Jednog je davnog dana jedan Veliki pjesnik pljunuo. Došlo mu je to nekako, skupilo se u grlu, i on je napućio usta, hraknuo i izbacio povelik ispljuvak.
Pa šta? reći će čitatelj. Pljunuo, i točka. Kakve to ima važnosti?
E, počekajte malo. Vidjet ćete kakve to ima važnosti.
Možda bi to – štoviše, sigurno bi to bilo bez ikakvog značaja, da se tu nije našao Svjedok. A taj je ispričao, čak i objavio u nekim novinama, ili u nekom časopisu, da je vidio Velikog pjesnika kako je pljunuo. To njegovo svjedočanstvo postalo je važno. Postalo je dokument. Došlo je u ruke nekog povjesničara književnosti, ili književnog kritičara, svejedno. Taj se zamislio. Veliki je pjesnik pljunuo. To mora nešto značiti. I marljivom proučavaocu nije mnogo trebalo da zaključi kako je Veliki pjesnik tim gestom izrazio stav prema životu – životu koji je dostojan da se na nj pljune. Uz to, nije bio daleko od prijedloga da se taj ispljuvak uključi u pjesnikova Cjelokupna djela, ali se ipak uzdržao. I na tome bi i ostalo, stvar bi bila zaboravljena, da vrijeme nije učinilo svoje, naime, da pjesnikovo djelo i njegov život nisu skroz naskroz, uzduž i poprijeko, apsolutno temeljito proučeni. Reklo bi se da više ništa nije ostalo za proučavanje. A tako nešto povjesničari i kritičari ne mogu otrpjeti. Morali su o tom Velikom pjesniku naći nove probleme za proučavanje. I tada je jedan od njih naišao na dokument o pljuvanju.
Aha! rekao je. Evo problema! Kako to da ga nitko dosad nije zapazio? Veliki je pjesnik pljunuo, ali kakve su ga pobude na to natjerale? Kako je to uradio? Je li to bio izraz životnog spleena, mučnine, gađenja, bijesa? I – last but not least – koga je i što je imao u vidu? Na koga je, ili na što je ciljao?
Naš pronalazač problema napisao je o tome kratku studiju, i u njoj sažeto razradio sve vidove proučavanog pjesnikovog postupka, pruživši odgovore na pitanja koja je postavio, ali ne opredijelivši se ni za jedan od njih kao za konačan.
Studija je naišla na veliki odjek. Proučavanja su zatim išla u širinu i u dubinu. Neki stručnjaci izabrali su egzaktne metode, izašli na teren na kojemu se Događaj zbio, tamo gdje je Svjedok vidio Velikog pjesnika kako pljuje, odredili mjesta na kojima su se obojica nalazila, pa su nastojali da pouzdanim znanstvenim sredstvima ustanove u kom pravcu je Veliki pjesnik pljunuo, i tu su počele pucati tikve. Proučavaoci su se podijelili na nekoliko struja koje su međusobno žestoko zaratile. Oni koji su ustanovili da je pjesnik pljunuo na svoju lijevu stranu (oho-ho! na ljevicu!) bili su desno politički opredijeljeni. Oni koji su tvrdili da je pljunuo na desno (iha-haj! na desnicu!) pripadali su političkoj ljevici. A oni koji su smatrali da je pjesnik jednostavno pljunuo pravo pred sebe, nisu se zadovoljili zaključkom iz prve studije objavljene o tom problemu, da je pjesnik pljunuo na život nedostojan življenja – ne, oni su otišli mnogo dalje, ustvrdili su da je Veliki pjesnik pljunuvši pravo pred sebe pogledao istini u oči, uhvatio bika za rogove, ili, riječju, pljunuo na samog Boga. Ti su, razumije se, bili ateisti. I svojim rješenjem problema razbjesnili su religiozne mislioce. Rasplamsao se rat riječima. Padale su teške optužbe i uvrede. Predstavnici suprotstavljenih teorija, namećući svoja mišljenja o Problemu, borili su se za utjecaj kod nakladnika, za položaje u redakcijama časopisa, za mjesta na sveučilišnim katedrama, i pri svemu tome propisno su se međusobno ispljuvali.
Šta kažeš na sve ovo, čitatelju? Možda misliš isto što i ja – kako bi bilo dobro kad bi Veliki pjesnik mogao ustati iz groba i još jednom pljunuti!
Povijesno pljuvanje
Jednog je davnog dana jedan Veliki pjesnik pljunuo. Došlo mu je to nekako, skupilo se u grlu, i on je napućio usta, hraknuo i izbacio povelik ispljuvak.
Pa šta? reći će čitatelj. Pljunuo, i točka. Kakve to ima važnosti?
E, počekajte malo. Vidjet ćete kakve to ima važnosti.
Možda bi to – štoviše, sigurno bi to bilo bez ikakvog značaja, da se tu nije našao Svjedok. A taj je ispričao, čak i objavio u nekim novinama, ili u nekom časopisu, da je vidio Velikog pjesnika kako je pljunuo. To njegovo svjedočanstvo postalo je važno. Postalo je dokument. Došlo je u ruke nekog povjesničara književnosti, ili književnog kritičara, svejedno. Taj se zamislio. Veliki je pjesnik pljunuo. To mora nešto značiti. I marljivom proučavaocu nije mnogo trebalo da zaključi kako je Veliki pjesnik tim gestom izrazio stav prema životu – životu koji je dostojan da se na nj pljune. Uz to, nije bio daleko od prijedloga da se taj ispljuvak uključi u pjesnikova Cjelokupna djela, ali se ipak uzdržao. I na tome bi i ostalo, stvar bi bila zaboravljena, da vrijeme nije učinilo svoje, naime, da pjesnikovo djelo i njegov život nisu skroz naskroz, uzduž i poprijeko, apsolutno temeljito proučeni. Reklo bi se da više ništa nije ostalo za proučavanje. A tako nešto povjesničari i kritičari ne mogu otrpjeti. Morali su o tom Velikom pjesniku naći nove probleme za proučavanje. I tada je jedan od njih naišao na dokument o pljuvanju.
Aha! rekao je. Evo problema! Kako to da ga nitko dosad nije zapazio? Veliki je pjesnik pljunuo, ali kakve su ga pobude na to natjerale? Kako je to uradio? Je li to bio izraz životnog spleena, mučnine, gađenja, bijesa? I – last but not least – koga je i što je imao u vidu? Na koga je, ili na što je ciljao?
Naš pronalazač problema napisao je o tome kratku studiju, i u njoj sažeto razradio sve vidove proučavanog pjesnikovog postupka, pruživši odgovore na pitanja koja je postavio, ali ne opredijelivši se ni za jedan od njih kao za konačan.
Studija je naišla na veliki odjek. Proučavanja su zatim išla u širinu i u dubinu. Neki stručnjaci izabrali su egzaktne metode, izašli na teren na kojemu se Događaj zbio, tamo gdje je Svjedok vidio Velikog pjesnika kako pljuje, odredili mjesta na kojima su se obojica nalazila, pa su nastojali da pouzdanim znanstvenim sredstvima ustanove u kom pravcu je Veliki pjesnik pljunuo, i tu su počele pucati tikve. Proučavaoci su se podijelili na nekoliko struja koje su međusobno žestoko zaratile. Oni koji su ustanovili da je pjesnik pljunuo na svoju lijevu stranu (oho-ho! na ljevicu!) bili su desno politički opredijeljeni. Oni koji su tvrdili da je pljunuo na desno (iha-haj! na desnicu!) pripadali su političkoj ljevici. A oni koji su smatrali da je pjesnik jednostavno pljunuo pravo pred sebe, nisu se zadovoljili zaključkom iz prve studije objavljene o tom problemu, da je pjesnik pljunuo na život nedostojan življenja – ne, oni su otišli mnogo dalje, ustvrdili su da je Veliki pjesnik pljunuvši pravo pred sebe pogledao istini u oči, uhvatio bika za rogove, ili, riječju, pljunuo na samog Boga. Ti su, razumije se, bili ateisti. I svojim rješenjem problema razbjesnili su religiozne mislioce. Rasplamsao se rat riječima. Padale su teške optužbe i uvrede. Predstavnici suprotstavljenih teorija, namećući svoja mišljenja o Problemu, borili su se za utjecaj kod nakladnika, za položaje u redakcijama časopisa, za mjesta na sveučilišnim katedrama, i pri svemu tome propisno su se međusobno ispljuvali.
Šta kažeš na sve ovo, čitatelju? Možda misliš isto što i ja – kako bi bilo dobro kad bi Veliki pjesnik mogao ustati iz groba i još jednom pljunuti!