Rod je roman koji teče u ritmu daha duše, ali nailazi neobuzdano kao poplava, on je obiteljska saga, koja preplavljuje obale i koja uzvitla živi pijesak povijesti, šireći splet pletenica radnje, trodimenzionalno raščupan, on je suprotnost uredno ispletenog konca pripovijedanja koji želi stvarnost konstruirati kao logični poredak i koji već zbog toga ne može zadovoljiti zbunjujuće raznolikim mogućnostima jednog života. Silno, monumentalno, autor podiže spomenik svojoj s njim izumirujućoj svojti (jedna od mnogih faseta značenja naslova Rod), ne prešućuje ni sumnje ni agresije ni rane, ne pošteđuje ni samog sebe, govori potpuno bez maske, nikog, doduše, ne raskrinkava: respekt prema osobama i njihovim sudbinama može se osjetiti u svakom slogu, čak i onda kada se bernhardovski ljuti i kada drvenim čekićem bijesno lupa po sarajevskim stihoklepcima ili po kome god. Vrlo osobno izvještava, nikad ne izbrbljavši tajne, samo onoliko koliko treba i iz nužde biva privatan, jer piše o osobi iz najranije identifikacije, što je obično majka.
Miljenko Jergović, sin jedinac, dijete rastavljenih roditelja 2012. godine morao je pratiti majčino umiranje. Iz samoobrane, kako bi se čuvao od njezinih okrivljivanja, kako bi njezinu i vlastitu pažnju skrenuo s umiranja, on je animira da priča. I pričala je, dokle god je njezino pamćenje dosezalo, o svome djedu, o roditeljima, o svojoj rodbini s majčine i očeve strane, o pradjedu i prabaki. Obiteljsko pamćenje rijetko doseže više od četiri generacije unazad, ni Jergovićeva majka nije iznimka od ovog pravila, a ni onog drugog da je sjećanje na pradjeda i prabaku već manjkavo i netočno i usredotočeno na samo nekoliko neizvjesnih detalja. Oni, doduše, iskaču kao svjetlucajuće točke, blistaju u magli vremena svojom singularnošću, stvaraju identitet i nude pomoć u orijentaciji u moru ponuđenih potencijalnih identiteta. Autor je – prema vlastitom priznanju u djelu od 1001 stranice – započeo rad na priči o njezinom obiteljskom podrijetlu kada se njezino stanje rapidno pogoršavalo, četiri mjeseca prije njezine smrti. Zapisivao je rapsodično, onako kako usmeno pripovijedanje već funkcionira i teče, vođeno asocijacijama, nastavio je nakon njezine smrti, dok djelo nije našlo svoju krajnju formu, upotrijebivši impozantno mnoštvo likova i priča koje piše u skoro pa nezaustavljenoj rijeci pripovijedanja. Ali oprez: ono što izgleda kao razlijevanje riječi pokazat će se, što duže čitamo, još jasnije kao promišljena, iskomponirana strategija zaustavljanja i povezivanja.
U velikom zamahu uzgrednih tokova Jergović reda sudbinu za sudbinom, isprepliće bezbroj biografija u tepih panorame, rasklapa potonuli svijet koji se hranio osmanlijskim, njemačkim, talijanskim, slovenskim, bosanskim, hrvatskim, srpskim i tko zna kojim izvorima, rasklapa europsku suvremenu povijest onakvom kakva se u sučeljenju sa svjetskom religijom islama pokazala, rastvara na kraju i onu neraspletivu mješavinu ljubavi i mržnje, čežnje i odbijanja, sličnosti i razgraničenja, koja stalno prati poremećeni odnos između majke i djeteta.
Naravno, činjenica da će rod izumrijeti nedopustivo će srezati sliku, autor je toga svjestan, ali mu je samostilizacija do zadnjeg potomka jednog daleko razgranatog i do Drugog svjetskog rata dobro napredujućeg klana iz više razloga potrebna i korisna za književnu fikciju. Rod je pun stilizacija i fikcija, roman je, a ne biografija, nije činjenični izvještaj, niti povijesna dokumentacija. Odanost faktima i ropsko kopiranje događaja ionako nisu kriteriji književnosti, važnije su fluidne stvari poput dubine ideje, dobitak spoznaje o egzistencijalnim pitanjima, identifikacijski potencijal i oni s njim povezani trenuci naglog shvaćanja neke istine, užitak čitanja, sve baš u tom redoslijedu. U tom smislu Jergović koristi povijesni materijal, vlastitu obiteljsku priču, kao i književne uzore i tjera radost fabuliranja u neviđene visine – na primjer kada piše nastavak posthumno objavljenog romana Ive Andrića Omer-paša Latas, kada dodaje likove koji se kod Andriću ne pojavljuju, kada mu podmeće citate koje jedini jugoslavenski nobelovac, oko kojeg se svi svađaju, nije autorizirao. Na primjer, kada povezuje vrlo osobna sjećanja svoje bake s građevinom u Sarajevu koja ne postoji i koja nikad nije postojala, čije projektiranje u biti pripisuje još jednom Andriću podmetnutom liku. Na primjer, kada opisuje kako noću, jer ne može spavati u pregrijanoj sobi, u gostionici započinje pripovijetku o životu i pogrebu pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića, pri čemu mu višestoljetni prodavač novina smeta i govori kako mu priča nikako ne valja, jer njegova priča pokazuje kako mu je od danas slavnog pjesnika koji je za vrijeme svog života bio podcijenjen važnije vlastito ogorčenje. I da bi mu on, hvali se prodavač novina, mogao ponešto o Kranjčeviću ispričati iz prve ruke. Ostatak priče Jergović pripovijeda iz perspektive Kranjčevićevog ispovjednika, svećenika s pjesničkim ambicijama i ambivalentnim osjećajima prema omiljenom idolu. Takvi pasaži izravno objašnjavaju da Jergović svako malo ulazi u fikciju (i da samog sebe hvata u laži, što je književni trik), usput su i pasaži koji su se možda tako odigrali, da se sve može shvatiti kao materijal za romane. Možda – vjerojatno – je i štit iza se kojeg se autor mogao tako razotkriti i otvoriti.
Uwe Timm je to najbolje pokazao u romanu Na primjeru mog brata: Tek kada su svi mrtvi možeš slobodno pisati o obitelji, a samo kada možeš slobodno pisati, ispast će nešto vrijedno čitanja. Jergovićeva autostilizacija do zadnjeg potomka jednog vrlo razgranatog i do Drugog svjetskog rata dobro napredujućeg klana je opravdana i zato da bi živuće potomke uglavnom držao izvan priče. Osim toga, opravdana je jer roman govori o nestajanju, o sposobnosti zaboravljanja, o zaboravljenosti i o izloženosti zaboravu, o krivotvorenju povijesti, o povijesnim lažima, o automatizmu laganja samog sebe, pogotovo nakon ratova, opravdana je jer govori o gašenju i uništavanju, o uništivosti tijela i o tome kako smrt starijeg brata, iz kasnije perspektive i moralno gledano – u krivoj uniformi, može obilježiti biografiju – onu Jergovićeve majke. Da on nije poginuo, on bi veselo razgranao obiteljsko stablo, tako kaže fikcija. Smrt ujaka Jergović opisuje propisno, a mi nećemo, previše bismo razotkrili. Samo jednu stvar ćemo otkriti: Rješenje slijedi kao najsitnija figurica matroške unutar većih lutaka u priči unutar priče unutar priče… dosta kasno, ali ne na kraju.
Samostilizacija do zadnjeg potomka jednog daleko razgranatog i do Drugog svjetskog rata dobro napredujućeg klana je linija na kojoj poplava doseže najveću razinu, bazen u kojemu je živi pijesak povijesti i gdje ga se može istraživati; ona je kapsula koja obuhvaća splet pletenica radnje. Bez one fikcije koja kaže da je on posljednji u dugom redu obiteljskih koljena, roman bi se raspao na sve strane, ona je konac koji veže cjelinu. Ima mjesta na kojima se Jergović sam ruga vlastitoj potrebi za pripovijedanjem, gdje priča nadugo i naširoko, gdje nailazi svugdje, u svakom kutu, na priče; on se ne može spasiti od navale ideja i njegova empatija prema likovima vodit će do toga da ga slijedimo sve do Brazilije gdje će gradskim urbanistima Niemeyeru i Costi kao arhitekta pridružiti supruga rodice dubrovačkih prijatelja njegovog pradjeda, pratimo ga do Praga gdje će sin fiktivnog virtuoznog pijanista, netalentiran za glazbu, kojeg su ostavili kod židovske rodbine, žonglirati zapaljenim palidrvcima s četiri prsta i na taj način izbjegavati deportaciju u Auschwitz kako bi kasnije u pedesetim godinama kao beskućnik i psihički poremećen lutao po Zagrebu, pratit ćemo ga do Berlina gdje će za rođaka tražiti dijelove za uskotračne lokomotive i gdje želi uživati u koncertu s Furtwänglerom kao dirigentom, koji će se odgoditi, pratit ćemo ga do Strasbourga, gdje njegovi roditelji, iako već rastavljeni, u pratnji tog strica posjećuju restoran gdje štakori mirne duše prelaze po krovnoj gredi, pratimo ga preko šarenila Miljacke do tkaonice s kojom je austro-ugarska administracija početkom 20. stoljeća muslimanske žene izvela iz njihovih kuća u radni proces, pratimo ga do pradjedova zečinjaka iz kojeg je stari bračni par, poludio zbog smrti sina i izbjegao od revolucije u carskoj Rusiji, uzeo zeca zrelog za klanje i razmazio ga kao da je njihov mali Nikolaj, pratimo Jergovića u sjevernu Italiju gdje rođaci njegovog djeda atentatima i bombaškim napadima zahtijevaju pravo samoopredjeljenja talijanski domesticiranih Slovenaca koji žive u Trstu, pratimo ga u opkoljenom Sarajevu do hidranta gdje će srpska granata raznijeti njegovu sestričnu i njezinu kćer, pratimo ga u njegovo Sarajevo u kojemu se prošlost i sadašnjost miješaju, ne dozvoljavamo da nas zbunjuju imena ulica – neka su se stalno mijenjala: pod habsburškom vladom, u Kraljevini Jugoslaviji, u fašističkoj marionetskoj državi, u socijalističkoj Jugoslaviji, u Bosni i Hercegovini – nećemo ni na uzbrdici ostati bez daha, popit ćemo čašu boze, šetati obalom Miljacke, nabrat ćemo nos zbog vonja mokraće pored gradske vijećnice u kolonadama, s njegovim rengenskim pogledom režemo moderni asfalt sve do turskog popločenja, iskopavamo u vrtovima na Bistriku kamenčiće mozaika sinagoge koja je još prije ulaska ustaša oštećena, divimo se pravoslavnoj crkvi u Novom Sarajevu koja je zapravo bila projektirana za Split. Pratimo ga.
I da, pratimo ga do Gornje Grabovice, do Srebrenice, prvi put piše o genocidu nad Bošnjacima (sjetimo se: U knjizi “Otac” piše kako ga otac poziva da to radi). Oprezno obilazeći, usađeno u priču stare žene čiji je drugi sin nestao u Drugom svjetskom ratu, registriran kao nestali, posljednji put viđen među četnicima – Srbima vjernim monarhiji, a majka ne želi vjerovati da je umro, čeka sve duže, misli da će ga naći na susretima četnika koji su bili u modi prije onih zadnjih ratova, putuje od susreta do susreta, časopisi pišu o njoj, njoj koja je ikona nacionalnog buđenja, i onda u staračkom domu, kratko prije smrti, ona gleda kolone žena, djece i staraca koje tjeraju u autobuse pred kojima skrenu pogled, samo ona ne, a onda gleda Srbe koji bježe iz Like, i svi se uzbuđuju, samo ona ne. Njezina je priča usađena u priču o njezinom najmlađem sinu, muzičaru i aktivistu protiv Miloševića, a ona je opet usađena u priču cijele obitelji uključujući oca, ubijenog u Jasenovcu, a ta je priča usađena u priču o pčelarstvu Jergovićeva djeda, jer njegove pčele stoje na livadi koja pripada toj obitelji. Obiteljska priča je neprestani povod da se priča o ljudima koji nisu dio familije, o susjedima, prijateljima, potomcima i precima tih susjeda i prijatelja, o kolegama, slučajnim poznanicima, o ljudima po kojima se imenuju ulice. Priča o Nijemcima koji su odmah nakon Drugog svjetskog rata radili u Sarajevu, o tehničarima, inženjerima, obrtnicima koji u poraženoj domovini nisu mogli naći posao, priča o dunavskim Švabama koji su isto vrijeme izdržali u logorima i naseljima baraka sve dok Njemačka nije mogla prihvatiti prognanike, priča o obrazovanim muslimanima koji su Sarajevo 1878. prepustili novim vladarima, Habsburzima, priča o došljacima iz svih dijelova dunavske monarhije, potrebnim za administraciju i izrabljivanje mineralnog bogatstva, o njihovom vječnom stranstvu, njihovom neprihvaćanju od strane građanstva, priča o razvoju željeznice u Bosni i Hercegovini, nisu li bili djed i pradjed svom dušom željezničari, željezničari po zanimanju, a u slobodno vrijeme pčelari.
Ta isprepletenost priča nije slučajna, nije razlog samo za radost pripovijedanja, iako autor s time koketira (“Ta predugačka priča o …”). Prividne digresije, ta zečja nagla izmjena smjera kao da je zec u bijegu, još jedna priča, pa još jedan životopis koji najprije nema veze s temom, koji nas prividno udaljava, taj nas uistinu vodi do samoga središta. Autor nam odvraća pažnju, uljuljkuje nas, a završetak priče nas hladno iznenadi. Očekujemo dječju verziju priče iz 1001 noći, nismo spremni za njenu okrutnost. Stvarnost jest okrutna. Umiremo. I nerijetki umiru smrću koja nije prirodna. Budu obezglavljeni, obješeni, poginu. Što i za one, kojima je dopušten prirodni način umiranja, ima strašne posljedice. Digresije su zglobovi između majčine posljednje godine života i smrti starijeg ujaka. Njihovo umiranje vuče se kroz cijeli roman i kulminira u šestom od sedam dijelova koji sa svojih pet poglavlja oduzima polovicu sveukupnog broja stranica. Jergović nalazi za to preuzimanje prostora metaforu koja se odnosi na projekt romana koji navodno neće završiti: U tom romanu je htio pričati priču koja se širi u koncentričnim krugovima kao valovi oko kamenčića bačenog u mirnu vodu. Najveći krug Roda nosi naslov „Sarajevski psi“, poglavlje je dugačko kao ostatak cijelog romana i opisuje vjerojatno posljednji posjet majci, već nekoliko tjedana prikovanoj uz krevet; dan kada će zbog bolova dobivati morfij je skoro tu, ne može više držati mobitel u ruci jer je preslaba, ali i dalje vjeruje da će ozdraviti ili želi u to vjerovati. Sin, pisac, stanuje u hotelu, jer u stanu na Sepetarevcu zbog medicinskih sestara nema mjesta. Grijanje u hotelu se ne može ugasiti (kao u socijalističkim vremenima), širom otvora prozor, u novembru, s vanjskih minus dvadeset Celzijusevih stupnjeva, zamišlja kako na prozoru umire od hladnoće, još prije nego što majka umre, zamišlja vlastitu obdukciju koja se zbog diplomatskih zapleta mora ponoviti (sjajna persiflaža, vjerojatno crni humor) i cijelo to vrijeme prati ga lavež tisuća gladnih i divljih pasa lutalica koji po noći u centru traže nešto jestivo; kad god zadrijema, hvataju ga košmari, u nekom trenutku ne može više izdržati u pregrijanoj sobi, bježi od košmara i misli o njezinoj smrti i hoda cijelu noć po gradu. Jednom uđe u gostionicu (priča o Kranjčeviću, vidi gore), onda luta dalje po staroj domovini koja kao da mu pljuje u facu, samog sebe zabavlja pričama i razgovorima sa samim sobom, ufura se u tirade mržnje samo da ne razmišlja o njezinom umiranju, o njezinoj patnji, o njezinom zaprepaštenju pri nepravdi da će morati umrijeti, sa sedamdeset, zato što neki liječnik nije dobro pregledao histološki uzorak njezinog tkiva, samo da ne misli o tom pokvarenom odnosu majke i sina, sjećanja ga sustižu i cijelo vrijeme laju i zavijaju psi, njihov lavež odzvanja od padine do padine kotline, tek kratko pred zoru se smiri.
Rod se sastoji, kako sam rekla, od sedam dijelova i isto toliko žanrova: predavanje, roman, kvarteti, reportaže, inventarne knjige, fikcija, fotografija; preko duljine dijelova – kratki, duži, kratki, dulji, dugi ostali dijelovi skupa, kratki – Jergović stvara ritam koji mu je potreban za njegov oprezni ispitujući postupak, a to ispitivanje uključuje ponavljanja, ponovno nastavljanje, gledanje s druge strane, iz gledišta drugog lika. Digresije i redundancije namjerno iritiraju, on svjesno zbunjuje, jer ni stvarnost nikada nije jednoznačna, jednoznačnost je uvijek rezultat interpretacije, jednoznačnost nije istinita, nego konstrukcija. Ne možemo živjeti bez konstrukcije, ali se raspada pri umiranju. Kako bi mogao drukčije govoriti o umiranju nego da uništava linearnost i jednoznačnost? Nitko ne može pripovijedati bez niti pripovijedanja, iako se on formalno prekida ili do neprepoznatljivosti zamuti. Jergović podriva vlastitu nit pripovijedanja digresijama i redundancijama (kako bi rekao Stanislav Lem: Pravila treba visoko cijeniti kako bismo se ispod mogli prošuljati). I svako malo počinje ispočetka, koristeći uvijek nove geste pripovijedanja: hladno analizirajući, anegdotsko-poantirajući, lakonski, pričajući iz perspektive pogođenog, sastavljajući objektivnu bilancu, bujno maštovito, komentirajući; koristeći izmjene u tempu i gramatičkim vremenima, pišući ponekad izravno bez ukrasa, onda pak s užitkom celebrirajući rečenične periode od pola stranice, s posve kratkim rečenicama dolazeći do srži, bacajući verbalne dimne bombe – a, onda kada se dim digne, pokaže se jedna udarna misao. On pretjeruje i karikira i uživa u grotesci i zato može i pisati o osjećajima od kojih nam se srce slama, on ubacuje pasaže dijaloga koji oduzimaju dah i na nekim mjestima pjesme, voli uključiti u svoja razmišljanja navođenja o čemu bi volio pisati (a mi odahnemo kada ostane samo razmišljanje…), on izvještava o svom poetološkom postupku, nabraja tu i tamo podatke tako da možemo pratiti razvijanje rada na romanu, dodjeljuje dosadašnje romane i pripovijetke članovima familije ili susjedima, itd, priča tko je kojoj priči kumovao i pokloni se svojim književnim junacima spominjući ili citirajući ih kao jamce na odgovarajućim mjestima ili aludirajući na njihova djela, koristeći njihove motive ili nastavljujući njihove knjige (Omer-paša Latas Ive Andrića, vidi gore) ili pak ubacujući njihove likove u vlastiti roman.
Fotografije na kraju su onakve kakve obiteljske slike obično bivaju: Ne mogu se naknadno mijenjati. Bez utjehe. Kratko odsvirani, točni akord u molu, tugujući, uzaludan. Vidimo glavne aktere romana koji nisu fiktivni – doduše, tko bi to mogao znati?
Što ostaje? Nikad više nećemo čuti lavež pasa a da ne pomislimo na Rod…
Posljednjeg grizu psi ili posljednji uvijek nastrada
Rod je roman koji teče u ritmu daha duše, ali nailazi neobuzdano kao poplava, on je obiteljska saga, koja preplavljuje obale i koja uzvitla živi pijesak povijesti, šireći splet pletenica radnje, trodimenzionalno raščupan, on je suprotnost uredno ispletenog konca pripovijedanja koji želi stvarnost konstruirati kao logični poredak i koji već zbog toga ne može zadovoljiti zbunjujuće raznolikim mogućnostima jednog života. Silno, monumentalno, autor podiže spomenik svojoj s njim izumirujućoj svojti (jedna od mnogih faseta značenja naslova Rod), ne prešućuje ni sumnje ni agresije ni rane, ne pošteđuje ni samog sebe, govori potpuno bez maske, nikog, doduše, ne raskrinkava: respekt prema osobama i njihovim sudbinama može se osjetiti u svakom slogu, čak i onda kada se bernhardovski ljuti i kada drvenim čekićem bijesno lupa po sarajevskim stihoklepcima ili po kome god. Vrlo osobno izvještava, nikad ne izbrbljavši tajne, samo onoliko koliko treba i iz nužde biva privatan, jer piše o osobi iz najranije identifikacije, što je obično majka.
Miljenko Jergović, sin jedinac, dijete rastavljenih roditelja 2012. godine morao je pratiti majčino umiranje. Iz samoobrane, kako bi se čuvao od njezinih okrivljivanja, kako bi njezinu i vlastitu pažnju skrenuo s umiranja, on je animira da priča. I pričala je, dokle god je njezino pamćenje dosezalo, o svome djedu, o roditeljima, o svojoj rodbini s majčine i očeve strane, o pradjedu i prabaki. Obiteljsko pamćenje rijetko doseže više od četiri generacije unazad, ni Jergovićeva majka nije iznimka od ovog pravila, a ni onog drugog da je sjećanje na pradjeda i prabaku već manjkavo i netočno i usredotočeno na samo nekoliko neizvjesnih detalja. Oni, doduše, iskaču kao svjetlucajuće točke, blistaju u magli vremena svojom singularnošću, stvaraju identitet i nude pomoć u orijentaciji u moru ponuđenih potencijalnih identiteta. Autor je – prema vlastitom priznanju u djelu od 1001 stranice – započeo rad na priči o njezinom obiteljskom podrijetlu kada se njezino stanje rapidno pogoršavalo, četiri mjeseca prije njezine smrti. Zapisivao je rapsodično, onako kako usmeno pripovijedanje već funkcionira i teče, vođeno asocijacijama, nastavio je nakon njezine smrti, dok djelo nije našlo svoju krajnju formu, upotrijebivši impozantno mnoštvo likova i priča koje piše u skoro pa nezaustavljenoj rijeci pripovijedanja. Ali oprez: ono što izgleda kao razlijevanje riječi pokazat će se, što duže čitamo, još jasnije kao promišljena, iskomponirana strategija zaustavljanja i povezivanja.
U velikom zamahu uzgrednih tokova Jergović reda sudbinu za sudbinom, isprepliće bezbroj biografija u tepih panorame, rasklapa potonuli svijet koji se hranio osmanlijskim, njemačkim, talijanskim, slovenskim, bosanskim, hrvatskim, srpskim i tko zna kojim izvorima, rasklapa europsku suvremenu povijest onakvom kakva se u sučeljenju sa svjetskom religijom islama pokazala, rastvara na kraju i onu neraspletivu mješavinu ljubavi i mržnje, čežnje i odbijanja, sličnosti i razgraničenja, koja stalno prati poremećeni odnos između majke i djeteta.
Naravno, činjenica da će rod izumrijeti nedopustivo će srezati sliku, autor je toga svjestan, ali mu je samostilizacija do zadnjeg potomka jednog daleko razgranatog i do Drugog svjetskog rata dobro napredujućeg klana iz više razloga potrebna i korisna za književnu fikciju. Rod je pun stilizacija i fikcija, roman je, a ne biografija, nije činjenični izvještaj, niti povijesna dokumentacija. Odanost faktima i ropsko kopiranje događaja ionako nisu kriteriji književnosti, važnije su fluidne stvari poput dubine ideje, dobitak spoznaje o egzistencijalnim pitanjima, identifikacijski potencijal i oni s njim povezani trenuci naglog shvaćanja neke istine, užitak čitanja, sve baš u tom redoslijedu. U tom smislu Jergović koristi povijesni materijal, vlastitu obiteljsku priču, kao i književne uzore i tjera radost fabuliranja u neviđene visine – na primjer kada piše nastavak posthumno objavljenog romana Ive Andrića Omer-paša Latas, kada dodaje likove koji se kod Andriću ne pojavljuju, kada mu podmeće citate koje jedini jugoslavenski nobelovac, oko kojeg se svi svađaju, nije autorizirao. Na primjer, kada povezuje vrlo osobna sjećanja svoje bake s građevinom u Sarajevu koja ne postoji i koja nikad nije postojala, čije projektiranje u biti pripisuje još jednom Andriću podmetnutom liku. Na primjer, kada opisuje kako noću, jer ne može spavati u pregrijanoj sobi, u gostionici započinje pripovijetku o životu i pogrebu pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića, pri čemu mu višestoljetni prodavač novina smeta i govori kako mu priča nikako ne valja, jer njegova priča pokazuje kako mu je od danas slavnog pjesnika koji je za vrijeme svog života bio podcijenjen važnije vlastito ogorčenje. I da bi mu on, hvali se prodavač novina, mogao ponešto o Kranjčeviću ispričati iz prve ruke. Ostatak priče Jergović pripovijeda iz perspektive Kranjčevićevog ispovjednika, svećenika s pjesničkim ambicijama i ambivalentnim osjećajima prema omiljenom idolu. Takvi pasaži izravno objašnjavaju da Jergović svako malo ulazi u fikciju (i da samog sebe hvata u laži, što je književni trik), usput su i pasaži koji su se možda tako odigrali, da se sve može shvatiti kao materijal za romane. Možda – vjerojatno – je i štit iza se kojeg se autor mogao tako razotkriti i otvoriti.
Uwe Timm je to najbolje pokazao u romanu Na primjeru mog brata: Tek kada su svi mrtvi možeš slobodno pisati o obitelji, a samo kada možeš slobodno pisati, ispast će nešto vrijedno čitanja. Jergovićeva autostilizacija do zadnjeg potomka jednog vrlo razgranatog i do Drugog svjetskog rata dobro napredujućeg klana je opravdana i zato da bi živuće potomke uglavnom držao izvan priče. Osim toga, opravdana je jer roman govori o nestajanju, o sposobnosti zaboravljanja, o zaboravljenosti i o izloženosti zaboravu, o krivotvorenju povijesti, o povijesnim lažima, o automatizmu laganja samog sebe, pogotovo nakon ratova, opravdana je jer govori o gašenju i uništavanju, o uništivosti tijela i o tome kako smrt starijeg brata, iz kasnije perspektive i moralno gledano – u krivoj uniformi, može obilježiti biografiju – onu Jergovićeve majke. Da on nije poginuo, on bi veselo razgranao obiteljsko stablo, tako kaže fikcija. Smrt ujaka Jergović opisuje propisno, a mi nećemo, previše bismo razotkrili. Samo jednu stvar ćemo otkriti: Rješenje slijedi kao najsitnija figurica matroške unutar većih lutaka u priči unutar priče unutar priče… dosta kasno, ali ne na kraju.
Samostilizacija do zadnjeg potomka jednog daleko razgranatog i do Drugog svjetskog rata dobro napredujućeg klana je linija na kojoj poplava doseže najveću razinu, bazen u kojemu je živi pijesak povijesti i gdje ga se može istraživati; ona je kapsula koja obuhvaća splet pletenica radnje. Bez one fikcije koja kaže da je on posljednji u dugom redu obiteljskih koljena, roman bi se raspao na sve strane, ona je konac koji veže cjelinu. Ima mjesta na kojima se Jergović sam ruga vlastitoj potrebi za pripovijedanjem, gdje priča nadugo i naširoko, gdje nailazi svugdje, u svakom kutu, na priče; on se ne može spasiti od navale ideja i njegova empatija prema likovima vodit će do toga da ga slijedimo sve do Brazilije gdje će gradskim urbanistima Niemeyeru i Costi kao arhitekta pridružiti supruga rodice dubrovačkih prijatelja njegovog pradjeda, pratimo ga do Praga gdje će sin fiktivnog virtuoznog pijanista, netalentiran za glazbu, kojeg su ostavili kod židovske rodbine, žonglirati zapaljenim palidrvcima s četiri prsta i na taj način izbjegavati deportaciju u Auschwitz kako bi kasnije u pedesetim godinama kao beskućnik i psihički poremećen lutao po Zagrebu, pratit ćemo ga do Berlina gdje će za rođaka tražiti dijelove za uskotračne lokomotive i gdje želi uživati u koncertu s Furtwänglerom kao dirigentom, koji će se odgoditi, pratit ćemo ga do Strasbourga, gdje njegovi roditelji, iako već rastavljeni, u pratnji tog strica posjećuju restoran gdje štakori mirne duše prelaze po krovnoj gredi, pratimo ga preko šarenila Miljacke do tkaonice s kojom je austro-ugarska administracija početkom 20. stoljeća muslimanske žene izvela iz njihovih kuća u radni proces, pratimo ga do pradjedova zečinjaka iz kojeg je stari bračni par, poludio zbog smrti sina i izbjegao od revolucije u carskoj Rusiji, uzeo zeca zrelog za klanje i razmazio ga kao da je njihov mali Nikolaj, pratimo Jergovića u sjevernu Italiju gdje rođaci njegovog djeda atentatima i bombaškim napadima zahtijevaju pravo samoopredjeljenja talijanski domesticiranih Slovenaca koji žive u Trstu, pratimo ga u opkoljenom Sarajevu do hidranta gdje će srpska granata raznijeti njegovu sestričnu i njezinu kćer, pratimo ga u njegovo Sarajevo u kojemu se prošlost i sadašnjost miješaju, ne dozvoljavamo da nas zbunjuju imena ulica – neka su se stalno mijenjala: pod habsburškom vladom, u Kraljevini Jugoslaviji, u fašističkoj marionetskoj državi, u socijalističkoj Jugoslaviji, u Bosni i Hercegovini – nećemo ni na uzbrdici ostati bez daha, popit ćemo čašu boze, šetati obalom Miljacke, nabrat ćemo nos zbog vonja mokraće pored gradske vijećnice u kolonadama, s njegovim rengenskim pogledom režemo moderni asfalt sve do turskog popločenja, iskopavamo u vrtovima na Bistriku kamenčiće mozaika sinagoge koja je još prije ulaska ustaša oštećena, divimo se pravoslavnoj crkvi u Novom Sarajevu koja je zapravo bila projektirana za Split. Pratimo ga.
I da, pratimo ga do Gornje Grabovice, do Srebrenice, prvi put piše o genocidu nad Bošnjacima (sjetimo se: U knjizi “Otac” piše kako ga otac poziva da to radi). Oprezno obilazeći, usađeno u priču stare žene čiji je drugi sin nestao u Drugom svjetskom ratu, registriran kao nestali, posljednji put viđen među četnicima – Srbima vjernim monarhiji, a majka ne želi vjerovati da je umro, čeka sve duže, misli da će ga naći na susretima četnika koji su bili u modi prije onih zadnjih ratova, putuje od susreta do susreta, časopisi pišu o njoj, njoj koja je ikona nacionalnog buđenja, i onda u staračkom domu, kratko prije smrti, ona gleda kolone žena, djece i staraca koje tjeraju u autobuse pred kojima skrenu pogled, samo ona ne, a onda gleda Srbe koji bježe iz Like, i svi se uzbuđuju, samo ona ne. Njezina je priča usađena u priču o njezinom najmlađem sinu, muzičaru i aktivistu protiv Miloševića, a ona je opet usađena u priču cijele obitelji uključujući oca, ubijenog u Jasenovcu, a ta je priča usađena u priču o pčelarstvu Jergovićeva djeda, jer njegove pčele stoje na livadi koja pripada toj obitelji. Obiteljska priča je neprestani povod da se priča o ljudima koji nisu dio familije, o susjedima, prijateljima, potomcima i precima tih susjeda i prijatelja, o kolegama, slučajnim poznanicima, o ljudima po kojima se imenuju ulice. Priča o Nijemcima koji su odmah nakon Drugog svjetskog rata radili u Sarajevu, o tehničarima, inženjerima, obrtnicima koji u poraženoj domovini nisu mogli naći posao, priča o dunavskim Švabama koji su isto vrijeme izdržali u logorima i naseljima baraka sve dok Njemačka nije mogla prihvatiti prognanike, priča o obrazovanim muslimanima koji su Sarajevo 1878. prepustili novim vladarima, Habsburzima, priča o došljacima iz svih dijelova dunavske monarhije, potrebnim za administraciju i izrabljivanje mineralnog bogatstva, o njihovom vječnom stranstvu, njihovom neprihvaćanju od strane građanstva, priča o razvoju željeznice u Bosni i Hercegovini, nisu li bili djed i pradjed svom dušom željezničari, željezničari po zanimanju, a u slobodno vrijeme pčelari.
Ta isprepletenost priča nije slučajna, nije razlog samo za radost pripovijedanja, iako autor s time koketira (“Ta predugačka priča o …”). Prividne digresije, ta zečja nagla izmjena smjera kao da je zec u bijegu, još jedna priča, pa još jedan životopis koji najprije nema veze s temom, koji nas prividno udaljava, taj nas uistinu vodi do samoga središta. Autor nam odvraća pažnju, uljuljkuje nas, a završetak priče nas hladno iznenadi. Očekujemo dječju verziju priče iz 1001 noći, nismo spremni za njenu okrutnost. Stvarnost jest okrutna. Umiremo. I nerijetki umiru smrću koja nije prirodna. Budu obezglavljeni, obješeni, poginu. Što i za one, kojima je dopušten prirodni način umiranja, ima strašne posljedice. Digresije su zglobovi između majčine posljednje godine života i smrti starijeg ujaka. Njihovo umiranje vuče se kroz cijeli roman i kulminira u šestom od sedam dijelova koji sa svojih pet poglavlja oduzima polovicu sveukupnog broja stranica. Jergović nalazi za to preuzimanje prostora metaforu koja se odnosi na projekt romana koji navodno neće završiti: U tom romanu je htio pričati priču koja se širi u koncentričnim krugovima kao valovi oko kamenčića bačenog u mirnu vodu. Najveći krug Roda nosi naslov „Sarajevski psi“, poglavlje je dugačko kao ostatak cijelog romana i opisuje vjerojatno posljednji posjet majci, već nekoliko tjedana prikovanoj uz krevet; dan kada će zbog bolova dobivati morfij je skoro tu, ne može više držati mobitel u ruci jer je preslaba, ali i dalje vjeruje da će ozdraviti ili želi u to vjerovati. Sin, pisac, stanuje u hotelu, jer u stanu na Sepetarevcu zbog medicinskih sestara nema mjesta. Grijanje u hotelu se ne može ugasiti (kao u socijalističkim vremenima), širom otvora prozor, u novembru, s vanjskih minus dvadeset Celzijusevih stupnjeva, zamišlja kako na prozoru umire od hladnoće, još prije nego što majka umre, zamišlja vlastitu obdukciju koja se zbog diplomatskih zapleta mora ponoviti (sjajna persiflaža, vjerojatno crni humor) i cijelo to vrijeme prati ga lavež tisuća gladnih i divljih pasa lutalica koji po noći u centru traže nešto jestivo; kad god zadrijema, hvataju ga košmari, u nekom trenutku ne može više izdržati u pregrijanoj sobi, bježi od košmara i misli o njezinoj smrti i hoda cijelu noć po gradu. Jednom uđe u gostionicu (priča o Kranjčeviću, vidi gore), onda luta dalje po staroj domovini koja kao da mu pljuje u facu, samog sebe zabavlja pričama i razgovorima sa samim sobom, ufura se u tirade mržnje samo da ne razmišlja o njezinom umiranju, o njezinoj patnji, o njezinom zaprepaštenju pri nepravdi da će morati umrijeti, sa sedamdeset, zato što neki liječnik nije dobro pregledao histološki uzorak njezinog tkiva, samo da ne misli o tom pokvarenom odnosu majke i sina, sjećanja ga sustižu i cijelo vrijeme laju i zavijaju psi, njihov lavež odzvanja od padine do padine kotline, tek kratko pred zoru se smiri.
Rod se sastoji, kako sam rekla, od sedam dijelova i isto toliko žanrova: predavanje, roman, kvarteti, reportaže, inventarne knjige, fikcija, fotografija; preko duljine dijelova – kratki, duži, kratki, dulji, dugi ostali dijelovi skupa, kratki – Jergović stvara ritam koji mu je potreban za njegov oprezni ispitujući postupak, a to ispitivanje uključuje ponavljanja, ponovno nastavljanje, gledanje s druge strane, iz gledišta drugog lika. Digresije i redundancije namjerno iritiraju, on svjesno zbunjuje, jer ni stvarnost nikada nije jednoznačna, jednoznačnost je uvijek rezultat interpretacije, jednoznačnost nije istinita, nego konstrukcija. Ne možemo živjeti bez konstrukcije, ali se raspada pri umiranju. Kako bi mogao drukčije govoriti o umiranju nego da uništava linearnost i jednoznačnost? Nitko ne može pripovijedati bez niti pripovijedanja, iako se on formalno prekida ili do neprepoznatljivosti zamuti. Jergović podriva vlastitu nit pripovijedanja digresijama i redundancijama (kako bi rekao Stanislav Lem: Pravila treba visoko cijeniti kako bismo se ispod mogli prošuljati). I svako malo počinje ispočetka, koristeći uvijek nove geste pripovijedanja: hladno analizirajući, anegdotsko-poantirajući, lakonski, pričajući iz perspektive pogođenog, sastavljajući objektivnu bilancu, bujno maštovito, komentirajući; koristeći izmjene u tempu i gramatičkim vremenima, pišući ponekad izravno bez ukrasa, onda pak s užitkom celebrirajući rečenične periode od pola stranice, s posve kratkim rečenicama dolazeći do srži, bacajući verbalne dimne bombe – a, onda kada se dim digne, pokaže se jedna udarna misao. On pretjeruje i karikira i uživa u grotesci i zato može i pisati o osjećajima od kojih nam se srce slama, on ubacuje pasaže dijaloga koji oduzimaju dah i na nekim mjestima pjesme, voli uključiti u svoja razmišljanja navođenja o čemu bi volio pisati (a mi odahnemo kada ostane samo razmišljanje…), on izvještava o svom poetološkom postupku, nabraja tu i tamo podatke tako da možemo pratiti razvijanje rada na romanu, dodjeljuje dosadašnje romane i pripovijetke članovima familije ili susjedima, itd, priča tko je kojoj priči kumovao i pokloni se svojim književnim junacima spominjući ili citirajući ih kao jamce na odgovarajućim mjestima ili aludirajući na njihova djela, koristeći njihove motive ili nastavljujući njihove knjige (Omer-paša Latas Ive Andrića, vidi gore) ili pak ubacujući njihove likove u vlastiti roman.
Fotografije na kraju su onakve kakve obiteljske slike obično bivaju: Ne mogu se naknadno mijenjati. Bez utjehe. Kratko odsvirani, točni akord u molu, tugujući, uzaludan. Vidimo glavne aktere romana koji nisu fiktivni – doduše, tko bi to mogao znati?
Što ostaje? Nikad više nećemo čuti lavež pasa a da ne pomislimo na Rod…
Berlin, krajem rujna 2016.
S njemačkog prevela Anne-Kathrin Godec