Primijetila sam da s knjižarskih polica nestaju “knjige” napisane u slavu neumjerenog kupovanja, tipa “Šopingholičarka”, “Šopingholičarka se udaje” itd. Razumljivo, jer kao neka vrst potrošačkog afrodizijaka u recesiji one gube smisao postojanja. Nije posebno važno ni jesu li fenomen vezan najviše za tranziciju, pa će se nestankom te pragladi za stvarima i one sparušiti, ili su neko trajnije zlo.
Ali kad je o tome riječ, uvijek se sjetim dviju stvari: Prva: Moja omiljena trash knjiga, “Spasite Karyn” autorice Karyn Bosnak (klasik žanra, vintage iz 2004., samo u boljim antikvarijatima!) govori o curi koja se u godinu dana kupujući odjeću zadužila za dvije godišnje plaće. Živjela je sama u New Yorku, nikog nije poznavala, radila je s glamuroznim ljudima pa je pomislila da i ona mora biti takva, a prije večernjeg izlaska haračila bi po robnoj kući. Kad noću ne mogu spavati, visoka me književnost dodatno traumatizira, pa prolazim s Karyn, po tko zna koji put, ritualni krug između Bergdorf&Goodmana i Saks Fifth Avenue (trenutak kad će morati prerezati kartice još je daleko). Naravno da se ja sad pitam, je li “Spasite Karyn” uopće trash kad sam je pročitala toliko puta, da je već znam napamet? Druga: Junakinja knjige “Da mi je danas bilo ne susresti sebe” (Oceanmore, 129 kn) dobitnice Nobelove nagrade za književnost Herte Müller svakodnevno ide na policijska saslušanja. Dok putuje između ceausescuovskih nakošenih nebodera razmišlja o tvornici gdje radi i gdje svatko svakog denuncira, o stradanju svoje obitelji u ruskom poslijeratnom logoru, o prijateljici ubijenoj u bijegu iz zemlje, o svojim dnevnim navikama. Pa tako i: “Sve sam kupovala otprve i bez plana. U dva-tri popodneva potratila bih cijelu plaću, a onda bih novac posuđivala. Ne samo od Nelua, nego i od ljudi koje sam jedva poznavala. Kao uvijek novi dokaz da mi je dobro ostajala je samo nova odjeća. Ona je barem jedan dan bila novija od mog lica. Naravno da sam mislila na svoje dugove i kupovala još više.” Koja je veza između trasherice Karyn i nobelovke Müller? Mislila sam da je to jasno, ali ako nije, evo jedne ideje iz sasvim drugog vica: od potrošnje kao suicida gora mi je samo razumna potrošnja, dobro ugođena, strogo kontrolirana, održiva, potrošnja kao svjetonazor, način života, lifestyle, weltanschaung, jer onda normalno da nema mjesta pitanju, što zapravo nije u redu?
Povijest šopingholije u doba Ceausescua
Primijetila sam da s knjižarskih polica nestaju “knjige” napisane u slavu neumjerenog kupovanja, tipa “Šopingholičarka”, “Šopingholičarka se udaje” itd. Razumljivo, jer kao neka vrst potrošačkog afrodizijaka u recesiji one gube smisao postojanja. Nije posebno važno ni jesu li fenomen vezan najviše za tranziciju, pa će se nestankom te pragladi za stvarima i one sparušiti, ili su neko trajnije zlo.
Ali kad je o tome riječ, uvijek se sjetim dviju stvari: Prva: Moja omiljena trash knjiga, “Spasite Karyn” autorice Karyn Bosnak (klasik žanra, vintage iz 2004., samo u boljim antikvarijatima!) govori o curi koja se u godinu dana kupujući odjeću zadužila za dvije godišnje plaće. Živjela je sama u New Yorku, nikog nije poznavala, radila je s glamuroznim ljudima pa je pomislila da i ona mora biti takva, a prije večernjeg izlaska haračila bi po robnoj kući. Kad noću ne mogu spavati, visoka me književnost dodatno traumatizira, pa prolazim s Karyn, po tko zna koji put, ritualni krug između Bergdorf&Goodmana i Saks Fifth Avenue (trenutak kad će morati prerezati kartice još je daleko). Naravno da se ja sad pitam, je li “Spasite Karyn” uopće trash kad sam je pročitala toliko puta, da je već znam napamet? Druga: Junakinja knjige “Da mi je danas bilo ne susresti sebe” (Oceanmore, 129 kn) dobitnice Nobelove nagrade za književnost Herte Müller svakodnevno ide na policijska saslušanja. Dok putuje između ceausescuovskih nakošenih nebodera razmišlja o tvornici gdje radi i gdje svatko svakog denuncira, o stradanju svoje obitelji u ruskom poslijeratnom logoru, o prijateljici ubijenoj u bijegu iz zemlje, o svojim dnevnim navikama. Pa tako i: “Sve sam kupovala otprve i bez plana. U dva-tri popodneva potratila bih cijelu plaću, a onda bih novac posuđivala. Ne samo od Nelua, nego i od ljudi koje sam jedva poznavala. Kao uvijek novi dokaz da mi je dobro ostajala je samo nova odjeća. Ona je barem jedan dan bila novija od mog lica. Naravno da sam mislila na svoje dugove i kupovala još više.” Koja je veza između trasherice Karyn i nobelovke Müller? Mislila sam da je to jasno, ali ako nije, evo jedne ideje iz sasvim drugog vica: od potrošnje kao suicida gora mi je samo razumna potrošnja, dobro ugođena, strogo kontrolirana, održiva, potrošnja kao svjetonazor, način života, lifestyle, weltanschaung, jer onda normalno da nema mjesta pitanju, što zapravo nije u redu?