Nisam na fejsu, nemam votsap, mene je susjeda obavijestila analogno, s prozora na prozor, da se narod digao na bunu. Kako se, bogati, digao, kad nitko ne smije promoliti nosom vani, pitam ja, a ona će ti meni da je to samo figura. Ili možda čak i nije figura, jer se ne mora daleko hodati da bi se naškodilo državi, to se može učiniti i s prozora ili s balkona vlastitoga doma. Ja slušam, sav sam se u uho pretvorio. Narod veli, a ona kaže: Dosta su nas vlasti izgladnjivale, sad ćemo mi malo izgladnjivati njih! Kako? Jednostavno, što smo plaćali, plaćali, nema više. Čim tko opazi poštara s torbom punom računa, ima ga upucati prije nego ovaj uđe u haustor, pištoljem, puškom, svejedno. Može zračna, može lovačka, može jurišna, svaka može, samo da puca. Ali i u revoluciji valja biti skrupulozan, pa se preporučaju hici ispod koljena, nipošto iznad, jer i poštari su nečija djeca, konačno, i njima dolaze računi. Protiv njih nemamo ništa, odnosno imamo, ali samo dok ne shvate kako više ne smiju odrađivati prljavi posao za državu i krupni kapital.
Dobro, sve sam shvatio, računajte na mene, kažem susjedi, samo što mi je činiti ovako nenaoružanom? Kad u ulici nestane municije, ti ćeš poštare gađati tvrdim predmetima, savjetuje ona. Što fali velikim vijcima, debelim baterijama, kriglama, nožicama fotelja ili kauča, gusanim loncima, tanjurima, knjigama u tvrdom uvezu oštrih bridova, kristalnim vazama velike rasprskavajuće moći? Ništa.
Sve otada važem hoće li prije poštari odustati ili će narodu nestati municije. Na balkonu me, za nedajbože, čekaju jedne papagajke, dvije cigle i mramorna pepeljara.
Bang! Prene me hitac, a onda čujem zapomoganje poštara. Jedan manje. Ili je uputnije reći jedan bliže? Bliže velikoj narodnoj pobjedi!
Poštarska bajka
Nisam na fejsu, nemam votsap, mene je susjeda obavijestila analogno, s prozora na prozor, da se narod digao na bunu. Kako se, bogati, digao, kad nitko ne smije promoliti nosom vani, pitam ja, a ona će ti meni da je to samo figura. Ili možda čak i nije figura, jer se ne mora daleko hodati da bi se naškodilo državi, to se može učiniti i s prozora ili s balkona vlastitoga doma. Ja slušam, sav sam se u uho pretvorio. Narod veli, a ona kaže: Dosta su nas vlasti izgladnjivale, sad ćemo mi malo izgladnjivati njih! Kako? Jednostavno, što smo plaćali, plaćali, nema više. Čim tko opazi poštara s torbom punom računa, ima ga upucati prije nego ovaj uđe u haustor, pištoljem, puškom, svejedno. Može zračna, može lovačka, može jurišna, svaka može, samo da puca. Ali i u revoluciji valja biti skrupulozan, pa se preporučaju hici ispod koljena, nipošto iznad, jer i poštari su nečija djeca, konačno, i njima dolaze računi. Protiv njih nemamo ništa, odnosno imamo, ali samo dok ne shvate kako više ne smiju odrađivati prljavi posao za državu i krupni kapital.
Dobro, sve sam shvatio, računajte na mene, kažem susjedi, samo što mi je činiti ovako nenaoružanom? Kad u ulici nestane municije, ti ćeš poštare gađati tvrdim predmetima, savjetuje ona. Što fali velikim vijcima, debelim baterijama, kriglama, nožicama fotelja ili kauča, gusanim loncima, tanjurima, knjigama u tvrdom uvezu oštrih bridova, kristalnim vazama velike rasprskavajuće moći? Ništa.
Sve otada važem hoće li prije poštari odustati ili će narodu nestati municije. Na balkonu me, za nedajbože, čekaju jedne papagajke, dvije cigle i mramorna pepeljara.
Bang! Prene me hitac, a onda čujem zapomoganje poštara. Jedan manje. Ili je uputnije reći jedan bliže? Bliže velikoj narodnoj pobjedi!