Danas sam, i to na jednom prekrasnom jezeru na sjeveru Luksemburga, pročitao roman Enesa Halilovića “Ako predugo gledaš u ponor”. Ostao sam bez daha; roman je strašan, pa šta god da se podrazumijeva pod tom riječju “strašan” i poslije čitanja imao sam onaj isti osjecaj kakav sam imao poslije čitanja romana “Lovac na zmajeve”.
Enes Halilović je zaista Pisac! Veliki; Rasni; Bogomdani…. Sretan sam što se znamo, što smo prijatelji, i što je po svemu moj…
Zapravo ovo je roman o dekadenciji jugoslovenskog društva u cjelini od devedesetih naovamo, i o dekadenciji porodice.
Enes Halilović piše lako, spontano, neposredan je, oboružan znanjem i iskustvom. Rečenica po mjeri, bez suvišnosti i pleonazama… Sve je na svom mjestu. Čitao sam pažljivo i osim na par mjesta gdje se ponove riječice “se” ili “je” i na jednom mjestu sam našao da se riječ ponavlja – dvaput napisana – umjesto jednom, ništa drugo vidio nisam da bi mogao reći – ovo je višak, ili – ovo bih promijenio. Povrh svega i pedantan pisac. Možda je najbolje reći da je kompletan tekst ovoga romana metafora jednog vremenskog perioda koga će se rijetko ko po dobru sjećati.
Bože, kako nevolja nevolju rađa….
Imao bih stotinu pitanja autoru, ovako frišak od čitanja, ali mu neću ni jedno postavljati, trudit ću se da na sva ta pitanja sam dam odgovore. Samo mi jeste žao što nije sada negdje u mojoj blizini da ga čvrsto zagrlim i poljubim, da kažem glasom koji se čuje do Neba:
Poslije čitanja romana Enesa Halilovića “Ako predugo gledaš u ponor”
Danas sam, i to na jednom prekrasnom jezeru na sjeveru Luksemburga, pročitao roman Enesa Halilovića “Ako predugo gledaš u ponor”. Ostao sam bez daha; roman je strašan, pa šta god da se podrazumijeva pod tom riječju “strašan” i poslije čitanja imao sam onaj isti osjecaj kakav sam imao poslije čitanja romana “Lovac na zmajeve”.
Enes Halilović je zaista Pisac! Veliki; Rasni; Bogomdani…. Sretan sam što se znamo, što smo prijatelji, i što je po svemu moj…
Zapravo ovo je roman o dekadenciji jugoslovenskog društva u cjelini od devedesetih naovamo, i o dekadenciji porodice.
Enes Halilović piše lako, spontano, neposredan je, oboružan znanjem i iskustvom. Rečenica po mjeri, bez suvišnosti i pleonazama… Sve je na svom mjestu. Čitao sam pažljivo i osim na par mjesta gdje se ponove riječice “se” ili “je” i na jednom mjestu sam našao da se riječ ponavlja – dvaput napisana – umjesto jednom, ništa drugo vidio nisam da bi mogao reći – ovo je višak, ili – ovo bih promijenio. Povrh svega i pedantan pisac. Možda je najbolje reći da je kompletan tekst ovoga romana metafora jednog vremenskog perioda koga će se rijetko ko po dobru sjećati.
Bože, kako nevolja nevolju rađa….
Imao bih stotinu pitanja autoru, ovako frišak od čitanja, ali mu neću ni jedno postavljati, trudit ću se da na sva ta pitanja sam dam odgovore. Samo mi jeste žao što nije sada negdje u mojoj blizini da ga čvrsto zagrlim i poljubim, da kažem glasom koji se čuje do Neba:
Svaka čast, majstore!!!