Snom zaveden, i stvarnost jutra nikako da prihvatim bez njega. I u njoj smo Mihaela i ja jedina dva živa bića na Zemlji. Na Trgu. Posljednji čovjek i posljednja žena. Kao Adam i Eva. I u njoj je naš opstanak upitan, neizvjestan: Što će biti s nama dok traje lockdown, hoćemo li preživjeti prijetnju nevidljivog ubojice iz Wuhana? Nije li njegovopravo ime Strašni sud o kojemu se šapuće na raznim mjestima ili samo klopka koju je za čovjeka proizveo čovjek? Što me je to u snu povezalo s pričom o Adamu i Evi i vremenu koje živimo i nas dvoje?
Sadržaje biblijske priče iz mog noćašnjeg sna o prvom čovjeku i prvoj ženi na Zemlji i probuđen pamtim s različitim emocijama. One se smjenjuju neujednačenim ritmom. Čas su tanki vodoskoci, čiji je šum jedva čujan, čas je njihov mlaz podebljan i bučan. U ekstazi, emocije dostižu vrhunac svoje ljepote, vesele su, sve je u njima rajski obojeno, ali sve završava tragično, s opomenom da ne postoji život bez pravila. Progon je siguran za svakoga tko ih ne poštuje.
Ima li i moja i Mihaelina sloboda pravila? I u lockdownu, eto, ima. Ona su drastična. Izbezumljuju osobito mene. Ima li naša ljubav slobodu života i u vrtu naše zemaljske prirode? Pod zabranom je. Zaključana. To je naša stvarnost. Nova je i nepoznata.
Jednako vjerujem da je njezino pravo ime, zapravo, ime bolesti iz Wuhana koja se širi cijelim svijetom, radi koje sam u snu vraćen i na početke života na Zemlji. Sučeljavanjem s njom moram dokučiti kakvo bi novo stvaranje čovjeka bilo u odnosu na ono koje je završeno progonom? Koja će ga misao graditi, s kakvim idejama, na kojim će temeljima u budućnosti postojati dugovječnije od srušenog, preživjelog? Hoću li na Trgu danas naći išta što to već naznačuje?
Mihaela još uvijek spava, supruga epidemiologa Pašagića je sigurno i u mojim ranim jutarnjim satima budna i neutješna. Temperaturu je dobio 21. ožujka 2020., njegova četrnaestodnevna drama završena je smrću 05. travnja. Duga je bila ova noć, a njezino je jutro stidljivo i nekako anemično, s mnogo pitanja i s malo odgovora.
Sredina travnja dvije tisuće i dvadesete godine nikako da se sasvim oslobodi svog mrkog ogrtača, taj proces se odvija vrlo sporo. Hoćemo li Mihaela i ja u narednim danima samoizolacije uspjeti sačuvati svoje dostojanstvo ili ćemo zajedno s njim, u vlastitom stanu, stečenom s teškom mukom, potonuti u zaborav i svojih susjeda i svoje obitelji rasute po mnogim zemljama svijeta? Hoće li naš novi svijet graditi stari graditelj i hoće li u njega stići neki sasvim drugi Adam i Eva? Hoće li taj novi stvoritelj našu Zemlju uljepšati drukčijim biljem, dugovječnijim stablima, hoće li na njoj novim sjemenom razviti nove plodove?
U svom obiteljskom vrtu Mihaela i ja nismo imali kušnju Edena, život nam nije protjecao u blagostanju, jest kao svakodnevna bitka za pristojnu egzistenciju. I čovječnost. Zar je pravedno u nečemu drukčijem imati nešto drugo, ne bolje, već… nitko sličan nama nije zaslužio nikakvu kaznu, jest nagradu! Jer, nitko i ne zna kako je naša ljubav velika. Nju treba poticati, nikako sputavati i gušiti. Ni nevidljivi neprijatelj iz Wuhana, uvjeren sam, ne može joj ništa?! Naša ljubav ne traži nikakve vrtove izobilja ni u novom jutru, sva je usmjerena da bude očuvana kao samostalnost. Kao sloboda. Otkud joj onda tako opak neprijatelj? Zašto, onda, zamjena svjetova, nekog novog za poznati, građen po mjeri čovjeka i njegove pune slobode? Da uskrsnu živi, da živi ne pomru, da živi ne budu osuđeni na uskrsnuće mrtvih koji svoje uskrsnuće čekaju predugo.
Napokon, i Mihaela se budi. Kašljuca. Nije to suhi kašalj, onaj simptom o kojemu se mnogo priča. Licem je okrenuta prema meni, odmah na njemu primjećujem nešto između smiješka i plača. I radost i sažaljenje. Prihvatljivo. Nije mrzovoljno kao prije nekoliko sati kada sam je probudio da joj kažem što sam dotad sanjao. Kada mi je neočekivano okrenula leđa i ponovno me prepustila tami naše sobe.
Otvara oči, kao da im je prostor nepoznat, oprezno šeće s njima po zidu sa slikama, vraća ih meni s istim smiješkom i umiljatim glasom govori:
– Otkad si budan, Adame?
Uzvraćam smiješak, očekujem promjene na njezinome licu, nema ih. Kažem:
– Budan sam, Eva… pa, gotovo od trenutka kad si mi okrenula leđa.
Obrazlaže:
– Oteo si me od dubokog sna. Još dok si govorio, san me je vraćao sebi. A otkud tebi baš san o Adamu i Evi? Od stalnog čitanja onih svetih knjiga?
– Valjda i to…
– Stvarno?
– Pa, to je tako jasno.
– Molim te!
– Sve sam ti objasnio prije nekoliko sati. Svemu si okrenula leđa.
– Sad me sve zanima.
Iznenađuje me njezino neshvaćanje mog bijega u daleko vrijeme, dvojim hoću li joj bijeg ponovno objasniti ili ću sve prešutjeti. Krenuti dalje?
– Čemu? Pa, odgovorio sam ti i na to pitanje… Vratila si se u san bez odgovora zato što ti je nastavak sna bio preči…
– Tvrdio si da sam i ja bila s tobom u tom tvome snu… toga se sjećam. Jesam li?
– Jesi. S glasom. I podsjetila si me da si od mog rebra.
– Da sam od tvog rebra… Bože, dragi, toga se, eto, uopće ne sjećam…
– To nas je i u snu povezivalo s pričom o Adamu i Evi… I s koronom napadnuta stvarnost koju i danas u lockdownu proživljavamo zajedno. U njoj nam je zaključana sloboda.
– Ubojica iz Wuhana, tako ti nazivaš tu stvarnost.
– Da. Taj ubojica me je s našeg Trga, u snu, povezao s prognanim prvim čovjekom i prvom ženom na Zemlji. Na njemu smo ti i ja u mom snu boravili kao posljednji čovjek i posljednja žena. Kao njezini čuvari. Kao dva njezina jedina svjetla. Goli.
– Putovao si u tom snu baš daleko, na sam početak ljudskog roda. Vrati se nazad! Sve što muči tebe, muči i mene. S tobom sam pa što god bude. Ti čuvar moj, ja čuvar tvoj… I mene muči prijetnja tog nevidljivog ubojice, ali muči me i ono najbanalnije: tko će nam sutra kupiti kruh, što ćemo jesti, kako ćemo u svom stanu ostati normalni. Dokle ćemo biti zaključani? Vrati se u naše svakodnevne jutarnje muke.
– U njima sam do grla. Ali, snom zaveden, i stvarnost ovoga jutra nikako da prihvatim bez njega. Odveo me na početak ljudskog roda da saznam zašto je pred čovjekom ponovno sve neizvjesno već od konca prošle godine. Zar samo zato što se i u Edenu drznuo da osvoji malo više slobode? Da se sučeli s nevidljivim moćnikom koji mu određuje pravila što je dopušteno a što nije. Nevidljivi ubojica iz Wuhana nije naš stvoritelj, nema pravo na to. On je demon, branim se od njega svetim tekstovima. Koje su nam ga sile poslale? Eto, i zato sam morao da se podsjetim kako je svijet stvaran, da bih bar naslutio kako će od sada biti rušen i ponovno stvaran. Tko će nam sutra kupiti kruh, što ćemo jesti, kako ćemo u svom stanu ostati normalni dok traje prokleti lockdown, i mene to muči, i ja sam s tim pitanjima razapet poput Krista.
– Mislim da paničariš. Ništa se neće radikalno dogoditi. Živjet ćemo s maskom i rukavicama, prati ruke dok god na njima bude bilo kože, držati rastojanje…
Pucam od našeg ispraznog razgovora. Žestoko se bunim protiv njezina nonšalantnog pomirenja s našim neprirodnim stanjem:
–Ma, ženo, mi smo u lockdownu već nekoliko dana. U kući kao u zatvoru. Sloboda? Gdje je naša dojučerašnja sloboda? Pandemija će nas temeljito otuđiti, a odavno smo ionako otuđeni. Sve dok traje, čovjek će biti sam, morat će se družiti sam sa sobom. Kad sam sebi dosadi, počet će se ubijati… Ubijat će se i oni koji su se voljeli i koji jedino priznaju ljubav kao vrijednost.
– Kao i nas dvoje.
– Da. Kao i nas dvoje. Ali može se i ljubav pretvoriti u vraga. I u ubojicu.
– Mi se nećemo ubijati. Izdržat ćemo u njoj, ma što da bude.
– Ehhh.
– Nećemo prihvaćati izdaju niti jedne vrijednosti ljubavi. Niti bilo kakvu vrstu progona iz vrta slobode.
– Ali, već smo u zatvoru! Zaključani. Bez sigurnog ključa za otključavanje.
Iznenada, Mihaela me napušta.
– Odoh ja u kupatilo, a ti… Čisti svoje misli od sličnih crnih predviđanja bez mene…
– Nažalost, nisu predviđanja. Uistinu je počela neka nova stvarnost… I, stavi naočale, Mihaela, da u kupatilu, po običaju, ne obaraš stvari već u rano jutro.
– I s njima sam gotovo potpuno slijepa. Zvat ću te ako… Ali i ti bi morao… i kad ne sanjaš, tvoje su naočale previše mračne. Uzdrmala te i ona priča o epidemiologu Pašagiću, bezbeli… Samo si mi je prepričao, kad ćeš mi je konačno cijelu pročitati?
– Moram čim prije vani, da provjerim stanje na Trgu… Je li se na njemu nešto promijenilo… Da nam kupim maske, kod Avde i Alme kruh i još štošta. Idem opet na rizik, pa što bude.
– Samo se ti igraj sa zakonom. Maske nam ovdje ne trebaju, nešto hrane još imamo, sve ostalo može pričekati dok nekoga ne nađemo…
– Nema dragovoljaca u našem neboderu, čekamo ga dugo. Bit ćemo u njemu zaboravljeni. Izbrisani.
– Hajde, ne pričaj. Kad budeš izlazio, zaključaj vrata svojim ključem. Ako ugledaš policajca, odmah natrag! Kazna je za nas preko napunjenih 65 godina života 500 KM. Viša od moje mirovine.
Dok se oblačim, osluškujem šum vode iz kupatila. Mihaela je već pod tušem, prije odlaska na Trg, zove me da joj operem leđa. Dočekuje me njezino golo tijelo pod mlaznicama vode, preuzimam tuš i usmjeravam ga na njezina ramena. Odatle se lagano spuštam na njezinu kralježnicu, na butine i kukove. Misli me opet odvode do nagih Adama i Eve u Rajskome vrtu, u Edenu, a svijest me stalno opominje da čim prije u stanu moram Mihaelu prepustiti samoći… Virus i po Sarajevu već ždere ljudske organe, osobito pluća, mogao bi požderati i njezina i moja… Uznemiruje me ta mogućnost. Znam da je na Trgu stanje isto kao i prije mog noćašnjeg sna, moram ondje biti čim prije, a ne znam objasniti zašto to moram… Znamda je ubojica iz Wuhana stigao i u Sarajevo, njegov virus širi se iz europskih zemalja po svim gradovima i moje zemlje. Je li stigao i na Trg, u moje naselje, u koga se već ušunjao, nije li uz epidemiologa Pašagića, možda, još nekoga i usmrtio?
– Možeš li sve dalje bez mene – pitam Mihaelu bježeći od sve crnjih misli. – Evo ti tuš, saperi se sama. Ručnik ti je na perilici, na njoj ti je i krema za tijelo. Možeš li ga i namazati sama?
– Mogu – odgovara. – I idi, već je jedanaest, vrati se što prije. I zapamti, ako opaziš policajca i u daljini, nazad! Možemo bez svega što si spomenuo, bez novca ne možemo.
Brzo navlačim odjeću za izlazak. Stavljam torbicu na rame i uzimam štap. Iz hodnika zaključavam vrata, spuštam ključ u džep i krećem na sporedni ulaz. On je prošlogodišnjim utopljavanjem nebodera dobio i invalidski most. I danas nikoga na njemu. Za momčiće i curetke taj most je od prvoga dana most uzdisaja, njihovo vlasništvo, svakodnevno mjesto okupljanja… Nema ih na njemu danima. Prije lockdowna, na njegovim dugačkim bijelim dvostrukim gelenderima cvrkutali su kao ptičice, na njima su se zadirkivali, sašaptavali, vrištali, s njih su i padali… Dok ga prelazim, prisjećam se svih tih njihovih vragolija, svakog povratka na njega nakon izlaska iz školskih klupa. Svakog boravka u slobodi u kojoj su se na tim gelenderima, poput vrapčića, svakodnevno oglašavali u blizini mog balkona… Tužno sjećanje za mene, vjerujem, još tužnije za njih…
Pješačku stazu prelazim polako. Oslonjen na štap, odmaram se dva puta. Iz Konzuma, kraj kojeg prolazim, stalno netko izlazi, u njega stalno netko i ulazi. Neću među svjetinu koja se u dugom redu unutra stiska i sporo pomiče prema kasi. Penjem se uz stepenice na betonski plato Trga, koji je opkoljen raznim drvećem, s nekoliko klupa za odmor s obje strane. Idem prema obiteljskoj ambulanti pred kojom je također dugačak red. Isto je stanje i ispred dviju apoteka. Neću ni u njih, Mihaela je u pravu, dok smo u lockdownu, možemo i bez maski. Gužve su i pred vratima pekare i pošte, a tako jučer ništa nije bilo ni pred njima. Panika. Nije ni čudo: svi mediji danima truju stvarnost dramatičnim sadržajima o opakoj novoj bolesti. U svim razgovorima dominiraju priče o njoj kao o velikoj pošasti koja već hara u susjednim zemljama i koja će se sigurno razorno ponašati i u našoj. U mome naselju, priča mi svatko s kim god zastanem, te bolesti još nema, ima tjeskobe i straha. Ali, ne mogu da vjerujem: na Trgu ničega od onoga što me je iz stana u provjeru istjerao moj noćašnji san. I dok sam sanjao, varnice svijesti su me opominjale da je to samo san. I dok sam nakon sna osjećao snažnu potrebu da na Trgu provjerim svoj san, znao sam da je na njemu sve onako kako je bilo i prije sna. Ali, od provjere nikako nisam mogao odustati, eto, i to je san.
Život je, dakle, uvjerljivo drukčiji, neuništiv, nema u njemu nigdje edenske bašče, ni golih Adama i Eve. Kao mrava, na Trgu ima samo mojih Alipašinaca. Oni su tu sigurno od ranog jutra, bit će na njemu i kad sve potone u mrak sličan onome s početka mog sna. Svoje svakodnevne potrebe u svim prodavaonicama, bez ikakvih zapreka, istina je, obavljaju u žurbi, ali ne nadziru ih policajci, niti jednog od njih ni na vidiku… Nitko ih ne zaustavlja i nitko ih ne zapisuje. (Mogla bi ih, možda, skupo stajati ta sloboda.) Na svim mjestima Trga mnogi su s raznoraznim vrećicama, punim hrane. (Hoće li to od sutra možda neki novi rat, gori od minulog od kojeg smo udaljeni već punih dvadeset pet godina?) Kupovina je pojačana i u Mercatoru. Kraj njega prolazim usporenim korakom. U bašči pizzerije BFAZA sve stolice su zauzete. Žurim i ja, ne zadržavam se ni tu.
Vraćam se u stan na krilima olakšanja, bez tereta sna o kataklizmi i novom stvaranju svijeta. I s praznim vrećicama. Mihaela me dočekuje obučena i počešljana. Pita me je li dobro našminkana, jer to svako jutro, s povećalom u ruci, radi gotovo napamet. Čeka sud svog svakodnevnog ocjenjivača. Odgovaram potvrdno, ne stižem da joj opišem stanje na Trgu, ona mi izdaje naređenje da se odmah vratim do Avdine i Almine MA NARDE u novu nabavku, jer sam ušao u stan bez svega što sam namjeravao kupiti.
– Kad se vratiš, popit ćemo još jednu kavu, baš mi se nešto pije. U tom će i ručak… Onda ćeš mi pročitati i ono o epidemiologu… Davno si mi obećao…
– Moram isprintati, tekst je spremljen u računalu…
– Ne mogu više ništa ni sa svojom lupom. Dok si ti lunjao Trgom, to sam jutros otkrila maljajući lice puderom napamet. Gotovo je s mojim čitanjem, dragi. Zauvijek.
A moje vrijeme čitanja i od toga dana je svakodnevno. U rukama su mi čas Biblija, čas Kurʼan, čas Talmud (Toru proučavam na jednom vjerskom portalu). Mir pronalazim u tekstovima o stvaranju svijeta, prvog čovjeka i prve žene kad god sam nemiran. A nemiran sam nakon svake nove vijesti o žrtvama nepoznate bolesti koja je u ratu s cijelim čovječanstvom. Otkad se razvila u Wuhanu koncem prosinca prošle godine, o njoj se još uvijek ne zna sve, neki otkriveni simptomi kod oboljelih se još uvijek izučavaju, novi tek otkrivaju. Sve je nekako varljivo, složeno, sklisko, sve izmiče konačnom i sigurnom. Kao i u snu. Od smrti korone prezasićen je i zrak, u to me je uvjerio i odlazak na Trg.
Po povratku iz MA NARDE priznajem Mihaeli:
– Od jutrošnjeg buđenja progoni me misao da za mene i tebe tek započinju mučni dani.
– Pobijedit ćemo, budi hrabar, dragi moj. Ne mogu biti mučniji od onih u ratu.
– Ratovi, glad, emigranti, vjerski fanatici, kalifati, nacionalisti, mafija, uragani, potresi, bolesti… Autori: čovjek i priroda… Sinoćnje mrtvo nebo, pusta zemlja… Progon… Pripremi se za borbu, posljednji čovječe i posljednja ženo!
– Ja sam pripremljena – govori Mihaela. – Ne može nas, valjda, taj ubojica iz Wuhana ščepati i kroz prozor.
– A tko to zna, draga Mihaela. Demon je demon. Pred nama je još mnogo nepoznatog.
(Drugo poglavlje romana u nastajanju Uskrsnuće živih)
Posljednji čovjek i posljednja žena
Uskrsnuće živih, 2
Snom zaveden, i stvarnost jutra nikako da prihvatim bez njega. I u njoj smo Mihaela i ja jedina dva živa bića na Zemlji. Na Trgu. Posljednji čovjek i posljednja žena. Kao Adam i Eva. I u njoj je naš opstanak upitan, neizvjestan: Što će biti s nama dok traje lockdown, hoćemo li preživjeti prijetnju nevidljivog ubojice iz Wuhana? Nije li njegovo pravo ime Strašni sud o kojemu se šapuće na raznim mjestima ili samo klopka koju je za čovjeka proizveo čovjek? Što me je to u snu povezalo s pričom o Adamu i Evi i vremenu koje živimo i nas dvoje?
Sadržaje biblijske priče iz mog noćašnjeg sna o prvom čovjeku i prvoj ženi na Zemlji i probuđen pamtim s različitim emocijama. One se smjenjuju neujednačenim ritmom. Čas su tanki vodoskoci, čiji je šum jedva čujan, čas je njihov mlaz podebljan i bučan. U ekstazi, emocije dostižu vrhunac svoje ljepote, vesele su, sve je u njima rajski obojeno, ali sve završava tragično, s opomenom da ne postoji život bez pravila. Progon je siguran za svakoga tko ih ne poštuje.
Ima li i moja i Mihaelina sloboda pravila? I u lockdownu, eto, ima. Ona su drastična. Izbezumljuju osobito mene. Ima li naša ljubav slobodu života i u vrtu naše zemaljske prirode? Pod zabranom je. Zaključana. To je naša stvarnost. Nova je i nepoznata.
Jednako vjerujem da je njezino pravo ime, zapravo, ime bolesti iz Wuhana koja se širi cijelim svijetom, radi koje sam u snu vraćen i na početke života na Zemlji. Sučeljavanjem s njom moram dokučiti kakvo bi novo stvaranje čovjeka bilo u odnosu na ono koje je završeno progonom? Koja će ga misao graditi, s kakvim idejama, na kojim će temeljima u budućnosti postojati dugovječnije od srušenog, preživjelog? Hoću li na Trgu danas naći išta što to već naznačuje?
Mihaela još uvijek spava, supruga epidemiologa Pašagića je sigurno i u mojim ranim jutarnjim satima budna i neutješna. Temperaturu je dobio 21. ožujka 2020., njegova četrnaestodnevna drama završena je smrću 05. travnja. Duga je bila ova noć, a njezino je jutro stidljivo i nekako anemično, s mnogo pitanja i s malo odgovora.
Sredina travnja dvije tisuće i dvadesete godine nikako da se sasvim oslobodi svog mrkog ogrtača, taj proces se odvija vrlo sporo. Hoćemo li Mihaela i ja u narednim danima samoizolacije uspjeti sačuvati svoje dostojanstvo ili ćemo zajedno s njim, u vlastitom stanu, stečenom s teškom mukom, potonuti u zaborav i svojih susjeda i svoje obitelji rasute po mnogim zemljama svijeta? Hoće li naš novi svijet graditi stari graditelj i hoće li u njega stići neki sasvim drugi Adam i Eva? Hoće li taj novi stvoritelj našu Zemlju uljepšati drukčijim biljem, dugovječnijim stablima, hoće li na njoj novim sjemenom razviti nove plodove?
U svom obiteljskom vrtu Mihaela i ja nismo imali kušnju Edena, život nam nije protjecao u blagostanju, jest kao svakodnevna bitka za pristojnu egzistenciju. I čovječnost. Zar je pravedno u nečemu drukčijem imati nešto drugo, ne bolje, već… nitko sličan nama nije zaslužio nikakvu kaznu, jest nagradu! Jer, nitko i ne zna kako je naša ljubav velika. Nju treba poticati, nikako sputavati i gušiti. Ni nevidljivi neprijatelj iz Wuhana, uvjeren sam, ne može joj ništa?! Naša ljubav ne traži nikakve vrtove izobilja ni u novom jutru, sva je usmjerena da bude očuvana kao samostalnost. Kao sloboda. Otkud joj onda tako opak neprijatelj? Zašto, onda, zamjena svjetova, nekog novog za poznati, građen po mjeri čovjeka i njegove pune slobode? Da uskrsnu živi, da živi ne pomru, da živi ne budu osuđeni na uskrsnuće mrtvih koji svoje uskrsnuće čekaju predugo.
Napokon, i Mihaela se budi. Kašljuca. Nije to suhi kašalj, onaj simptom o kojemu se mnogo priča. Licem je okrenuta prema meni, odmah na njemu primjećujem nešto između smiješka i plača. I radost i sažaljenje. Prihvatljivo. Nije mrzovoljno kao prije nekoliko sati kada sam je probudio da joj kažem što sam dotad sanjao. Kada mi je neočekivano okrenula leđa i ponovno me prepustila tami naše sobe.
Otvara oči, kao da im je prostor nepoznat, oprezno šeće s njima po zidu sa slikama, vraća ih meni s istim smiješkom i umiljatim glasom govori:
– Otkad si budan, Adame?
Uzvraćam smiješak, očekujem promjene na njezinome licu, nema ih. Kažem:
– Budan sam, Eva… pa, gotovo od trenutka kad si mi okrenula leđa.
Obrazlaže:
– Oteo si me od dubokog sna. Još dok si govorio, san me je vraćao sebi. A otkud tebi baš san o Adamu i Evi? Od stalnog čitanja onih svetih knjiga?
– Valjda i to…
– Stvarno?
– Pa, to je tako jasno.
– Molim te!
– Sve sam ti objasnio prije nekoliko sati. Svemu si okrenula leđa.
– Sad me sve zanima.
Iznenađuje me njezino neshvaćanje mog bijega u daleko vrijeme, dvojim hoću li joj bijeg ponovno objasniti ili ću sve prešutjeti. Krenuti dalje?
– Čemu? Pa, odgovorio sam ti i na to pitanje… Vratila si se u san bez odgovora zato što ti je nastavak sna bio preči…
– Tvrdio si da sam i ja bila s tobom u tom tvome snu… toga se sjećam. Jesam li?
– Jesi. S glasom. I podsjetila si me da si od mog rebra.
– Da sam od tvog rebra… Bože, dragi, toga se, eto, uopće ne sjećam…
– To nas je i u snu povezivalo s pričom o Adamu i Evi… I s koronom napadnuta stvarnost koju i danas u lockdownu proživljavamo zajedno. U njoj nam je zaključana sloboda.
– Ubojica iz Wuhana, tako ti nazivaš tu stvarnost.
– Da. Taj ubojica me je s našeg Trga, u snu, povezao s prognanim prvim čovjekom i prvom ženom na Zemlji. Na njemu smo ti i ja u mom snu boravili kao posljednji čovjek i posljednja žena. Kao njezini čuvari. Kao dva njezina jedina svjetla. Goli.
– Putovao si u tom snu baš daleko, na sam početak ljudskog roda. Vrati se nazad! Sve što muči tebe, muči i mene. S tobom sam pa što god bude. Ti čuvar moj, ja čuvar tvoj… I mene muči prijetnja tog nevidljivog ubojice, ali muči me i ono najbanalnije: tko će nam sutra kupiti kruh, što ćemo jesti, kako ćemo u svom stanu ostati normalni. Dokle ćemo biti zaključani? Vrati se u naše svakodnevne jutarnje muke.
– U njima sam do grla. Ali, snom zaveden, i stvarnost ovoga jutra nikako da prihvatim bez njega. Odveo me na početak ljudskog roda da saznam zašto je pred čovjekom ponovno sve neizvjesno već od konca prošle godine. Zar samo zato što se i u Edenu drznuo da osvoji malo više slobode? Da se sučeli s nevidljivim moćnikom koji mu određuje pravila što je dopušteno a što nije. Nevidljivi ubojica iz Wuhana nije naš stvoritelj, nema pravo na to. On je demon, branim se od njega svetim tekstovima. Koje su nam ga sile poslale? Eto, i zato sam morao da se podsjetim kako je svijet stvaran, da bih bar naslutio kako će od sada biti rušen i ponovno stvaran. Tko će nam sutra kupiti kruh, što ćemo jesti, kako ćemo u svom stanu ostati normalni dok traje prokleti lockdown, i mene to muči, i ja sam s tim pitanjima razapet poput Krista.
– Mislim da paničariš. Ništa se neće radikalno dogoditi. Živjet ćemo s maskom i rukavicama, prati ruke dok god na njima bude bilo kože, držati rastojanje…
Pucam od našeg ispraznog razgovora. Žestoko se bunim protiv njezina nonšalantnog pomirenja s našim neprirodnim stanjem:
– Ma, ženo, mi smo u lockdownu već nekoliko dana. U kući kao u zatvoru. Sloboda? Gdje je naša dojučerašnja sloboda? Pandemija će nas temeljito otuđiti, a odavno smo ionako otuđeni. Sve dok traje, čovjek će biti sam, morat će se družiti sam sa sobom. Kad sam sebi dosadi, počet će se ubijati… Ubijat će se i oni koji su se voljeli i koji jedino priznaju ljubav kao vrijednost.
– Kao i nas dvoje.
– Da. Kao i nas dvoje. Ali može se i ljubav pretvoriti u vraga. I u ubojicu.
– Mi se nećemo ubijati. Izdržat ćemo u njoj, ma što da bude.
– Ehhh.
– Nećemo prihvaćati izdaju niti jedne vrijednosti ljubavi. Niti bilo kakvu vrstu progona iz vrta slobode.
– Ali, već smo u zatvoru! Zaključani. Bez sigurnog ključa za otključavanje.
Iznenada, Mihaela me napušta.
– Odoh ja u kupatilo, a ti… Čisti svoje misli od sličnih crnih predviđanja bez mene…
– Nažalost, nisu predviđanja. Uistinu je počela neka nova stvarnost… I, stavi naočale, Mihaela, da u kupatilu, po običaju, ne obaraš stvari već u rano jutro.
– I s njima sam gotovo potpuno slijepa. Zvat ću te ako… Ali i ti bi morao… i kad ne sanjaš, tvoje su naočale previše mračne. Uzdrmala te i ona priča o epidemiologu Pašagiću, bezbeli… Samo si mi je prepričao, kad ćeš mi je konačno cijelu pročitati?
– Moram čim prije vani, da provjerim stanje na Trgu… Je li se na njemu nešto promijenilo… Da nam kupim maske, kod Avde i Alme kruh i još štošta. Idem opet na rizik, pa što bude.
– Samo se ti igraj sa zakonom. Maske nam ovdje ne trebaju, nešto hrane još imamo, sve ostalo može pričekati dok nekoga ne nađemo…
– Nema dragovoljaca u našem neboderu, čekamo ga dugo. Bit ćemo u njemu zaboravljeni. Izbrisani.
– Hajde, ne pričaj. Kad budeš izlazio, zaključaj vrata svojim ključem. Ako ugledaš policajca, odmah natrag! Kazna je za nas preko napunjenih 65 godina života 500 KM. Viša od moje mirovine.
Dok se oblačim, osluškujem šum vode iz kupatila. Mihaela je već pod tušem, prije odlaska na Trg, zove me da joj operem leđa. Dočekuje me njezino golo tijelo pod mlaznicama vode, preuzimam tuš i usmjeravam ga na njezina ramena. Odatle se lagano spuštam na njezinu kralježnicu, na butine i kukove. Misli me opet odvode do nagih Adama i Eve u Rajskome vrtu, u Edenu, a svijest me stalno opominje da čim prije u stanu moram Mihaelu prepustiti samoći… Virus i po Sarajevu već ždere ljudske organe, osobito pluća, mogao bi požderati i njezina i moja… Uznemiruje me ta mogućnost. Znam da je na Trgu stanje isto kao i prije mog noćašnjeg sna, moram ondje biti čim prije, a ne znam objasniti zašto to moram… Znam da je ubojica iz Wuhana stigao i u Sarajevo, njegov virus širi se iz europskih zemalja po svim gradovima i moje zemlje. Je li stigao i na Trg, u moje naselje, u koga se već ušunjao, nije li uz epidemiologa Pašagića, možda, još nekoga i usmrtio?
– Možeš li sve dalje bez mene – pitam Mihaelu bježeći od sve crnjih misli. – Evo ti tuš, saperi se sama. Ručnik ti je na perilici, na njoj ti je i krema za tijelo. Možeš li ga i namazati sama?
– Mogu – odgovara. – I idi, već je jedanaest, vrati se što prije. I zapamti, ako opaziš policajca i u daljini, nazad! Možemo bez svega što si spomenuo, bez novca ne možemo.
Brzo navlačim odjeću za izlazak. Stavljam torbicu na rame i uzimam štap. Iz hodnika zaključavam vrata, spuštam ključ u džep i krećem na sporedni ulaz. On je prošlogodišnjim utopljavanjem nebodera dobio i invalidski most. I danas nikoga na njemu. Za momčiće i curetke taj most je od prvoga dana most uzdisaja, njihovo vlasništvo, svakodnevno mjesto okupljanja… Nema ih na njemu danima. Prije lockdowna, na njegovim dugačkim bijelim dvostrukim gelenderima cvrkutali su kao ptičice, na njima su se zadirkivali, sašaptavali, vrištali, s njih su i padali… Dok ga prelazim, prisjećam se svih tih njihovih vragolija, svakog povratka na njega nakon izlaska iz školskih klupa. Svakog boravka u slobodi u kojoj su se na tim gelenderima, poput vrapčića, svakodnevno oglašavali u blizini mog balkona… Tužno sjećanje za mene, vjerujem, još tužnije za njih…
Pješačku stazu prelazim polako. Oslonjen na štap, odmaram se dva puta. Iz Konzuma, kraj kojeg prolazim, stalno netko izlazi, u njega stalno netko i ulazi. Neću među svjetinu koja se u dugom redu unutra stiska i sporo pomiče prema kasi. Penjem se uz stepenice na betonski plato Trga, koji je opkoljen raznim drvećem, s nekoliko klupa za odmor s obje strane. Idem prema obiteljskoj ambulanti pred kojom je također dugačak red. Isto je stanje i ispred dviju apoteka. Neću ni u njih, Mihaela je u pravu, dok smo u lockdownu, možemo i bez maski. Gužve su i pred vratima pekare i pošte, a tako jučer ništa nije bilo ni pred njima. Panika. Nije ni čudo: svi mediji danima truju stvarnost dramatičnim sadržajima o opakoj novoj bolesti. U svim razgovorima dominiraju priče o njoj kao o velikoj pošasti koja već hara u susjednim zemljama i koja će se sigurno razorno ponašati i u našoj. U mome naselju, priča mi svatko s kim god zastanem, te bolesti još nema, ima tjeskobe i straha. Ali, ne mogu da vjerujem: na Trgu ničega od onoga što me je iz stana u provjeru istjerao moj noćašnji san. I dok sam sanjao, varnice svijesti su me opominjale da je to samo san. I dok sam nakon sna osjećao snažnu potrebu da na Trgu provjerim svoj san, znao sam da je na njemu sve onako kako je bilo i prije sna. Ali, od provjere nikako nisam mogao odustati, eto, i to je san.
Život je, dakle, uvjerljivo drukčiji, neuništiv, nema u njemu nigdje edenske bašče, ni golih Adama i Eve. Kao mrava, na Trgu ima samo mojih Alipašinaca. Oni su tu sigurno od ranog jutra, bit će na njemu i kad sve potone u mrak sličan onome s početka mog sna. Svoje svakodnevne potrebe u svim prodavaonicama, bez ikakvih zapreka, istina je, obavljaju u žurbi, ali ne nadziru ih policajci, niti jednog od njih ni na vidiku… Nitko ih ne zaustavlja i nitko ih ne zapisuje. (Mogla bi ih, možda, skupo stajati ta sloboda.) Na svim mjestima Trga mnogi su s raznoraznim vrećicama, punim hrane. (Hoće li to od sutra možda neki novi rat, gori od minulog od kojeg smo udaljeni već punih dvadeset pet godina?) Kupovina je pojačana i u Mercatoru. Kraj njega prolazim usporenim korakom. U bašči pizzerije BFAZA sve stolice su zauzete. Žurim i ja, ne zadržavam se ni tu.
Vraćam se u stan na krilima olakšanja, bez tereta sna o kataklizmi i novom stvaranju svijeta. I s praznim vrećicama. Mihaela me dočekuje obučena i počešljana. Pita me je li dobro našminkana, jer to svako jutro, s povećalom u ruci, radi gotovo napamet. Čeka sud svog svakodnevnog ocjenjivača. Odgovaram potvrdno, ne stižem da joj opišem stanje na Trgu, ona mi izdaje naređenje da se odmah vratim do Avdine i Almine MA NARDE u novu nabavku, jer sam ušao u stan bez svega što sam namjeravao kupiti.
– Kad se vratiš, popit ćemo još jednu kavu, baš mi se nešto pije. U tom će i ručak… Onda ćeš mi pročitati i ono o epidemiologu… Davno si mi obećao…
– Moram isprintati, tekst je spremljen u računalu…
– Ne mogu više ništa ni sa svojom lupom. Dok si ti lunjao Trgom, to sam jutros otkrila maljajući lice puderom napamet. Gotovo je s mojim čitanjem, dragi. Zauvijek.
A moje vrijeme čitanja i od toga dana je svakodnevno. U rukama su mi čas Biblija, čas Kurʼan, čas Talmud (Toru proučavam na jednom vjerskom portalu). Mir pronalazim u tekstovima o stvaranju svijeta, prvog čovjeka i prve žene kad god sam nemiran. A nemiran sam nakon svake nove vijesti o žrtvama nepoznate bolesti koja je u ratu s cijelim čovječanstvom. Otkad se razvila u Wuhanu koncem prosinca prošle godine, o njoj se još uvijek ne zna sve, neki otkriveni simptomi kod oboljelih se još uvijek izučavaju, novi tek otkrivaju. Sve je nekako varljivo, složeno, sklisko, sve izmiče konačnom i sigurnom. Kao i u snu. Od smrti korone prezasićen je i zrak, u to me je uvjerio i odlazak na Trg.
Po povratku iz MA NARDE priznajem Mihaeli:
– Od jutrošnjeg buđenja progoni me misao da za mene i tebe tek započinju mučni dani.
– Pobijedit ćemo, budi hrabar, dragi moj. Ne mogu biti mučniji od onih u ratu.
– Ratovi, glad, emigranti, vjerski fanatici, kalifati, nacionalisti, mafija, uragani, potresi, bolesti… Autori: čovjek i priroda… Sinoćnje mrtvo nebo, pusta zemlja… Progon… Pripremi se za borbu, posljednji čovječe i posljednja ženo!
– Ja sam pripremljena – govori Mihaela. – Ne može nas, valjda, taj ubojica iz Wuhana ščepati i kroz prozor.
– A tko to zna, draga Mihaela. Demon je demon. Pred nama je još mnogo nepoznatog.
(Drugo poglavlje romana u nastajanju Uskrsnuće živih)