Mene ste trebali…? Jesam, ja sam, Delmore,
od Schwartzovih… Zašto me tražite…?
Moje biste prepjevali pjesme…? Kako ste kazali…,
u koji to jezik…? Nisam za nj čuo… Gdje se taj
govori…? Balkan…, u Evropi…? To je u blizini
zemlje mojih pređa… Neka bude, ali…, ne znam
šta će vama sve to… Šta ćete sad s time, kome
to još treba…? Zar postoji neko što se, za opsjene
takve, još uvijek zanima…? To vam nisam znao,
za me je to novost…
A ni meni one ne bjehu potrebne, ni kada ih
stvarah, ali tada…, nisam razumio… Bijah kao
dijete, što je u himere ufalo se, žudno zazivljući
kraljevstvo Pjesništva (velikim sam slovom
tu riječ ja pisao, apstrakciju koja ništa ne pokriva),
smatrajući, i zboreći, kako prema Rimu, i ka Poeziji,
vode svi putevi.
Raspršivao sam, rasipao, blago što mi dato bješe,
u sveopće forme bezličnosti, u neegzistentno…,
sveobličje ištuć, kojem služih, koje sam pjevao –
dok se glazba, činilo se, razliva nad vodom…
Ali sada znadem: u ništicu straćih, život svoga
tijela, iz kojeg blještahu k nebu plamenovi…
Vitko, i još gipko, prepustih ga odsutnosti lednoj…
O tome, sa sjetom, mnijem sada, ovdje, katakombe
gdje su, somnambulna nespokoja… Zgasnu vatra
mojih zjena, od zurenja u nigdinu…, koju Smislom
štovah, ne nazrijevši: obzor da mi u predvorju,
tmulom, osta…
Sve mi bješe dato, što se dobit može, a odabrah ništa:
pjesmom duh svoj ovih, spaljenim se, i neživim,
prije smrti učinivši…
Opsjednutost, bolest moja, to tek fraze bjehu,
svakodnevne, drugim trivijalne… Moj se pogled
uvis ne uzdiza, ne bje kula od vedrine, što svečano
zvoni, već pepeo koji, iz očiju, utuljenih, bludi,
i leluja, pri tom uznosito, kao da mu vlasnik
i ne bi od ljudi…, sa prezrenjem k njima…
Da sam išta drugo htio, a sad žalim – mljekar
što ne postah, rezigniran ne bih u misterij, vječni,
stao… Život bi mi putovanjem krivudao, zauvijek
daleko, izvan svake žive rječitosti, svakoga pjesnika,
i sve poezije… Ali, što se dâ – to se više ne vraća…
Kako ste me vi uopće našli…? Ja ne shvaćam ništa…
Kako li ste vi do mene stigli? Pa ja sam vam mrtav…
Kao što su mrtvi i ovi sa kojim, ovdje, prazno, šutim…
Evo, tu je Ezra, i Williams tu je, Lowell se ne miče,
s nama je i Thomas, i Saul je ovdje, tu je i Berryman,
Allen Tate također, Lou je, bez gitare, nedavno
stigavši, odmah zanijemio… Kao bijela Ophelia,
u rijeci, koju dozivaše – utopljeni, u pjesništvu,
svi smo…
A vas eto – tamo… I ne podajte se utvarama nujnim,
njima se oprite… Kazao bih, još i ovo: mene da u miru
vječnom ostavite. Ali nisam miran… Na Cedar Park,
možda, crnu ružu pošaljite, u svojim mislima,
jer tamo počiva, evo već pedeset…, ono moje zemnō,
što svoj život, nikad, otpočelo nije…
I recite, onim, što vaš jezik znaju: laž je nebo Platonovo,
nema vaskrsnuća…, uznesenja nema – sve je samo čežnja…
Pjesništvo je, u njoj, crtarija magnovena…
Posmrtna pjesma pjesnika Delmorea Schwartza
(Kao odgovor Petru Opačiću)
*
Mene ste trebali…? Jesam, ja sam, Delmore,
od Schwartzovih… Zašto me tražite…?
Moje biste prepjevali pjesme…? Kako ste kazali…,
u koji to jezik…? Nisam za nj čuo… Gdje se taj
govori…? Balkan…, u Evropi…? To je u blizini
zemlje mojih pređa… Neka bude, ali…, ne znam
šta će vama sve to… Šta ćete sad s time, kome
to još treba…? Zar postoji neko što se, za opsjene
takve, još uvijek zanima…? To vam nisam znao,
za me je to novost…
A ni meni one ne bjehu potrebne, ni kada ih
stvarah, ali tada…, nisam razumio… Bijah kao
dijete, što je u himere ufalo se, žudno zazivljući
kraljevstvo Pjesništva (velikim sam slovom
tu riječ ja pisao, apstrakciju koja ništa ne pokriva),
smatrajući, i zboreći, kako prema Rimu, i ka Poeziji,
vode svi putevi.
Raspršivao sam, rasipao, blago što mi dato bješe,
u sveopće forme bezličnosti, u neegzistentno…,
sveobličje ištuć, kojem služih, koje sam pjevao –
dok se glazba, činilo se, razliva nad vodom…
Ali sada znadem: u ništicu straćih, život svoga
tijela, iz kojeg blještahu k nebu plamenovi…
Vitko, i još gipko, prepustih ga odsutnosti lednoj…
O tome, sa sjetom, mnijem sada, ovdje, katakombe
gdje su, somnambulna nespokoja… Zgasnu vatra
mojih zjena, od zurenja u nigdinu…, koju Smislom
štovah, ne nazrijevši: obzor da mi u predvorju,
tmulom, osta…
Sve mi bješe dato, što se dobit može, a odabrah ništa:
pjesmom duh svoj ovih, spaljenim se, i neživim,
prije smrti učinivši…
Opsjednutost, bolest moja, to tek fraze bjehu,
svakodnevne, drugim trivijalne… Moj se pogled
uvis ne uzdiza, ne bje kula od vedrine, što svečano
zvoni, već pepeo koji, iz očiju, utuljenih, bludi,
i leluja, pri tom uznosito, kao da mu vlasnik
i ne bi od ljudi…, sa prezrenjem k njima…
Da sam išta drugo htio, a sad žalim – mljekar
što ne postah, rezigniran ne bih u misterij, vječni,
stao… Život bi mi putovanjem krivudao, zauvijek
daleko, izvan svake žive rječitosti, svakoga pjesnika,
i sve poezije… Ali, što se dâ – to se više ne vraća…
Kako ste me vi uopće našli…? Ja ne shvaćam ništa…
Kako li ste vi do mene stigli? Pa ja sam vam mrtav…
Kao što su mrtvi i ovi sa kojim, ovdje, prazno, šutim…
Evo, tu je Ezra, i Williams tu je, Lowell se ne miče,
s nama je i Thomas, i Saul je ovdje, tu je i Berryman,
Allen Tate također, Lou je, bez gitare, nedavno
stigavši, odmah zanijemio… Kao bijela Ophelia,
u rijeci, koju dozivaše – utopljeni, u pjesništvu,
svi smo…
A vas eto – tamo… I ne podajte se utvarama nujnim,
njima se oprite… Kazao bih, još i ovo: mene da u miru
vječnom ostavite. Ali nisam miran… Na Cedar Park,
možda, crnu ružu pošaljite, u svojim mislima,
jer tamo počiva, evo već pedeset…, ono moje zemnō,
što svoj život, nikad, otpočelo nije…
I recite, onim, što vaš jezik znaju: laž je nebo Platonovo,
nema vaskrsnuća…, uznesenja nema – sve je samo čežnja…
Pjesništvo je, u njoj, crtarija magnovena…
(Siječanj 2015.)