Priča
I tog dana, kao i svakoga u protekle četiri godine, osim kada bi pao veliki snijeg ili bi padale britanske bombe, frau Mimi Woland šetala je Tilde po Botaničkome vrtu i učila ju imena biljaka. Tilde je bila sva u velikoj glavi i u dugim zgrčenim prstima koje nije mogla pomicati svojom voljom, nego bi se povremeno sami od sebe isprepleli, a lice bi joj se iskrivilo kao da je osjetila snažnu bol. Kada bi je poslije frau Mimi upitala što se to dogodilo, nije joj znala odgovoriti. Samo bi se smijala, Tilde se uvijek smijala, i pokušavala slegnuti svojim uskim ramenima, ali ni to joj nije uspijevalo. No, poznavale su se već tako dugo da je frau Mimi znala, i da je ne pogleda u njezine velike plave oči, kako to Tilda upravo sliježe ramenima.
Tilde je bila kći Martina Schlayera, trgovačkog predstavnika Trećega Reicha u Zagrebu, Führerovog kamarada još iz minhenskih dana, visokog i naočitog muškarca za kojim je uzdisalo sve žensko od Praga i Bratislave do Beograda i Soluna. Tako je, barem, mislila frau Mimi, njegova tajnica i ljubavnica, Tildina dadilja i pomajka, od dana kada je gospođa Georgina umrla u porođajnim mukama. Berlinski liječnici cijeli su dan i noć izvlačili iz nje dijete koje nikada neće prohodati, neće se moći samo hraniti, s mukom će govoriti, i neće, tako je Schleyeru rekao doktor Werner Illy, doživjeti osamnaestu. U glavi je Tilde bila normalna, čak vrlo inteligentna i zrela za svoje godine. Dok bi na radiju, 1940. i sljedeće dvije godine, slušala Führerove govore, niz obraze bi joj od ganuća potekle suze. Od početka 1943. više nije imala suza. Ili se tatica Schlayer, vječiti optimist, samo tako tješio.
Bilo je to 5. svibnja 1945, već danima se iz daljine čula tutnjava, kao kad usred ljeta nailaze kišni oblaci, cestom pokraj Botaničkoga vrta prolazili su kamioni s vojskom, na sve strane vladao je metež, ali frau Mimi je bila uređena kao i svakoga drugog dana, na nogama cipele s visokim štiklama, koje je tatica Schlayer naručio iz Züricha, ljubičasti kostim, u reveru broš s crnim kamenom, na glavi šešir s malenim koketnim velom. Istina, sve bi to više odgovaralo večernjem izlasku, ali takav je bio Mimičin princip: što su u ovoj groznoj zemlji i ovome mračnom slavenskom gradu prilike gore, što je po ulicama više nereda, smeća i bandita obješenih po kandelabrima, to će se ona ljepše urediti. Nema boljeg načina da ovome divljem svijetu pokaže da je drukčija. Gurala je preko ceste kolica s Tilde, baš kao da pred bečkoga cara iznosi blago koje će u zadnji tren spasiti carstvo ili kao da Führeru na dar donosi tajno oružje. Iz kamiona su za njom gledali mrki ustaški bojovnici, ali ona se pravila da ih ne primjećuje. Nijedan nije za njom zviznuo, i to ju je najednom obespokojilo.
A u vrtu tišina i mir. Velike stare krošnje progutaju svaki zvuk. Više se ne čuju ni kamioni, ni grmljavina s istoka. Sve je onako kako je bilo u proljeće 1941, kada su s nadom i vjerom došli u ovaj grad, samo što više nema šetača. Samo njezini koraci, i kotači Tildinih kolica, čuju se na šljunčanoj stazi. “Hrast lužnjak, hrast kitnjak, eukaliptus, omorika…”, ponavljala je frau Mimi ista imena drveća, i osjećala se sve jadnije i tužnije. Tako su joj potekle suze. Tilde se grčila u kolicima, pogledom tražeći Mimine oči. Ali ona je sad bila obuzeta svojom mukom. Zašto nijedan ustaša nije fićuknuo za njom?
U taj čas pojavio se još netko. Frau Mimi se više od svega na svijetu, možda više i od pauka i zmija, plašila pasa. A pred njom je stajao smeđi kratkodlaki pas, pomalo nalik dobermanu generala Glaisea, ali puno mršaviji od njega, zapravo mršav kao avet, svako mu se rebro vidi. Stoji tako, gleda u njih, i ne miče se.
Frau Mimi se ukočila u mjestu, čvrsto stišćući gumene ručke Tildinih kolica. I djevojčica se smirila, prošli su je grčevi, nije više tražila Mimin pogled, nego je i ona zurila u psa. On je najednom sjeo i digao glavu, a na grudima mu se pojavila velika bijela mrlja. Za svakoga drugog to je bila obična bijela mrlja, kakva se može vidjeti na prsima tolikih pasa mješanaca, ali frau Mimi vidjela je nešto drugo, vidjela je židovsku zvijezdu, pravilnu sa šest krakova. “Što je ono?”, pitala je uspaničeno. “David”, rekla je Tilde, samo da nešto kaže. Ona se nije uplašila psa, niti je u bijeloj mrlji na krznu vidjela išta osim bijele mrlje, a ime David izgovorila je tek tako, da nešto kaže, ili ju je pas svojom mršavošću podsjetio na starca koji je radio na porti zgrade u kojoj su stanovali. Ali frau Mimi se u svome strahu nije niti sjetila tog Davida, kojega viđa svako božje jutro, nego je pomislila kako i Tilde u psu vidi što i ona: prikazu Židova koji se došao osvetiti. Učinila je dva koraka unatrag, ali nije mogla dalje, jer se aktivirala kočnica na kolicima. Da bi je otpustila, frau Mimi bi morala čučnuti i povući oprugu, ali tada bi pas mogao skočiti i pregristi joj vrat… Nakon kratkog premišljanja i pas je načinio dva koraka i ponovo sjeo. Frau Mimi je opet vidjela veliku bijelu židovsku zvijezdu.
Stajali su tako naspram psu barem petnaest minuta, a da se frau Mimi više nije usudila ni pomaknuti. U jednom času pomislila je na bijeg, ostavit će Tilde i potrčati prema cesti, pozvati prvoga ustašu da ustrijeli bijesnoga psa sa židovskim znakom na sebi, ali odmah zatim oblio ju je sram. Voljela je Schlayera, i on je volio nju, premda je u njegovoj blizini bilo ljepših, mlađih i borbenijih dama od frau Mimi. Voljela je na svoj način i Tilde, iako je ponekad razmišljala o tome što će se dogoditi za tri ili četiri godine, kada djevojčici bude osamnaest ili devetnaest, i kada joj se kralježnica toliko iskrivi da joj iz pluća istisne posljednji dah, hoće li tada ona i Martin postati pravi muž i žena, hoće li mu naroditi puno zdrave i jake djece, dječaka sličnih njemu i djevojčica nalik njoj, i hoće li tada Tilde biti samo cvijetak na grobu, i ništa više?
Posramila se frau Mimi i nije ostavila djevojčicu u kolicima, nego je ostala stajati i kameniti se nasred šljunčane staze, u zagrebačkom Botaničkom vrtu, negdje već oko podne, 5. svibnja 1945, dok je na drugome kraju grada, herr Martin Schlayer sav uspaničen utrčavao u zgradu u Zvonimirovoj, dok je njega i njegovu obitelj čekao crni mercedes. Imali su samo vremena da pokupe najnužnije stvari, nakit i dokumente, jer će za pola sata krenuti službeni konvoj. Nakon toga će, rekli su, vjerojatno biti nemoguće izaći iz grada. Tresao je portira Davida za ovratnik, kao da će iz njegovih džepova istresti kćer i njezinu dadilju. “Damice su otišle”, prozborio je nesretni David, ali nije znao kamo su otišle, ako i danas, kao i svakoga drugog dana, nisu u Botaničkom vrtu.
Herr Schlayer, tatica Schlayer je kao bez duše trčao uza stube, pa niza strube, kotrljali su se za njim zlatni i srebreni prstenovi, ispadali su mu iz džepova rodni listovi, a vozač u mercedesu je čekao. Kada je uskočio u auto i naredio mu da vozi prema Botaničkom vrtu ostalo je još petnaest minuta do polaska konvoja ispred Rudolfovih kasarni.
“Dragi pesek, dala bih ti kost, ali nemam”, pravdala se u tom času frau Mimi. “David”, još jednom je rekla Tilde. Mršavi smeđi pas, nalik na dobermana generala Glaisea, na Mimičine je riječi samo zarežao. U sljedećem trenutku ona će odlučiti hoće li pobjeći, kao što iz ovoga grada već bježe svi, ili će do kraja ostati s djevojčicom koja još ima tri, najviše četiri godine života.
Posljednji strah frau Mimi Woland
Priča
I tog dana, kao i svakoga u protekle četiri godine, osim kada bi pao veliki snijeg ili bi padale britanske bombe, frau Mimi Woland šetala je Tilde po Botaničkome vrtu i učila ju imena biljaka. Tilde je bila sva u velikoj glavi i u dugim zgrčenim prstima koje nije mogla pomicati svojom voljom, nego bi se povremeno sami od sebe isprepleli, a lice bi joj se iskrivilo kao da je osjetila snažnu bol. Kada bi je poslije frau Mimi upitala što se to dogodilo, nije joj znala odgovoriti. Samo bi se smijala, Tilde se uvijek smijala, i pokušavala slegnuti svojim uskim ramenima, ali ni to joj nije uspijevalo. No, poznavale su se već tako dugo da je frau Mimi znala, i da je ne pogleda u njezine velike plave oči, kako to Tilda upravo sliježe ramenima.
Tilde je bila kći Martina Schlayera, trgovačkog predstavnika Trećega Reicha u Zagrebu, Führerovog kamarada još iz minhenskih dana, visokog i naočitog muškarca za kojim je uzdisalo sve žensko od Praga i Bratislave do Beograda i Soluna. Tako je, barem, mislila frau Mimi, njegova tajnica i ljubavnica, Tildina dadilja i pomajka, od dana kada je gospođa Georgina umrla u porođajnim mukama. Berlinski liječnici cijeli su dan i noć izvlačili iz nje dijete koje nikada neće prohodati, neće se moći samo hraniti, s mukom će govoriti, i neće, tako je Schleyeru rekao doktor Werner Illy, doživjeti osamnaestu. U glavi je Tilde bila normalna, čak vrlo inteligentna i zrela za svoje godine. Dok bi na radiju, 1940. i sljedeće dvije godine, slušala Führerove govore, niz obraze bi joj od ganuća potekle suze. Od početka 1943. više nije imala suza. Ili se tatica Schlayer, vječiti optimist, samo tako tješio.
Bilo je to 5. svibnja 1945, već danima se iz daljine čula tutnjava, kao kad usred ljeta nailaze kišni oblaci, cestom pokraj Botaničkoga vrta prolazili su kamioni s vojskom, na sve strane vladao je metež, ali frau Mimi je bila uređena kao i svakoga drugog dana, na nogama cipele s visokim štiklama, koje je tatica Schlayer naručio iz Züricha, ljubičasti kostim, u reveru broš s crnim kamenom, na glavi šešir s malenim koketnim velom. Istina, sve bi to više odgovaralo večernjem izlasku, ali takav je bio Mimičin princip: što su u ovoj groznoj zemlji i ovome mračnom slavenskom gradu prilike gore, što je po ulicama više nereda, smeća i bandita obješenih po kandelabrima, to će se ona ljepše urediti. Nema boljeg načina da ovome divljem svijetu pokaže da je drukčija. Gurala je preko ceste kolica s Tilde, baš kao da pred bečkoga cara iznosi blago koje će u zadnji tren spasiti carstvo ili kao da Führeru na dar donosi tajno oružje. Iz kamiona su za njom gledali mrki ustaški bojovnici, ali ona se pravila da ih ne primjećuje. Nijedan nije za njom zviznuo, i to ju je najednom obespokojilo.
A u vrtu tišina i mir. Velike stare krošnje progutaju svaki zvuk. Više se ne čuju ni kamioni, ni grmljavina s istoka. Sve je onako kako je bilo u proljeće 1941, kada su s nadom i vjerom došli u ovaj grad, samo što više nema šetača. Samo njezini koraci, i kotači Tildinih kolica, čuju se na šljunčanoj stazi. “Hrast lužnjak, hrast kitnjak, eukaliptus, omorika…”, ponavljala je frau Mimi ista imena drveća, i osjećala se sve jadnije i tužnije. Tako su joj potekle suze. Tilde se grčila u kolicima, pogledom tražeći Mimine oči. Ali ona je sad bila obuzeta svojom mukom. Zašto nijedan ustaša nije fićuknuo za njom?
U taj čas pojavio se još netko. Frau Mimi se više od svega na svijetu, možda više i od pauka i zmija, plašila pasa. A pred njom je stajao smeđi kratkodlaki pas, pomalo nalik dobermanu generala Glaisea, ali puno mršaviji od njega, zapravo mršav kao avet, svako mu se rebro vidi. Stoji tako, gleda u njih, i ne miče se.
Frau Mimi se ukočila u mjestu, čvrsto stišćući gumene ručke Tildinih kolica. I djevojčica se smirila, prošli su je grčevi, nije više tražila Mimin pogled, nego je i ona zurila u psa. On je najednom sjeo i digao glavu, a na grudima mu se pojavila velika bijela mrlja. Za svakoga drugog to je bila obična bijela mrlja, kakva se može vidjeti na prsima tolikih pasa mješanaca, ali frau Mimi vidjela je nešto drugo, vidjela je židovsku zvijezdu, pravilnu sa šest krakova. “Što je ono?”, pitala je uspaničeno. “David”, rekla je Tilde, samo da nešto kaže. Ona se nije uplašila psa, niti je u bijeloj mrlji na krznu vidjela išta osim bijele mrlje, a ime David izgovorila je tek tako, da nešto kaže, ili ju je pas svojom mršavošću podsjetio na starca koji je radio na porti zgrade u kojoj su stanovali. Ali frau Mimi se u svome strahu nije niti sjetila tog Davida, kojega viđa svako božje jutro, nego je pomislila kako i Tilde u psu vidi što i ona: prikazu Židova koji se došao osvetiti. Učinila je dva koraka unatrag, ali nije mogla dalje, jer se aktivirala kočnica na kolicima. Da bi je otpustila, frau Mimi bi morala čučnuti i povući oprugu, ali tada bi pas mogao skočiti i pregristi joj vrat… Nakon kratkog premišljanja i pas je načinio dva koraka i ponovo sjeo. Frau Mimi je opet vidjela veliku bijelu židovsku zvijezdu.
Stajali su tako naspram psu barem petnaest minuta, a da se frau Mimi više nije usudila ni pomaknuti. U jednom času pomislila je na bijeg, ostavit će Tilde i potrčati prema cesti, pozvati prvoga ustašu da ustrijeli bijesnoga psa sa židovskim znakom na sebi, ali odmah zatim oblio ju je sram. Voljela je Schlayera, i on je volio nju, premda je u njegovoj blizini bilo ljepših, mlađih i borbenijih dama od frau Mimi. Voljela je na svoj način i Tilde, iako je ponekad razmišljala o tome što će se dogoditi za tri ili četiri godine, kada djevojčici bude osamnaest ili devetnaest, i kada joj se kralježnica toliko iskrivi da joj iz pluća istisne posljednji dah, hoće li tada ona i Martin postati pravi muž i žena, hoće li mu naroditi puno zdrave i jake djece, dječaka sličnih njemu i djevojčica nalik njoj, i hoće li tada Tilde biti samo cvijetak na grobu, i ništa više?
Posramila se frau Mimi i nije ostavila djevojčicu u kolicima, nego je ostala stajati i kameniti se nasred šljunčane staze, u zagrebačkom Botaničkom vrtu, negdje već oko podne, 5. svibnja 1945, dok je na drugome kraju grada, herr Martin Schlayer sav uspaničen utrčavao u zgradu u Zvonimirovoj, dok je njega i njegovu obitelj čekao crni mercedes. Imali su samo vremena da pokupe najnužnije stvari, nakit i dokumente, jer će za pola sata krenuti službeni konvoj. Nakon toga će, rekli su, vjerojatno biti nemoguće izaći iz grada. Tresao je portira Davida za ovratnik, kao da će iz njegovih džepova istresti kćer i njezinu dadilju. “Damice su otišle”, prozborio je nesretni David, ali nije znao kamo su otišle, ako i danas, kao i svakoga drugog dana, nisu u Botaničkom vrtu.
Herr Schlayer, tatica Schlayer je kao bez duše trčao uza stube, pa niza strube, kotrljali su se za njim zlatni i srebreni prstenovi, ispadali su mu iz džepova rodni listovi, a vozač u mercedesu je čekao. Kada je uskočio u auto i naredio mu da vozi prema Botaničkom vrtu ostalo je još petnaest minuta do polaska konvoja ispred Rudolfovih kasarni.
“Dragi pesek, dala bih ti kost, ali nemam”, pravdala se u tom času frau Mimi. “David”, još jednom je rekla Tilde. Mršavi smeđi pas, nalik na dobermana generala Glaisea, na Mimičine je riječi samo zarežao. U sljedećem trenutku ona će odlučiti hoće li pobjeći, kao što iz ovoga grada već bježe svi, ili će do kraja ostati s djevojčicom koja još ima tri, najviše četiri godine života.