Povijest svih naših napuštenih sepetarevaca

Iako se pojavljuje pet godina poslije, “Selidba” je knjiga koja se tematski nadovezuje na Jergovićevo monumentalno petoknjižje “Rod” i s kojim, ujedno, stoji u stalnoj intertekstualnoj relaciji. U najkraćem, “Selidba” je emocionalno-psihološki katalog sarajevskog dijela jednoga kuferaškog života, koji i svoj zbiljski i svoj metaforički kraj doživljava s ovom knjigom ili nas barem sama knjiga u to želi uvjeriti. 

Praveći konačni inventar stvari – dokumenata, predmeta, fotografija – u svome bivšem domu, na Sepetarevcu, sarajevskoj ulici (nekada ulici Miladina Radojevića) koja je, da parafraziram jedan autorov raniji tekst, dobila naziv po sepetima što su ih do Bjelava na leđima iznosili mahom jevrejski nosači, Miljenko Jergović rekonstruira svoju ličnu i porodičnu povijest, ali, kao i u svakoj velikoj prozi, to biva i povijest svih nas: povijest, dakle, svih naših napuštenih sepetarevaca, svih naših učinjenih i neučinjenih selidbi. 

Dubina introspekcije, magija pripovijedanja (sasvim prepoznatljiva, jergovićevska), snaga i jasnoća imaginacije – iako je “Selidba” u suštini stvarnosna proza, Jergovićevi kratki fikcijski uroni, kao onaj u život Milenka Rejca, naprosto su čudesni u svojoj jasnoći i jednostavnosti – sve su to veliki čitateljski razlozi zbog kojih se Jergovićevoj temi otuđenosti valja ponovo i iznova vratiti.

Otuđenost, i vremenska i prostorna, i povijesna i stvarnosna, emocionalni je temelj “Selidbe” i usto, ovome čitatelju vrlo blizak osjećaj. To je, zapravo, ono zbog čega je meni Jergović toliko drag i toliko beskrajno važan: onako kako se on – doduše ne samo u “Selidbi”, nego i u drugim svojim knjigama (“Rod”, “Sarajevo, plan grada”, itd.) – rastaje sa Sarajevom, tako se ja svakoga dana rastajem s Mostarom. Analogija je, naravno, zasnovana na sentimentalnoj, nikako (niti to može biti) na književnoj usporedbi i ovdje je valja dopuniti: to što sam ja nespreman da potražim utočište u nekom svom Turopolju, odnosno da svoju otuđenost preselim na neko drugo mjesto i adresu, ne znači da sam u Mostaru manji stranac nego je to Jergović danas u Sarajevu.  

Na kraju krajeva, njegovo izgubljeno Sarajevo i moj nestali Mostar jedan su isti, iščezli grad kao što smo Jergović i ja, ma koliko i lično i povijesno različiti, jedan isti čovjek u onom unutarnjem, emocionalnom odnosu prema tom iščeznuću.     

Mnogo mi je važno da to bude baš tako, a da ne bih pravo umio da kažem zbog čega. 

Da li zbog toga što mislim da je emocija iz koje sam ja čitao “Selidbu” vrlo slična, da ne kažem ista, onoj iz koje ju je Jergović pisao ili pak zbog nečega drugog – ne znam. Ali sve i da u stvarnosti nije onako kako u ovom kratkom tekstu mislim da jeste, dakle sve i da griješim – a siguran ne mogu biti, pa je sasvim moguće i da griješim – meni je neobično lijepo i nekako ljudski utješno da to bude baš tako. 

Da sam, možda, rođen u nekoj drugoj zemlji i da se, kojim slučajem, drukčije zovem, pa da, recimo, Jergovića čitam u prijevodu na taj svoj neki imaginarni jezik, ne bi me se, mislim, toliko ticao odnos između Jergovića i Sarajeva, i obrnuto, između Sarajeva i Jergovića, koji i u “Selidbi” često dospije u prvi plan, no u ovakvom sticaju okolnosti, kada sam već rođen tu gdje sam rođen i kada se već zovem tako kako se zovem, pa Jergovića čitam na istom, pšeničnom jeziku kojim on piše, prije svega mi je nemoguće, a potom i intelektualno nepristojno, ne primijetiti kako je grad u odnosu na pisca u stalnom, simboličkom gubitku. 

Jer Sarajevo bez Jergovića pusto je onoliko koliko bi bio pust Istambul bez Pamuka, naprimjer, ili onoliko koliko je Dublin bio pust bez Joycea. Onoliko, dakle, koliko može biti pust jedan grad bez svoga najvećeg književnog neimara. A većeg od Jergovića Sarajevo niti je imalo, niti će, ovakvo kakvo jest, zadugo imati. 

Onaj ko ne vjeruje, nek pročita Selidbu. 

Elvedin Nezirović 23. 01. 2020.