Potjera

General Udbe Jovo Kapa neraspoložen je napustio kabinet Aleksandra Rankovića, saveznog ministra unutrašnjih poslova: i druge poratne zime moraće se odreći diplomatskih prijema i pozorišnih premijera, sastanaka subotom s crnogorskim generalima u Mažestiku, i partija pokera u stanu Muja Kovačevića, pukovnika Udbe. I ovu zimu će provesti u neuslovnim provincijskim stanovima i po seoskim vukojebinama organizujući saradničku mrežu, i postavljajući zamke odmetnicima. U Igmanskom maršu, četrdeset druge, toliko se studeni uvuklo u njegove kosti, da je načelniku personalne uprave, koji se brinuo za raspodjelu stanova visokim funkcionerima, rekao da mu nije toliko važna gradska četvrt u kojoj će stanovati koliko da sve prostorije imaju ima etažno grijanje. Uostalom, vile na Dedinju su ionako već bili zauzeli njegovi sunarodnici, koje je posprdno zvao zemuničari, jer nijesu poput njega krvavili gaće na Zelengori, Neretvi i Kupresu, nego su većinu rata proveli u pozadini, krijući se po pećinama i zemunicama u Crnoj Gori i Albaniji.

Brifing na koji je drug Marko – kako su bliski saradnici zvali Rankovića – svakog ponedjeljka sazivao svoje pomoćnike i šefa beogradske Udbe, tekao je, činilo se, i ovaj put rutinski. I nakon što mu je Ranković rekao: Jova, ti ostani da se nešto dogovorimo, general Kapa nije slutio ništa posebno, jer se ministar detaljno interesovao o bezbedonosnom stanju u Beogradu, posebno kad su u pitanju brojni ruski vojni, obavještajni i diplomatski predstavnici, kao i diplomate Zapadnih zemalja. Prije samo dvije sedmice Ranković je pred cijelim kolegijem pohvalio Kapu da je u jugoslovenskoj metropoli efikasno pokrio strane agente i očistio je od crnih tačaka, kako su žargonski nazivali reakcionare, pristalice poraženih snaga za koje nijesu imali dovoljno dokaza da im sude, a revolucionarna vlast je smatrala nepotrebnim luksuzom hraniti ih u toku istrage i kasnije držati godinama u pretrpanim zatvorima, pored toliko gladnih usta, u ratom razorenoj zemlji.

Da razgovor, ipak, neće biti uobičajen, general Kapa je shvatio tek kad je Aleksandar Ranković, koji nije slovio za galantnog čovjeka, iz natkasne, smještene pored njegovog radnog stola, izvadio bocu škotskog viskija i kutiju česterfilda, koju je čuvao za posebne prilike. Ranković je bio strastven pušač, koji je dnevno trošio do šezdeset cigareta cigareta jadrana – pakovanih u lijepo dizajniranoj kutiji s poklopcem – koje su pušili novi rukovodioci. Ministar je generalu Udbe ponudio američke cigarete, onda nalio viski u dvije velike rakijske čaše sa stopom, i nazdravio. Ranković je izvadio upaljač ronson, pripalio cigaretu generalu pa onda sebi, i zagonentno se, pomalo mangupski osmjehnuo visokom mršavom dvadesetsedmogodišnjaku, dugog lica uokvirenog crvenkastom nemirnom kosom. Osmijeh uvijek ozbiljnog i odmjerenog Rankovića – koji je od bivšeg abadžije, zbog velikog lukavstva i organizacionih sposobnosti, postao drugi najmoćniji čovjek u zemlji – svjedočio je o njegovim simpatijama prema stasitom Crnogorcu, kojega su njegovi zemljaci ogovarali zbog svadljivog karaktera, slabosti prema pokeru i mladim glumicama, a ustvari su većina bili zavidni na njegovu hrabrost u ratu, i simpatije koje je prema njemu pokazivao drug Tito. Ministar je znao da će generalovi poroci, i impulsivni, često nekontrolisani karakter, limitirati njegovu karijeru, bez obzira na rijetku pronicljivost, upornost i spremnost da se prihvati svakog zadatka. General Kapa je imao još jednu osobinu koju je Ranković posebno cijenio: premda nepredvidljiv i surov u obračunu s protivnicima i suparnicima, nije se služio spletkama u građenju karijere. Tito je volio generalovu drskost i prirodnost: naročito neobuzdanu strast prema lijepim ženama. Prvi put kad ga je srio u Rudom, na formiranju Prve proletereske brigade, u dronjcima, s kačketom ispod koje je viorila crvenkasta kosa: u njemu je vidio pustolovnog studenta medicine, ali ne i opasnog konkurenta – iako je bivši student medicine od gerilskog vođe bio mlađi skoro tri decenije – kojemu je na početku rata preoteo ljubavnicu. Tito je Davorjanku Paunović, koja je umrla od tuberkuloze u slovenačkom sanatorijumu Golnik, sahranio u vrtu Bijelog dvora, ali je njih dvojica nikad nijesu pomenuli u međusobnom razgovoru. Tito se pravio da ništa ne zna o Davorjankinoj i Jovovoj predratnoj vezi, jer je bio siguran, i da se on nije povezao s fatalnom Požarevkinjom, ona bi sigurno raskinula s mladim Crnogorcem, jer su oboje bili nagle naravi, svadljivi i svojeglavi. Imali su i jednu zajedničku osobinu koju im je maršal posebno cijenio: bili su mu beskrajno odani. Jovo Kapa će mnogo godina kasnije, dok se kao penzioner šetkao pustom miločerskom plažom priznati sebi, da mu Tito nije povjeravao najdelikatnije zadatke poslije rata zbog toga što je mislio da je on sposobniji od svih drugih oficira iz službi bezbjednosti, nego zato što je iskusni konspirator, koji je izmicao opakim urotama Kominterne i Enkavedea, bio siguran da ga Crnogorac neće obmanuti, sakriti mu važnu informaciju ili mu iza leđa odigrati duplu igru.

Ranković je nalio još po jednu čašu viskija, a onda vratio flašu u natkasnu.

– Jova, maršal i ja smo analizirajući bezbedonosnu situaciju u republikama, i odlučili da ti poverimo jedan delikatni zadatak. Posle ubistva republičkog ministra Dušana Vlahovića, na putu iz Cetinja prema Kotoru, separatističke bande više se ne mogu trpeti, i napokon se moraju likvidirati. Drug Stari je obećao Veljku Vlahoviću, bratu ubijenog ministra, da će ubice biti privedene pravdi. Krsto Zrnović je poslednji od važnih kvislinga koji je ostao u zemlji i još nije uhvaćen ili likvidiran. Ja sam maršalu predložio, s obzirom da je to dole tvoj teren, kao i na iskustvo u hvatanju Draže Mihailovića, da ti se poveri ovaj zadatak. Jer, dosadašnji republički ministar Savo Brković i šef Ozne, odnosno Udbe, Veljko Milatović, nisu se pokazali dovoljno efikasni. Zbog toga smo odlučili da preuzmeš mesto ministra unutrašnjih poslova Crne Gore. – Ranković je govorio polako posmatrajući blago ispitivački svog pomoćnika. – Koliko ti treba vremena da se spakuješ?

– Tri dana, druže Marko.

– Onda ćeš Novu godinu dočekati na Cetinju… Neki naši drugovi, među njima i Peko Dapčević, misle da postoje opstrukcije u hvatanju tog čoveka, koji navodno ima veliku podršku seljaka u mestima oko Cetinja. Šta misliš o tome? Poznaješ li generala Zrnovića?

– Krsto Zrnović je prijatelj moga oca. Zajedno su bili u Božićnom ustanku, i posebno su se zbližili u Italiji, u logoru crnogorske izbjegličke vojske. Ne znam je li ti poznato, ja sam, kao i mlađi brat Pavle, rođen u emigraciji, u malom mjestu Gaeta, na Tirenskom moru. Znate, Zrnoviću su seljaci u cetinjskom kraju slijepo vjerovali, jer se na njegovom terenu u toku ovog rata nijesu vodile velike borbe, i prvi put je Katunska nahija, tako se zove taj kraj, manje stradala od drugih provincija. Uz to, Crnogorci iznad svega respektuju lično junaštvo. O njegovom ratnim podvizima pričaju se legende. Posebno u bici na Mojkovcu, gdje je njegov Izviđački odred, u borbi prsa u prsa, stalnim kontranapadima, slomio najelitniju austrijsku brigadu i zarobio njenog komandanta.

– Onda i ti misliš da ima opstrukcije u njegovom hvatanju, kao što to tvrde crnogorski generali?

– Ne vjerujem. Ali, Zrnoviću sigurno pomažu seljaci, i on se kreće po terenu na kojemu je odrastao, i komitovao poslije Ujedinjenja 1918. Istina, ne bi me iznenadilo da na nižim komandnim nivoima Udbe i Knoja, postoje neki oficiri koji ga ne traže s dovoljno entuzijazma, ili čak namjerno idu krivim tragovima, jer dolje su ljudi povezani rodbinski, kumstvima, prijateljstvima. Mi smo još plemenski svijet, i mnogi se plaše da će ostati upamćeni kao ubice ili izdajnici Krsta Zrnovića. Tu i tamo ne treba zanemariti i strah, jer je stvoren mit da njega ne može pogoditi metak.

– Čudni ste vi Crnogorci. Ljudi krajnosti, ideološki fanatici ili sujevjerni, s plemenskim predrasudama, lišeni bilo kakvih političkih nazora.

– U pravu ste. Ali, u ovom slučaju ne treba smetnuti s uma da su mu neki naši aktivisti i lično zahvalni. Jer, poslije propasti ustanka četrdeset prve mnogi antifašisti našli su utočište na teritoriji koju je Zrnović kontrolisao. Tako je u vrijeme četničke mobilizacije za odlazak na Neretvu, Partija dala instrukcije našim simpatizerima da se priključe separatističkoj vojsci, kako bi se spasili od prisilnog odlaska u Bosnu. Sukobi između partizana i separatista u južnoj Crnoj Gori više su bile vojne demonstracije nego stvarne bitke, i Zrnović je ove kampanje sprovodio najviše zbog toga da ne bi pao u nemilost Talijana, koji su sumnjali u brigadirovu lojalnost zbog njegovih sinova komunista. Zato me iznenadila vijest o ubistvu Dušana Vlahovića. Atentati nijesu dosad bili Krstov metod borbe. Zrnović je smatrao, još u vrijeme Božićnog ustanka, da su u Crnoj Gori, plemenski podijeljenoj, rodbinski odnosi često važniji od ideologije, i da su zbog toga atentati vojno i politički štetni. On je partizane, zbog likvidacije uglednih ljudi koji nijesu podržavali naš pokret, nazivao teroristima. Ni u Božićnom ustanku 1918. nije dozvoljavao ubistva političkih protivnika i pljačke, tako je, recimo, spriječio Dušana Vukovića, da ubije Janka Vukotića, ministra vojnog, kojega su zelenaši smatrali najgorim izdajnikom, jer je, iako je bio u rodbinskim vezama s dinastijom Petrovića Njegoša, priklonio se Karađorđevićima. Zato mislim da se ubistvo brata Veljka Vlahovića desilo bez Zrnovićeva znanja.

– Pokušaj Zrnovića uhvatiti živog. S ostalim kako hoćeš. Mislim da ti to neće biti teško, već si rešavao i komlikovanije zadatke. Vidio sam njegov dosije. On je starac. Dvanaest godina je stariji od Draže.

– Preduzeću sve što je moguće. Ali, Zrnović je – za razliku od Draže, koji je bio štapski oficir, obavještajac, više političar nego vojnik – tvrda glava, naviknut na teškoće gerilskog života, uporan, častoljubiv. Vjerujem da ćemo ga lakše locirati nego Mihailovića, ali nijesam siguran da će se on tako lako predati.

– Naš je interes da ga uhvatimo živog. Dražin slučaj najbolje pokazuje da suđenje kvislinškim vođama najdublje demorališe njihove pristalice. Nije baš taj tvoj brigadir cvećka: vidim u spisima da je njegov sin Nikola, u susretu s drugom Titom, četrdeset treće godine, rekao da mu je tata Ovrin agent. On to sigurno nije rekao napamet. Uostalom italijanski fašisti su hranili i naoružavali njegovu vojsku.

Snijeg na Cetinju okopnio je tek početkom marta, i Jovo Kapa, ministar unutrašnjih poslova Narodne republike Crne Gore, kroz otvor na vrhu duge gusane peći ubacivao je prepiljene oblice, birajući dubovo drvo koje žar drži duže od bukovine. U kotlarnici ministarstva, koje je bilo u nekadašnjoj francuskoj ambasadi, već dvije nedjelje je nestalo uglja, tako da su se načelnici i ministar grijali na drva. Ono malo uglja što je preteklo od jesenjih zaliha, koji su bili transportovani kamionima iz rudokopa u Beranama, čuvalo se za zgradu Banovine, u kojoj je sjedjela većina ministarstava republičke Vlade. Ministar Kapa je na ramena nabacio vojnički šinjel, jer je kroz šupljine slabo dihtovanih prozora furio ledeni vjetar. Činilo mu se da je ovaj trinaesti mart najhladniji dan zime koja je već bila na izmaku, a onda se sjetio da za još šest sati počinje marač, kada po narodnom vjerovanju od velike hladnoće bježi baba s jarčevima.

Prokleta cetinjska zima, promrmljao je sebi u bradu. Prije sat vremena žena mu je javila da je mali Zoran dobio temperaturu i da se boji da ima upalu pluća. On joj je rekao je da će joj poslati šofera, i onda neka ga odnese u bolnicu kod doktora Počeka, specijaliste za plućne bolesti, iako je znao da ona očekuje da će i on sȃm doći da vidi bolesnog jednogodišnjeg sina. General Kapa nijednom nije pomislio da napusti kancelariju, jer i kad bi otišao samo do pisoara ostavljao je otvorena vrata kancelarije, napeto ćuleći uši hoće li konačno čuti zvrčanje telefona. Često je pogledivao prema velikom crnom telefonskom aparatu, kao prema nekom fetišu, i zarekao se da će ovdje ostati sve dok mu ne jave kako je akcija hvatanja brigadira Zrnovića okončana ili odložena zbog nečeg nepredvidljivog. Neće opet dozvoliti da ga, kao – u noći dvanaestog na trinaesti mart četrdeset šeste – prije tačno godinu dana u Višegradu, njegov tadašnji pomoćnik major Bojanić, nađe bunovnog u hotelskoj sobi, i raportira mu da je grupa preobučenih oficira Ozne, koje je do Draže doveo Nikola Kalabić, komandant Gorske garde, zarobila četničkog generala, nakon što su pobili njegove pratioce.

General Kapa je pozvao majora Pižuricu, šefa kabineta, i naredio da mu se iz hotela Grand donese teleće pečenje i bocu lozove rakije, iz rezervi koje se čuvaju za druga Blaža Jovanovića, predsjednika Vlade Crne Gore. Onda je sio za radni sto i uzeo debelu fasciklu, na kojoj je pisalo DOSIJE: KRSTO ZRNOVIĆ. Počeo je listati bale papira spojenih malim i velikim spojnicama, sačinjenih od biografskih podataka generala Zrnovića, analiza njegovih političkih pogleda, izvještaja o saradnji s vojnim i obavještajnim oficirima okupatora, spiska generalovih jataka i rekonstrukcija njegovog kretanja od napuštanja Cetinja četrdeset četvrte, kao i važnijih saradnika koji pomažu narodnoj vlasti da se odmetnik pronađe. Tekstovi su na nekim listovima bili otkucani pisaćom mašinom, a na drugim stranama sastavljani različitim rukopisima, od stilizovanih do neurednih, jedva razumljivih. Upao mu je oči svježanj papira s dvije probijene rupe povezane svilenom vrpcom crvene boje: zbog samog naslova, ali i neobičnog pseudonima sastavljača teksta. Na prvoj stranici pisalo je PSIHOLOŠKI PORTRET, POLITIČKI POGLEDI K. Z.: podnaslov, Okruženje, jataci, rasplet, a na dnu papira pseudonim GRAMŠI. General je okrenuo naslovnu stranu i bacio pogled na uredan, mašinom otipkan tekst sa širokim proredom, bez križanja i dopisivanja olovkom, i utoliko na vrata kabineta pokuca mladić u uniformi s velikim ovalnim pjatom pokrivenim bijelom kuhinjskom krpom i bocom rakije.

– Druže generale, stigla je večera i piće.

– Hvala ti poručniče. Stavi tu, na sto. Čegović si?

– Milanović.

– Dobrljanin? Neka si zdravo.

Mladić postavi veliki tanjir s pečenom teletinom i krtolom, kao i bocu rakije, na sredini stola između papira i velike staklene pepeljare. General podiže krpu s tanjira, koja je bila još topla. U nozdrvama ga je golicao miris katunske krtole, koje se bio uželio. Krompir koji se sadi u vrtačama okruženim krečnjačkim kamenom ima posebni ukus, ali opet je krpom prekrio jelo, izvadio čep od oklasine iz boce i potegnuo dobar gutljaj dobrske loze. Osjetio je vatru u grlu i jednjaku, od prvotoka koji je Jovo Madžarov – prije nego je počeo snadbijevati druga Blaža – do rata svake godine odvajao po pedeset litara za bana Muja Sočicu i mitropolita Gavrila Dožića. Onda je general Kapa zapalio cigaretu, ustao i prišao prozoru. Gledao je prema lijepoj zgradi sa velikim trijemom i kipovima iza gvozdene ograde, koji predstavljaju četiri godišnja doba. Sve prozore zgrade Pobjede, kako su je Cetinjani prozvali čim se u nju uselila redakcija jedinih crnogorskih novina, osvjetljavale su električne sijalice. Još pripremaju sjutrašnje novine. Večeras nemaju velikih vijesti, ali u sljedećem broju na naslovnici će pisati: UHVAĆEN RATNI ZLOČINAC KRSTO ZRNOVIĆ, pomisli general Kapa.

Pokušao je još zamisliti izraz lica svog oca, Mila Kape, profesora bogoslovije i ruskog jezika, rezervnog majora i vojnog sudiju crnogorske vojske u emigraciji, kad bude čuo vijest o zarobljavanju njegovog prijatelja i školskog druga, Krsta Zrnovića, s kojim je učio u nižoj gimnaziji, prije nego što je otišao na školovanje u duhovnu akademiju u Kazanju. Slika prvog susreta s ocem na Cetinju, poslije njegovog imenovanja za ministra, nikako se generalu Kapi nije izbijala iz glave. Otac je bio ustao kao uvijek kad se sin vraćao kući s dugog puta, i krenuo mu u susret. Pružio mu je ruku, ali stisak mu je bio slab, kao u djeteta, a pogled mutan, rasijan. Sin je iznenađeno shvatio da je otac, vijećnik Petrovdanskog sabora, kojega su Talijani, samo tri dana poslije tobožnjeg vaspostavljanja crnogorske monarhije, internirali, zajedno sa kćerkom u albanski gradić Klos – zbog učešća njegovih sinova u masovnom ustanku protiv talijanskog okupatora – u međuvremenu prerano ostario. Njegovo lice koje je ranije imalo izraz strogoće nekako je omekšalo, zbrčkalo se, kao što je to slučaj kod sentimentalnih staraca.

-Jodžo, dobro doša kući.

– Milo, bolje te naša. Kako si?

– Koliko ostaješ? – Otac se napravi da nije čuo pitanje.

– Ovoga puta ostaću malo duže. Postavili su me za ministra unutrašnjih poslova Crne Gore.

Starac se lecnuo, i ruke su mu se opustile niz tijelo. Sivo-žuti obrazi dobiše ružičasti ton, kao da je u njih navro ostatak slabe vodenaste krvi.

– Je li imao to ko drugi završit osim tebe?

– Nije. Da su imali drugoga ne bi mene to zapalo. – Reče ljutito visoki mladi čovjek u odijelu od skupog engleskog štofa koji je specijalno za njega skrojio Žika Spiridonović, šnajder Narodnog pozorišta. – Ja sam mislio da će te obradovati moje imenovanje.

Profesor Kapa je smeteno ćutao, okrenuo se i teškim korakom vratio u svoju fotelju. Generalu Kapi se učinilo da otac, poput slijepca, ne gleda niušto određeno. Ipak, u tom sljepačkom pogledu nazirao je strah, koji je ranije skrivao maskom hladne, ali učtive distanciranosti.

Profesor bogoslovije i ruskog jezika strahovao je da njegov sin, ponešen arogancijom pobjednika i mržnjom prema saradnicima okupatora, bivšim monarhistima, skorojevićkoj buržoaziji, i svima koji su joj služili, neće birati sredstva da ponizi i satre ostatke klasnih neprijatelja. Dogodilo se ono čega se nakon završetka rata najviše bojao, da će mu sina, onako plahovitog I slavoljubivog, vratiti iz Beograda u Crnu Goru. Čak je bio povjerovao u njegovu srećnu zvijezdu, kada je dobio glas da je raspoređen u diplomatsku službu, za zamjenika ambasadora socijalističke Jugoslavije u Francuskoj. Mislio je da ga je rat – u kojemu se za jednu godinu više doživi nego u civilnim vremenima za deset – staložio i da je postao sabran i proračunat čovjek. No, poslije nepune godine Miška Mićunović, žena Veljka Mićunovića, pomoćnika Aleksandra Rankovića, ispričala je u povjerenju jednoj predratnoj cetinjskoj skojevki, da je Tito povukao Jova Kapu iz diplomatije, jer je ambasador Marko Ristić, pjesnik nadrealista, u pismenoj depeši predsjedniku FNRJ, naveo da više ne može sarađivati sa svojim zamjenikom, koji ga je grubo vrijeđao poslije njegove audijencije kod Šarla de Gola, predsjednika Francuske. Ambasador Ristić još je napisao da je Jovo Kapa, u trenutku bijesa prijeteći krenuo rukom prema jednoj pepeljari, samo zbog toga što se on nije verbalno suprostavio De Golu, jer je francuski predsjednik optužio jugoslovensku vlast, pozivajući se na međunarodno pravo, za bezakonje i nasilništvo, zbog oduzimanja Francuzima koncesija nad borskim rudnicima.

Jovo je sio na visoku drvenu stolicu preko puta oca. Htio ga je malo odobrovoljiti: ispričati mu nešto o novom stanu, malom sinu koji ima i đedovog lika, cetinjskim generalima u Beogradu, ili kazati nešto o surovoj zimi koja je stigla već krajem novembra, i utoliko se iz male kužine namolila majka Anđe, s pjatom njeguškog sira i pršuta. Osmjehnuo joj se, i pokušao da se našali, ne bi li razbio mučnu tišinu.

– Ti vazda misliš da sam gladan.

– I da si gladan ti ne bi to znao, jer đavoli te dižu, i ne daju ti mira. – Htjela je biti dvosmislena, da kaže nešto, što bi razagnalo gustu tišinu koja se usidrila između oca i sina. Bilo joj je krivo što je toliko očigledna bila muževa bespomoćnost pred njihovim najstarijim sinom, koji je, činilo joj se, izgubio strahopoštovanje prema ocu. Anđe je odmalena kod djece gradila respekt prema glavi kuće, tako što ga je i ona bespogovorno slijedila, poput sjenke. Učila je sinove da će ugled njihovog oca, u kafani, crkvi i u učionici, biti okrnjen ukoliko izvanjci ne vide da je stari profesor jednako autoritativan i u svojoj kući. Postavila je pjat s priborom, i taman kad je uzela kuhinjski nož da reže okruglu pogaču sin-ministar je ustao, pogledao je prvo u nju, onda u oca, i rekao.

– Čeka me predsjednik Vlade.

Prije nego je uhvatio kvaku ulaznih vrata čuo je hrapavi očev glas.

– Jovo, završi to što prije. Nemoj osramotit i njega i nas.

General se okrenuo crven u licu, bacio je još jednom pogled na oca, zastao nekoliko sekundi, kao da se premišlja hoće li nešto reći, i onda je naglo povukao kvaku nadolje, otvorio vrata i kao vjetar izletio na ulicu Baja Pivljanina.

Već je bilo kvarat do devet i general Kapa je ispio četvrtinu rakije iz litarske boce, koju mu je prije dva sata donio dežurni oficir u ministarstvu. Jelo se bilo ohladilo, a on još nije probao ni jedan zalogaj. Izgubio je apetit, i u času je pomislio da pozove šefa kabineta, koji je sigurno gladan, da mu ponudi meso s krompirom. Onaj predosjećaj koji je bio povezan s lakom mučninom u želudcu, rijetko se javljao, ali nikad ga nije prevario. Izvadio je iz stola, drugi put večeras, pisanu poruku koju mu je po kuriru, danas oko podne, poslao načelnik Udbe, koji je rukovodio potjerom: Druže generale, noćas će medvjed doći na čeku. Veljko.

Ustao je iza stola i krenuo štraftati po velikoj kancelariji, u kojoj su stolovali francuski ambasadori u Kraljevini Crnoj Gori. Misli su mu bile sređenije što je više hodao: pokušao je još jednom pretresti svaku sitnicu plana hapšenja brigadira Zrnovića, ali mu iz glave nije izbijalo očevo upozorenje, koje mu je, prije tri i po mjeseca, kazao staračkim, gotovo molećivim glasom, nemoj ga osramotit. General Kapa je znao što mu otac govori, iako nije ni pomenuo Zrnovićevo ime. Njegov stari je bio stalni čitalac beogradske Politike, koja je opširno izvještavala sa suđenja komandantu kraljeve vojske u otadžbini, redovno objavljujući slike pogurene, neugledne figure Draže Mihailovića, kako izlaže svoju odbranu. Komunistička vlast je koristila sva propagandna sredstva da što više kompromituje četničkog komandanta. General Kapa je u septembru vidio prvu necenzurisanu verziju dokumentarnog filma o suđenju, koju su zajedno montirali filmski reditelji i specijalisti iz Agitpropa. Pošto se Milovan Đilas, šef Odjeljenja za agitaciju i propagandu, saglasio sa sadržajem, bioskopska publika širom Jugoslavije, u filmskim novostima, koje su emitovane prije igranih djela, mogla je vidjeti, jadnog i preplašenog četničkog komandanta. Profesor Kapa nije vjerovao Politici niti je išao u bioskop, ali se – kao i većina Srba i Crnogoraca – koji su bili za Dražu ili protiv njega, o bijednom stanju četničkog vođe uvjerio slušajući njegov duboki, od rakije i duvana raspukli glas, koji se uživo prenosio u specijalnim emisijama Radio Beograda.

General Kapa je opet mahinalno pogledao na sat, i začudio se da je tek dvadeset minuta do deset. Postaješ nestrpljiv, kao neki balavac, prekorio je sebe, pokušajući sabrano misliti. Ranije ga nikad ovako dugo nije drala nervoza, jer u ratu je bio naučio da pred akciju ne misli ni o čemu drugome nego o tome kako savladati neprijatelja. Što se vrijeme napada primicalo on je bivao pribraniji, analitičniji, ispražnjen od emocija. Večeras ga je izjedala sičija što se i sȃm ne nalazi u zasjedi s trojicom oficira, jer bi iščekujući starog komitu manje mozgao, je li odmetnik, koji poput divlje zvijeri glavinja od jednog skloništa do drugog, predosjetio zasjedu?

General Kapa ne bi propustio priliku da se sȃm suoči sa starim odmetnikom, da mu lično Blažo Jovanović, predsjednik Vlade Nrodne republike Crne Gore, nije zabranio da komanduje akcijom hapšenja Zrnovića. Predsjednik Vlade je poslije ubistva ministra Vlahovića, naredio da ga ministar i šef Udbe dnevno izvještavaju o potjeri za odmetnicima. Blažo Jovanović je javno pohvalio novog ministra unutrašnjih poslova, zbog efikasne eliminacije četnika u Grblju, i priredio mu je večeru poslije likvidacije majora Dušana Vukovića, koji je šesnaestog februara, na Leperiću, u Lješanskoj nahiji, opkoljen i teško ranjen izvršio samoubistvo aktivirajući ručnu bombu pod sobom. Predsjednik Vlade posebno je bio euforičan zbog Vukovićeve pogibije, jer separatisti su na Čekanju, raskrsnici na kojoj se odvajaju ceste prema Kotoru i Ćeklićima, otvorili plotun na Vladin automobil misleći da je u njemu Blažo Jovanović. Udba će kasnije saznati da je vojnik Proročić, koji je stražario u Udbinoj garaži na Cetinju, dojavio odmetnicima da će predsjednik Vlade – kome se Dušan Vuković, zamjenik komandanta raspuštene Lovćenske brigade, bio naumio osvetiti zbog njegovog opstruiranja pregovora Krsta Popovića i Sava Čelebića, da se nacionalisti, bez diskriminacija, priključe partizanskoj vojsci – sedmog decembra krenuti autom iz Cetinja prema Kotoru.

General Kapa telefonom je pozvao majora Pižuricu, koji se kliberio s nogama na stolu, pušeći cigar na cigar. Major je đipio na noge, poravnao bluzu i zategao opasač. Bojažljivo je otvorio vrata generalova kabineta. Nehotice je prvo bacio pogled prema šefovom stolu, na kojemu je jelo bilo netaknuto, a lozova rakija u boci ispijena barem četiri prsta ispod grlića.

– Molim te, uzmi moj đip i kreni s šoferom na Batu. Dežuraj u pošti, i javljaj svaku novost. Kad privedu Zrnovića, kaži pukovniku Milatoviću da na Cetinje brigadira doveze u mom đipu.

– Razumijem druže generale… Jeste li sigurni da će noćas uhvatiti Zrnovića?

– Ne može pobjeći da ima krila. Prvo ćete ga dovesti kod mene. Ovdje.

Major je zatvorio vrata za sobom i general je nasuo još jednu rakiju. Zamišljao je trenutak kad mu budu uveli starog iscrpljenog vojnika u njegovu toplu kancelariju. Ponudiće ga nešto da popije i naručiće mu jelo. Pohvaliće njegove stare vojničke zasluge, što godi sujeti svakog ratnika, kako bi ga malo opustio. Otkad je izašao iz Rankovićeva kabineta dvadeset četvrtog decembra, svako malo mu se vrzmalo po glavi, što se to zaista krije iza tolikih mistifikacija o Zrnoviću? Je li brigadir proračunato podupirao stvaranje legendi o sebi, na primjer, da mu je poslije bitke na Mojkovcu u šinjelu bilo sedamdeset zrnobojina, i da njega nijedan metak nije ogrebao. General Udbe je bio u nedoumici: je li Zrnović lukavi ratnik, koji u svakoj prilici pokušava za sebe izvući najviše što može, ili je idealista, opijen heroikom i idejom da do kraja istraje kao posljednji borac države koja je nestala prije trideset godina. General Kapa je bio znatiželjan da provali čime to brigadir opčinjava saborce, ali i protivnike. Prije nego što je otišao u Beograd, na studije medicine, bankar Savo Milunović je pričao u njihovoj kući kako je radikal Nikola Bigović, koji je brigadira pobijedio na izborima, rekao banu Petru Ivaniševiću da bi bilo pravedno da njegov protivkandidat za predsjednika opštine Cuce, sjedi na stolici čelnika Zetske banovine.

Jovo Kapa je bio jednako nestrpljiv – da osmotri starca koji s toliko vještine i upornosti, već dvije godine izmiče potjerama Ozne, Knoja, Udbe – kao i prije deset godina kad mu je majka, nakon povratka iz gimnazije, užurbana oko spremanja ručka, kazala da će im doći gosti – rekla je, Milovi drugovi iz Gaete – i među njima će biti i brigadir Krsto Zrnović. Maturant je brzo ušao u svoju sobu da raspremi školske knjige, i tako pred majkom prikrije uzbuđenje što će u svojoj kući vidjeti ratnika oko čijeg su se imena otimali njegovi drugovi u surovoj igri žandara i komita. Svake subote dječaci iz Bajove i Hercegovačke ulice i Bogdanova Kraja, zakazivali su megdane iznad Nove džade, u kamenjaru Orlova krša i Škrke, naoružani lukovima, strijelama i praćkama. Žandari i komiti nijesu se grupisali prema ulici u kojoj su stanovali ili školskom razredu, nego su se međuspobno birali po simpatijama za jednu ili drugu političku stranu. Najstariji sin profesora Mila Kape, uvijek je bio vođa komitske grupe koja se ganjala sa žandarima. Poslije ovih igara dječaci su se kući vraćali s masnicama po tijelu, i glava razbijenih, od oštrih kamena izbačenih iz protezala, izrezanih od unutrašnjih guma bicikla. U trećem razredu gimnazije, Jovo Kapa, dobio je ukor pred isključenjem, jer je u igri žandara i komita osudio na smrt zarobljenog vođu protivničke družine. Mladi Kapa organizovao je pravo suđenje, kojim je on predsjedavao, kao tobožnji brigadir Krsto Zrnović. Pročitao je svečanim glasom da se na najstrožiju kaznu osuđuje kontrakomita Radovan Vujić – čiju je ulogu bio uzeo nesrećni Đorđije Dabetić, sin Miljana Dabetića, pješadiskog potpukovnika – zbog ubistava civilnog stanovništva, paljenja kuća, pljačke, i služenja nenarodnom režimu. Komiti su zarobljenom dječaku svezali ruke pozadi, postavili ga ispod jedne kose stijene, i strijeljanje je izvršeno, iz blizine od pet metara, strijelama od debelih žica velikog kišobrana, koji su Cetinjani zvali kotorska lumbrela. Oštri vrhovi željeznih žica zabijali su se u tijelo malog Dabetića, a jedna strijela ga je pogodila iznad same lijeve obrve, i krv se obilno slijevala preko očnog kapka niz obraz. Prestravljeni dječak je urlao i dozivao upomoć, a komiti iz streljačkog stroja, prestrašeni da su mu iskopali oko, razbježali su se na sve strane. Pošto je odmakao par stotina metara vođa komitske družine sjetio se da su povrijeđenom potpukovnikovom sinu svezane ruke, vratio se i odvezao mrtvi čvor na konopcu koji je bio toliko stegnut da su mu šake utrnule. Da bi mu zaustavio krv, skinuo je svoju košulju, očistio krv s Dabetićevog lica, i zaprijetio da će se još gore stvari provesti ukoliko nekome prošpija svoje mučitelje.

Otac je Jova, koji će za nekoliko mjeseci napuniti osamnaest godina, pozvao da ruča zajedno s gostima. Profesor Kapa i njegov najstariji sin su ustali sa stolica kad su ispred vrata čuli snažni muški glas: Domaćine, jesli li doma? Prvi se pojavio krupni čovjek sa ogromnim šakama i velikim zelenim očima, za njim je bio mladoliki crnomanjasti lik, lijepih crta lica, i njegovane špicaste brade, a iza njih omaleni suvornjavi čovjek živih pokreta. Jovo je poznao brigadira Zrnovića i prije nego što ga je otac pozvao po imenu. Izgledao je upravo onako kako ga je zamišljao, samo je mislio da je još viši, da ima preko dva metra. Zelenooki čovjek se prvo rukovao s domaćinom, a onda stao ispred maturanta.

– Milo, je li ova sila momačka mali Jovo, za koga smo zborili da ga moraš pod hitno neđe voditi iz Italije, jer tamo crvenokose smatraju potomcima Nečastivoga?

– Boga mi znao sam ja to i bez Talijana. – Profesor je prihvatio šalu, iako mu glas nije bio šaljiv.

– Ti si komunista, kao i moj Nikola? – Smijale su se Zrnovićeve oči i jagodice, ali ne i usne. – Jesi, jesi, poznajem ja vas, čim vas pogledam.

Nakon ručka Jovo se izvinio gostima što će se morati povući u svoju sobu zbog spremanja maturskog ispita, ali je za sobom ostavio vrata malo odškrinuta, da bi bolje čuo što se priča u trpezariji. Stari drugovi su se nastavili šaliti, prisjećajući se zgoda iz Italije. Najglasniji je bio Savo Čelebić, crnomanjsti gospodin s njegovanom bradom, koji je zabavljao društvo pričom o nesuđenoj ženidbi Dušana Vukovića, s nekom sisatom Franćeskom, kćerkom lokalnog pekara: zaljubljeni par je bio odredio datum vjenčanja, mlada je kupila vjenčanicu, ali noć uoči ženidbe Montenegrin je nestao bez traga. Ucvijeljena Franćeska je poslije tri mjeseca čula da se njen dragi stanio u San Francisku. Dušan Vuković se branio da je pola od toga izmišljeno. Istina je da nijesam rekao Franćeski da idem u Ameriku, ali to oko vjenčanice izmišljotina je Sava Čelebića i Marka Vučerakovića, pravdao se penzionisani major Vuković. Da bi odobrovoljio Vukovića, koji bi zbog svake sitnice planuo, Savo Čelebić je predložio da odigraju koju partiju mauza, kako bi ih minula želja na duge logorske sate, koje su prekraćivali igrom karata i cikvanjem.

Pošto su se bili podnapili rakije i vina odložili su karte i počeli pričati o politici. (Svaki muški razgovor u Crnoj Gori počinjao je ili se završavao političkim raspravama). Profesor Kapa, koji je iz domaćinskog respekta dotad najviše ćutao, rezignirano je primijetio da ekonomske reforme Milana Stojadinovića, predsjednika Vlade, jačaju Jugoslaviju, i ukoliko knez Pavle nađe zajednički jezik s Hrvatima, država se može trajno stabilizovati. Prava opozicija ostaju samo komunisti, čije je djelovanje ilegalno, makedonski VMRO i bivši zelenaši. Komunistima upravlja Moskva, vmrovcima Sofija, a mi se osipamo. Našu đecu ne interesuju priče o kralju Nikoli, Vučjemu dolu i Mojkovcu. Zavedeni su idejama o novom svjetskom poretku u kojemu neće biti gladnih i obespravljenih. Nigdje se takve utopije ne primaju kao u ovim usijanim gorštačkim glavama. Zrnović mu je kazao da nema pravo, i da karađorđevićevska Jugoslavija neće opstati, jer se priprema novi veliki evropski rat, između Engleza i Njemaca. Pola Jugoslavije, onaj dio što je bio pod Austro-Ugarskom, podržaće Njemce, ovaj drugi dio Engleze, Bugari će pokušati da dobiju Makedoniju, Albanci s Kosova i Metohije će težiti Tirani. Mi moramo biti pametni, da ne izgorimo odmah kao u svakom ratu. Nije veliki rat za male narode. To nažalost kralj Nikola nije razumio, imao je velike apetite, i to je Crnu Goru skupo koštalo. Zato moramo biti spremni i pametni da sačuvamo zemlju u budućem ratu, i kad se budu stvarala nova carstva, da se priključimo jačemu i vratimo ono što su nam silom i prijevarom oduzeli u Versaju. Piće je bilo počelo osvajati profesora Kapu i njegove goste, pa su govorili sve glasnije, dok Zrnović nije kazao: Vakat je da idemo, jer ćemo Milu išćerati sve miševe s tavana.

General Jovo Kapa ponovo je pogledao na sat. Primakla se ponoć, i sve je bilo utihnulo u zgradi Ministarstva u Njegoševoj ulici, čak su i svijetla na zgradi Pobjede bila ugašena. Onda mu se pogled zadržao na svežanj papira koji je bio potpisan kodnim imenom GRAMŠI. General Kapa je, kako bi bolje proučio karakter, navike, mentalno i fizičko stanje odmetnutog vođe nacionalista, kao i njegovo neposredno okruženje, od rukovodilaca Uprave državne bezbjednosti i Korpusa narodne odbrane, stvorio je dva tima, s kojim je on lično koordinisao. U prvom timu bili su šef Udbe, Veljko Milatović, i njegov zamjenik, potpukovnik, Šaro Brajović, a u drugom dvojica operativaca, major Borko Daković i kapetan Rako Mugoša, koji su s njim učestvali u hvatanju Draže Mihailovića. General Kapa je Dakoviću i Mugoši bio dao sličnu ulogu kakvu je njemu bio dodijelio maršal Tito u hvatanju Draže Mihailovića. Predsjednik Jugoslavije prije nego što je pukovniku Kapi rekao da će koordinirati Dražino hapšenje, ispričao je kako je poslije sloma Užičke republike, i rasula partizanskih snaga, odstupao sȃm s dvojicom pratilaca, od kojih ga je jedan ostavio na Zlatiboru, i pridružio se četničkim jedinicama. Jova, bio sam neoprezan. Prepušten sam sebi. Izvan kontrole. Takve stvari ne možemo više dozvoliti. Ti ćeš biti kontrolor akcije. Iskusni konspirator, koji je izbjegao sve zamke u vučjoj borbi za prevlast u Kominterni, uvjerio se poslije pada Užica u veliku popularnost četničkog pokreta, pa je, kao supervizora oficirima srpske Ozne, poslao prgavog Crnogorca, pretorijanca koji će bespogovorno i do kraja izvršiti svaku zapovijed svog vrhovnog komandanta.

Sudbina Draže Mihailovića u posljednjoj godini života – i prije njegovog lociranja i hapšenja u šumama istočne Bosne – umnogome je obilježila karijeru Jova Kape. Josip Broz je znao da će suđenje ili likvidacija Draže Mihailovića imati veliki međunarodni odjek. U Zapadnim političkim krugovima bilo je dosta simpatija prema četničkom pokretu i njegovom komandantu. Američka vojna misija, na čelu s pukovnikom Robertom Mekdauelom, bila je u glavnom četničkom štabu sve do prvog novemra 1944., desetak dana nakon što su partizanski korpusi i Crvena armija oslobodili Beograd. Amerikanci su bili zahvalni četnicima što su im spasili oko šesto pilota koje su Njemci oborili na povratku s bombardovanja naftnih postrojenja u Rumuniji. Draža Mihailović je imao jednog ličnog prijatelja i među uticajnim antifašističkim državnicima. On se 1930. godine, u generalštabskoj školi u Parizu, zbližio s pukovnikom Šarlom de Golom, kasnijim predsjednikom Francuske. Otvoreno De Golovo neprijateljstvo prema jugoslovenskim komunistima podstakli su Tita, da za zamjenika ambasadora u Pariz, umjesto diplomate, pošalje visokog oficira bezbjednosti. Pukovnik Kapa je u ambasadi formirao mali obavještajni centar, koji će kontrolisati ostale diplomate-nepartijce, činovnike iz vremena Kraljevine Jugoslavije, i prikupljati operativne podatke o djelovanju srpske i hrvatske političke emigracije, kao i francuskog Ministarstva inostranih poslova, prema Beogradu. Prije nego je mladom pukovniku poželio srećan put, maršal je rekao: Jova, osobno češ pratiti suđenje maršalu Petenu, i prikupit ćeš sve što je važno u vezi s tim procesom. To će nam trebati za suđenje Draži Mihailoviću. Pukovnik Kapa je redovno pratio suđenje devedesetogodišnjem predsjedniku marionetske Vlade u Višiju, iz dijela sudnice koji je bio predviđen za strane posmatrače. Sudsko vijeće i državni tužilac na suđenju Draži Mihailoviću u Beogradu nijesu se mnogo koristili praksom francuskog suda, ali ni Draža nije imao Petenovu auru. Francuski maršal je prije drugog svjetskog rata bio obožavan, kao pobjednik velike bitke na Verdenu, dok je Draža bio anonimni oficir, koji je u Prvom svjetskom ratu bio ranjen i odlikovan, ali bez posebnog uticaja i ugleda. Za razliku od Draže, koji je na sve načine pokušavao da izbjegne smrtnu kaznu, starac iz Višija je na suđenju pokazivao fatalističku ravnodušnost, uvrijeđenost, pa i prezir prema sudijama. Jovo Kapa je uzalud tražio sličnosti jugoslovenskih kvislinga s maršalom Petenom, i tek pošto je izlistao dosije bivšeg komandanta Lovćenske brigade, sjetio se: Krsto Zrnović je jedini petenovski lik među jugoslovenskim saradnicima okupatora: obožavani ratni heroj u jednom nacionalni izdajnik u sljedećem ratu.

Ministar Kapa je napravio plan izolacije odmetnikove porodice i njegovih saradnika, kako bi ga što prije doveli u očajan položaj, i natjerali da napravi neku fatalnu grešku. Tražio je da mu podnesu izvještaj o svim osobama koje su s njim imale kontakt u posljednih šest mjeseci. Planirao je da se sȃm sretne s Golubom Draškovićem, svojim drugom iz cetinjske gimnazije, i sa studija u Beogradu, koji se bio odmetnuo sa Zrnovićem u šumu. Golubov otac, kapetan Đuro Drašković, bio je prva žrtva Božićnog ustanka: bjelaši su ga ubili na prijevaru, kao pregovarača ustaničke vojske. Jednu školsku godinu gimnazijalac Golub Drašković bio je podstanar kod familije Mila Kapa: profesor bogoslovije i ruskog jezika mladog je Draškovića, sina svog pokojnog prijatelja, besplatno držao na stan i hranu, i bio je u odnosu na njega pažljiviji nego prema svojoj djeci. General Kapa, s američkim vojnim džipom, kojega mu je iz Beograda dovezao kapetan Rako Mugoša, krenuo je na Čevo i banuo pred kućom Draškovića, u kojoj je živjela Golubova majka Velika. Žena se obradovala gostu: uzela je ibrik da mu skuva ječmenu kafu, ali ruke su joj drhtale, i voda se prosipala po žaru na ognjištu.

– Moj Jovo, ovi nesretni rat razdvoji tebe i Goluba. I Golub je bio komunista, ali je krenuo zlijem putem, jer je mislio, ako ne pođe u Krstovu vojsku, da će izdati oca koji je na Božić 1918. poginuo pod njegovom komandom.

– Napravio je grešku. Ja sam došao da spasim što se spasiti može. Reci mu da sam ga tražio, i da ću opet doći za tri dana. Moramo popričati u vezi sa svim stvarima, i ja garantujem da mu ni dlaka s glave neće faliti.

Treću noć se general Kapa opet pojavio u kući Draškovića, nadomak Čeva, u zaseoku Cucka rupa. Deset minuta poslije general, koji je od oružja imao samo parabelum za pojasom, iz jednog grmena iznad kuće izašao je Golub Drašković, mršav, ispijenoga lica, s dvonedjeljnom bradom. Mašinku je bio objesio o ramenu, i čim je sio za trpezu, na koji mu je majka Velika već bila postavila kotao sa bijelim zeljem i kaštradinom i dva duboka pjata, automatsku pušku je odložio, pored sebe, na malu tronogu stolicu. General je jeo malo i polako, posmatrajući Goluba kako obličke guta velike listove srezane iz četvrtine glavice, koje Katunjani zovu zelje u kokote. Čekao je da se najede, jer je očekivao da će ga jelo i blizina vatre otromiti, uspavati mu instinkte, izoštrene u stalnom preganjanju sa potjerama Knoja i Ozne. General Kapa je počeo izokola, prisjećajući se školskih dana i prvih studentskih ljubavi dvojice vitkih, smjelih, ali stidljivih gorštaka, sa drugaricama iz Požarevca, Davorjankom i Olgom, studenticama filozofije: njihovih zajedničkih izleta na Adu Ciganliju i odlazaka u bioskop Jadran, zatim demostracija protiv pakta s Njemačkom, i povratka u Crnu Goru. Onda su obojica zaćutali. Golub je puvalicom razgrtao žar na ognjištu, a general je izvadio kutiju česterfilda i ponudio cigaretu odmetniku. Golub se nasmijao. Ja sam se navikao na lješansku krdžu. Glas mu je bio ironičan, iako nije htio da tako zvuči. General se nakašljao, i nervozno ga prekinuo. Ti znaš zašto sam došao? Rekao je takvim tonom da je Golub mahinalno pogledao prema svojoj mašinki, koju je bio ostavio nadohvat ruke. General se pravio da ne primjećuje Golubovu uznemirenost, ali mu je kazao da se on i njegova družina, moraju predati vlastima, jer Udba sve zna: gdje se kriju i ko su im jataci, i da su živi samo zahvaljujući tome što se on lično, Jovo Kapa, založio kod Blaža Jovanovića i Aleksandra Rankovića, da se pokušaju spasiti oni odmetnici koji nijesu okrvavili ruke.

– Zato te molim, kaži Krstu Zrnoviću da ga poziva Jovo Kapa, sin njegovog prijatelja Mila Kape, da se preda, i da ćemo mu pošteno suditi.

– Jovo, zaludu je ta priča s njim. Kad sam mu rekao da idem na sastanak s tobom, on mi je kazao: Zove te da me nagovoriš da se predam. Ti mu slobodno poruči da mene neće kao Dražu uhvatiti u kacu od sira, niti će me voditi po Cetinju i pokazivati đeci kao srbijansku mečku na vašar.

– Ja mu dajem riječ da ćemo ga, zbog starih ratnih zasluga, i doprinosa njegovih sinova našoj borbi, posebno uvažiti, i ja ću se lično založiti da ga poslije nekoliko godina oslobodimo od robije. Još mu reci da vlast, za razliku od Dražinog slučaja, nema interesa da od njegovog suđenja pravi propagandne predstave, jer komitski i zelenaški pokret, nestaje zajedno s njim.

– Brigadir misli da su protiv njega sinovi starih bjelaša koji sad rukovode Partijom, i da im je glavni savjetnik Jovan Ćetković, jedan od istaknutih vijećnika Podgoričke skupštine 1918. Ne vjeruje ni tebi, jer je čuo da si oženio Ćetkovićevu kćer. Posebno je bijesan otkad je saznao da je tvoj tast nagovorio Blaža Jovanovića, Andra Mugošu i Boža Ljumovića, da miniraju njegove pregovore sa Savom Čelebićem, koje je prethodno bio odobrio Tito.

– Zrnoviću se u tim jamama, u kojima se krije, pomutila pamet. Na mene nema uticaj ni onaj što me je stvorio, a ne tast. Reci mu da je priča o bjelašima i zelenašima završena jednom zavazda. To je mračna prošlost, i Jovan Ćetković i Savo Čelebić, moraju slijediti liniju Partije, i za mene su isti, i jedan i drugi. – General Kapa je udarao šakom u tavulin, tako da su pjati poskakivali na bijeloj tavaji.

– Brigadir je posebno ljut što izjednačavate crnogorske nacionaliste s četnicima, jer kaže, ne bi u Staroj Crnoj Gori ostalo uva partizanskog četrdeset prve i druge, da on nije dozvolio da se krijete na njegovoj teritoriji, i da ga Pircio Biroli zamalo stavio na vojni sud zbog toga što nije htio svoju vojsku, zajedno s četničkom i talijanskom, poslati na Neretvu.

– Kako hoće. Ovo mu je posljednja šansa. Ali, on će i vas, zajedno s njim povući u smrt. Nema vam spasa ako se ne predate. Ja ti savjetujem, da ne slijediš sujetnog starca, pred tobom je cijeli život.

– Ja ću s njim do kraja. Predaću se samo ukoliko mi on to naredi.

– Dobro razmisli, i po Veliki mi javi ukoliko budeš imao nešto novo. Narediću da vas Udba i Knoj ne gone sljedećih sedam dana.

Golub se nije glasnuo cijelu nedjelju, i general Kapa je naredio opštu mobilizaciju bivše Ozne – koja je promijenila naziv u Uprava državne bezbjednosti – i Korpusa narodne odbrane. Iskusni operativci Udbe, uz pomoć lokalnih skojevaca koji su poznavali sve staze i bogaze, usjeke, pećine i ostala prirodna skloništa, počeli su zatvarati krug oko odmetnikȃ. Velika Drašković je tek petnaesti dan poslije pokretanja velike potjere došla na Cetinje, i prvo je svratila kod profesora Kape. Rekla je Anđi, generalovoj majci, da će se Golub zajedno sa još četvoricom Draškovića, dvojicom Zrnovićevih sinovaca, i trojicom Žutkovića, predati vlastima, prema dogovoru koji je imao s ministrom unutrašnjih poslova.

Pukovnik Veljko Milatović lično je saslušavao odmetnike, koji su, po dogovoru, ponavljali istu priču: brigadir im je naredio da se predaju, jer nijesu imali važne vojne funkcije niti su kome dužni krv. Još su rekli, da jedino Miraš Bigović nije poslušao brigadira, jer se bojao da komunistički sud neće imati milosti prema njemu, zbog izdaje partizanskog pokreta i mučkog ubistva jednog partizana iz Boke Kotorske. Pukovnik Milatović se na pomen Bigovića zagonetno osmjehnuo, i pitao ih je kakav je Bigovićev odnos sa Krstom Zrnovićem. Krsto mu ne vjeruje, pogotovo otkad je Ilija Gardašević, koji se ponekad srijetao s nama, kazao da se došaptava s Krstom Lancetom, Udbinim doušnikom iz Trešnjeva, rekao je isljedniku sitni odmetnik koji je hramao na desnu nogu.

Pukovnik Milatović je na prvom sastanku poslije dolaska novog ministra u Crnu Goru, izvijestio generala Kapu o obavještajnoj mreži koju je stvorio za Zrnovićevo hvatanje. General nije poznavao mnoge udbaše i njihove saradnike, jer je krajem četdreset prve, prije formiranja Prve proleterske brigade, otišao iz Crne Gore i više se nije vratio do kraja rata. Nakon što je pukovnik Milatović, na proširenom kolegijumu viših oficira Udbe u ministrovom kabinetu okončao analizu situacije na terenu poslije ubistva majora Dušana Vukovića i predaje Zrnovićevih pratilaca, major Daković je sačekao da izađu svi oficiri, prišao je generalu Kapi, i poluglasno mu rekao: Generale, imate li deset minuta za mene. General Kapa je klimnuo glavom, jer je majora Dakovića doveo sa sobom, iz Druge uprave beogradske Udbe, kao čovjeka od povjerenja – koji je bio s njim u vrijeme hapšenja Draže Mihailovića, i u toku rata se bavio obavještajnim radom na okupiranom Cetinju – da ga informiše o ljudskim odnosima unutar Udbe, karakterima i ambicijama oficira i agenata, i da ga upozori ukoliko mu neko radi iza leđa ili namjerno pravi opstrukciju.

– Druže generale, pukovnik Milatović vas je tačno informisao o obavještajnoj mreži koja je infiltrirana oko Zrnovića, ali je prećutao ulogu Tripka Dragišića, ključnog čovjeka u pripremi ovog plana. Dragišić je sin crnogorskog emigranta, rođen je, kao i Vi u Italiji, pridružio se komunističkom pokretu u Zagrebu, i pošto je uoči rata provaljena njihova organizacija, Stevo Krajačić i Rade Končar, poslali su ga na Cetinje, i on je u toku okupacije bio Zrnovićev tumač i jedna vrsta sekretara. Tripkov otac, Dunjaš Dragišić, bio je prijatelj i kum Krsta Zrnovića, pa vođa nacionalista nije od njegovog sina krio povjerljive podatke. I što će se za nas sada pokazati jednako važnim, on se u ratno vrijeme bio zbližio s Roksandom, Krstovom kćerkom, koja se brinula o ocu. Roksanda je ocu, između ostalog spremala hranu, jer se stari komita bojao da će ga četnička organizacija otrovati, kao što su to učinili Milutinu Vučiniću, bivšem predsjedniku emigrantske Vlade, i brigadiru Marku Vučerakoviću, koji ga je prihvatio u Belgiji, poslije povratka iz Južne Amerike. Roksandi je posebno svidjela Dragišićeva nenametljivost, kao i poznavanje francuskog jezika, jer poslije povratka iz emigracije ona nije imala prilike razgovorati na ovom jeziku. Pukovnik Milatović se oštroumno sjetio da bi mogao ponovo aktivirati Dragišića, koji sad radi kao lektor u Pobjedi, i organizovao mu je, u Trnjinama, sastanak s Roksandom. Ovo je bio pun pogodak, jer, Dragišić je lukavo manipulisao njenim strahom, brigom za oca i ljubavnika, ne pominjući njenu ljubavnu vezu s Bigovićem. Moram ti još kazati da je Dragišić veoma pronicljiv i politički obrazovan. U dosijeu o Zrnoviću, obrati pažnju na dojave koje su potpisane šifrom GRAMŠI. Zato sam mu rekao da napravi jednu cjelovitu analizu Slučaja Zrnović, koja će biti dostupna samo nama dvojici.

– Kad očekuješ da bi analiza mogla biti gotova?

– Za dan-dva. Na njoj radi već tri nedjelje.

– U redu, kad bude gotovo donesi mi to, i dovedi tog Dragišića da ga upoznam.

PSIHOLOŠKI PORTRET, POLITIČKI POGLEDI K.Z.

Okruženje, jataci, rasplet

Krsto Zrnović nikad nije potvrdio, ali ni opovrgao legendu da je vjedit, onaj koji je rođen u majčinoj košuljici: što ga puška ne može ubiti, niti posjeći sablja. No, pouzdano se može utvrditi da mu je ova priča godila. Poslije ilegalnog dolaska iz Gaete, u julu 1919., Zrnović je pokušao, s većom grupom oficira da – poslije propasti Božićnog ustanka – digne novu pobunu, ali su bili prokazani od nekih neopreznih i kolebljivih pristalica, i žandari i kontrakomiti (lokalni dobrovoljci i lovci na ucijenjene komitske glave) u Crmnici su im pripremili zasjede i razbili ih u nekoliko manjih grupa. Zrnović se uspio probiti prema Katunskoj nahiji, ali je lakše ranjen u rame. Jednom rođaku je naredio da mu na ranu stavi melem od hajdučke trave i breze, i da nikome ne smije reći da ga je metak pogodio. Takođe, on nije potvrđivao ni negirao priče da je u dosluhu sa zduvačima, bićima čiji se duh vije u noćnim vjetrovima, iako je često znao skočiti iz sna i narediti pokret vojnicima. Nekad se budio zakrvavljenih bionjača, s masnicama po vratu i rukama, ali ga niko nije smio pitati, je li vodio bitke i sa zduvačima koji su rođeni u opakoj crvenoj košulji. U nekim slučajevima, kad bi skočio iz sna, njegovi vojnici nijesu bili sigurni je li mu se pomutio razum. Noć prije nego što će svojoj pratnji narediti da se preda komunističkoj vlasti, rekao je: “ Ja poznajem Tita. On ima crvenu kosu i plave oči”.

Zrnović je u Božićnom ustanku bio nemilosrdan u borbi s vojnicima-izvanjcima, iz Srbije, Bosne i Like, ali nedovoljno agresivan, katkad vidljivo popustljiv, u odnosu prema domaćoj bjelaškoj omladini i kasnijim kontrakomitima. Krajem ljeta 1919. jedna četa kontrakomita opkolila je Zrnovićevu kuću u Jami Vojvodini. Izvela je u dvorište njegovu majku, ženu i maloljetnu djecu, i onda su bacili glamnicu na slameni krov. Zrnovićev ovčarski pas je skočio na palikuću, i ovaj ga je ubio metkom u glavu. Kontrakomita je podignuo mrtvo pseće tijelo i bacio ga u vatru. Cijelu scenu su, iz šumarka iznad kuće posmatrali Zrnović i njegove “ustaše”, i kad je mrtvo tijelo psa nestalo u vatri, Dušan Vuković, okrenuo je cijev puške prema Božu Markoviću, vođi kontrakomita. Zrnović ga je zaustavio: “Nemoj, dok ne krenu na đecu”. Nakon što je vatrena stihija progutala sve što se nalazilo između četiri suhozida, kažnjenička četa je krenula prema Bati, ostavivši žene i djecu ispred zgarišta, Zrnović je naredio komitima pokret, u suprotnom smjeru, prema Lipi Cuckoj. Komiti su ćutke, s čuđenjem, gledali Zrnovića, koji je ijetkim tonom rekao: “Nećemo ih ubiti zbog dvije grede i dva maca slame”.

Karakter brigadira Zrnovića je neobičan spoj idealizma, oportunizma i vojničke gordosti. Nefleksibilnost u odnosu na oficire viših činova i prezir prema udvorištu uticali su na njegovo sporo napredovanje u vojnoj hijerarhiji. Zaobilazila su ga vanredna unapređenja, koja je kralj Nikola potpisivao na prijedlog štaba Vrhovne komande, čak i nakon što su njegovi izviđaći razbili Austijance na Romaniji, i došli do Kozje ćuprije, nadomak Sarajeva, kad je divizijar Janko Vukotić, komandant Sandžačke vojske, u oduševljenju uskliknuo, “evo ga novi Novak s Romanije”. Gordost i vojnički smisao za humor stavili su pečat na njegovu političku karijeru, prije nego što je i počela: uoči izbora za predsjednika Cuca 1938., jedan ugledni Zaljućanin mu je kazao: “Svi će iz Zaljuti glasati za tebe”. Brigadir ga je posprdno pogledao: “ Baš me stalo za koga će glasati zaljutske višarice”. Grubost njegove vojničke pojave, i s druge strane neobična trpeljivost i taktičko laviranje u ovom ratu, između fašista, četnika i partizana, naizgled su konfuzni, dok ih drugi razumiju kao protivrječnu mješavinu političke naivnosti i taktičke lukavosti, ali, ustvari ove očigledne kontradiktornosti izviru iz njegovog starinskog vojničkog karaktera, i beznađa političke ideologije crnogorskog nacionalizma.

Zrnović je cijelo vrijeme javno istrajavao na ideji ponovne uspostave crnogorske države, koja je istorijski poražena prije tri decenije. Uz to, crnogorski nacionalizam je nepopularan kod mladih generacija i bez pravog spoljnog pokrovitelja, ali Brigadir je od početka rata pripremao teren da se u novoj državnoj zajednici, za koju je vjerovao da će biti stvorena pod pokroviteljstvom Engleza, Crna Gora izbori za položaj ravnopravne republike. (Talijanske fašiste je smatrao taktičkim saveznicima, koji su više bili zainteresovani za hrvatsko i albansko pitanje). Njegova politička i vojna doktrina – “nije velji rat za male narode” – bila je u tome da se stvori politička i vojna struktura, koja će se poslije završetka rata zalagati da Crna Gora dobije što povoljniji položaj, i tako izbjegne novu 1918., kada su drugi odlučivali o crnogorskoj sudbini. Ipak, brigadir je fatalistički suverenista, koji vjeruje da je svaka Jugoslavija neodrživa, zbog toga što dva njena najbrojnija naroda, Srbi i Hrvati, imaju potpuno različiti povijesni razvoj i suprostavljene političke ideologije. On je pretpostavljao da će Njemačka i Italija izgubiti rat, i dugo je vjerovao da Englezi neće dozvoliti komunistima da zavladaju Jugoslavijom. Zato je Zrnovićev plan krajem 1941., u vrijeme formiranja Lovćenske brigade, bio da vojna organizacija separatista stvori ravnotežu u odnosu na crnogorske četnike, i da fingira sukob s partizanima, ali da ne dozvoli njihovo uništenje na teritoriji koju kontroliše, jer ih je kao federaliste i fanatične protivnike Karađorđevića, smatrao potencijalnim saveznicima u poslijeratnim prilikama. (On je jedino četnike doživljavao trajnim i najopasnijim protivnicima, zbog njihovog velikog političkog upliva u nekim krajevima Crne Gore: za fašiste je vjerovao da su ratni gubitnici, a za komuniste da nijesu sposobni dugoročno upravljati državom). Separatistički brigadir odustajao je od ove koncepcije tek poslije kapitulacije Italije, kada je njemački general Kajper, u dosluhu s četničkim majorom Lašićem, tražio njegovu smjenu s mjesta komandanta Lovćenske brigade i pokušao mu zabraniti izlazak iz Cetinja.

Ovdašnji plemenski mentalitet, borbe između pristalica dvije retrogradne dinastije, te nepravda koju je zvanična Srbija i njeni versajski saveznici napravila prema crnogorskom narodu, doprinijeli su, između ostalog, stvaranju mita o Krstu Zrnoviću. On je odluke Podgoričke skupštine, kada je Crna Gora ostavljena na cjedilu od svojih ratnih saveznika, smatrao revolucionarnim i okupatorskim, i samim tim je mislio da ima pravo udružiti se i sa crnim đavolom. Zrnovićev makijavelizam bio je politički neučinkovit, jer je izvirao iz idealističke naivnosti, pa i iz mističkog fanatizma u neuništivost crnogorske državne ideje. No, tlapnje o nepravedno izgubljenom kraljevstvu, i sebi kao posljednjem vojniku tog kraljevstva, Zrnoviću daju snagu i danas, iako je u bezizlaznom položaju, star i usamljen, da izdrži do kraja.

Zrnović je cijelog života bio opsjednut prirodom i životinjskim svijetom, u kojemu je sve skopčano s borbom za opstanak. Zato se poslije povratka iz emigracije bavio seljačkim poslovima, iako je, od ušteđevine, koju je donio iz Argentine, bio kupio kuću u Nikšiću. On vjeruje da je ljudska priroda antropomorfna, to jest da svaki čovjek ima neku vrstu životinjske ćudi: lisičju, zečju, praseću, vučju, konjsku, magareću, mišju… Brigadir je kao petogodišnjak, iznad kuće, istu noć nakon što su mu rođaci na nosilima odnijeli smrtno ranjenog oca u bolnicu na Cetinje – kojega je iz zasjede, na kućnom pragu, pogodio u prsa neki Banjanin, plaćenik vojvode Steva Vukotića – vidio je ispred sebe vuka. Dječak je od straha viknuo: “Gŭbo, gŭbo”. Vuk je stojao nepomično, pustio tanki žalostivi glas, i repa savijenog između zadnjih noga polako se udaljio. Mali Krsto cijelu noć nije mogao zaspati: slušao je zavijanje vukova, kako se dozivaju s nekoliko strana. Sjutradan je s Cetinja došao perjanik koji je javio familiji da je Zrno Nikolin, kapetan perjaničke garde, kojega je Gospodar bio toliko osobio da ga je izabrao ispred ostalih junaka, da mu na Badnje veče, prilaže sveto drvo u dvorskoj odžakliji, u toku noći preminuo i da će o trošku Dvora biti sahranjen pred Vlaškom crkvom, pored ostalih znamenitih junaka. Postoji još i priča Blaža Neškova, brigadirova pratioca, koji često ni sȃm nije siguran je li mu se nešto dogodilo ili je to negdje čuo, da je Zrnovićevu grupu, poslije povratka iz Gaete, u julu 1919., žandarmerija okružila trostrukim obručem: u tom času odnekuda pojavio se vuk, koji ih je, iz crmničkog polja, proveo između žandarskih i kontrakomitskih zasjeda, prema Katunskoj nahiji.

Zrnović u lovu nije gonio vukove, ali je proučavao kako se kriju, čekaju plijen, napadaju i izmiču potjeri. Vuk je lukavi borac, čekalica, napada u trenutku kad je protivnik najslabiji: izmoren, neoprezan ili se nalazi na terenu koji ne poznaje. Zrnović se sličnim lukavstvom poslužio u bici na Mojkovcu, gdje je vještim manevrima namamio Austrijance u nepristupačni strmi klanac, u kojemu je visina snijega bila visoka preko jedan metar. Onda su malobrojniji i slabije naoružani gorštaci, iz stalne defanzive prešli u kontranapade, sve dok se regularna austrijska vojska, pod punom opremom, nije u pometnji počela povlačiti pred Crnogorcima, koji su jurišali ispuštajući divljačke krike od kojih se ledila krv u žilama.

Zrnović je više od četrdeset godina pisao dnevnik, i u njegovoj sobi u hotelu “Evropa”, u kojemu je boravio od kraja četrdeset prve do početka čestrdeset četvrte godine, među ostalim spisima, u drvenom sanduku, nalazili su se njegovi opisi: proglašavanja crnogorskog kraljevstva 1910., kada je bio šef cetinjske policije, balkanskih ratova, bitaka na Glasincu i Mojkovcu, ljubomore Janka Vukotića na njegove vojničke podvige, tuče u mađarskom logoru Boldogasonu između pristalica i protivnika kralja Nikole, Božićnog ustanka, logora u Gaeti, puta u Argentinu, bordela u General Madriagi, kazina u ulici Majo u Buenos Airesu, Parižanke Filipeti, u čijem je stanu poslije povratka iz Argentine ostao puna četiri mjeseca, naprasne smrti pobratima Marka Vučerakovića… Na dan smrti brigadira Vučerakovića, Zrnović je zapisao: “ Život nije samo dat nego je i zadat. Sudbina se često gorko naruga s najčasnijim i najhrabrijim među nama. Marko je umro u postelju, daleko od Crne Gore “.

Zrnović vjeruje da su državne ideje neuništive i da će se Crna Gora u jednom trenutku obnoviti. U dnevniku od 24 decembra dvadeset pete godine, na katolički Badnjak, na svom imanju u General Madriagi, zapisao je: ”Za crnogorskog patriotu nema prešnijega posla do toga da stalno radi i misli na obnovu svoje države, i da nikad ne izgubi vjeru u njeno vaspostavljanje. Crnu Goru niko ne može uništiti. Od pada Crnojevića do vremena dolaska vladike Danila kad je vladika Danilo iz turskog ropstva počeo pridizati narod u svojoj volji i slobodi, prošlo je više od dvjesta godina, i danas kad se sve okrenulo protiv Crne Gore, mi koji zastupamo njena prava ne smijemo posustati u pronošenju pamćenja na njeno istorijsko trajanje i nepravdu koja joj je učinjena od njenih saveznika. Ukoliko nas ophrva malodušje zalud smo živjeli. Kao da se nijesmo rađali”.

Brigadir je po povratku iz Belgije u Jamu Vojvodinu, sa sobom doveo jednog terijera. Seljaci su podozrivo i s podsmijehom gledali malog psa, pitajući se je li to njegov gazda oponaša navike svjetske gospode, za koje su čuli da u kućama, zajedno s familijom, drži male pse koji liče na mačke. No uskoro su se uozbiljili pošto je pseto, čija glava nije veća od stisnute šake, nasrnulo na ovčara šarplaninske rase, od kojih i vukovi zaziru. Zrnović se glasno nasmijao kad je vidio da je veliki ovčar podvio rep, i ispričao seljacima kako je dao sto franaka za štene terijera čiji je otac, u jednoj borbi pasa u Liježu, natjerao na predaju strašnog sportskog psa izuzetne snage i brzine, nazvanog po Luidvigu Dobermanu, njemačkom uzgajivaču četvoronožaca. Štene je stiglo sa gazdom i njegovom familijom vozom do Marseja, a onda brodom do Dubrovnika, i potom taksijem preko Trebinja i Grahova u Grebca. Zrnović će, tipično vojničkim smislom za humor, štene, koje nije poraslo veće od dvije brigadirove pede, nazvati Džin. Zabavljalo ga je gledati Džina kako, vazda ljut i spreman za kavgu, razgoni ostale životinje, koje su ga se instiktvno klonile osjećajući da ovo malo čudovište nikad ne uzmiče, i bori se do posljednjeg daha.

Zrnović je sinove, Nikolu i Radovana, poslije dolaska u Belgiju, bio naumio vojnički vaspitati. Obojicu je upisao u omladinski atletski klub, a naredne godine ih je vodio na lokalnu streljanu, i podučavao ih pucanju iz malokalibarskog sportskog pištolja. Nikola i Radovan naslijedili su od djeda i oca vojnički gen: bili su hitri i snalažljivi, premda potpuno različitih temperamenata. Stariji sin uvijek je tjerao po svome, čak i stvarima u kojima je potpuno neiskusan. S druge strane, mlađi Radovan upijao je svaku očevu riječ. Nikola je rođen 1916. u vrijeme Krstovog zatočeništva u Boldogasonu, a Radovan poslije očevog bjeksta u Italiju 1920. Radovan je prvi put vidio oca na željezničkoj stanici u Liježu, kad je imao deset godina. Tokom petodnevnog puta s babom, majkom, bratom i sestrom, preko Italije i Francuske, desetogodišnji dječak je zamišljao oca, svaki put na drugačiji način, ali kad ga je ugledao na željezničkoj stanici u Liježu, bio je isti kao na jedinoj fotografiji koju je bio sačuvao njegov stric, Boško Zrnov, brigadirov mlađi brat. Samo je umjesto uniforme nosio elegantno građansko odijelo s leptir mašnom. Brigadir se sa ženom, majkom, kćerkama i starijim sinom samo rukovao, kao da su se juče rastali. Pred smeđokosim bjeloputim dječakom malo je zastao i pomilovao ga po glavi: “ Ko bi se nadao da ćeš tako brzo uzđipat, u pravu vilu momačku”. Dječak je likom i prirodom više ličio na ujčevinu – potomke serdara Šćepana Radojevića – nego na Zrnoviće: rastao je kao iz vode, za cijela četiri prsta će porasti viši od oca, ramena su mu bila široka, ali oči su ostale pitome, a obrazi i šake, premda snažne i spretne, nalikovale su djevojačkim.

Stariji sin Nikola, sve do dolaska u Belgiju, nosio je mutnu sliku čovjeka, za kojega mu je majka rekla: “Ovo je tvoj otac”. Mnogo se jasnije sjećao sljedećeg dana nakon iznenadnog očevog pojavljivanja, i grčevitog majkinog stiska dok je očima trogodišnjaka gledao slameni krov njihove porodične kuće kako nestaje u plamenu. Ostali su tako nepomični cijeli dan buljeći u puste zidine, dok predveče nije došla Stana Kićunova, njihova rodica, i iz travese izvukla bocu mlijeka, grudu sira i krompir. Familija se potom uselila u jednu pojatu na Bojanje brdo, i brigadirova žena Marija sjekla je i nosila drva, kopala zemlju, kosila travu i brala list, žnjela viš, za stoku, a koprivu, štir, lobodu i žućenicu, za familiju. Na jesen su rođaci donijeli grede za kućni krov, i ponovo ga pokrili slamom. Tek je četvrte godine iz Argentine stiglo sto dolara familiji, iako je Pajo Bogdanov, koji se bio vratio iz Buenos Airesa, pričao kako se brigadir dobro snašao, i da je u ortakluku s nekim Talijanom stvorio veliku farmu krava. Pero Kosović, šef žandarmerijske stanice na Bati, rekao je u kafani da se Krsto oženio s nekom bogatom Francuskinjom, i kako zajedno s njom obilazi kazina u kojima gubi velike pare. Kadgod je čula nešto o mužu Marija je pobijelila u licu, ali je ćutala. U malom Nikoli se stvarao bijes prema ocu – jednako koliko i prema žandarima – kojemu su njegovi vojnici bili važniji od porodice. Maštao je o tome kako će kad odraste i bude poznat čovjek, kao i njegov otac, omogućiti majci pristojan život, i barem joj se malo odužiti za patnje i muke koje je podnosila.

Brigadir je mislio da mu je stariji sin prijeke naravi na djeda Zrna, koji je pred cetinjskom pjacom ponizio vojvodu Steva Vukotića, brata knjeginje Milene, iako je znao da će ga to glave koštati, jer Stevov otac, vojvoda Petar, koji je poslije svog zeta knjaza Nikole bio najmoćniji čovjek u zemlji, nikome nije praštao uvrede. Nikola je u Liježu umalo bio izbačen iz tehničke škole, jer je na mrtvo ime prebio jednog učenika, koji se rugao njegovom izgovoru francuskog jezika. Stariji sin je, poslije povratka iz Belgije, demonstrativno otišao iz kuće, i dva mjeseca skitao je po Albaniji. Natrag, u Jamu Vojvodinu, vratio se izgladnio i iscrpljen, ali je tri nedjelje spavao kod rođaka Đura Drakova, dok majka Marija nije izmolila muža da oprosti nepokornom sinu, kojemu je bio nadjenuo ime “Veruša manita”, po jednoj ludoj ženi iz Lipe.

Nikola je s prezirom gledao i na očeve političke istomišljenike, teatralne starce, zagledane u prošlost, koji su potpuno izgubljeni u sadašnjem vremenu. Zadojio se komunizmom i zbog toga što je ova ideologija predstavljala sve ono što je suprotno svjetonazoru crnogorskih nacionalista: prezirao je vjersku zatucanost, plemensku umišljenost, parazitizam malih operetnih dvorova, prostakluk i pohlepu nove seljačke buržoazije i nadmeniih oficira. Nikola je brigadirovu popustljivost prema partizanima smatrao njegovom lukavošću: da ih pokušava iskoristiti u borbi protiv četnika, iako je jedne i druge podjednako mrzio. On je vjerovao da bi nacionalisti, i kad bi mogli birati, dragovoljno pristali da Crna Gora zauvijek postane prćija kraljice Jelene. Na sastanku crnogorskih komandanata s drugom Titom, u Bosni 1943., na pitanje vrhovnog komandanta može li se pridobiti Krsto Zrnović, svi prisutni su ćutali gledajući u Nikolu. “Ne računajte na njega. On je stari saradnik Ovre”, rekao je komandant partizanskog Lovćenskog odreda. Drug Tito ga je iznenađeno pogledao: “Može biti. Ali, imajte na umu da saradnju sa stranim tajnim policijama prišivaju svim političkim emigrantima”.

Tvrdnja Nikole Zrnovića je njegov otac sarađuje s talijanskim vojnim i policijskim strukturama još od priprema za Božićni ustanak, u suštini je tačna i lako provjerljiva. Talijanska Vlada je oružjem i novcem podupirala pobunu crnogorskih indipendista, više zbog pritiska na Vladu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, da prizna aneksiju Istre, Rijeke i Zadra s otocima, nego što je bila zainteresovana da Crna Gora povrati nezavisnost. Vlada u Rimu je finansirala crnogorsku emigrantsku vojsku i Vladu, u Italiji, i takođe je opskrbljivala gerilce koji su iz Brindizija preko albanske luke San Đovani di Medova, ubacivani u Crnu Goru. Krsto Zrnović je više puta, iz kase Ministarstva unutrašnjih poslova i Ministarstva vojnog, dobijao veće količine novca koji su bili namijenjeni pobunjenicima u Crnoj Gori. Ali, poslije potpisivanja Rapalskog ugovora, koji u jednoj tajnoj klauzuli tajnog propisuje i protjerivanje crnogorskih emigrananta iz Italije, Zrnović i njegovi saborci shvatili su da du moneta za potkusurivanje između Rima i Beograda. No, Zrnović nije bio saradnik Ovre prije 1941., jer je iz Italije za Argentinu otišao 1921., a Organizzazione di Vigilanza dell’ Antifascismo (Organizacija za praćenje i borbu protiv antifašizma), osnovana je 1927., poslije atentanta na Musolinija, u okviru fašističkog Legge di difesa dello Stato( Zakona za zaštitu države). Zrnović s Ovrom, tačnije s pukovnikom Masimom Madernijem, stupa u kontakt ujesen četrdeset prve. Pukovnik Maderni, za razliku od guvernera Birolija – koji je sa srpskom vojskom ratovao na Solunskom frontu – držao je stranu crnogorskim nacionalistima. Ovaj potomak starog osiromašenog plemstva koje je porijeklom iz Modene, slao je izvještaje svojim nadređenim u Rimu o guvernerovoj prisnosti s anglofilima, četničkim pukovnicima Bajom Stanišićem i Jakovom Jovovićem, a brigadira Zrnovića indirektno je upozoravao na intrige Blaža Đukanovića, glavnog četničkog komandanta, o tome da su zelenaši napravili tajni pakt s komunistima. Grof Ćano je sredinom jula smijenio Pircija Birolija, i na njegovo mjesto postavio je Kurija Barbazetija, armijskog generala, koji je drugi dan pošto je primio dužnost, na preporuku pukovnika Madernija, pozvao na razgovor brigadira Zrnovića i njegove savjetnike, Petra Plamenca i Novicu Radovića. Novi guverner im je, bez okolišenja kazao, da je politika njegovog prethodniika bila pogrešna, i da će odmah narediti da se razoružaju četničke jedinice u Crnoj Gori.

Mladi Radovan Zrnović komunističkom idejom se zanio u nikšićkoj gimnaziji čitajući knjige Marksa, Lenjina i Staljina, i polemičke tekstove Milovana Đilasa, Jovana Popovića i Radovana Zogovića. Pošto je pročitao sve knjige koje je uzeo iz biblioteke njegovog susjeda Vukašina Perovića, saradnika opozicionog lista “Zeta”, upisao se u gradsku čitaonicu. Radovan, za razliku od starijeg brata, nije mislio da je njihov otac klasni neprijatelj socijalista. Ubjeđivao je Nikolu kako je on seljak, i da jednako voli motiku i kosu koliko i vojnički egzicir, u što se sȃm sto puta uvjerio, i da je bio blag i susretljiv prema sirotinji, djeci i starijim ljudima. Radovan je još rekao bratu da se otac cijeloga života borio na gubitničkoj strani, beskompromisno braneći svoje osjećanje pravde i časti: “Sigurno bi bio komunista da je rođen četrdeset godina kasnije”. Nikola mu je podsmješljivo odgovorio: “ Ti si u zabludi. On misli da je bogomdan, i njegova borba za Crnu Goru je zbog povrijeđene vojničke sujete a ne radi pravde. Ogorčen je na srpske vlasti jer nijesu priznale njegove zasluge na Mojkovcu i drugim ratištima, a ne zbog samog osjećanja pravednosti”.

U štabu Lovćenske brigade na Cetinju niko nije pominjao Zrnovićeve sinove, čak ni kad su Talijani i četnici pravili pritisak na brigadira da im se pridruži u pohodu protiv partizana u Bosni. Ćutnja Zrnovićevih savjetnika i štabskih oficira nastavila se i poslije optužbi četničkih propagandista da su separatisti, zbog brigadirovih sinova, koji se nalaze u proleterskim jedinicama, tajni komunistički saveznici. (Jakov Jovović, vođa bjelopavlićkih četnika, rekao je: “Separatisti su komunisti obučeni u zeleno”). Jer, na svaki pomen starijeg sina Nikole, brigadirovo grubo lice postajalo je još odbojnije, ali kadgod bi čuo Radovanovo ime, bio je zamišljen i napet. Njegove crne slutnje brzo su se obistinile. Iza četničkih jedinica koje su se, poslije bitke na Neretvi, u neredu povukle u Crnu Goru, stigla je vijest, da je u toj bici teško ranjen Radovan Zrnović, komesar čete, koji je izvršio samoubistvo da bi drugovima, koji su već imali previše ranjenika, olakšao izvlačenje iz neprijateljskog obruča.

Profesoru Milanu Rakočeviću, brigadirovom savjetniku za informisanje, učinilo se da je komandanta Lovćenske brigade udarila kap kad je čuo da je Radovan poginuo. Ispalo mu je iz ruku pismo majora Koste Radovića, u kojemu mu Komandant Banjsko-vučedoljskog bataljona izjavljuje saučešće za Radovanom. Zrnović je požutio u licu, a usne su mu postale plavkaste: dočekao se šakama na sto da ne bi pao licem na veliku tamnu mermernu ploču. Kad je došao do daha naredio je svom šoferu da ga odveze u hotel “Evropa”. Tri dana nije izlazio iz hotelske sobe, i ništa nije jeo i pio. Četvrti dan je skočio iz kreveta kad mu je mladi ađutant, koji je dežurao u hodniku pred komandantovom sobom, kazao da je stigao u posjetu kapetan Vaso Marković, iz Prosenoga Dola. Brigadir je rekao ađutantu da vozač Markovića odveze u štab, u Bajovu ulicu, i da će on tamo doći za pola sata. Obrijao je trodnevnu bradu, obukao novu uniformu, koju je nosio samo na svečanim egzircirima i sastancima s talijanskim guvernerom. Jer, Zrnović je prije godinu i po kapetanu Markoviću izjavio saučešće za njegovim sinom Đorđijom, komandirom partizanske čete, koji je poginuo u bici kod Pljevalja. Prosedoljac je poslije sinovljeve sahrane, pred crkvom Svetoga Jovana na Lipi, pozvao svog komandanta iz Gaete u kuću, s još nekolicinom rođaka i kumova, da za Đorđijinu dušu popiju čašu rakije, a onda je uzeo gusle i zapjevao epsku pjesmu “Ženidba Maksima Crnojevića,”.

Poslije Radovanove smrti brigadir je oko sebe ogradio nevidljivi obruč: često bi nestao, da niko to od pratnje ne primijeti. Radovana više nije pominjao, pa je izgledalo da mu je protok vremena zacijelio duboku ranu. No, u pismu doktoru Stevu Dunjaševu, od drugog novembra četrdeset treće – kojega je poslije kapitulacije Italije poslao u Rimini, gdje je bio centar Intelidžen servisa za Dalmaciju i Crnu Goru, napisao je: “Sve sam nade polaga u Radovana. Bio je uredan za svaku rabotu. Zalud.” U avgustu četrdeset četvrte, u vrijeme pregovora sa Savom Čelebićem, bivšim komandirom crnogorske vojske i novim partizanskim generalom, oko toga da se separatisti, kao posebna jedinica, priključe partizanskoj vojsci, brigadir Zrnović se još jednom srio s Vasom Markovićem, u njegovoj kući u Prosenom Dolu. S Prosedoljcem se bolje razumio nego s drugima, iako u sat vremena ne bi zajedno progovorili po dvije tri riječi. Još više od Markovićeva ćutanja brigadir je volio njegov otegnuti promukli glas, iz kojega je, uz strune gusala, izvirala čudesna mješavina duboke patnje i prkosa. Zrnović ga je zamolio da mu otpjeva epsku pjesmu, “Smrt Nikca od Rovina”. Njemu je u prvoj mladosti, kao i većini kadeta oficirske škole na Cetinju, čuveni cucki harabmaša, koji nije davao mira nikšićkim i hercegovačkim Turcima, bio ratnički uzor. Od svih epskih pjesama o Nikcu ove večeri poželio je čuti onu o harambašinoj smrti, kad se Babić Jakšar, čuveni nikšićki zabit, lukavo privukao njegovom katunu, i bunovnog ga pozvao na megdan. Prema epskom pjesniku obojici megdandžija “jedanak su pukli džeferdari”, i Turci su zaplijenili Nikčevo stado, jer ostali stočari s katuna nijesu pritekli u pomoć mlađanim sinovima starog harambaše. Pošto je kapetan Marković završio pjesmu kletvom izdajnika “ tri brata ka tri ženetine/ od njih nikad ne ostalo traga”, Zrnović je zamišljeno rekao: “ Uz svako veliko junaštvo vezana je i jedna velika izdaja”. Pošto su večerali, i malo se zagrijali rakijom, domaćin je preložio da stolovače iznesu na terasu ispred kuće, jer noć je bila vedra, i pirkao je blagi istočnjak. Opet su ćutali i pili zagaračku lozu: dok se ispred seoske škole, koja je udaljena stotinak metara, ne začu pjesma skojevske omladine: “U dolini hučne Tare/ tamo ispod golih grana/ u samoći grob se skriva/ komesara Radovana”. Domaćin Vaso Krstov, iako je njegove oči već bila napala staračka mrena, vidje na ilindanskoj mjesečini kako se niz grubo izbrazdano brigadirovo lice sliva bezbojna tečnost.

Najmlađa brigadirova kćer Roksanda je, zbog očigledno neobičnih genetskih ukrštanja, više nalikovla ocu nego sestrama i majci. Bila je krupnija u ramenima i struku, i od svoje braće, visokih i vižljastih momaka. Da se kojim slučajem rodila kao muško moglo bi se reći da bi bila naočita, pljunuti otac, jer crte njenog okruglastog lica, ispod visokog i širokog čela, pravilno su raspoređene. Brigadir je nju, kao i Radovana, bio osobio od ostale djece: Roksandu najviše iz sažaljenja zbog njene neženstvenosti koja će, mislio je, odrediti joj sudbinu. Roksanda je poizdalje pratila svaki očev pokret gledajući da mu bude s ruke, priskoči kad treba nešto spremiti za jelo ili oprati robu. Brigadir joj je poslije formiranja Lovćenske brigade iznajmio jednu sobu u pansionu Milice Milačić, u ulici Novice Cerovića. Roksanda je svaki dan donosila ocu ručak u hotelu “Evropa”, koji se bojao da će zavjerenici Crne ruke, koji su imali upliv kod okupatora i civilnih vlasti, podmititi nekog kuvara, i otrovati ga. Roksanda je zajedno s ocem, početkom četrdeset četvrte, tajno napustila Cetinje. Dva dana prije noćnog bjekstva iz grada, Savo Milunović, trgovac i bankar, dojavio je Zrnoviću, da mu se Ljubo Vuksanović, predsjednik pročetničke Narodne uprave, dobro pripit pohvalio da će Njemci i četnici konačno doći glave zelenašima. Još je kazao, da general Kajtel i major Lašić, spremaju likvidaciju Zrnovića, jer su procijenili da će im praviti probleme u stvaranju dvočlane federacije Srbije i Crne Gore, po planu Milana Nedića.

Poslije oslobađenja Cetinja 13. novembra 1944., i stacioniranja komandi partizanskih jedinica u staroj prijestonici, brigadiru i njegovoj pratnji otvoren je relativno veliki teren za slobodno kretanje. Čuvali su ga seljaci koji su s njim ratovali u balkanskim ratovima, na Mojkovcu, i u Božićnom ustanku, ali pošto su Ozna i Knoj, od početka četrdeset šeste stezali obruč oko odmetnika, i vrbovali mnoge njegove jatake, Zrnović je mislio da se može osloniti samo na najbližu rodbinu. Roksandu, koja se bila vratila kod majke u Jamu Vojvodinu, odveo je u tajna skloništa, jame i zemunice, koje je on još u djetinjstvu pronašao. Takođe joj je pokazao skrovita mjesta u međama napuštenih kućišta, u kojima će, kad izvodi stoku na ispašu, ostaviti hranu, pribor za brijanje, gaz, zavoje, a da to ne primijete saradnici Ozne, koji su je svuda vrebali.

Roksanda se bliži tridesetoj godini, i ostala je jedina neudata od četiri brigadirove kćeri. Nekoliko mladića se osmjelilo da zaprosi muškobanjastu brigadirovu kćer, ali ona ih je odbila, jer je slutila je da je nesuđenim mladoženjama više bilo stalo do toga da se orode s familijom čuvenih grebačkih junaka nego što su ih osvojila njena ženska svojstva. Uostalom i Roksanda je gledala da njen budući muž bude pristali muškarac koji je dostojan familije Zrnovića. Doskora se bila pomirila da će biti “ostaliježnica”, kao mnoge Grebčanke iz boljih kuća, koje su birajući momke ostale, kako se to u Cucama kaže, “na upret”, da se brinu o starim roditeljima ili podižu djecu od braće. Miraš Bigović se pojavio iznenada u njenom životu. Ostale brigadirove pratioce, koji su ga slijedili i poslije propasti pregovora s partizanima, na Trnjinama, upoznala je u štabu Lovćenske brigade na Cetinju. Bila je znatiželjna da sazna ko je taj ljepuškasti, plavooki mladić, koji je bezobrazno pogledivao. Mitar Boškov, koji je bio bliskiji sa svojom sestrom od strica od njene rođene braće, primijetio je njenu zbunjenost kad pogleda neznanca, i prije nego što ga je ona pitala, ispričao joj je što zna o plavokosom ljepotanu.

Miraš Bigović je u partizanima jula četrdeset treće, s leđa ubio Anta Ušanovića, Bokelja, kojega je po naredbi komandira Novocucke čete trebao preko Katunske nahije dovesti do Zalaza, nadomak Boke Kotorske. Poslije ubistva predao se u talijanski garnizon na Čevu, i onda je otišao u komandu Lovćenske brigade, gdje je ponovio priču, koju je već ispričao Pijetru Grandiju, talijanskom poručniku, kako je u samoodbrani pucao u jednog komunistu. Poslije raspuštanja nacionalističke vojske na Trnjinama, Brigadir je nacionalistima predložio da se pojedinačno priključe partizanima. Od onih koji se nijesu htjeli pridružiti Narodnooslobodilačkoj vojsci izabrao je devetoricu pratilaca, bliskih rođaka i mladića iz familija s čijim je očevima bio u Božićnom ustanku. Miraš Bigović se požalio da njemu nema puta u partizansku vojsku, i Brigadir ga je nevoljno uzeo, ali je upozorio Mitra i Vasa, svoje sinovce, da Bigovića drže na oku. Grupa odmetnika se počela osipati u februaru četrdeset sedme: Brigadir je procijenio da će, pošto je s Cetinja, poslije ubistva ministra Vlahovića, krenula velika vojska prema Katunskoj nahiji, ukoliko ostanu zajedno lakše biti otkriveni, i da je to posljednja prilika njegovim pratiocima da se predaju vlastima. Zato im je naredio da se svakih sedam dana, po dvojica ili trojica, predaju pukovniku Milatoviću.

Noć uoči predaje Vukašina i Mašana Draškovića, posljednjih odmetnika iz brigadirove grupe, Ilija Gardašević ih je posjetio u zemunici na Veljem vrhu. U Gardaševića, koji se bio odmetnuo u šumu nakon što su mu rođaci ubili oca Pavla, komandira separatista na Čevu, dok je on bio zatočen, kao komunista, u talijanskom logoru u Albaniji, Brigadir je imao najveće povjerenje. Zrnović je znao da je Ilija, koji je poslije vijesti o očevoj smrti pobjegao iz Klosa, u šumu, zajedno sa sedamnaestogodišnjim bratom Pekom, natjerala osvetnička pomama, i da se on živ neće predati onima koji su naredili da ubiju Pavla Gardaševića. Ilija je rekao brigadiru da se došao pozdraviti s dvojicom odmetnika koji su ujutro bili naumili da se predaju na Čevu, ali je ustvari htio upozoriti Brigadira, da je njegov brat Peko, kojega je poslao da mu donese duvan iz Trešnjeva, vidio Mirka Bigovića, kako se domunđava s kafedžijom Krstom Lancetom, Udbinim doušnikom, sinom nekadašnjeg austrougarskog narednika, koji je prije balkanskih ratova iz Herceg Novog pobjegao u Crnu Goru, tobož iz političkih razloga, iako su ga tamošnje vlasti sumnjičile da je opljačkao poštu u Zelenici. “Stari, izdaće te Miraš Bigović”, rekao je Gardašević. Miraš je ćutao blijed u licu, pogledao je prema mašingeveru koji mu je bio nadomak ruke, ali se nije pomjerio s mjesta, jer su ga svi posmatrali podozrivo. “Pavle, vjerujem ti”, rekao je brigadir. Onda se okrenuo prema Bigoviću: “Tebe neću više da vidim”.

Brigadir je Miraša srio još jednom, u kućuštu iznad Plijevora, s Nikolom Zavišinim, svojim rođakom, koji je i s Bigovićem, po ženskoj liniji, u rodu. Brigadir ih je nečujno zaskočio, i kad se pojavio na vratima napuštene kuće obojica su mu krenuli u susret. “Ne prilazi”, viknuo je brigadir Bigoviću. Mladića je presjekao brigadirov čelični glas, i pokunjeno se vratio nekoliko koraka unazad. Zrnović je htio nešto kazati rođaku, ali predomislio se, okrenuo je leđa obojici i nestao iza vrata kućišta.

Zrnović je prozrio Bigovića, ali nije Roksandu. S njom se srijetao samo u prolazu, prema dogovorenim znacima, i da je imao prilike duže je posmatrati primijetio bi da je užurbanija nego ranije, da lako porumeni, i da joj je pogled postao plah. Nije mu padalo na kraj pameti da se ona zaljubila u prvog momka koji u njoj nije gledao samo komandantovu kćer nego i poželjnu ženu. Nikola Zavišin, lukavi rođak, član Narodnooslobodilačkog odbora, i jatak odmetnika, shvatio je da je plavokosi mladić zapeo Roksandi za oko. Udesio je da se, kao slučajno, odmetnik i brigadirova kćer sretnu u njegovoj kući. Roksandu, koju su svi – osim oca koji je zvao krštenim imenom – zvali Rose, opčinio je ljepuškasti mladić. Više se nije osvrtala na očeve savjete da se pazi od uhoda, tobožnih znatiželjnika, slučajnih prolaznika. Sad ne strijepi za život jednog već dvojice muškaraca, koje oružane zasjede Udbe i Knoja čekaju na nišanu.

Miraš se pred Roksandom pravi da je više zabrinut za brigadirov život nego zbog samog sebe: rekao joj je da primjećuje kako starac pobolijeva u zadnje vrijeme, da mu je lice ponekad žuto, pa misli da ga muči žuč, iako se on ne žali na bolest, a primijetio je i da mu je bešika oslabila. Još joj je rekao da je i Nikola Zavišin čuo od oficira Ozne, Šara Brajovića i Kosta Vrbice, da brigadira u slučaju predaje ne bi osudili na smrt, jer nemaju protiv njega dokaze da je naređivao ubistva civila ili zarobljenika. Još joj je rekao, da bi mu za olakšavajuću okolnost uzeli zasluge njegovih sinova, kao i to što nije dozvolio da se nacionalisti pridruže četnicima i Talijanima u Bosni protiv partizana. Roksandi – koja ranije nije imala ljubavnih iskustava – nije bila sumnjiva Miraševa drskost: to što je, u pola dana, zaskoči iznad kuće, ne vodeći računa hoće li ga primijetiti njena majka, ili još gore, neko od agenata vlasti. Ipak, jednom mu je plašljivo rekla da bi za nju, a i za njega, bilo gore da ih zajedno zatekne njen otac nego oficiri Udbe: “Našu vezu bi smatrao najgorom izdajom. Mogao bi nas oboje ubiti”. Miraš je razuvjerio da nema razloga za strah, jer i sama zna da se brigadir kreće samo noću, i to samo kad namjerava promijeniti sklonište ili je u potrazi za hranom, ali da se treba dobro paziti od Ilije Gardaševića, koji je nepredvidljiv.

Roksanda je bila potpuno izvan sebe kad je shvatila da je ostala u drugom stanju: zalud je ljubavnika upozoravala da je pazi, da rizikuje ne samo samo njen život, nego da bi na dušu nosio i sudbinu nesuđenog djeteta, koje bi cijelog života bilo obilježeno sramotom svojih roditelja. Miraš je tješio Roksandu da će na kraju biti sve dobro: “Prijatelji Nikole Zavišina rade na tome da se spasi brigadir, i da se mene oprosti ubistvo partizana”. Još joj je kazao da će se možda i njoj javiti neki prijatelj s planom da pomogne u spasavanju brigadirova i Miraševa života. Roksanda je bila previše uzbuđena da bi ga pitala otkud on to zna, a i sama je tražila slamku spasa za njih dvojicu. Prvo je nadala da je brat Nikola, koji je pukovnik Jugoslovenske armije i vojni komandant Beograda, tražio milost za svoga oca, ali je to odmah odbacila poznajući bratovu gordost i ozlojeđenost zbog očevog odnosa prema porodici i njegove kolaboracije s okupatorima. Onda se sjetila da bi im mogao pomoći Savo Čelebić, stari Zrnovićev drug iz Gaete, koga je Tito proizveo u petog po redu generala Jugoslovenske armije, i na kraju je pomisila da su možda Englezi – koji su na inicijativu doktora Steva Popovića, njihovog konfidenta u Riminiju, i sina Petra Plamenca, Džona, profesora filozofije na Oksfordu, u ljeto prošle godine bili poslali podmornicu kod plaže Jaz u blizini Budve da evakuiše Brigadira i njegovu pratnju – intervenisali kod jugoslovenskih vlasti da ga pomiluju.

Tripko Dragišić se, krajem decembra četrdeset šeste, preko Nikole Zavišina, povezao s brigadirovom kćerkom. Sastanak Roksande i bivšeg arhiviste i tumača u štabu Lovćenske brigade, dogovoren je u Trnjinama, u kući Milana Spahića, člana Narodnooslobodilačkog odbora za Male Cuce. Sreli su se u ranu zoru, kad je pažnja seljaka i namjernika još slaba. Dragišić je uplašenoj djevojci kazao da su ga poslali Zrnovićevi prijatelji iz vlasti, i da novi ministar unutrašnjih poslova, koji je rođen u Gaeti, Brigadiru garantuje život i pošteno suđenje. Malo je zastao da vidi kako su njegove riječi ostavile utisak na djevojku, i onda nastavio, istim tonom, da Udba traži od nje da im pomogne i tako ocu spasi glavu. Kad je vidio da ga djevojka posmatra s povjerenjem, podigao je glas: “ Ne samo njegov nego i druge živote. Ponavljam ti, i druge živote”. Djevojka je pocrvenjela u licu gledajući ga smeteno. Tripko se blago osmjehnuo, i rekao joj je da mu sad ne mora ništa odgovoriti, pa joj predlaže da se ponovo sretnu za nedjelju dana, u isto vrijeme i na istom mjestu.

Roksanda je na sljedećem sastanku bila opuštenija. Ispričala je Tripku Dragišiću da se majci Mariji povjerila kako je ostala u drugom stanju s Mirašem Bigovićem, a onda joj je predočila i ponudu koju joj je Udba poslala preko jednog očevog prijatelja, bivšeg tumača iz štaba Lovćenske brigade. Dugo je odgađala razgovor s majkom, jer se plašila da će Marija, bez obzira što je godinama trpjela muževljevu bahatost, ukoriti kćer što ocu radi iza leđa. Ali, majkina reakcija je začuđujuće bila smirena: umjesto ljutnje pokazala je zabrinutost. Rekla je kćeri da je već nekoliko mjeseci primijetila njenu vezu s Mirašem, i da je ona bila naumila da s njom popriča o tome, jer treba nešto hitno preduzeti, prije nego što se sazna da je Roksanda trudna. “Svi trpimo u sadašnjoj situaciji, a najviše Nikola, koji bi sigurno da mu se otac predao vlastima već dobio čin generala i orden narodnog heroja”. Predveče je Roksanda otišla u očevu zemunicu, i oprezno ga pokušala nagovarati da se preda. On je posmatrao sumnjičavo i ljutito: “Je li te neko poslao da me ubjeđuješ?” Roksanda se pravdala da nikome nije rekla da će ga potražiti, i da je dobro pazila prate li je Udbini agenti. Još mu je htjela kazati da se brat Nikola nije majci javio nekoliko mjeseci, ali brigadir je prekinuo u pola rečenice. Grubo joj je rekao da ništa ne vjeruje komunistima, jer je u njihovom vođstvu “bjelaška struja”, čiji je ideolog Jovan Ćetković, jedan od vođa Podgoričke skupštine, pobijedila frakciju starih federalista koju se predvodili doktor Niko Miljanić, predsjednik CASNO-a i general Savo Čelebić. “Bjelaški sinovi, zajedno s Nikolom i sinom Mila Kape, svezanog bi me, s čaktarom oko vrata, i vodali cetinjskim ulicama”, rekao joj je otac. Sjutradan je Miraš sačekao u šumarku iznad kuće, dok je vodila krave na pojilo: zabrinuto je ispitivao detalje o razgovorima s Dragišićem i ocem, i pošto mu je Roksanda ponovila brigadirov tvrdokorni stav da neće živ u ruke komunističkoj vlasti, on je potišteno kazao da nema drugog izlaza nego da se, zbog nje i njihovog nerođenog djeteta, on sȃm preda vlastima, iako će ga vojni sud po kratkom postupku strijeljati. Roksanda je briznula u plač, ne sluteći da joj je ljubavnik, još prije pola godine, u ljeto četrdeset šeste, pregovarao sa Savom Brkovićem, bivšim ministrom unutrašnjih poslova, i njegovim zamjenikom, pukovnikom Veljkom Milatovićem, šefom Ozne, o saradnji u likvidaciji ili zarobljavanju brigadira Zrnovića.

Izbezumljena Roksanda je, noć uočio odlaska u Trnjine, na novi razgovor s Tripkom Dragišićem, pronašla Miraša na šufitu rođakove pojate u Plijevoru, i rekla mu: “Postoji li način da se izvučete? Imaš li neku ideju?”. Miraš je upravo to cijelo vrijeme čekao, i oprezno joj predložio: „On će raspustit pratnju i ostaće sȃm. Jedino ima povjerenje u tebe i Iliju Gardaševića. Ova zima ga je iscrpila. Često ga uhvati starački san. Iskoristi neki momenat kad zaspi, i onesposobi mu mašinku i bombe. Ja ću ti pokazati kako se to radi. Ovo je jedini način da nas obojicu spasiš. Njega će osuditi na nekolike godine zatvora, ali će spasiti život, a mi ćemo se vjenčati. Naravno, ukoliko ovaj prijedlog prihvati rukovodstvo Udbe“.

X X X

Krsto Zrnović nije samoubica. Brigadir pripada onoj vrsti koja se nikad ne predaje, niti gubi nadu. Par dana prije nego što je naredio svojim pratiocima da se predaju vlastima, rekao je da, ipak, nije sve izgubljeno, i da će se neminovno Jugoslavija sukobiti sa Sovjetskim Savezom. Jer, Rusija je imperija koja poštuje samo imperije, dok je Jugoslavija za nju “gubernijsko pitanje”. Posljednjih mjeseci brigadirovi pratioci, na momente, nijesu bili sigurni šali li se on s njima, ili ga napušta zdrav razum. Vukašinu Draškoviću, koji je u dugim satima dokonosti, pravio gusle, čaše, kašike, od javorovog i orahovog drveta, rekao je da će ga poslije rata predložiti za ministra industrije. Onemoćali Brigadir će se do posljednjeg časa nadati da ga, od sramote i zlih očiju, još čuva bijela košuljica u kojoj je rođen, i biće mu lakše suočiti se sa smrću nego s poniženjem.

GRAMŠI

General Kapa je vrteći glavom odložio balu papira povezanu crvenom svilenom vrpcom. Analiza Slučaja Zrnović, saradnika pod kodnim imenom GRAMŠI, kod ministra Kape izazvala je protivrječna osjećanja. On je od majora tražio da mu njegov agent prezentira operativne podatke o oficirima i saradnicima tajne službe, koji su hronološki poređani, psihofizičko stanje starog brigadira, moralni i socijalni profil njegovih rođaka i glavnih jataka, a dobio je literarno-publicistički uradak, koji je jezički i formalno sličniji predlošku za romansiranu biografiju Krsta Zrnovića, nego uobičajenim obavještajno-operativnim analizama oficira i saradnika tajne službe, koji obiluju nužnim ponavljanjima i ideološkim frazama. Agent GRAMŠI u maniru klasičnih pisaca o svojim aktivnostima u vrbovanju Zrnovićeve kćerke, piše u trećem licu, s izvjesnom ironijom, kao o bivšem arhivisti i tumaču u štabu Lovćenske brigade. U nekim djelovima tekst je previše detaljan, sa otrcanim stilskim figurama, tipičnim za literate početnike. On u maniru sveznajućeg pripovjedača, ne navodi svoje izvore. Takođe, pada u oči da se, mimo običaja Udbinih konfidenata, koji su u svakoj rečenici nagovještavali ideološku pravovjernost, pokušava dojmiti politički neutralnim: na momente se mogu prozreti i njegove simpatije prema brigadiru Zrnoviću. Agent Dragišić se osmjelio da interpretira razgovor maršala Tita i Nikole Zrnovića, koji je saznao iz druge ruke. General Kapa je u trenutku posumnjao da je onaj unjkavi tip, s kojim je razgovarao gotovo sat vremena, stvarni autor ove slojevite analize. Kad je malo promislio bio je gotovo siguran da je major Daković koautor ovoga teksta, pisanog na crnogorskoj varijanti srpskohrvatskog jezika. Jer vokabular agenta pod kodnim imenom GRAMŠI – čije je lice toliko obično da ga je tako iskusni obavještajac i pokeraš, kao što je general Kapa, sjutradan gotovo zaboravio – neobični je hibrid talijanizama, purgerskog slenga, ekavice s južnosrbijanskim akcentima i starocrnogorskih lokalizma. Dok je slagao papire, general Kapa je, ipak, nevoljno priznao da je iz analize koju je potpisao neugledni agent Dragišić, više saznao o Zrnovićevoj porodičnoj drami i njegovom političko-psihološkom profilu, nego iz svih dotadašnjih razgovora sa šefovima Udbe, bivšim brigadirovim ratnim drugovima, pokajnicima, dostrukim špijunima i zarobljenim komitima.

General Kapa je odlučio da sjutradan – poslije povratka iz potjere – naredi majoru Dakoviću da mu još jednom dovede tog neobičnog agenta, koji je kao i on, sin bivšeg političkog emigranta. Mučila ga je ista sumnja kao i pukovnika Milatovića: je li Dragišić cijelo vrijeme rata bio dupljak, lažni komunista, koji je u mladosti bio vrbovan od Ovre, ili je komunističkom pokretu pristupio sticajem okolnosti, zbog uticaja njegovog očuha Istrijana. General Kapa je već prošao veliku školu u beogradskoj Udbi, gdje se saslušavao patološke tipove iz eskadrona zloglasnog Dragog Jovanovića, koji je progonio i mučio predratne komuniste, do isto takvih sadističkih Udbinih egzekutora, poput Laja Labudovića, koji je strijeljao uniformisane vozače tramvaja, pravdajući se svojim šefovima da je mislio kako su u pitanju članovi Ljotićevog Srpskog dobrovoljačkog korpusa. General Kapa je posebno volio proučavati komplikovanu psihologiju doušnika, među kojima je bilo i podvojenih ličnosti. Neki od njih su, bez unaprijed smišljenog plana, lične koristi ili političke pozadine, u iracionalnoj, samonametnutoj igri, davali lažne informacije sukobljenim stranama, svjesno stvarajući konfuziju.

Jutarnja svjetlost se nazirala na prozorima bivšeg kabineta grofa Seršeja, u koji se francuski ambasador uselio 1910. godine, neposredno pred proglašavanje Crne Gore za kraljevinu. General Kapa je mahinalno pogledao pogledao prema zidnom satu. Nervozno je pozvao poručnika Milanovića, koji je predkabinetu zamijenio majora Pižuricu.

– Je li se major javio? Već je šest sati, a još nemamo informacija.

– Druže generale, zvao sam, više puta. Uzalud. Vjerovatno su veze u prekidu, jer mi je drug major rekao da će se javiti čim stigne na Batu.

Nešto je krenulo kako ne valja, osjetio je general Kapa da mu treperi dijafragma, i tek što mu vatrena voda oprli dušnik, sjeti se kako ga je major Pižurica upozorio, da rakiju Jova Madžarova treba meračiti samo uz mezu, jer to je grom nebeski, od dvadeset dva grada. U času osjeti strašnu glad, i podiže bijelu krpu s dubokog tanjira, do vrha punog jagnjetine i pečenog krompira. Meso je bilo hladno, i krompir se stvrdnuo poput kočanjine od glavice kupusa, ali mu je jelo bilo slađe od delikatesa koje je gustirao u elitnim restoranima na Monmartru. Pokušao je sažvakati jedan bijeli mišić s jagnjećeg rebra, i utoliko jutarnju tišinu poremeti škripa starih fibala na spoljnim vratima predkabineta. Sljedeći čas začu se hrapavi glas pukovnika Milatovića, s njegovim karakterističnim francuskim glasom r.

– Je li drug ministar u kabinetu?

– Jes. Zvali smo vas više puta. Jesu li veze u prekidu? – usplahireno je pitao poručnik Milanović.

– Najavi me drugu ministru – pukovnik se pravio da nije čuo pitanje.

General Kapa je skočio na noge, tako da mu je komad mesa zamalo zapao u dušnik. Tanjir je, brže-bolje, ponovo pokrio krpom i sklonio u jednu pregradu svog masivnog pisaćeg stola. Krenuo je prema vratima predkabineta, ali se zaustavio na dva metra, stojeći napeto, kao da se priprema za skok na onoga što će ih otvoriti.

Pukovnik Milatović je bio gologlav, mrko lice mu je još više potamnilo i otromboljilo se, kao u starog čovjeka, a veliki pramen grgurave kose pao je na desnu obrvu.

– Bio sam zabrinut što se ne javljate. Pričaj što je bilo.

– Druže ministre, sio bih ako dozvolite.

– Sjedi pukovniče. Slušam te.

Generala Kapu je nerviralo Milatovićevo bezizražajno lico, čije se crte nijesu pomjerale, i još više bi ga izbezumila sporost njegovog govora. Jednom mu je prigovorio: Vadiš riječi kao iz bunara. Ipak, nije ga smijenio kad je preuzeo ministarstvo unutrašnjih poslova, poput ostalih pomoćnika, s mjesta načelnika novoformirane Udbe, koja je zamijenila Oznu, jer se uvjerio da je njegov um, za razliku od jezika, veoma hitar i pronicljiv, i da u kritičnim trenucima ne gubi prisebnost.

– Krsto Zrnović je likvidiran. Rako Mugoša je poginuo u okršaju.

– Kako je to moguće? Bili ste sigurni da je Zrnoviću kćer onesposobila oružje? Zar nijeste mogli savladati starca, koji ima godina skoro koliko vas sva trojica zajedno? – General Kapa je udario šakom u sto.

Pukovnik Milatović ga je mirno gledao, kao da ne obraća pažnju na generalovu nervozu. Sačekao ga je da se smiri i sjedne za sto. Generalu se učinilo da je Milatovićevo ćutanje izazovno, ali vratio se na svoje mjesto, čekajući da mu konačno referiše.

– Zrnović nije došao da uzme hranu, koju mu je ostavila kćer u udubljenju jednog zida u kućištu na Bojanje brdo, u vrijeme kad smo ga očekivali, u prvi mrak, nego se pojavio oko tri sata poslije ponoći. Mislili smo, s obzirom da mu tri dana niko nije bio doturio hranu da će, čim se smrkne, požuriti u kućište. Ali, on je čekao gluvo doba noći, kad popušta pažnja svima osim zvijeri i hajduka, koji vrebaju plijen. Mi smo bili nervozni i umorni od višesatnog čekanja. Posumnjali smo da mu je neko drugi u međuvremenu doturio hranu, i da se neće pojaviti. Predložio sam da, ipak, sačekamo zoru, ali da nešto založimo. Dok smo otvarali konzerve jedan se kamenčić otkotrljao, ali ne s donje strane kućišta, otkud vodi kozja staza, nego s brdašca odakle je bolji pregled na napuštenu kuću. Mi smo se umirili, nastao je tajac, minut-dva, i Zrnović se nakašljao. Onda je bacio kamen prema kućištu i potrčao prema gornjoj listri napuštene kuće. Prema ranijem dogovoru, Šaru i Raku dao sam znak rukama da se rasporede s obije strane ulaza u kućište i da skoče na njega kad bude ulazio, a ja sam ostao dva metra od vrata s mašinkom na gotovs, u slučaju da se on uspije otrgnuti i potegnuti pištolj. Čuli smo ga kako polako prilazi, i napregnuto čekali da se pojavi na ulazu. On je zastao na nekoliko koraka ispred vrata i čekao čuteći. Bila je to igra živaca, i Rako nije izdržao. Iskočio je na vrata i krenuo prema brigadiru da ga uhvati živog. Ali Zrnović nije bio ispred ulaza nego par metara s desne strane, na maloj uzvisini, tako da Rako u momentu nije shvatio gdje se nalazi brigadir. Zrnović je, čim ga je vidio na vratima potegao mašinku: s četiri metka pogodio je Mugošu, u čelo, vrat, prsa i stomak. Mi smo bili u nepovoljnoj poziciji, nijesmo mogli proviriti nos, i uz to zbunjeni, jer vjerovali smo da su mu onesposobljene mašinka i bombe.

– Jesu li vas onda prevarili Bigović i brigadirova kćer?

– Nijesu. Jer bi i bombe eksplodirale. Jedna od njih mene je pogodila u glavu. Izgleda da je on u međuvremenu kontrolisao mašinku i primijetio slomljenu udarnu iglu. Vjerovatno je imao rezervnu automatsku pušku ili mu je drugu donio Ilija Gardašević, s kojim se viđao u posljednje vrijeme. Na osnovu toga što se iznad kućišta pojavio tek u tri sata poslije ponoći, kao i na manevre koje je izvodio iznad kućišta, očigledno je brigadir shvatio da se krug oko njega zatvorio i da mu je kćer, dok je spavao u pećini, onesposobila oružje. Nije mu drugo ni ostalo nego da pogine u borbi, i pokuša se zamijeniti.

– Ko je ubio Zrnovića? – Glas generala Kape pokazivao je ljutnju i nestrpljivost.

– Pošto je Rako pao, kad je vidio da bombe nijesu ekplodirale počeo se povlačiti prema prevoju uzvisine s koje je maločas došao. – General Kapa je tek sada primijetio čvorugu sakrivenu ispod pramena kose na pukovnikovom čelu. – Trebalo mu je još dva-tri metra da izađe na vrh brda i zamine u šumarak, kad je pogođen od pripadanika Knoja, koje smo bili postavili u obliku prstena oko kućišta, ukoliko plan o zarobljavanju zbog nečega propadne.

– Gdje je Rakovo tijelo.

– Naredio sam Dakoviću da ga na nosilima prebace do Bate, odakle će ga vojnim kamionom dovesti na Cetinje.

– Što si naredio u vezi Zrnovićevog leša?

– Tražio sam da ga do daljnjeg ne sahranjuju. Prije konsultacije s Vama i drugom Blažom Jovanovićem.

– Slobodan si. Odmori se. Večeras u osam sati imaćemo sastanak kabineta, na koji ću pozvati Blaža Jovanovića i Andra Mugošu.

Milatović se lijeno digao, uzeo kapu titovku u ruku i krenuo prema vratima predkabineta. Iza pukovnika su, na orahovom parketu, ostali tragovi blatnjavih čizama.

Uveliko je bilo svanulo, iako su se oblaci spustili do niskih vrhova Škrke i Orlova krša. Jednolično sivilo kamena i neba ličio na neki ogromni zastor, za koji bi Cetinjani rekli: Palo je nebo na zemlju. General Kapa se odmaknuo od prozora, prišao radnom stolu, otvorio škaf u kojemu je bila ručna torba. Onda se predomislio, zatvorio je fioku i uzeo nalivpero sa stola. Nije vjerovao u sposobnost svog šefa kabineta da može sastaviti tri suvisle rečenice, u kojima će o Zrnovićevoj likvidaciji obavijestiti ministra unutrašnjih poslova FNRJ, i sreske ispostave Udbe u Crnoj Gori. Sio je za sto i pogledao papir s tekstom koji je bio skicirao u dugim satima sinoćnog dežurstva u očekivanju vijesti o brigadirovom hapšenju. Otvorio je naliv pero i precrtao dio teksta, da su oficiri Udbe u uspješnoj akciji uhvatili živog ratnog zločinca Krsta Zrnovića. Onda je pocijepao hartiju i na praznom listu, velikim ćiriličnim slovima, napisao je SAOPŠTENJE. Dvoumio se kako da počne prvu rečenicu, iako je dosad napisao desetine sličnih šturih informacija od nekolike rečenice.

Generalovo naliv pero mirovalo je iznad hartije, jer su mu se misli zbile na to gdje je pogriješio. Je li trebalo hapsiti starog brigadira po svaku cijenu? Je li se više rukovodio političkim interesima i procjenama rukovodilaca Ozne i Udbe, ili su ga u donošenju odluka opedijelili lični razlozi? Sada se pokolebao i oko toga koja bi bila politička korist od suđenja starom generalu, čiji su sinovi bili istaknuti partizanski borci, te da li je stvarno htio spasiti život Zrnoviću, zbog njegovih ratnih zasluga na Mojkovcu i u Božićnom ustanku, ili ga je motivisala samo oholost da još jednom pokaže moć pred slomljenim neprijateljem? Proteklih dana mnogo je puta zamišljao razgovor s zarobljenim Zrnovićem u svom kabinetu. Bio je odlučio da – za razliku od Draže Mihailovića, prema kojem je, dok ga je sprovodio od Bosne do Beograda, bio pristojan, ali hladan i pomalo prezriv – starog generala dočeka s izvjesnom naklonošću i saosjećanjem koje su Crnogorci, patetičnim, katkad i s lažnim gestovima velikodušja, pokazivali prema poraženom neprijatelju. Predanja kod Crnogoraca o ratu prepuna su naivnih pretjerivanja o junaštvu i velikodušnosti. Jednu od takvih legendi o Krstu Zrnoviću, bio je čuo još dok se s Bajovcima i Bogdanovcima igrao žandara i komita. O tome kako je komandant Izviđačkog odreda u bici na Mojkovcu, vratio pištolj zarobljenom majoru Francu Konrugi, i omogućio mu da izvrši samoubistvo, a potom naredio vojnicima da ga sahrane, i iznad groba mu postave veliki kamen na kojem su glijetom ukesali:

MAJORU FRANCU KONRUGI

ZA VOJNIČKU SMRT

CRNOGORSKA VOJSKA

Potcijenio sam Zrnovićeve sposobnosti. Mislio sam da je više oronuo, s obzirom na njegove godine i izolovanost proteklih mjeseci, a takođe sam zanemario Rakovu smjelost i slavoljublje, pomislio je general Kapa. Glavni razlog zbog kojega je odredio kapetana Mugošu da bude u zasjedi s Milatovićem i Brajovićem, bio je zato što je on već imao iskustvo u hvatanju odmetnika. Jovo Kapa je, još dok je bio u činu pukovnika, upoznao Raka Mugošu u kabinetu Veljka Mićunovića, prvog šefa Ozne u oslobođenom Beogradu. U prvi mah mu se dopala hitrina i otresitost mladog poručnika iz Lješkopolja, pored Podgorce, i odmah ga se sjetio kad je dobio zadatak da koordinira akciju hapšenja Draže Mihailovića: zajedno ga je, s majorima Bojanićem i Dakovićem, uvrstio u svoj štab u Višegradu.

Rako Mugoša nije bio samo hrabar i preduzimljiv, nego i maštovit. S mnoštvom ideja. Lucidnih i mahom ishitrenih. Mugoša je, nedugo nakon što ga je novopostavljeni ministar pozvao na Cetinje, predložio da se – poput oficira srpske Ozne, koji su uhapsili Dražu Mihailovića – pod lažnim imenom ubaci među Zrnovićeve pristalice. Već je bio smislio priču o tome kako će reći odmetnicima da je pobjegao iz kolašinskog zatvora, pa ih moli da ga prime kod sebe dok ne stupi u vezu s četnicima iz Grblja. Ideju je podupirao poznatom solidarnoću među odmetnicima, što se moglo vidjeti i iz činjenice da su komiti prošlog ljeta, na kratko bili kod sebe primili, Draga Brašanca i Rista džuverovića, četnike iz Pljevalja, koji su pobjegli iz cetinjskog zatvora. General Kapa nije odmah odbacio Mugošin prijedog, jer mu je bilo poznato da se Rako Mugoša, poslije sloma partizanskog pokreta i zarobljavanja većine boraca Zetskog odreda, četrdeset druge godine, vratio u Podgoricu: i dok su njegovi drugovi iz demobilisanih gerilskih odreda čekali suđenja talijanskog vojnog suda, u improvizovanom logoru na obali Morače, on se zaposlio kao građevinski poslovođa u preduzeću Tudini talente, vlasništvu nekog Napolitanca. Naveče bi se još šepurio na podgoričkom korzu, ispijao kafe u hotelu Imperijal, istovremeno stvarajući novu mrežu ilegalnog pokreta otpora mladih simpatizera antifašizma.

General Kapa je obožavao Mugošinu smjelost, ali je se istovremeno i plašio. Jer i sȃm se hrvao s neodoljivom napasti da, poput igrača ruskog ruleta, neprestano iskušava sudbinu. Jednom ga je, poslije pete ofanzive, vrhovni komandant dobro izribao, nakon što se kao komesar Druge dalmatinske brigade, onako štrkljast i lako vidljiv iz neprijateljskih bunkera, dobrovoljno prijavio u bombaše, i tako je ostale borce podstaknuo na nerazumne juriše i pogibije. Zato je već sjutradan odbacio prijedlog kapetana Mugoše, i još ga ukorio zbog nepromišljenosti. Rekao mu da je naivno i pomisliti da se Zrnović može uhvatiti na isti način kao Draža Mihailović. Zapamti, ne postoje dva identična slučaja. Uostalom u Crnoj Gori svi se međusobno poznajemo, ako ne lično onda iz druge ili treće ruke. Što se tiče tvoje informacije da su komiti prihvatili četnike iz Pljevalja, ona je samo djelimično tačna. Dali su im oružje tek pošto su od svojih agenata dobili potvrdu da je komandir zatvorske straže u Bogdanovom kraju smijenjen i osuđen na pola godine zatvora zbog propusta u kontroli zatvorenika.

Kapetan Mugoša je tek početkom februara saznao da je u isto vrijeme kad je on predložio plan da su ubaci među komite, general Kapa od pukovnika Milatovića dobio jedan mnogo ozbiljniji, razrađeniji prijedlog. Udba je već bila okružila brigadira sa svih strana: uhapsila je ili ucijenila njegove povjerljive jatake, vrbovala Miraša Bigovića i isplela mrežu oko njegove kćerke. General Kapa je pohvalio pukovnika Milatovića, koji je strpljivo i sistematično analizirao ponašanje, navike i namjere, starog, iscrpljenog odmetnika, te njegovu suptilnost u pridobijanju Miraša i Roksande, da sarađuju s Udbom. Sve smo predvidjeli, do najsitnijih detalja, ali zanemarili smo dvije ključne stvari, koje bi shvatio i neki vispreniji seoski komandir milicije: da stari komita redovno kontroliše mašinku, i da kapetan Mugoša ne namjerava dijeliti slavu sa svojim šefovima, pomislio je rezignirano general Kapa.

General Kapa je primijetio da njegova ruka sama klizi po listu papira, koji je bio istrgnuo iz velike sveske s tvrdim koricama. Sadržina teksta, koji je pisan kao tuđom rukom, bila je štura, informativna, logički komponovana:

Trinaestog marta 1947. godine, ubijen je ratni zločinac Krsto Zrnović. Akciju je izvela grupa oficira Uprave državne bezbjednosti, pod rukovodstvom pukovnika Veljka Milatovića. Poginuo je oficir ove Uprave, kapetan Rako Mugoša.