Zadnjih sam se dana prilično intenzivno bio dopisivao s jednim kolegom. Tema je bio Ivo Andrić. On ga je svojedobno obožavao. I ja sam ga na svoj prevrtljivi način prilično volio, pogovo zbirku priča “Žeđ”. Ta mi je ostala u naročito blistavom sjećanju: zamislite da ste u mračnoj sobi u kojoj netko odjednom upali farove auta. Tako je to bilo tog ljeta kada sam – razmontiran nagomilanim ljubavnim problemima – prvi puta čitao nisku priča o bosanskim fratrima.
Zamislio sam njihove samostane dobro skrite u brdima, a sam bih, da je ikako bilo moguće, tih davnih dana smjesta zbrisao u jedan, samo da je na ijednome od brojnih stvorenih svjetova uopće moguće da se zaredim. No tada sam bio umoran, baš umoran, onako umoran kako je bio umoran narator priče “Za Esme sa ljubavlju i mučninom”, i bilo bi me tog ljeta teško uvjeriti da ću se moći odmoriti.
Otišao sam do svog razrednika iz osnovne škole, u ta smo čemerna vremena dosta intenzivno drugovali, i on mi je, poznavajući donekle moju delikatnu situaciju, pričao o svojim svojedobnim jadima. Čitajući nedavno da ljudi umjesto normabela uzimaju Shakespearea, sjetio sam se svog razrednika, iako ga razrednikom možemo zvati u vrlo ograničenome smislu, jer mi je razrednikovao tek godinu dana, premda se i danas dosta veselo pod svoje mejlove potpisuje sa “tvoj razrednik”. I nisi mi baš bio neki razrednik, svaki puta pomislim, ali dobro.
I inače sam imao problema s razrednicima, nije bio samo on problematičan u tom razrednikovanju nada mnom: u srednjoj sam ih promijenio, čini mi se, četiri, umjesto potrebitih dva/ije. U osnovnoj tri komada u tri godine. Jedna razrednica iz srednje otišla je s nastave ravno u hotel “Osijek” živjeti s prijateljicom. Naš se mali grad nakostriješio od zaprepaštenja, nema tko nije ahnuo. Peti mjesec, maj, svibanj, sve cvjeta, u ona vremena nije da su krave hodale ulicama, kao kod Joycea, ali u maju se nismo kupali, osim onih što su poslije posvršavali po popravnim domovima; još su postojala, hoću reći, ona prijelazna godišnja doba.
Opisom spektakularne izvedbe dragoga proljeća donekle pokušavam dočarati ambijent u kojemu se odigrala ljubavna priča moje razrednice. Nije se vratila. Jedan je, kao Šimonović, na poslu pisao molbe kad već nije znao pjesme pisati: primilo ga za direktora škole za djecu sa specijalnim potrebama i mrtav hladan, baš kao i šjor ministar, dignuvši sidro ostavio me razredniku koji će me već naredne godine ostaviti.
Uglavnom, taj moj “razrednik” također je pokazivao, kao i većina zemljana, sklonost zaploviti onim glupim ljubavnim vodama. I također je, kao toliki primjerak vrste, jednoga dana osjetio da su mu noge vlažne, pa još vlažnije, da, da se tako izrazimo, tone ta barka mala. I dok se još ni približno snašao nije, eto i njega kako se glupo osvrće oko sebe na groblju mrtvih brodova. Ja, čim sam potonuo, odmah sam ga ugledao. Krupnim sam koracima zagrabio prema probušenoj barci, mome razredniku.
O, kako li sad samo glupo izgledamo nas dvojica, pomislio sam, ovako probušeni kao kakvi kreteni! I koju sad god temu da pokrenemo bit će to sublimacija prema kojoj je Lacanov tekst “O mreži označitelja” tek embrionalno nastojanje da se raji objasni uvodni odnos nesvjesnoga s pojmom Unbegriffa ili Begriff izvornog Un, naime reza. Dobro, osim one početne rečenice, izgovorene odmah: “Moj je običaj da izbivam u razdoblju od dva svoja seminara da bih otišao na ritualni odmor, koji je prešao u naviku, a koji nazivamo zimskim sportovima.”
Koliko li ćemo mi seminara izbivati, majku mu crnu, mislio sam si gledajući svog potpuno probušenog razrednog starješinu. Kako li onda tek ja izgledam, Bože me sačuvaj, s ovim svojim sasvim svježim rupetinama! Jesen. “Sumrak. Tišina. Glasovi sa ceste.” Drugi kat. Stanovao je (i stanuje) na drugome katu. Gledamo se pogledima kakve samo glupani, ogledajući se, mogu uputiti jedan prema drugome. Onim tupim, neizražajnim, pogledima govedčadi koju vode na klanje. Sedamsto kila mišića, tone Rabelaisa, cijeli Krlježa, i opet hrid. Na stolu “Stil”, ogavno piće za koje sam se davno zarekao da ga neću ni liznuti. Isto kao što više nikada neću pojesti bananu. Ili jabuku, bljak. A na stolu Tin Ujević. Ukratko: da nije čitao Ujevića, razrednik je tada tvrdio, a ja mu vjerovao, on dolje na dnu ne bi preživio. Ujević valjda u svojoj poeziji ima ustihovanu longetu za svaki nutarnji lom. Zamišljao sam ga kako diše na Ujevića, kako je do površine ove gadne vodurine provukao koju dužu pjesmu, recimo Hymnodia to mou somati.
Nekako u to vrijeme po drugi sam puta čitao spomenutu zbirku priča “Žeđ”. Danas, kada sam je čitao treći puta kužim da sam, kada sam je drugi puta čitao, zapravo imao dopunjeno prvo čitanje, to je više bilo u službi prvoga čitanja, produžena ruka prvog čitanja, nego pravo drugo čitanje. Više da napravim refresh nego da sad knjigu po drugi puta cijedim kao drenovinu. Tako da je ovo više od uspjele figure: tek trećim čitanjem stigao sam knjigu, i to donekle, pročitati po drugi put, tako da ću vjerojatno morati imati drugo drugo čitanje. Slike mi nisu sasvim izblijedile, zahvaljujući onom dvostrukom prvom čitanju, a i primijetio sam stvarčice koje bi mi promakle da knjigu čitam prvi put, osim ako u međuvremenu nisam stasao u budnu osobu, odgovornu za svoja čitanja, u što čisto sumnjam.
U jeku tih mojih udubljivanja u Andrića počeo sam se intenzivnije dopisivati s tim svojim razrednikom koji je u prošlosti prilično dugo bio možda jedini čovjek s kojim sam pričao o knjigama, ondašnji moji ostali suradnici bili su više za otjelotvorivanje filozofije apsurda ili pisanje blesavih pjesmica poput: “Koristim penis samo kao česmu/Stoga i pišem ovu tužnu pjesmu/Al’ kad zasvrdla i prestane puštat’ samo vodu/Tad pjesma ova u veselu prerast’ će odu!”. Klasični San Remo u Valentinu, birtiji u kojoj smo visili ta moja ekipica i ja. Dočim smo nas dvojica na dnu mora, na groblju probušenih barki, sate provodili raspravljajući o Andriću i još nekim piscima. O npr. Mirku Kovaču i njegovoj priči “Pukotina”. Općenito o zbirci “Nebeski zaručnici”. O jednoj strašnoj priči o samoubojici koji je ispravljao knjige i sve ih ispravio osim “Proklete avlije”.
Lako je moguće zamisliti, onako borhesovski, kako nam u tom stanu protječe cijeli život. Pa još jedan. Pa onda, do jarca, još jedan. I kako onda, obnovljeni, izazimo van, činimo navlas iste greške, opet prvo tone on, međutim evo i mene za njim, plop na dno, nego šta, on je malo ljut jer sam nas cinkario u tekstu, prijeti odmazdom, svojim tekstom, čim izronimo, naravno, a onda ponovno, kada se stiša ta prva bura, krećemo trijebiti jedan drugome buhe. A zašto potok? Jer to sve teče baš kao potok. Neće tu biti poplave. Možda nekom seljaku strada malo luka, paprike, past će povodom tog stradanija povrtnjaka i pokoja psovka, a možda se ne dogodi ništa. Seljak se zna samo pokupiti i otići. Ima taj još njiva.
Potok
Zadnjih sam se dana prilično intenzivno bio dopisivao s jednim kolegom. Tema je bio Ivo Andrić. On ga je svojedobno obožavao. I ja sam ga na svoj prevrtljivi način prilično volio, pogovo zbirku priča “Žeđ”. Ta mi je ostala u naročito blistavom sjećanju: zamislite da ste u mračnoj sobi u kojoj netko odjednom upali farove auta. Tako je to bilo tog ljeta kada sam – razmontiran nagomilanim ljubavnim problemima – prvi puta čitao nisku priča o bosanskim fratrima.
Zamislio sam njihove samostane dobro skrite u brdima, a sam bih, da je ikako bilo moguće, tih davnih dana smjesta zbrisao u jedan, samo da je na ijednome od brojnih stvorenih svjetova uopće moguće da se zaredim. No tada sam bio umoran, baš umoran, onako umoran kako je bio umoran narator priče “Za Esme sa ljubavlju i mučninom”, i bilo bi me tog ljeta teško uvjeriti da ću se moći odmoriti.
Otišao sam do svog razrednika iz osnovne škole, u ta smo čemerna vremena dosta intenzivno drugovali, i on mi je, poznavajući donekle moju delikatnu situaciju, pričao o svojim svojedobnim jadima. Čitajući nedavno da ljudi umjesto normabela uzimaju Shakespearea, sjetio sam se svog razrednika, iako ga razrednikom možemo zvati u vrlo ograničenome smislu, jer mi je razrednikovao tek godinu dana, premda se i danas dosta veselo pod svoje mejlove potpisuje sa “tvoj razrednik”. I nisi mi baš bio neki razrednik, svaki puta pomislim, ali dobro.
I inače sam imao problema s razrednicima, nije bio samo on problematičan u tom razrednikovanju nada mnom: u srednjoj sam ih promijenio, čini mi se, četiri, umjesto potrebitih dva/ije. U osnovnoj tri komada u tri godine. Jedna razrednica iz srednje otišla je s nastave ravno u hotel “Osijek” živjeti s prijateljicom. Naš se mali grad nakostriješio od zaprepaštenja, nema tko nije ahnuo. Peti mjesec, maj, svibanj, sve cvjeta, u ona vremena nije da su krave hodale ulicama, kao kod Joycea, ali u maju se nismo kupali, osim onih što su poslije posvršavali po popravnim domovima; još su postojala, hoću reći, ona prijelazna godišnja doba.
Opisom spektakularne izvedbe dragoga proljeća donekle pokušavam dočarati ambijent u kojemu se odigrala ljubavna priča moje razrednice. Nije se vratila. Jedan je, kao Šimonović, na poslu pisao molbe kad već nije znao pjesme pisati: primilo ga za direktora škole za djecu sa specijalnim potrebama i mrtav hladan, baš kao i šjor ministar, dignuvši sidro ostavio me razredniku koji će me već naredne godine ostaviti.
Uglavnom, taj moj “razrednik” također je pokazivao, kao i većina zemljana, sklonost zaploviti onim glupim ljubavnim vodama. I također je, kao toliki primjerak vrste, jednoga dana osjetio da su mu noge vlažne, pa još vlažnije, da, da se tako izrazimo, tone ta barka mala. I dok se još ni približno snašao nije, eto i njega kako se glupo osvrće oko sebe na groblju mrtvih brodova. Ja, čim sam potonuo, odmah sam ga ugledao. Krupnim sam koracima zagrabio prema probušenoj barci, mome razredniku.
O, kako li sad samo glupo izgledamo nas dvojica, pomislio sam, ovako probušeni kao kakvi kreteni! I koju sad god temu da pokrenemo bit će to sublimacija prema kojoj je Lacanov tekst “O mreži označitelja” tek embrionalno nastojanje da se raji objasni uvodni odnos nesvjesnoga s pojmom Unbegriffa ili Begriff izvornog Un, naime reza. Dobro, osim one početne rečenice, izgovorene odmah: “Moj je običaj da izbivam u razdoblju od dva svoja seminara da bih otišao na ritualni odmor, koji je prešao u naviku, a koji nazivamo zimskim sportovima.”
Koliko li ćemo mi seminara izbivati, majku mu crnu, mislio sam si gledajući svog potpuno probušenog razrednog starješinu. Kako li onda tek ja izgledam, Bože me sačuvaj, s ovim svojim sasvim svježim rupetinama! Jesen. “Sumrak. Tišina. Glasovi sa ceste.” Drugi kat. Stanovao je (i stanuje) na drugome katu. Gledamo se pogledima kakve samo glupani, ogledajući se, mogu uputiti jedan prema drugome. Onim tupim, neizražajnim, pogledima govedčadi koju vode na klanje. Sedamsto kila mišića, tone Rabelaisa, cijeli Krlježa, i opet hrid. Na stolu “Stil”, ogavno piće za koje sam se davno zarekao da ga neću ni liznuti. Isto kao što više nikada neću pojesti bananu. Ili jabuku, bljak. A na stolu Tin Ujević. Ukratko: da nije čitao Ujevića, razrednik je tada tvrdio, a ja mu vjerovao, on dolje na dnu ne bi preživio. Ujević valjda u svojoj poeziji ima ustihovanu longetu za svaki nutarnji lom. Zamišljao sam ga kako diše na Ujevića, kako je do površine ove gadne vodurine provukao koju dužu pjesmu, recimo Hymnodia to mou somati.
Nekako u to vrijeme po drugi sam puta čitao spomenutu zbirku priča “Žeđ”. Danas, kada sam je čitao treći puta kužim da sam, kada sam je drugi puta čitao, zapravo imao dopunjeno prvo čitanje, to je više bilo u službi prvoga čitanja, produžena ruka prvog čitanja, nego pravo drugo čitanje. Više da napravim refresh nego da sad knjigu po drugi puta cijedim kao drenovinu. Tako da je ovo više od uspjele figure: tek trećim čitanjem stigao sam knjigu, i to donekle, pročitati po drugi put, tako da ću vjerojatno morati imati drugo drugo čitanje. Slike mi nisu sasvim izblijedile, zahvaljujući onom dvostrukom prvom čitanju, a i primijetio sam stvarčice koje bi mi promakle da knjigu čitam prvi put, osim ako u međuvremenu nisam stasao u budnu osobu, odgovornu za svoja čitanja, u što čisto sumnjam.
U jeku tih mojih udubljivanja u Andrića počeo sam se intenzivnije dopisivati s tim svojim razrednikom koji je u prošlosti prilično dugo bio možda jedini čovjek s kojim sam pričao o knjigama, ondašnji moji ostali suradnici bili su više za otjelotvorivanje filozofije apsurda ili pisanje blesavih pjesmica poput: “Koristim penis samo kao česmu/Stoga i pišem ovu tužnu pjesmu/Al’ kad zasvrdla i prestane puštat’ samo vodu/Tad pjesma ova u veselu prerast’ će odu!”. Klasični San Remo u Valentinu, birtiji u kojoj smo visili ta moja ekipica i ja. Dočim smo nas dvojica na dnu mora, na groblju probušenih barki, sate provodili raspravljajući o Andriću i još nekim piscima. O npr. Mirku Kovaču i njegovoj priči “Pukotina”. Općenito o zbirci “Nebeski zaručnici”. O jednoj strašnoj priči o samoubojici koji je ispravljao knjige i sve ih ispravio osim “Proklete avlije”.
Lako je moguće zamisliti, onako borhesovski, kako nam u tom stanu protječe cijeli život. Pa još jedan. Pa onda, do jarca, još jedan. I kako onda, obnovljeni, izazimo van, činimo navlas iste greške, opet prvo tone on, međutim evo i mene za njim, plop na dno, nego šta, on je malo ljut jer sam nas cinkario u tekstu, prijeti odmazdom, svojim tekstom, čim izronimo, naravno, a onda ponovno, kada se stiša ta prva bura, krećemo trijebiti jedan drugome buhe. A zašto potok? Jer to sve teče baš kao potok. Neće tu biti poplave. Možda nekom seljaku strada malo luka, paprike, past će povodom tog stradanija povrtnjaka i pokoja psovka, a možda se ne dogodi ništa. Seljak se zna samo pokupiti i otići. Ima taj još njiva.