Ovo mi je upravo poslao Darko Cvijetić, pjesnik, pisac, pozorišni autor, moj dobar drug u življenju i čitanju, kojeg jedva da sam jednom u životu vidio. A to jednom bilo je aprila devedeset prve. Tad sam mu napisao ovu posvetu na knjizi pjesama koju sam bio objavio nekoliko mjeseci ranije. U jesenje jutro, dvadeset i pet godina kasnije gledam u te riječi. Moje su, nema sumnje. Ali ih se ne sjećam, niti se sjećam sebe koji je takve riječi mogao smisliti. Onda gledam rukopis. Moj je, vidim to, ali se u ovih dvadeset i pet godina promijenio. Danas ne bih napisao ni ovakvo veliko U, ni ovakvo malo b. A ni malo v mi više nije takvo. Moja ruka više ne zna tako napisati ta slova, niti ih spajati u riječi. Zaboravila je ruka, jer su u međuvremenu njeni pokreti bili drukčiji. Nečemu drugom u međuvremenu učila se moja ruka. Gledam kako sam napisao “april ’91” Zar sam ikad tako pisao broj godine? Bez prve dvije znamenke? Kao da danas napišem septembar 16. Svemu se tome čudim, samo da se ne bih čudio onome što je čuđenja vrijedno. Darko Cvijetić u Prijedoru, ja u Sarajevu, sljedeće smo godine doživjeli ono što će biti nesravnjivo i neusporedivo u našim životnim iskustvima. Poslije, kada se budemo sjećali tog vremena, učinit će nam se da to nismo bili mi. I stvarno nismo. Barem ja iz 1992. (’92.?) nisam bio ja. Ili ovaj ja koji danas o tome govorim nisam ja? I nisam, jer ni moj rukopis više nije moj. I onda najveće čudo od svih dobrih čuda: živi smo! On koji mi šalje nazad moju posvetu, i to načinom koji je u ono vrijeme bio nezamisliv. I ja koji u posvetu jutrom zurim, kao da prvi put gledam neku svoju fotografiju iz vremena kada sam bio jako, jako mlad. Rukopis je veće čudo od slike. Sadržaj posvete tek je danas ispunio svoj davni imperativ. (23. rujna 2016.)
Posveta
Ovo mi je upravo poslao Darko Cvijetić, pjesnik, pisac, pozorišni autor, moj dobar drug u življenju i čitanju, kojeg jedva da sam jednom u životu vidio. A to jednom bilo je aprila devedeset prve. Tad sam mu napisao ovu posvetu na knjizi pjesama koju sam bio objavio nekoliko mjeseci ranije. U jesenje jutro, dvadeset i pet godina kasnije gledam u te riječi. Moje su, nema sumnje. Ali ih se ne sjećam, niti se sjećam sebe koji je takve riječi mogao smisliti. Onda gledam rukopis. Moj je, vidim to, ali se u ovih dvadeset i pet godina promijenio. Danas ne bih napisao ni ovakvo veliko U, ni ovakvo malo b. A ni malo v mi više nije takvo. Moja ruka više ne zna tako napisati ta slova, niti ih spajati u riječi. Zaboravila je ruka, jer su u međuvremenu njeni pokreti bili drukčiji. Nečemu drugom u međuvremenu učila se moja ruka. Gledam kako sam napisao “april ’91” Zar sam ikad tako pisao broj godine? Bez prve dvije znamenke? Kao da danas napišem septembar 16. Svemu se tome čudim, samo da se ne bih čudio onome što je čuđenja vrijedno. Darko Cvijetić u Prijedoru, ja u Sarajevu, sljedeće smo godine doživjeli ono što će biti nesravnjivo i neusporedivo u našim životnim iskustvima. Poslije, kada se budemo sjećali tog vremena, učinit će nam se da to nismo bili mi. I stvarno nismo. Barem ja iz 1992. (’92.?) nisam bio ja. Ili ovaj ja koji danas o tome govorim nisam ja? I nisam, jer ni moj rukopis više nije moj. I onda najveće čudo od svih dobrih čuda: živi smo! On koji mi šalje nazad moju posvetu, i to načinom koji je u ono vrijeme bio nezamisliv. I ja koji u posvetu jutrom zurim, kao da prvi put gledam neku svoju fotografiju iz vremena kada sam bio jako, jako mlad. Rukopis je veće čudo od slike. Sadržaj posvete tek je danas ispunio svoj davni imperativ. (23. rujna 2016.)