Zrakoplov se spuštao sve niže, i u tim je trenucima pomalo podsjećao na jastreba koji se ustremljuje na nevidljivu žrtvu. Jasno su se uočavale raštrkane kuće s potamnjelim crijepom iznad kojih su letjeli i vijenac neveselog raslinja uz široku, položenu rijeku čija se tamna, uljana površina razlijevala poput vulkanske lave. Prugom, koja je nestajala u daljini, nevoljko se vukao teretni vlak koji u jednom trenutku podsjeti pukovnika na golemog crva koji nastoji izbjeći ptičje kandže. U tom zaustavljenom svijetu ispod njihovih nogu vidjele su se još i tamnosive, usporedne trake autoceste kojima je u oba smjera tekao gusti promet, a koji je u jednoj, onoj koja je vodila na istok, naglo usporavao na mjestu naplatnih kućica, kao da se najednom našao pred nevidljivim zidom. Dalje, preko rijeke, pružala se beskrajna, blatnjava ravnica koja se gubila u vlažnoj, sivoj izmaglici po kojoj su se ponegdje nazirala stabla. S te visini pukovnik nije mogao procijeniti o kojem je drveću riječ. Pomisli na hrastove, pa na rodni kraj. Zatim mu zbog nečega padne na pamet divlja trešnja iz djetinjstva i mravi koji se disciplinirano uspinju po njenom stablu. Rasla je uz rub šume iznad njegove rodne kuće, odmah uz put koji je nešto dalje zamicao među drvećem, uz obalu plahog potočića čije je korito izgledalo kao da ga je netko golemim nožem urezao u rahlo šumsko tlo. Na tu davnu, gotovo zaboravljenu sliku godinama nije ni pomislio. Koliko je prošlo od tada? Trideset, četrdeset godina? Pokušavao je uhvatiti slijed vlastitih misli. Umjesto toga, sjeti se jedne druge slike, koja se logički nastavljala na ovu: svojih bolnih, suhih i nateklih dlanova, kakvi su bili svaki put nakon što bi se spustio niz stablo obujmivši ga rukama, sa široko otvorenim dlanovima koji su mu, kako se spuštao niže, prema tlu, puzali po gruboj, staračkoj kori trešnje.
Odakle mu se stvorila slika izranjavanih dlanova? To ga podsjeti na pušenje, jer je pukovnik bio strastveni pušač, na cijenu koju plaćamo za vlastite užitke. Je li cijeli ljudski život sazdan zapravo od sličnih protuslovlja? Je li svaka, pa i ona najmanja mrvica užitka neraskidivo povezana s boli? Bi li sada postupio drugačije da se vrati u ratno vrijeme i da ima mogućnost izbora, svjestan cijene koju će za to platiti? Ta misao ga je uzrujala, iako je bio svjestan da će se cijelo vrijeme vraćati na to, od sada pa do kraja života, da je to bila cijena koju će neizostavno morati platiti za mučno i opsesivno rovarenje po vlastitoj nutrini.
Pukovnik se zgrči u sjedištu, iščekujući trenutak kada će kotači dotaknuti mokru pistu zagrebačke zračne luke. Gledao je kroz okno sa svoje desne strane. Vidio je isprane, jedva vidljive krovove u daljini koji su se gubili u kišnoj izmaglici. Htio je da ga taj prizor barem donekle zaokupi: pokušavao je na taj način zatomiti grč u želucu koji je povezivao s tim dugo iščekivanim trenutkom. Punih sedamnaest godina ga je zamišljao, sve to vrijeme kako ga nije bilo tu, svih tih godina što su mu neprimjetno procurile kroz prste poput pijeska. Nije prošao dan a da nije pomislio na njega. Svaku noć, pred spavanje, ili ujutro, čim se probudi iz plitkog, zagušljivog sna, to je bila prva slika koja ga je zaokupljala. I tako godinama. Međutim, istovremeno je i strepio od tog beskrajno kratkog, infinitezimalnog isječka vremena koji je u njegovoj svijesti predstavljao razdjelnicu, oštru crtu koja je dijelila dva razdoblja u njegovu životu, ono prije i upitno poslije, opterećeno naslijeđem prošlosti. Nije se tu radilo o strahu, već o nekoj neodređenoj nelagodi: kao da se između njega i ostatka svijeta otvorila pukotina, neki neimenovani prostor koji se iz godine u godinu širio, pa narastao do dramatičnih razmjera. Imao je osjećaj da je osuđen do kraja života lutati tim neistraženim predjelima, u nekom mračnom limbu iz kojeg ne postoji izlaz, i u kojem ne postoje nikakva pravila, pa čak ni ona uzročno-posljedična veza između krivnje i kazne koja mu je odredila život.
Osjećao se poput leproznog bolesnika koji je izbačen iz svijeta kojemu pripada, pa vraćen u zaboravljeni prasvijet iz kojega je u jednom trenutku bio grubo izopćen. I kako će do kraja života nekim nevidljivim, gluhim i sablasnim zvoncem obješenim oko vrata upozoravati ljude na svoju prisutnost. Tek tada mu je, tu u zrakoplovu koji se u međuvremenu gotovo poravnao s tamnom površinom piste, prvi put nešto slično palo na pamet. Je li upravo ta uznemirujuća misao bila uzrok one nelagode koja se kod njega javljala pri svakoj pomisli na povratak? Da je cijelo vrijeme bila tu, i da ju je nesvjesno potiskivao duboko u podsvijest? I koja je sada svom silinom isplivala na površinu, usprkos svim njegovim nastojanjima da razmišlja o nečemu drugom? Kao znamen da ne postoji novi početak, kojega su s nekom bolećivom čežnjom spominjali pritvorenici u Scheveningenu, gotovo svi odreda, od prvog dana od kako su smješteni u neugledne ćelije tog sada već mitskog zatvora, pa i onda, pretpostavljao je, kada su poput rakove djece raštrkani po europskim zatvorima nakon što su im kazne postale pravosnažne, da je taj novi početak bio zapravo samo jedna od onih prozirnih laži kojima su se iz dana u dan samozavaravali, poput zaliječenih narkomana u čijim se glavama otvori pakao nakon što se suoče s realnim svijetom bez ispomoći opijumskih sumaglica?
Većina ostalih putnika mirno su sjedili na svojim sjedištima i pukovnik im je pomalo zavidio na tome.
“Kako se osjećate?” upita ga agent, koji je cijelo vrijeme sjedio na sjedištu do njega.
On ga je u mislima nazivao tako, iako nije bilo siguran radi li se o agentu tajne službe ili sudskom policajcu. Bila su ih dvojica, odjeveni u ista tamnoplava odijela, poput vojnika: drugi je sjedio iza njegovih leđa, uz prozorsko okno zrakoplova i dosađivao se listajući neki časopis. Sjedište s njegove lijeve strane bilo je prazno, i na njemu je još uvijek stajala oznaka da je rezervirano.
Agenti su ih dočekali u londonskoj zračnoj luci. Tu im je, neposredno prije ukrcavanja na let, na ničijoj zemlji iza kontrolnog punkta, nakon što su im agenti pokazali potrebna odobrenja, britanska sudska policija predala pukovnika; dvojica mlađih, uniformiranih muškaraca i sredovječna žena strogih crta lica odjevena u iznošeni tamnosivi kostim. Potom su policajci s distance budno pazili na njih, sve dok se njih trojica nisu ukrcali u Croatia Airlinesov zrakoplov na liniji London – Zagreb. Taj trenutak, kada je prešao iz ruke u ruku, poput kakvog bezvrijednog, kužnog tereta, bio je za pukovnika iznimno ponižavajući, i cijelo je vrijeme, sve dok se zrakoplov nije odvojio od piste, razmišljao o tome.
Pukovnik pomisli kako je ljubazni i susretljivi agent primijetio njegovu nervozu, pa mu želi pomoći. Ta pomisao ga je dodatno oneraspoložila. Ili je to bila samo uobičajena gesta ljubaznosti, jer je i agent, izgleda, shvaćao koliko je taj trenutak pukovniku bio važan? Nije mu želio objašnjavati da se ne radi o strahu, već o nečemu drugom, o tom snomornom limbu u kojem je zatočen, o neizvjesnosti koja je povezana s nečim što ni on sâm ne shvaća u potpunosti.
Zbog toga je šutio, jer nije imao odgovor na to jednostavno i kurtoazno pitanje, iako je bio svjestan da se to može protumačiti kao neljubaznost, što mu nije bila namjera. Želio je to reći agentu, ali nije uspio pronaći prave riječi, pa je odustao. Mogao je reći da se osjeća čudno, što nije bilo daleko od istine, ali to nije bio pravi odgovor.
“Ne želite razgovarati o tome?” upita agent.
“Ne”, reče on.
To su bile prve rečenice koje su razmijenili tokom leta.
Kotači su dotaknuli pistu i zrakoplov je odmah potom počeo naglo usporavati. Pukovnik je razmišljao o kiši koja se miješala sa snijegom, a koja je pljuštala cijelo vrijeme, sve dok se zrakoplov nije zaustavio. Tada se prolomio pljesak zahvalnih putnika. Čak je i pukovnik mlako pljeskao, jedva dodirujući vlažnim dlanovima jedan o drugi, bez obzira što ga je pritom obuzeo neki nedefinirani osjećaj podvojenosti: osjećao se istovremeno glupo i pomalo nadmoćno. A ta nadmoć proizlazila je iz činjenice da on tokom leta nije osjećao nikakav strah, poput ostalih putnika? Ta ljigava gesta – kojom su ostali putnici, uključujući i dvojicu agenata iz njegove pratnje, nesvjesno iskazali preživljeni strah, koji je najednom, tu na zemlji, gdje više nije bilo razloga za njega, isplivao na površinu poput neugodnog zadaha – bila je simbol povratka u poznati, zaštićeni svijet. Je li to kod njega izazvalo potpuno oprečne osjećaje, jer u njegovoj svijesti nije postojalo ništa slično tome?
Na pisti, uz autobus koji je prevozio putnike prema glavnoj zgradi zračne luke, nalazilo se još jedno vozilo, policijski kombi u koji su mimo uobičajene procedure bile ubačene pukovnikove stvari.
“Idemo na sporedni ulaz”, reče agent. “Pretpostavljam da ne želite izići na glavni, zbog televizijskih ekipa? Vjerujem da su tamo.”
“Da, naravno”, reče on srdačno, želeći se na taj način iskupiti za onu šutnju u zrakoplovu. “Hvala vam. Drago mi je da ste i o tome razmišljali.”
“Bila mi je čast”, reče agent.
Kombi se bešumno kretao pistom i pukovnik je čuo pljuštanje bljuzgavice pod kotačima, koja se u međuvremenu nahvatala po tlu. Razmišljao je o tome kako se ništa dramatično u njegovoj glavi nije promijenilo onog trena kada je zrakoplov napokon zarolao pistom. Kao da se praznina nastavila širiti? Ili ga uporno prati, poput nevidljive sjene?
Nije ga tu bilo dugih sedamnaest godina. Pokušavao se prisjetiti trenutka kada je odatle, sedamnaest godina ranije, zrakoplovom prebačen u Haag. Međutim, sjećanja na taj događaj su izblijedjela i on nije bio siguran jesu li stvarna ili se radi o retuširanoj i iskrivljenoj slici koju je u jednom trenutku pohranio duboko u podsvijest. Jasno se sjećao tek dubokih tamnih sjena koje su padale ispred njih, ispred njega i policajaca koji su ga pratili, poput kakvog virtualnog saga koji je vodio ravno do zrakoplova.
Kombi se provukao kroz prolaz između glavne zgrade i kontrolnog tornja koji je osiguravala policija, pa izišao na parkiralište koji su koristili zaposlenici zračne luke. Tu se nalazio i automobil njegova sina Damira.
Pukovnikova supruga, kćer i sin stajali su uz automobil i gledali prema prolazu.
Čim je izišao iz kombija, prišli su mu.
“Dobro došao”, reče supruga zagrlivši ga.
Tada je iz glavne zgrade istrčala novinarka s mikrofonom u ruci. Pratio ju je kamerman koji je držao kameru preko ramena, poput plijena. Novinarka je krenula prema njima. I čim im se približila, pukovnik ju je prepoznao. Upoznali su se za vrijeme rata, kada je ona, kao nadobudna mlada novinarka, došla iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu izvještavati o ratu. Tih dana u zemlju su nahrupili brojni avanturisti koji su potom, kako se situacija pogoršavala, polako nestajali. Novinarka je jednom s pukovnikom dugo, ushićena, nakon što su završili zvanični dio razgovora, razgovarala o romanima Thomasa Manna. Rekla je u jednom trenutku da je prijatno iznenađena da netko tu toliko zna o Mannu.
“Imate predrasuda prema nama Bosancima?” rekao je pukovnik s nadmoćnim osmijehom.
Čin pukovnika dobio je mjesec dana ranije, i još uvijek ga je držao vrtoglavi osjećaj moći koji ga je tih dana preplavio, jedan osjećaj kakav nikada dotada nije doživio, kao da se oko njega stvorila nevidljiva aura koja mu je poput kakvog magičnog štita ulijevala dodatnu sigurnost i samopoštovanje, što je potrajalo sve dok se nije naviknuo na svoj visoki položaj. Iako je bio pomalo zbunjen novonastalom situacijom, jer se sve odigralo brzo i neočekivano, istovremeno je i uživao u tome.
“Ne, nemam, vjerujte mi”, rekla je. “Ne bih inače bila tu.”
Tada joj je objasnio da je u civilu bio profesor njemačkog jezika i književnosti i da je Thomas Mann bio tema njegova diplomskog rada.
“Smrt u Veneciji?” upitala je.
“Ne. Čarobni brijeg. Njegov najbolji roman.”
“Čitali ste ga na njemačkom?”
“Da.”
“Zavidim vam.”
Novinarka je bila pomodno odjevena u maskirnu uniformu, i pukovnik je u jednom trenutku pomislio da će tu večer završiti zajedno u krevetu. Osjetio je čak i blagu erekciju pri pomisli na to.
Sada je to bila neka druga osoba. Znatno se promijenila za tih dvadesetak godina, koliko je nije vidio. Nije mogao povezati to umorno, ispijeno lice pred sobom s onom energičnom djevojkom u čijim je očima gorio neki postojani, pijani sjaj, kakav se mogao vidjeti tih godina na licima osoba koje bi kojim slučajem zalutale u njihov košmarni svijet. Pokušavao se sjetiti njezina imena.
“Gospodine pukovniče…”, rekla je kada im je prišla. “Nadam se da me se sjećate?”
“Da, sjećam vas se. Nisam više pukovnik”, reče on.
“Prošlo je šesnaest godina…”, bila je uporna novinarka.
Tada se sjeti njenog imena: novinarka se zvala Sanja.
“Sedamnaest”, reče.
“Da, sedamnaest…”, potvrdi novinarka.
Damir stane ispred novinarke i kamermana, neprestano se krećući lijevo-desno ispred kamere, poput vratara koji se namješta po gol crti. Novinarka tada, razočarana, odustane. Klimnula je glavom prema kamermanu i on spusti kameru s ramena. Pritom je gledao negdje ustranu, kao da se dosađuje, kao da se zatekao tu slučajno i kao da cijela ta strka nema nikakve veze s njim.
Agenti su za to vrijeme prebacili pukovnikove stvari iz kombija u prtljažnik Damirova automobila, a zatim su sve četvoro ušli u vozilo. Pukovnik je sjeo naprijed, a supruga i kćer otraga.
Izišli su u tišini s parkirališta. Naglo je zahladilo i kiša je u međuvremenu prešla u snijeg. Bio je to onaj sitni, zaboravljeni praškasti snijeg iz sjećanja čije je padanje podsjećalo na udaljeni žubor zapjenjene vode. U automobilu se taj zvuk nije čuo od buke motora. Pukovnik je u jednom trenutku htio zamoliti sina da negdje nakratko zastanu, na nekom proširenju pored puta, pa da iziđu iz automobila i osluškuju jedno vrijeme padanje snijega. To je trajalo kratko. Pomisli kako mu i takva sitnica predstavlja napor. Ili se radi o nečemu drugom? Možda se na taj način kažnjava, smatrajući da nema pravo na to? Ili je, naprosto, bio samo umoran?
“Cijeli dan pada”, reče žena.
Pukovnik je šutio. Još uvijek je razmišljao o snijegu, pažljivo promatrajući ispred sebe postoji li kakvo proširenje pored ceste, autobusno stajalište ili nešto slično, koje se može uočiti izdalje, a na kojemu se mogu na vrijeme zaustaviti, bez obzira što je odustao od namjere da zamoli sina da zaustavi automobil.
“Kako je u Londonu?” upita sin.
“Isto ovako. Jedino nema snijega.”
“Tamo uvijek pada”, reče Maja, pukovnikova kćer.
Damir je imao dvadeset i pet godina i profesionalno se bavio rukometom i bio je visok gotovo dva metra, dok je Maja bila studentica treće godine medicine. I ona je bila visoka, poput brata.
“Nabavio sam ti Arsenalov dres, najveći broj koji su imali”, reče pukovnik.
“Hvala”, reče Damir.
“A meni?” upita Maja.
“Ploče. Oba albuma Joy Divisiona. Neko specijalno, limitirano izdanje.”
“Vaaau”, reče Maja.
“Koliko imaš ploča?”
“Sedamdeset dvije, odnosno sedamdeset četiri s te dvije.”
“Lijepa kolekcija.”
“Kako se osjećaš?” upita supruga.
Zvala se Ana.
“Čudno”, reče on.
“Treba vremena”, reče Ana.
Ušli su u grad i pukovnik je sa zanimanjem promatrao kroz prozor.
“Zagreb se promijenio”, reče Damir.
“Da”, reče on, iako je razmišljao o nečemu drugom, a uz to nije dovoljno dobro poznavao Zagreb iz vremena prije nego što je prebačen u Haag.
Razmišljao je zapravo o tome kako iz jedne tuđine prelazi u drugu, podjednako hladnu i odbojnu, i o tome je li slična misao patetična, i ima li to ikakve veze s onim neugodnim, ljepljivim osjećajem samosažaljenja kojega se užasavao, ali kojemu se usprkos tome često prepuštao, kao da se radi o nekoj ružnoj i nezdravoj navici, navici kojoj se prepuštao od kako zna za sebe, još od prvih razreda osnovne škole, dokle je sezalo njegovo pamćenje, kada je zamišljao vlastitu smrt i sahranu, i uplakane roditelji kao glavne krivce za nju. To se događalo nakon što bi dobio batine od oca ili majke, bilo zbog loših ocjena u školi, bilo iz nekog drugog razloga. Ti scenariji su, kako je odrâstao, postajali sve raskošniji. Nije ih se volio prisjećati, iako je neke od njih vrtio do besvijesti, pogotovo u vrijeme kada je saznao da je protiv njega podignuta optužnica. Međutim, događalo mu se ponekad da ih ne može potisnuti iz glave bez obzira koliko se trudio, što je neodoljivo podsjećalo na one dramatične trenutke iz rata, kada se u različitim okolnostima našao u životnoj opasnosti. Događalo mu se da bude pogođen automobil u kojem se vozio, što se dogodilo dva puta, ili da puščani metak pogodi zid iza njegovih leđa, a to se svakodnevno događalo prvih dana rata kada su se vodile ulične borbe za grad, a što se kasnije, poput kakvog košmarnog refrena, do besvijesti ponavljalo, bez obzira koliko se on trudio razmišljati o nečemu drugom. Metak je u pravilnim razmacima nastavljao pogađati automobil, kao u jednoj Borgesovoj priči, koju je pukovnik pročitao još za vrijeme studija, ali je se, usprkos tome, još uvijek sjećao, u kojoj Brut uvijek iznova ubija Cezara. A podsjećalo je i na one najteže trenutke, kada je svjedočio pogibiji svojih suboraca, a to mu se dogodilo u tri navrata. U tim trenucima je zamišljao sebe na njihovu mjestu, u čemu nije bilo ni trunke samosažaljenja, već je osjećao paralizirajući strah koji ga je izluđivao, a koji ga je držao danima nakon toga.
Nekada mu se, vezano za te scenarije, pogotovo u posljednje vrijeme, što je pripisivao sve tanjim živcima nakon svega kroz što je prošao, događalo da se pritom čak i rasplače. Osjećao je da je i sada na rubu suza, ali se suzdržavao koliko god je mogao.
Povratak Josipa Filipovića
1.
Zrakoplov se spuštao sve niže, i u tim je trenucima pomalo podsjećao na jastreba koji se ustremljuje na nevidljivu žrtvu. Jasno su se uočavale raštrkane kuće s potamnjelim crijepom iznad kojih su letjeli i vijenac neveselog raslinja uz široku, položenu rijeku čija se tamna, uljana površina razlijevala poput vulkanske lave. Prugom, koja je nestajala u daljini, nevoljko se vukao teretni vlak koji u jednom trenutku podsjeti pukovnika na golemog crva koji nastoji izbjeći ptičje kandže. U tom zaustavljenom svijetu ispod njihovih nogu vidjele su se još i tamnosive, usporedne trake autoceste kojima je u oba smjera tekao gusti promet, a koji je u jednoj, onoj koja je vodila na istok, naglo usporavao na mjestu naplatnih kućica, kao da se najednom našao pred nevidljivim zidom. Dalje, preko rijeke, pružala se beskrajna, blatnjava ravnica koja se gubila u vlažnoj, sivoj izmaglici po kojoj su se ponegdje nazirala stabla. S te visini pukovnik nije mogao procijeniti o kojem je drveću riječ. Pomisli na hrastove, pa na rodni kraj. Zatim mu zbog nečega padne na pamet divlja trešnja iz djetinjstva i mravi koji se disciplinirano uspinju po njenom stablu. Rasla je uz rub šume iznad njegove rodne kuće, odmah uz put koji je nešto dalje zamicao među drvećem, uz obalu plahog potočića čije je korito izgledalo kao da ga je netko golemim nožem urezao u rahlo šumsko tlo. Na tu davnu, gotovo zaboravljenu sliku godinama nije ni pomislio. Koliko je prošlo od tada? Trideset, četrdeset godina? Pokušavao je uhvatiti slijed vlastitih misli. Umjesto toga, sjeti se jedne druge slike, koja se logički nastavljala na ovu: svojih bolnih, suhih i nateklih dlanova, kakvi su bili svaki put nakon što bi se spustio niz stablo obujmivši ga rukama, sa široko otvorenim dlanovima koji su mu, kako se spuštao niže, prema tlu, puzali po gruboj, staračkoj kori trešnje.
Odakle mu se stvorila slika izranjavanih dlanova? To ga podsjeti na pušenje, jer je pukovnik bio strastveni pušač, na cijenu koju plaćamo za vlastite užitke. Je li cijeli ljudski život sazdan zapravo od sličnih protuslovlja? Je li svaka, pa i ona najmanja mrvica užitka neraskidivo povezana s boli? Bi li sada postupio drugačije da se vrati u ratno vrijeme i da ima mogućnost izbora, svjestan cijene koju će za to platiti? Ta misao ga je uzrujala, iako je bio svjestan da će se cijelo vrijeme vraćati na to, od sada pa do kraja života, da je to bila cijena koju će neizostavno morati platiti za mučno i opsesivno rovarenje po vlastitoj nutrini.
Pukovnik se zgrči u sjedištu, iščekujući trenutak kada će kotači dotaknuti mokru pistu zagrebačke zračne luke. Gledao je kroz okno sa svoje desne strane. Vidio je isprane, jedva vidljive krovove u daljini koji su se gubili u kišnoj izmaglici. Htio je da ga taj prizor barem donekle zaokupi: pokušavao je na taj način zatomiti grč u želucu koji je povezivao s tim dugo iščekivanim trenutkom. Punih sedamnaest godina ga je zamišljao, sve to vrijeme kako ga nije bilo tu, svih tih godina što su mu neprimjetno procurile kroz prste poput pijeska. Nije prošao dan a da nije pomislio na njega. Svaku noć, pred spavanje, ili ujutro, čim se probudi iz plitkog, zagušljivog sna, to je bila prva slika koja ga je zaokupljala. I tako godinama. Međutim, istovremeno je i strepio od tog beskrajno kratkog, infinitezimalnog isječka vremena koji je u njegovoj svijesti predstavljao razdjelnicu, oštru crtu koja je dijelila dva razdoblja u njegovu životu, ono prije i upitno poslije, opterećeno naslijeđem prošlosti. Nije se tu radilo o strahu, već o nekoj neodređenoj nelagodi: kao da se između njega i ostatka svijeta otvorila pukotina, neki neimenovani prostor koji se iz godine u godinu širio, pa narastao do dramatičnih razmjera. Imao je osjećaj da je osuđen do kraja života lutati tim neistraženim predjelima, u nekom mračnom limbu iz kojeg ne postoji izlaz, i u kojem ne postoje nikakva pravila, pa čak ni ona uzročno-posljedična veza između krivnje i kazne koja mu je odredila život.
Osjećao se poput leproznog bolesnika koji je izbačen iz svijeta kojemu pripada, pa vraćen u zaboravljeni prasvijet iz kojega je u jednom trenutku bio grubo izopćen. I kako će do kraja života nekim nevidljivim, gluhim i sablasnim zvoncem obješenim oko vrata upozoravati ljude na svoju prisutnost. Tek tada mu je, tu u zrakoplovu koji se u međuvremenu gotovo poravnao s tamnom površinom piste, prvi put nešto slično palo na pamet. Je li upravo ta uznemirujuća misao bila uzrok one nelagode koja se kod njega javljala pri svakoj pomisli na povratak? Da je cijelo vrijeme bila tu, i da ju je nesvjesno potiskivao duboko u podsvijest? I koja je sada svom silinom isplivala na površinu, usprkos svim njegovim nastojanjima da razmišlja o nečemu drugom? Kao znamen da ne postoji novi početak, kojega su s nekom bolećivom čežnjom spominjali pritvorenici u Scheveningenu, gotovo svi odreda, od prvog dana od kako su smješteni u neugledne ćelije tog sada već mitskog zatvora, pa i onda, pretpostavljao je, kada su poput rakove djece raštrkani po europskim zatvorima nakon što su im kazne postale pravosnažne, da je taj novi početak bio zapravo samo jedna od onih prozirnih laži kojima su se iz dana u dan samozavaravali, poput zaliječenih narkomana u čijim se glavama otvori pakao nakon što se suoče s realnim svijetom bez ispomoći opijumskih sumaglica?
Većina ostalih putnika mirno su sjedili na svojim sjedištima i pukovnik im je pomalo zavidio na tome.
“Kako se osjećate?” upita ga agent, koji je cijelo vrijeme sjedio na sjedištu do njega.
On ga je u mislima nazivao tako, iako nije bilo siguran radi li se o agentu tajne službe ili sudskom policajcu. Bila su ih dvojica, odjeveni u ista tamnoplava odijela, poput vojnika: drugi je sjedio iza njegovih leđa, uz prozorsko okno zrakoplova i dosađivao se listajući neki časopis. Sjedište s njegove lijeve strane bilo je prazno, i na njemu je još uvijek stajala oznaka da je rezervirano.
Agenti su ih dočekali u londonskoj zračnoj luci. Tu im je, neposredno prije ukrcavanja na let, na ničijoj zemlji iza kontrolnog punkta, nakon što su im agenti pokazali potrebna odobrenja, britanska sudska policija predala pukovnika; dvojica mlađih, uniformiranih muškaraca i sredovječna žena strogih crta lica odjevena u iznošeni tamnosivi kostim. Potom su policajci s distance budno pazili na njih, sve dok se njih trojica nisu ukrcali u Croatia Airlinesov zrakoplov na liniji London – Zagreb. Taj trenutak, kada je prešao iz ruke u ruku, poput kakvog bezvrijednog, kužnog tereta, bio je za pukovnika iznimno ponižavajući, i cijelo je vrijeme, sve dok se zrakoplov nije odvojio od piste, razmišljao o tome.
Pukovnik pomisli kako je ljubazni i susretljivi agent primijetio njegovu nervozu, pa mu želi pomoći. Ta pomisao ga je dodatno oneraspoložila. Ili je to bila samo uobičajena gesta ljubaznosti, jer je i agent, izgleda, shvaćao koliko je taj trenutak pukovniku bio važan? Nije mu želio objašnjavati da se ne radi o strahu, već o nečemu drugom, o tom snomornom limbu u kojem je zatočen, o neizvjesnosti koja je povezana s nečim što ni on sâm ne shvaća u potpunosti.
Zbog toga je šutio, jer nije imao odgovor na to jednostavno i kurtoazno pitanje, iako je bio svjestan da se to može protumačiti kao neljubaznost, što mu nije bila namjera. Želio je to reći agentu, ali nije uspio pronaći prave riječi, pa je odustao. Mogao je reći da se osjeća čudno, što nije bilo daleko od istine, ali to nije bio pravi odgovor.
“Ne želite razgovarati o tome?” upita agent.
“Ne”, reče on.
To su bile prve rečenice koje su razmijenili tokom leta.
Kotači su dotaknuli pistu i zrakoplov je odmah potom počeo naglo usporavati. Pukovnik je razmišljao o kiši koja se miješala sa snijegom, a koja je pljuštala cijelo vrijeme, sve dok se zrakoplov nije zaustavio. Tada se prolomio pljesak zahvalnih putnika. Čak je i pukovnik mlako pljeskao, jedva dodirujući vlažnim dlanovima jedan o drugi, bez obzira što ga je pritom obuzeo neki nedefinirani osjećaj podvojenosti: osjećao se istovremeno glupo i pomalo nadmoćno. A ta nadmoć proizlazila je iz činjenice da on tokom leta nije osjećao nikakav strah, poput ostalih putnika? Ta ljigava gesta – kojom su ostali putnici, uključujući i dvojicu agenata iz njegove pratnje, nesvjesno iskazali preživljeni strah, koji je najednom, tu na zemlji, gdje više nije bilo razloga za njega, isplivao na površinu poput neugodnog zadaha – bila je simbol povratka u poznati, zaštićeni svijet. Je li to kod njega izazvalo potpuno oprečne osjećaje, jer u njegovoj svijesti nije postojalo ništa slično tome?
Na pisti, uz autobus koji je prevozio putnike prema glavnoj zgradi zračne luke, nalazilo se još jedno vozilo, policijski kombi u koji su mimo uobičajene procedure bile ubačene pukovnikove stvari.
“Idemo na sporedni ulaz”, reče agent. “Pretpostavljam da ne želite izići na glavni, zbog televizijskih ekipa? Vjerujem da su tamo.”
“Da, naravno”, reče on srdačno, želeći se na taj način iskupiti za onu šutnju u zrakoplovu. “Hvala vam. Drago mi je da ste i o tome razmišljali.”
“Bila mi je čast”, reče agent.
Kombi se bešumno kretao pistom i pukovnik je čuo pljuštanje bljuzgavice pod kotačima, koja se u međuvremenu nahvatala po tlu. Razmišljao je o tome kako se ništa dramatično u njegovoj glavi nije promijenilo onog trena kada je zrakoplov napokon zarolao pistom. Kao da se praznina nastavila širiti? Ili ga uporno prati, poput nevidljive sjene?
Nije ga tu bilo dugih sedamnaest godina. Pokušavao se prisjetiti trenutka kada je odatle, sedamnaest godina ranije, zrakoplovom prebačen u Haag. Međutim, sjećanja na taj događaj su izblijedjela i on nije bio siguran jesu li stvarna ili se radi o retuširanoj i iskrivljenoj slici koju je u jednom trenutku pohranio duboko u podsvijest. Jasno se sjećao tek dubokih tamnih sjena koje su padale ispred njih, ispred njega i policajaca koji su ga pratili, poput kakvog virtualnog saga koji je vodio ravno do zrakoplova.
Kombi se provukao kroz prolaz između glavne zgrade i kontrolnog tornja koji je osiguravala policija, pa izišao na parkiralište koji su koristili zaposlenici zračne luke. Tu se nalazio i automobil njegova sina Damira.
Pukovnikova supruga, kćer i sin stajali su uz automobil i gledali prema prolazu.
Čim je izišao iz kombija, prišli su mu.
“Dobro došao”, reče supruga zagrlivši ga.
Tada je iz glavne zgrade istrčala novinarka s mikrofonom u ruci. Pratio ju je kamerman koji je držao kameru preko ramena, poput plijena. Novinarka je krenula prema njima. I čim im se približila, pukovnik ju je prepoznao. Upoznali su se za vrijeme rata, kada je ona, kao nadobudna mlada novinarka, došla iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu izvještavati o ratu. Tih dana u zemlju su nahrupili brojni avanturisti koji su potom, kako se situacija pogoršavala, polako nestajali. Novinarka je jednom s pukovnikom dugo, ushićena, nakon što su završili zvanični dio razgovora, razgovarala o romanima Thomasa Manna. Rekla je u jednom trenutku da je prijatno iznenađena da netko tu toliko zna o Mannu.
“Imate predrasuda prema nama Bosancima?” rekao je pukovnik s nadmoćnim osmijehom.
Čin pukovnika dobio je mjesec dana ranije, i još uvijek ga je držao vrtoglavi osjećaj moći koji ga je tih dana preplavio, jedan osjećaj kakav nikada dotada nije doživio, kao da se oko njega stvorila nevidljiva aura koja mu je poput kakvog magičnog štita ulijevala dodatnu sigurnost i samopoštovanje, što je potrajalo sve dok se nije naviknuo na svoj visoki položaj. Iako je bio pomalo zbunjen novonastalom situacijom, jer se sve odigralo brzo i neočekivano, istovremeno je i uživao u tome.
“Ne, nemam, vjerujte mi”, rekla je. “Ne bih inače bila tu.”
Tada joj je objasnio da je u civilu bio profesor njemačkog jezika i književnosti i da je Thomas Mann bio tema njegova diplomskog rada.
“Smrt u Veneciji?” upitala je.
“Ne. Čarobni brijeg. Njegov najbolji roman.”
“Čitali ste ga na njemačkom?”
“Da.”
“Zavidim vam.”
Novinarka je bila pomodno odjevena u maskirnu uniformu, i pukovnik je u jednom trenutku pomislio da će tu večer završiti zajedno u krevetu. Osjetio je čak i blagu erekciju pri pomisli na to.
Sada je to bila neka druga osoba. Znatno se promijenila za tih dvadesetak godina, koliko je nije vidio. Nije mogao povezati to umorno, ispijeno lice pred sobom s onom energičnom djevojkom u čijim je očima gorio neki postojani, pijani sjaj, kakav se mogao vidjeti tih godina na licima osoba koje bi kojim slučajem zalutale u njihov košmarni svijet. Pokušavao se sjetiti njezina imena.
“Gospodine pukovniče…”, rekla je kada im je prišla. “Nadam se da me se sjećate?”
“Da, sjećam vas se. Nisam više pukovnik”, reče on.
“Prošlo je šesnaest godina…”, bila je uporna novinarka.
Tada se sjeti njenog imena: novinarka se zvala Sanja.
“Sedamnaest”, reče.
“Da, sedamnaest…”, potvrdi novinarka.
Damir stane ispred novinarke i kamermana, neprestano se krećući lijevo-desno ispred kamere, poput vratara koji se namješta po gol crti. Novinarka tada, razočarana, odustane. Klimnula je glavom prema kamermanu i on spusti kameru s ramena. Pritom je gledao negdje ustranu, kao da se dosađuje, kao da se zatekao tu slučajno i kao da cijela ta strka nema nikakve veze s njim.
Agenti su za to vrijeme prebacili pukovnikove stvari iz kombija u prtljažnik Damirova automobila, a zatim su sve četvoro ušli u vozilo. Pukovnik je sjeo naprijed, a supruga i kćer otraga.
Izišli su u tišini s parkirališta. Naglo je zahladilo i kiša je u međuvremenu prešla u snijeg. Bio je to onaj sitni, zaboravljeni praškasti snijeg iz sjećanja čije je padanje podsjećalo na udaljeni žubor zapjenjene vode. U automobilu se taj zvuk nije čuo od buke motora. Pukovnik je u jednom trenutku htio zamoliti sina da negdje nakratko zastanu, na nekom proširenju pored puta, pa da iziđu iz automobila i osluškuju jedno vrijeme padanje snijega. To je trajalo kratko. Pomisli kako mu i takva sitnica predstavlja napor. Ili se radi o nečemu drugom? Možda se na taj način kažnjava, smatrajući da nema pravo na to? Ili je, naprosto, bio samo umoran?
“Cijeli dan pada”, reče žena.
Pukovnik je šutio. Još uvijek je razmišljao o snijegu, pažljivo promatrajući ispred sebe postoji li kakvo proširenje pored ceste, autobusno stajalište ili nešto slično, koje se može uočiti izdalje, a na kojemu se mogu na vrijeme zaustaviti, bez obzira što je odustao od namjere da zamoli sina da zaustavi automobil.
“Kako je u Londonu?” upita sin.
“Isto ovako. Jedino nema snijega.”
“Tamo uvijek pada”, reče Maja, pukovnikova kćer.
Damir je imao dvadeset i pet godina i profesionalno se bavio rukometom i bio je visok gotovo dva metra, dok je Maja bila studentica treće godine medicine. I ona je bila visoka, poput brata.
“Nabavio sam ti Arsenalov dres, najveći broj koji su imali”, reče pukovnik.
“Hvala”, reče Damir.
“A meni?” upita Maja.
“Ploče. Oba albuma Joy Divisiona. Neko specijalno, limitirano izdanje.”
“Vaaau”, reče Maja.
“Koliko imaš ploča?”
“Sedamdeset dvije, odnosno sedamdeset četiri s te dvije.”
“Lijepa kolekcija.”
“Kako se osjećaš?” upita supruga.
Zvala se Ana.
“Čudno”, reče on.
“Treba vremena”, reče Ana.
Ušli su u grad i pukovnik je sa zanimanjem promatrao kroz prozor.
“Zagreb se promijenio”, reče Damir.
“Da”, reče on, iako je razmišljao o nečemu drugom, a uz to nije dovoljno dobro poznavao Zagreb iz vremena prije nego što je prebačen u Haag.
Razmišljao je zapravo o tome kako iz jedne tuđine prelazi u drugu, podjednako hladnu i odbojnu, i o tome je li slična misao patetična, i ima li to ikakve veze s onim neugodnim, ljepljivim osjećajem samosažaljenja kojega se užasavao, ali kojemu se usprkos tome često prepuštao, kao da se radi o nekoj ružnoj i nezdravoj navici, navici kojoj se prepuštao od kako zna za sebe, još od prvih razreda osnovne škole, dokle je sezalo njegovo pamćenje, kada je zamišljao vlastitu smrt i sahranu, i uplakane roditelji kao glavne krivce za nju. To se događalo nakon što bi dobio batine od oca ili majke, bilo zbog loših ocjena u školi, bilo iz nekog drugog razloga. Ti scenariji su, kako je odrâstao, postajali sve raskošniji. Nije ih se volio prisjećati, iako je neke od njih vrtio do besvijesti, pogotovo u vrijeme kada je saznao da je protiv njega podignuta optužnica. Međutim, događalo mu se ponekad da ih ne može potisnuti iz glave bez obzira koliko se trudio, što je neodoljivo podsjećalo na one dramatične trenutke iz rata, kada se u različitim okolnostima našao u životnoj opasnosti. Događalo mu se da bude pogođen automobil u kojem se vozio, što se dogodilo dva puta, ili da puščani metak pogodi zid iza njegovih leđa, a to se svakodnevno događalo prvih dana rata kada su se vodile ulične borbe za grad, a što se kasnije, poput kakvog košmarnog refrena, do besvijesti ponavljalo, bez obzira koliko se on trudio razmišljati o nečemu drugom. Metak je u pravilnim razmacima nastavljao pogađati automobil, kao u jednoj Borgesovoj priči, koju je pukovnik pročitao još za vrijeme studija, ali je se, usprkos tome, još uvijek sjećao, u kojoj Brut uvijek iznova ubija Cezara. A podsjećalo je i na one najteže trenutke, kada je svjedočio pogibiji svojih suboraca, a to mu se dogodilo u tri navrata. U tim trenucima je zamišljao sebe na njihovu mjestu, u čemu nije bilo ni trunke samosažaljenja, već je osjećao paralizirajući strah koji ga je izluđivao, a koji ga je držao danima nakon toga.
Nekada mu se, vezano za te scenarije, pogotovo u posljednje vrijeme, što je pripisivao sve tanjim živcima nakon svega kroz što je prošao, događalo da se pritom čak i rasplače. Osjećao je da je i sada na rubu suza, ali se suzdržavao koliko god je mogao.
Odlomak iz romana “Povratak Josipa Filipovića”