Nije mi do sunca, bičuje oči s foto-papira odbljesak objektiva na ishodnom nebu stuštenom – Vrijeme je pomrlo u krzavim časima nemira – Svrake u jatima – k’o crno na oku Apelovom.1
A na keju Hitlerovom proljeće – behari cvastu, Djevojke sa vjedrima štirkaju u bjelilo r’jeku – Damar bez vremena – i irisi u mrenama rastu – Pljuni pa zaljepi! – odašlji kartu, ispuni je r’ječju!
No oči bronza prašnjava – petoparke ubogarske, I riječima mi knjiškim preostao od sveg garež; Pa kome da pišem? I kuda da šaljem? – kad i marke su prom’jenjene – nisam siguran ni kakav je adet
novovremen – ni kako se Saraj, a ni zemlja sada zove, ni da l’ ičeg je iz sjećanja na karti Aleksandrove…2
II
Gdje rađam se ne mirem – gdje umirem, rođen tu nisam, I koji međ’prostor i mimočas životom je zvan? Okreni se morima – sjenka se vuče za kapijom i izlaz je sredozemni jedino ulaz u sebe ili mrak.
Na uglu je pozorišnom harlekin dugo stajao, Sve bojom da maziva manjak kontrasta i svjetlila; No nit d’jete mu se nasmijalo, nit’ ga je razaznao organ reda kao Jevrejina – tek mu se prelila iz oka desnog u lijevo mrkolika tinktura – Zimomora na pogled sami – sama maska samrtna – Zaljepljeni brkovi, lornjon – grobljanska garnitura – za t’jelo izvan zakona smrt m’jena je već raskošna –
nepoželjna lirika proljetnog sunca klonulog u sv’jesti samog sebe kao v’jesnika – što ništa živo ne nav’jesti.
III
Etos3 su mi kovitlaci od vazduha i od vode; Dajmon4 su mi kovčezi sa šarolikim vinjetama; Pror’jevam se ahašverski3 ma gdjegod me sumnje vode – Samom sebi pišem razglednice iz mjesta gdje sam rođen.
A šaljem si prizore rajolike – var’jete zbilje i miraža – kanočal kabaretski svjetala što zare; No adresar mi je sapran u postavi od štirke – Šaljem sl’jepo: za Varšavu, Lenjingrad, Karlove Vare…
I padaju snjegovi slova, zimama, ljetima štedro, A kumuluse kudrave jezik nad jezikom vije; Podrumska vlaga, već stoljetna, nagriza tintu bl’jedom – I ničeg je do drvenjenja, ma tamo gdje i nije kročila noga invalida – hodočasnika planetom; Bataljak se otkriva – i prolaznik zakreće pogledom…
U Varšavi, novembra 2023. god.
1 Johan Nepomuk fon Apel (1826-1906) bio je austrijski vitez od Terezije, general konjice, komandant Banata i guverner Bosne i Hercegovine od 1882. do 1903. Desna obala rijeke Miljacke, tekući uzvodno od mosta na Skenderiji pa do Šeher-Čehajine ćuprije, a nakon što je regulisan tok rijeke i postavljen električni tramvaj 1895., ponijela je po njemu ime Apelov Kej. Ulica je od 1919-1941 i od 1945-1993 nosila ime Obala vojvode Stepe Stepanovića, dok je za vrijeme nacističke okupacije (1941-1945) prozvana Obala Adolfa Hitlera. Danas se naziva Obala Kulina Bana. Fon Apel je u Bitci kod Solferina 1859. izgubio lijevo oko pa je od tada na istome nosio crni povez.
2 Knjižara i papirnica Simona i Done Katan nalazila se na broju 30 Aleksandrove ulice, današnje Ulice Maršala Tita, a koja u različitim vremenima i mijenjala svoja imena. Za vrijeme osmanske i austrougarske vladavine nosila je naziv Ćemaluša, sve do Sarajevskog atentata kada je fragmentarno ponijela imena Franca Ferdinanda, njegove žene Sofije i generala Oskara Poćoreka. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije u cjelosti od Baščaršije do Marindvora ulica se zvala Kralja Aleksandra I Karađorđevića. Od 1941. do 1945. nosi ime ustaškog poglavnika Ante Pavelića. Od 1945. nosi svoje današnje ime, s tim što je dio od Vječne vatre do Baščaršije 1993. dobio ime Ulica Mula Mustafe Bašeskije.
3 Etos (grč. éthos) – karakter
4 Dajmon (grč. dáímon) – sudbina
5 izvedeno od Ahàsver (mit. vječni Žid lutalica – proklet od Boga da se nikada ne umiri i ne umre, već vječito muči lutajući po svijetu).
Porodica Katan, tačnije Simon Katan (1871-1933) i njegova supruga Dona Donka Katan (rođenjem Levi, 1891-1942) bili su vlasnici u onom vremenu izuzetno poznate knjižare i papirnice na adresi Aleksandrova 30 u Sarajevu. U knjižari je na odjelu za radio aparate radio i sin, Isak Katan, ali i njegova supruga Berta Katan (rođenjem Altarac). 1937. u Sarajevu rađa se i njihova kći, Dona Katan.
Kada njemačke, a za njima ustaške trupe ulaze u Sarajevo, započinju pogromi i konfiskovanje jevrejske imovine. Isak Katan, kao artiljerijski komandant kapitulirane jugoslovenske vojske, odveden je u zarobljeništvo. Berta Katan svakodnevno je odvođena na prisilni rad. Knjižara je dodijeljena povjereniku, izvjesnom Grulihu, jednom od bivših nepouzdanih kupaca i dužnika knjižare, koji krađom kompletnog inventara ubrzo i za sva vremena stavlja tačku na njezino postojanje. Donka Katan, supruga pokojnog Simona, uhapšena je u septembru 1941. i deportovana najprije u Kruščicu, zatim u Loborgrad, a nakon toga i u Aušvic, gdje je početkom 1942. završila u gasnoj komori.
Ostatak porodice Katan, 18. septembra 1941. uz pomoć Hrvata Pavla Sehtela sa lažnim dokumentima uspijeva se domoći italijanske okupacione zone, gdje neko vrijeme borave u Mostaru, a zatim u Dubrovniku i u Splitu, sve do maja 1943. kada su deportovani na otok Rab u tamošnji koncentracioni logor. Nakon kapitulacije Italije, u septembru 1943. uz pomoć partizana bježe na slobodnu teritoriju u predjele Like i Korduna, gdje će biti suočeni sa šestom i sedmom njemačkom ofanzivom. 27. jula 1944. engleske trupe evakuišu čitavu mjesnu školu pa tako Berta Katan i njena sedmogodišnja kći Dona dospijevaju u italijanski Bari, gdje će ostati do proljeća 1945. i oslobođenja, s tim što je Dona u aprilu te godine sa ostalom jevrejskom djecom poslana na školovanje u Palestinu.
Isak Katan, kao vojni zarobljenik pošteđen direktne i nasilne smrti, u njemačkom će zarobljeništvu preživjeti bezbrojne zatvore i logore, kao i marš od 800 kilometara iz Barkenbrigea do Aleksisdorfa. Zajedno sa suprugom Bertom, nakon rata će živjeti u Sarajevu i Mostaru, ali ne mogavši se priviknuti na mjesto opustošeno od svih ranijih sjećanja, 1949. emigriraju u Jeruzalem, pridruživši se kćeri koja je tamo na školovanju već provodila veći dio vremena.
Holokaust u Sarajevu, proveden od strane ustaša i njihovih lokalnih kolaboranata, odnio je živote preko četrdeset članova uže i šire porodice Katan.
Dona Katan, kasnije poznata i kao Dina Katan Ben-Cion, postala je priznata izraelska pjesnikinja, književni istraživač i veoma značajan književni prevodilac jugoslovenskih pisaca na hebrejski jezik. Objavila je šest knjiga pjesama, kao i brojne studije o književnom stvaralaštvu Jevreja na tlu Jugoslavije. Prevela je djela Ive Andrića, Danila Kiša, Ivana Lalića, Vaska Pope, Milorada Pavića, Aleksandra Tišme, Davida Albaharija, Filipa Davida, Gordane Kuić i mnogih drugih. Umrla je u junu 2023. u 87. godini života.
Poštanske karte Simona Katana
I
Nije mi do sunca, bičuje oči s foto-papira
odbljesak objektiva na ishodnom nebu stuštenom –
Vrijeme je pomrlo u krzavim časima nemira –
Svrake u jatima – k’o crno na oku Apelovom.1
A na keju Hitlerovom proljeće – behari cvastu,
Djevojke sa vjedrima štirkaju u bjelilo r’jeku –
Damar bez vremena – i irisi u mrenama rastu –
Pljuni pa zaljepi! – odašlji kartu, ispuni je r’ječju!
No oči bronza prašnjava – petoparke ubogarske,
I riječima mi knjiškim preostao od sveg garež;
Pa kome da pišem? I kuda da šaljem? – kad i marke
su prom’jenjene – nisam siguran ni kakav je adet
novovremen – ni kako se Saraj, a ni zemlja sada zove,
ni da l’ ičeg je iz sjećanja na karti Aleksandrove…2
II
Gdje rađam se ne mirem – gdje umirem, rođen tu nisam,
I koji međ’prostor i mimočas životom je zvan?
Okreni se morima – sjenka se vuče za kapijom i izlaz
je sredozemni jedino ulaz u sebe ili mrak.
Na uglu je pozorišnom harlekin dugo stajao,
Sve bojom da maziva manjak kontrasta i svjetlila;
No nit d’jete mu se nasmijalo, nit’ ga je razaznao
organ reda kao Jevrejina – tek mu se prelila
iz oka desnog u lijevo mrkolika tinktura –
Zimomora na pogled sami – sama maska samrtna –
Zaljepljeni brkovi, lornjon – grobljanska garnitura –
za t’jelo izvan zakona smrt m’jena je već raskošna –
nepoželjna lirika proljetnog sunca klonulog u sv’jesti
samog sebe kao v’jesnika – što ništa živo ne nav’jesti.
III
Etos3 su mi kovitlaci od vazduha i od vode;
Dajmon4 su mi kovčezi sa šarolikim vinjetama;
Pror’jevam se ahašverski3 ma gdjegod me sumnje vode –
Samom sebi pišem razglednice iz mjesta gdje sam rođen.
A šaljem si prizore rajolike – var’jete zbilje
i miraža – kanočal kabaretski svjetala što zare;
No adresar mi je sapran u postavi od štirke –
Šaljem sl’jepo: za Varšavu, Lenjingrad, Karlove Vare…
I padaju snjegovi slova, zimama, ljetima štedro,
A kumuluse kudrave jezik nad jezikom vije;
Podrumska vlaga, već stoljetna, nagriza tintu bl’jedom –
I ničeg je do drvenjenja, ma tamo gdje i nije
kročila noga invalida – hodočasnika planetom;
Bataljak se otkriva – i prolaznik zakreće pogledom…
U Varšavi, novembra 2023. god.
1 Johan Nepomuk fon Apel (1826-1906) bio je austrijski vitez od Terezije, general konjice, komandant Banata i guverner Bosne i Hercegovine od 1882. do 1903. Desna obala rijeke Miljacke, tekući uzvodno od mosta na Skenderiji pa do Šeher-Čehajine ćuprije, a nakon što je regulisan tok rijeke i postavljen električni tramvaj 1895., ponijela je po njemu ime Apelov Kej. Ulica je od 1919-1941 i od 1945-1993 nosila ime Obala vojvode Stepe Stepanovića, dok je za vrijeme nacističke okupacije (1941-1945) prozvana Obala Adolfa Hitlera. Danas se naziva Obala Kulina Bana. Fon Apel je u Bitci kod Solferina 1859. izgubio lijevo oko pa je od tada na istome nosio crni povez.
2 Knjižara i papirnica Simona i Done Katan nalazila se na broju 30 Aleksandrove ulice, današnje Ulice Maršala Tita, a koja u različitim vremenima i mijenjala svoja imena. Za vrijeme osmanske i austrougarske vladavine nosila je naziv Ćemaluša, sve do Sarajevskog atentata kada je fragmentarno ponijela imena Franca Ferdinanda, njegove žene Sofije i generala Oskara Poćoreka. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije u cjelosti od Baščaršije do Marindvora ulica se zvala Kralja Aleksandra I Karađorđevića. Od 1941. do 1945. nosi ime ustaškog poglavnika Ante Pavelića. Od 1945. nosi svoje današnje ime, s tim što je dio od Vječne vatre do Baščaršije 1993. dobio ime Ulica Mula Mustafe Bašeskije.
3 Etos (grč. éthos) – karakter
4 Dajmon (grč. dáímon) – sudbina
5 izvedeno od Ahàsver (mit. vječni Žid lutalica – proklet od Boga da se nikada ne umiri i ne umre, već vječito muči lutajući po svijetu).
Porodica Katan, tačnije Simon Katan (1871-1933) i njegova supruga Dona Donka Katan (rođenjem Levi, 1891-1942) bili su vlasnici u onom vremenu izuzetno poznate knjižare i papirnice na adresi Aleksandrova 30 u Sarajevu. U knjižari je na odjelu za radio aparate radio i sin, Isak Katan, ali i njegova supruga Berta Katan (rođenjem Altarac). 1937. u Sarajevu rađa se i njihova kći, Dona Katan.
Kada njemačke, a za njima ustaške trupe ulaze u Sarajevo, započinju pogromi i konfiskovanje jevrejske imovine. Isak Katan, kao artiljerijski komandant kapitulirane jugoslovenske vojske, odveden je u zarobljeništvo. Berta Katan svakodnevno je odvođena na prisilni rad. Knjižara je dodijeljena povjereniku, izvjesnom Grulihu, jednom od bivših nepouzdanih kupaca i dužnika knjižare, koji krađom kompletnog inventara ubrzo i za sva vremena stavlja tačku na njezino postojanje. Donka Katan, supruga pokojnog Simona, uhapšena je u septembru 1941. i deportovana najprije u Kruščicu, zatim u Loborgrad, a nakon toga i u Aušvic, gdje je početkom 1942. završila u gasnoj komori.
Ostatak porodice Katan, 18. septembra 1941. uz pomoć Hrvata Pavla Sehtela sa lažnim dokumentima uspijeva se domoći italijanske okupacione zone, gdje neko vrijeme borave u Mostaru, a zatim u Dubrovniku i u Splitu, sve do maja 1943. kada su deportovani na otok Rab u tamošnji koncentracioni logor. Nakon kapitulacije Italije, u septembru 1943. uz pomoć partizana bježe na slobodnu teritoriju u predjele Like i Korduna, gdje će biti suočeni sa šestom i sedmom njemačkom ofanzivom. 27. jula 1944. engleske trupe evakuišu čitavu mjesnu školu pa tako Berta Katan i njena sedmogodišnja kći Dona dospijevaju u italijanski Bari, gdje će ostati do proljeća 1945. i oslobođenja, s tim što je Dona u aprilu te godine sa ostalom jevrejskom djecom poslana na školovanje u Palestinu.
Isak Katan, kao vojni zarobljenik pošteđen direktne i nasilne smrti, u njemačkom će zarobljeništvu preživjeti bezbrojne zatvore i logore, kao i marš od 800 kilometara iz Barkenbrigea do Aleksisdorfa. Zajedno sa suprugom Bertom, nakon rata će živjeti u Sarajevu i Mostaru, ali ne mogavši se priviknuti na mjesto opustošeno od svih ranijih sjećanja, 1949. emigriraju u Jeruzalem, pridruživši se kćeri koja je tamo na školovanju već provodila veći dio vremena.
Holokaust u Sarajevu, proveden od strane ustaša i njihovih lokalnih kolaboranata, odnio je živote preko četrdeset članova uže i šire porodice Katan.
Dona Katan, kasnije poznata i kao Dina Katan Ben-Cion, postala je priznata izraelska pjesnikinja, književni istraživač i veoma značajan književni prevodilac jugoslovenskih pisaca na hebrejski jezik. Objavila je šest knjiga pjesama, kao i brojne studije o književnom stvaralaštvu Jevreja na tlu Jugoslavije. Prevela je djela Ive Andrića, Danila Kiša, Ivana Lalića, Vaska Pope, Milorada Pavića, Aleksandra Tišme, Davida Albaharija, Filipa Davida, Gordane Kuić i mnogih drugih. Umrla je u junu 2023. u 87. godini života.