnih očiju.
“Nekoliko vrsta jela, duglazije i srebrne jele i nekoliko vrsta smreka, srpsku i tursku smreku, na primjer. Srpsku i tursku smreku sam zasadio zajedno da vidim kako će rasti jedno uz drugo.” Učinilo mi se ovo kao dobra dosjetka, no mom domaćinu to nije bilo smiješno.
“Koje ste još drveće sadili?”, upitao me. Dojmilo me se koliko je bio zaljubljen u drveće. Naš je razgovor nalikovao onim razgovorima koje vode ljudi što vole pse, o uzgoju i odgoju, no iz nekog se razloga više nisam mogao sjetiti svih tih vrsta koje sam sadio. Neka su od tih stabala bila i hibridi koje sam dobio od države Pennsylvanije, tako da mi ih je bilo teško čak i opisati.
“Nije mi sada lako odgovoriti na to pitanje, ovako umoran, osim ako mi prije toga ne donesete dupli machiato. Napravio mi je kavu iz jednog od onih strojeva koji pište i koji je sigurno stigao iz Italije.
“Upravo kupujem dva hektara zemlje u brdima, blizu istočnog Jeruzalema i tamošnjih naselja. Znate li koliko me to košta u američkim dolarima? Milijun i šesto tisuća dolara.”
“Kolika bi bila ekonomska cijena paradajza koji biste tamo uzgojili? Svaki komad bi koštao deset dolara?”
Vlasnik restorana, čije sam ime zaboravio, donio nam je menu. Odlučio sam se za piletinu parmagena. “Radite li to s patlidžanima, kao inače, na srednjem istoku?”, upitao sam. “Ovdje se rade patlidžani najbolje na svijetu.”
“Ne radimo piletinu s patlidžanima”, reče.
“Zašto se onda zove parmegana? Mislio sam da je patlidžan neizostavni sastojak.”
“Ne, morate naručiti još jedno jelo uz piletinu, pa ćemo vam to složiti zajedno. Ali, bit će to jako dobro, vjerujte.”
“Naruči oba”, hrabrio me i Tom.
Otišao sam na zahod i oprao ruke. Voda jedva da je kapala. Sjetio sam se groznih priča o tome kako su ljudi u Ramali imali pravo na litru vode dnevno, po glavi stanovnika, i to za vrijeme ljeta, kad to nije dovoljno ni za piće, a kamoli za higijenu i pranje posuđa. U mom stanu, iznad Jeruzalema, najbolje od svega je bio tuš koji je imao baš vrlo jaki mlaz. Strašna je bila razlika između one raskoši i ovog jadnog prokapavanja. Pranje ruku me sasvim deprimiralo. (Kad hoćete nekome dati do znanja da niste krivi, perete ruke, ali ako ne možete oprati ruke, kako ćete drugima dati do znanja da niste krivi?) Hrana je naposljetku stigla i sve je bilo neuobičajeno meko i kremasto. Treba li piletina biti baš ovako meka? Možda se radi o nekoj posebnoj pripremi?
U restoranu se skupilo desetak ljudi. Tom je sebi naručio neki giro s hummusom i dok smo jeli, nastavili smo pričati, a ja sam se i ogledavao. Na jednom kraju sjedile su četiri studentice, Amerikanke, umotane u šalove, s veselim majicama na kojima je pisalo Harvard. (Bile su to, dakle, osobe koje će nam uskoro krojiti politiku i vladati svijetom, koje su prvo željele vidjeti kako izgledaju krizna žarišta, da bi tek potom mogle ponuditi neka svoja loša rješenja). Na drugom su kraju neki muškarci pušili shishu, vukli dimove duhana koji se časak ranije ohlade u vodi. A onda je došlo i još ljudi. Ja sam iz nekog razloga govorio o Hebrejskom univerzitetu i kako su ga bojkotirali neki internacionalni intelektualci, poput Stephena Hawkinga, jer da je aparthejdska institucija, i govorio sam kako to nije fer, jer sam samo ja držao predavanja barem trojici arapskih studenata. Oni su, doduše, isprva sjedili i držali se isključivo zajedno, no s vremenom su se opustili i počeli lakše komunicirati i s drugima. Nisam govorio glasno, ali činilo mi se da su ljudi pogledavali na mene već pri samom spomenu Hebrejskog sveučilišta. Govorio sam i o tome kako mi se čini da su arapske četvrti u Jeruzalemu za vrijeme šabata učinile mjestima u kojima sam vidio nadu za mirom. Židovi su na tim mjestima mogli zaobići sveopću zabranu i tamo subotom kupiti kavu i poslije jedan sat poslijepodne, pojesti dobar hummus i popiti bocu odličnog crnog vina. Arapi su bili u stanju spasiti židove od paralize koja nastupa šabatom.
“Zato sam ja poželio živjeti na Francuskom brdu”, odgovori Tom. “Učinilo mi se da tamo ljudi žive sasvim izmiješano. No, još mi je važnije bilo to da je na tamošnjoj tržnici, Ha Hagana, preko cijele godine bilo izvrsnih artičoka. Nitko to nije mogao razumjeti, čak niti moja žena, ali ja sam želio odabrati mjesto gdje ćemo živjeti radi artičoka.”
Kad sam pojeo i svoju piletinu i patlidžane, Tom nas je požurio. “Trebali bismo krenuti što prije”, reče. “Subotom poslijepodne budu velike gužve na cesti. (Mislio sam da ćemo se duže zadržati, no možda je moj izbor tema požurio naš odlazak, teško mi je reći.”
Odvezli smo se natrag prema Jeruzalemu. Cesta kojom smo vozili bila je zakrčena, pa su se mnogi automobili okretali nasred ceste, da bi se vratili u suprotnom pravcu, mimo svih propisa. Isto to smo učinili i mi. Tako smo prošli pored nekih ilegalnih izraelskih naselja oko kojih nismo vidjeli niti jednog živog stvora, osim nekoliko njemačkih ovčara.
“Čudno je kako su ovdje stanovi i kuće izuzetno skupi”, reče Tom. “Vidiš li ono naselje na suprotnom brdu? To je bogata palestinska četvrt, uglavnom Palestinci iz Argentine. Nije mi jasno zašto bi tamo itko poželio živjeti. Tamo su stanovi još skuplji od onih u izraelskom naselju. A i neke od kuća zaista su ogromne.”
“Jedna moja studentica je iz tih naselja”, rekoh. “Vrlo je talentirana, lijepo piše. Šteta što je, umjesto da ode na Columbia University (što bi njezine roditelje koštalo pedeset tisuća dolara godišnje), završila na Hebrejskom sveučilištu, gdje studira besplatno. Vrlo je lijepo obrazovana i lijepa, također, no nikad nisam vidio njezinu kosu – uvijek je pod maramom, kako joj nalaže vjera. Sada je nedavno bila turistički u Parizu, no to nije popravilo njezino općenito tmurno raspoloženje. Kao da joj se ne sviđa ono što je čeka, budućnost majke rodilje.”
“Da, idealno bi bilo bilo da ima barem desetoro djece. I ja bih bio nervozan na njezinu mjestu. Pred njom je dvadesetak godina trudnoće.”
Pokušali smo posjetiti izraelsko naselje. Padala je kiša, štoviše, prerasla je u oluju. Bio je to čudan prizor u pustinji. Na ploči je bilo napisano da valja pozvoniti, ako se želi ući. Pozvonio sam na intercom, čuo neke zvukove, ali nitko nam se nije javio. Gledao sam u treptavu sigurnosnu kameru, razmišljajući kako li ja sada izgledam onome koji me gleda i pozvonio ponovo. Nije bilo odgovora. Možda nisu smjeli otvarati vrata na šabat (U Jeruzalemu je bilo dizala koja su programirana da sama idu gore dolje i da staju na svakom katu, kako oni jako religiozni ne bi narušili talmudske zakone, da se ne smiju poslužiti niti jednim pomagalom na šabat). A možda im se nije svidio naš, sasvim svjetovni izgled.
Kad smo se vratili na Francusko brdo, pozvao sam Toma na čašu Taliskera. Donio sam taj odličan viski iz Londona, na povratku sa sajma knjiga na koji sam bio pozvan kao jedan od književnika koji je predstavio Hrvatsku neposredno pred njezino primanje u Europsku uniju. Tom je uživao u viskiju, švrljao po stanu i upitao me: “Zašto si ne nađeš nekoga da ti ovo malo počisti?”
“Malo sam zapustio stan jer sam bio dugo na putu, ali toliko je mali da ću ga sam srediti.”
“Ali, ima ovdje studentica koje bi ti to rado napravile za malo novaca, pogotovo arapkinja. U svakom slučaju, sada moram ići.”
Nekoliko sati kasnije, spustio sam se nizbrdo, ne osjećajući se baš najbolje. Išao sam se naći sa svojim prijateljem Davidom, na večeri u marokanskom restoranu. Išao sam do tamo autobusom, a nikada mi od vožnje ne bude zlo. Na putu nazad, međutim, stvarno mi je pozlilo. Kad sam se vratio u stan, odmah sam se ispovraćao i kasnije se cijelu noć budio. I dalje mi je bilo zlo, kao i sljedećeg dana. Popio sam dva aspirina da mi prođe glavobolja, iako mi od aspirina inače nikad ne bi prestajali bolovi. Pomislio sam, kako je to ipak bila greška, pogotovo nakon Taliskera. Ponašao sam se baš glupo, kao da sam htio da mi proradi čir. I doista, uskoro sam prokrvario. Što se to događalo? Izgleda da sam se ozbiljno otrovao hranom, vjerojatno je u pitanju bila salmonela. Ali gdje? Vjerojatno u Ramali. Ona prokleta piletina nije mi ni tamo izgledala dobro, baš kao ni onaj patlidžan sa sirom. Vjerojatno me nitko nije namjerno otrovao, bez obzira što sam spominjao Hebrejsko sveučilište. Pa to je ipak bio neki pristojan, hip restoran, gdje su se skupljali mladi ljudi i veselili. I one su mlade žene u šalovima djelovale moderno i promiskuitetno. Sve su odreda imale Apple računala. Nisu toliko obožavale Alaha koliko Stevea Jobsa. Restoran je djelovao čisto. Ali, kako da doista bude čist, kad tamo nema dovoljno vode? Na zahodu je stajao onaj znak kakvih ima u Kaliforniji, da ljudi ne ispiru školjku radi mokraće, nego samo nakon velike nužde.
Ali, kako je onda došlo do trovanja? Je li bio kriv Palestinac koji mi je poslužio pokvarenu piletinu, možda na prljavom tanjuru, ili neki Izraelac koji ne dopušta da dovoljno vode doteče na Zapadnu obalu? Iz ovog svog iskustva nisam mogao odrediti konačan zaključak. Trebalo mi je tjedan dana da se oporavim od trovanja, no i sada, na sam spomen Ramale, prvo osjetim neki nalet slabosti. Znam da to nije u redu, ali to mi je prva asocijacija. Moguće je također i da sam se sam otrovao u svojoj zapuštenoj i prljavoj kuhinji, možda od jaja na oko koje nisam dovoljno dobro ispekao. Kadkad sam se u vlastitoj kuhinji ponašao poput bombaša samoubojice. Sve je to lako bilo moguće, ali ako je tako i bilo, onda bi u priči izostao zaključak vezan za velike, nerazriješene svjetske sukobe. Uostalom, toga dana nisam kod kuće ništa kuhao, tako da vjerojatno nije to bilo u pitanju.
Kad sam se vraćao u Izrael nekon još jednog kraćeg izbivanja, morao sam obaviti neke razgovore, čudne razgovore, od kojih je prvi bio u Londonu.
“Dakle, vraćate se u Izrael. Jeste li vi židov?”
“Možda su neki moji dalji preci i bili židovi, u Mađarskoj.”
“Govorite li hebrejski?”
“Ne.”
“Jidiš?”
“Ne.”
“Njemački?”
“Da.”
“Što mislite o Izraelu? Imate li kakvih prijatelja Palestinaca? Imate li kakvih prijatelja arapa? Jeste li ikada bili na Zapadnoj obali, u Gazi ili na nekim drugim palestinskim područjima? Jeste li ikada bili u Libanonu? Što nosite u Izrael? Knjige? Mogu li vidjeti o kojim se knjigama radi?”
Na samom ulasku u Izrael pitali su me jedno jedino pitanje, jesam li ikada bio na Zapadnoj obali. Mučilo me jesu li mogli znati istinu? U vozilu UN-a prošli smo granicu bez pregleda i zaustavljanja. Ako im odgovorim da jesam, hoće li mi uskratiti ulaz u zemlju? Kako ću završiti svoja predavanja na Hebrejskom sveučilištu? Vjerojatno bi me ipak morali pustiti u zemlju, zaključio sam.
“Ne, nikada nisam bio na Zapadnoj obali”, ipak rekoh naposljetku. Uostalom, onako kratak posjet gotovo da se i ne računa. Međutim, da je atmosfera između Izraelaca i Palestinaca zatrovana, to sam znao, ali ne i da će mi od toga toliko pozliti, doslovno.
*
Preveo: Saša Drach