Živio je jednom, već prilično davno,
ruski emigrant, Vladimir Bogoslovski,
s majkom sve dok nije umrla i ovdje sahranjena;
profesor matematike, ako je bio profesor,
mnogi su Rusi kod nas tada bili šta su htjeli,
šta su znali, čega bi se dosjetili,
a znali su dovoljno da svakog ubijede,
kako su prošli dovoljno škola,
dovoljno kilometara i svake patnje,
da mogu ovdje, možda kao predah,
dok im se ne otvore putevi dalje,
tamo gdje se govore jezici koje su znali,
da mogu ovdje, na nekom Balkanu,
opravdati prihvatanje, hljeb i so.
Ovaj profesor, ako je bio profesor,
a predavao je matematiku na svoj način,
ocjenjujući blago i vodeći računa
da svaka ocjena opravda neko znanje,
bilo čega korisnog, ko bi se sjetio samo,
šta će ustrebati u životu ovome đaku,
ovoj djevojci koju čeka kuhinja i muž,
i ko zna koje izgnanstvo poput njegovog,
ovaj profesor, pred smrt, ovdje,
sa ženom i bez sina koji je nastavio seobe,
sve do Beča, govorio je o svom snu,
u kome se vraća u majčinu utrobu,
sasvim mali, baš onakav kakav se i rodio.
Kada je došlo vrijeme, njegova žena,
sada udovica, Karolina, zvana Draga,
kćerka banjalučkog Jevreja, Gotliba,
rekla je parohu da je posljednja želja
njenog muža da se sahrani sa svojom majkom,
ali ne u još jednu grobnicu, pored njene,
nego baš s njom, u njen grob, kao u utrobu.
Tako je i bilo, oprosti nam Bože grešnima.
Povratak Vladimira Bogoslovskog
Živio je jednom, već prilično davno,
ruski emigrant, Vladimir Bogoslovski,
s majkom sve dok nije umrla i ovdje sahranjena;
profesor matematike, ako je bio profesor,
mnogi su Rusi kod nas tada bili šta su htjeli,
šta su znali, čega bi se dosjetili,
a znali su dovoljno da svakog ubijede,
kako su prošli dovoljno škola,
dovoljno kilometara i svake patnje,
da mogu ovdje, možda kao predah,
dok im se ne otvore putevi dalje,
tamo gdje se govore jezici koje su znali,
da mogu ovdje, na nekom Balkanu,
opravdati prihvatanje, hljeb i so.
Ovaj profesor, ako je bio profesor,
a predavao je matematiku na svoj način,
ocjenjujući blago i vodeći računa
da svaka ocjena opravda neko znanje,
bilo čega korisnog, ko bi se sjetio samo,
šta će ustrebati u životu ovome đaku,
ovoj djevojci koju čeka kuhinja i muž,
i ko zna koje izgnanstvo poput njegovog,
ovaj profesor, pred smrt, ovdje,
sa ženom i bez sina koji je nastavio seobe,
sve do Beča, govorio je o svom snu,
u kome se vraća u majčinu utrobu,
sasvim mali, baš onakav kakav se i rodio.
Kada je došlo vrijeme, njegova žena,
sada udovica, Karolina, zvana Draga,
kćerka banjalučkog Jevreja, Gotliba,
rekla je parohu da je posljednja želja
njenog muža da se sahrani sa svojom majkom,
ali ne u još jednu grobnicu, pored njene,
nego baš s njom, u njen grob, kao u utrobu.
Tako je i bilo, oprosti nam Bože grešnima.