Iz ciklusa priča “Jastrebova koljena”, nastalih po pjesmama Jamesa Tatea, iz zbirke “Jastrebove uspomene”, štampanima u Mogućnostima, jesen 2011, u prijevodu Miloša Đurđevića
*
Jemima Williams je stanovala preko. Prozori su joj bili u razini naših. Svećenik Jumbo je stanovao u našem ulazu, stan poviše nas. Jemima Williams je otišla za stalno, ima tome tri dana. Svećenik je bio na putu već peti dan, i nije imao pojma o tome. Žena je s bebom svratila kod svojih, izgleda na duže. Tu i tamo, jastreb mi je pravio društvo, no uglavnom sam, tog vrućeg ljeta, bio sâm kod kuće,
Hvatao sam zraka na propuhu prozora kupaonice i promatrao nove susjede kako se useljavaju vizavi. Muškarac, žena i dječak. Muž je zapovijedao oznojenim nosačima namještaja koji su psovali sve po spisku – boga, gazdu, mušteriju, ljeto. Žena je otpakirala manje stvari, glancala predmete i brisala znoj sa svojih golih bedara. Imala je na sebi kratke hlače i vrlo napetu majicu. Pogled na nju, pomogao je nosačima da izdrže do kraja. Kad su bili gotovi, žena ih je poslužila kafom i pićem a zatim se zaključala u kupaonicu. Nije se nimalo uznemirila kad me je vidjela preko puta. Prozor je ostavila otvorenim, kao i Jemmima Williams, toliko puta prije nje. Bilo je nešto pozitivno u tom stanu. Eto, tako sam upoznao Joan, tako se zvala, od glave do pete.
Povratila mi je energiju i vratio sam se oran i čio poslu. Zaorao sam, više nego zadovoljan, brazdu u asfaltu na mojem stolu. Malo po malo, ventilator i rad potisnuli su mi vrele novotarije iz naše ulice.
U neko doba prenulo me lupanje i zvonjava s vrata. Naglim trzajem prolio sam katran po svome uratku. Srećom, svakom strip-liku crnilo dolazi u svojtu, pa tako i mojem junaku. To mu je u opisu posla. Očajnički se trudio otrest katran sa sebe. Nije ga išlo.
– Smanji doživljaj! Vidi što mi radiš, majmune?! – vikao je za mnom.
Na vratima je bio oznojeni službenik petetea, s telefonom u ruci.
– Gospodine, imate dva propuštena poziva! – rekao mi je – Tri propuštena poziva povlače za sobom kaznu te pucanje penala.
Prekinuo sam ga otimajući mu slušalicu. Mislio sam da mi je žena s druge strane. Jok, nije bila ona, već Jumbo s gornjeg kata.
– Pa gdje si do sad? Sam si doma? – interesirao se pop.
– Da! Reci, što hoćeš? – malo je falilo da mu ne spustim slušalicu.
– Onda me eto kod tebe, za sekund! – bio je kratak, već je spuštao slušalicu.
– Čekaj, čekaj malo! Imam posla, čo-čovječe! Zbog tebe sam pogriješio….
– Pusti sad to. Vidiš i sam da ti ne ide po ovoj vrućini… Ne mogu sad pričati. O, bože! Jemima Williams je upravo iskoračila iz svoje kade! O!! – u hipu je odgurnuo petete-službenika, prošao pored mene.
– Ej! Nije ti to… – pokušao sam mu priopćiti novosti, no kasno, već se bio zaključao u mom kupatilu.
Imao je veliki problem s Jemimom Williams, koja je, znamo, stanovala vizavi i koja je prečesto hodala gola svojim domom. Nije bilo problema što ona šeta gola, taman, već što je on imao kos i loš pogled. Mogao je primijetiti samo njezina sitna stopala i bose noge. Ne više od bedara.
Gornji stan mu je bio boravišna adresa i župni ured, u jednom. Nevelika se crkva, njegovo radno mjesto, u koju je premješten za kaznu, nalazila tamo dolje, pri samom kraju naše ulice. Možda ste čuli za nju, imala je jedina u cijelom gradu raspeće jedan za jedan, u naravnoj veličini. Usprkos tome što nisam baš držao do njegovog poslanja i poslodavca, bili smo jako dobri.
No jastrebu nije bilo nimalo stalo do njega. Svaki put kad bi svećenik, zvan Slon, došao zbog Jamime Williams, ptica bi odletjela kroz prozor. Ovaj put je uletjela.
Jasterb je zgrabio mojeg strip-junaka u kljun i stao ga tresti. Pokušao je otresti crnilo s njega, ali i njemu to nije išlo. Samo si je uprljao perje. Za utjehu, pustio je crnome liku da ga zajaše, pa su se zajedno provozali našim stanom. Pridružio sam im se se pri plafonu.
– Katran i perje! – dobacio sam im u šali.
Oboje su odbili pričati sa mnom.
Bijeli ovratnik je izašao iz kupatila i zatekao nas u letu. Nije se se nimalo iznenadio tom prizoru. Ništa nije moglo poremetiti njegov optimizam. S njega se cijedilo, bio je ozaren, užarenih okica, zažarenih ušiju, uzdignute surle.
– Odlično! To! To! Sve bolje od boljeg! – nasmijao se glasno, mahnuo nam je veselo u znak pozdrava, kao da je to ništa, kao da nas svaki božji dan gleda u visini ventilatora – Dao si mi sjajnu ideju! – i poručio mi usput da svakako svratim do njega, prije nedjelje.
Spustio sam se poviriti u kupaonicu. Gledalo mi se ponovo preko, lijepu i golu Joan, prizor što me je toliko oduševio popodne, a sad, eto, i velečasnoga. S druge se strane goli dječak igrao sa svojim pišulincem i mahao mi. Mahnuo sam i ja njemu, što ću. Nisam se više usudio gledati kroz taj prozor.
*
Prihvatio sam svećenikovu ponudu, samo zato što je crkva bila najhladnije mjesto u kvartu. Iz istoga je razloga te nedjelje bila krcata svijetom. I novi susjedi su tamo našli sebi mjesto. Promatrao sam svjetinu s visine. Naime, dok nije bilo popa, nepoznati lopovi su skinuli kip Isusa s raspeća i odnijeli ga, a kad je Jumbo vidio mene kako letim, sinula mu je ideja. Lebdio sam neprimjetan uz križ. Bio sam dežurni Isus za tu nedjelju.
Pogledom sam svlačio Joan. Pop je pjenio, ne skidajući pogled s dječaka. Kleo je pastvu kako su svi oni skupa jedne obične lijenčine, sebičnjaci, licemjeri i zločinci. Nije se mogao zaustaviti. Svjetina se uznemirila, zanjihala i prerasla u rulju. Stali su odgovarati popu. Oni u zadnjim redovima već su posegnuli za konopcem – omča je bila učas gotova. Postajalo je opasno. Linč mi se pridružio u zraku. Novi susjed, Joanin muž, zviznuo je svećenika molitvenikom posred čela. To je bio okidač. Rulja je krenula na velečasnoga. U tom su se vrata crkve otvorila, ušao je petete-službenik i spasio svećenika.
U njegovom zagrljaju poskakivao je telefon. Zvonjava je prekinula galamu. Svatko je promislio da je taj poziv baš, i samo, za njega. Šutljivi je službenik, tražeći nekog konkretnog, šarao očima po crkvi. Kad je podigao glavu prema raspeću, pogledi su nam se sreli. Dao mi je znak pa sam se elegantno prizemljio. Nastao je apsolutni tajac. Svi su pali ničice preda mnom. Neke su žene popadale u nesvijest. Usput mi je spao ručnik s bokova te sam ga poklonio Joani. U pratnji državnog službenika napustio sam crkvu. Iza nas je eruptiralo veselje.
– Aleluja! Aleluja! – vikali su i pjevali. Pop je završio na ramenima, dok su Joanu zasuli darovima.
Njezinom mužu to nije bilo drago.
Moja mi je žena telefonski poručila kako joj je prevruće, te se više ne kani vraćati a da beba, do daljnjega, ostaje s njom. Poštar mi je pohvalio let, izgled i tetovažu, pak naglasio moju kooperativnost.
*
Nekoliko dana kasnije svratio mi je Lee, Joanin muž. Ponudio sam ga viskijem.
– Više i ne priča sa mnom – rekao je – Otkako ju je Isus darovao ručnikom, udarilo joj je u glavu. Tvrdi za sebe, u najmanju ruku, da je svetica.
– Pusti je, proće joj to – bilo mi je malo neugodno.
– Ako je ikada probaš taknuti, ubiću te! – rekao je u jednom momentu.
– Ne budali! Nema problema, znaš da sam sretno oženjen – lagao sam.
– O da, to sam već toliko puta čuo. Samo nemoj nikada zaboravit što sam ti rekao – iz zamotuljka je izvadio tri velika građevinska čavla, nacerio se – Mislim da su tvoj broj!
– Postaješ naporan. Opusti se. Rekao sam ti da sam jako sretno oženjen čovjek – lagao sam u nizu.
– Nećeš dobro proći, ako te uhvatim kako je gledaš kroz onaj tvoj prozor – bilo je dobro, smrtna kazna mi je preinačena – Misliš da ja ne znam sve?
Ispraznili smo bocu do kraja. Leeju se pripišalo. Otišao je do vecea. Izletio je iz njega, prije nego što je i ušao. Produžio je kroz vrata stana, bez pozdrava. Zaintrigiralo me što ga je toliko uznemirilo u kupaonici. Kroz otvoreni prozor, pucao je pogled na Jumba i dječaka, gole u kadi.
Sutradan je panika zavladalo našim kvartom. Cijela ulica je bila blokirana. Oko crkve bilo je sve krcato policijom. Crkvi je bio zabranjen pristup.
Leeja su našli pribijenog na križu. Figura Isusa, u prirodnoj veličini, izgleda da je smrskala glavu Jambu, koji je bio dodatno iznakažen katranom i perjem. Dječak je bio iza oltara, zadavljen mojim nedjeljnim ručnikom. Po oltaru se svijala gola žena. Pitali su je tko je ona. Odgovorila im je:
– Ja sam Marija Magdalena. I recite mojem mužu, ako bude zvao, da vrijeme ne postoji!
Ne znam zašto, u četiri ujutro, policija je pozvonila na vrata, raspitujući se za mene. Otvorio im je jastreb i rekao da su pogriješili, kako ja tu odavno ne stanujem. Policajcima nije promaklo da su pera grabljivice pomalo raščupana i umrljana s nečim crnim, katranom možda. Ptica je još dodala da stan pripada mojoj supruzi, Jemime Williams, te neka se malo strpe, sad će ona, jer, kako ne može spavati od vrućine, upravo se tušira u kupatilu.
Porodično ljetovanje Marsa
Iz ciklusa priča “Jastrebova koljena”, nastalih po pjesmama Jamesa Tatea, iz zbirke “Jastrebove uspomene”, štampanima u Mogućnostima, jesen 2011, u prijevodu Miloša Đurđevića
*
Jemima Williams je stanovala preko. Prozori su joj bili u razini naših. Svećenik Jumbo je stanovao u našem ulazu, stan poviše nas. Jemima Williams je otišla za stalno, ima tome tri dana. Svećenik je bio na putu već peti dan, i nije imao pojma o tome. Žena je s bebom svratila kod svojih, izgleda na duže. Tu i tamo, jastreb mi je pravio društvo, no uglavnom sam, tog vrućeg ljeta, bio sâm kod kuće,
Hvatao sam zraka na propuhu prozora kupaonice i promatrao nove susjede kako se useljavaju vizavi. Muškarac, žena i dječak. Muž je zapovijedao oznojenim nosačima namještaja koji su psovali sve po spisku – boga, gazdu, mušteriju, ljeto. Žena je otpakirala manje stvari, glancala predmete i brisala znoj sa svojih golih bedara. Imala je na sebi kratke hlače i vrlo napetu majicu. Pogled na nju, pomogao je nosačima da izdrže do kraja. Kad su bili gotovi, žena ih je poslužila kafom i pićem a zatim se zaključala u kupaonicu. Nije se nimalo uznemirila kad me je vidjela preko puta. Prozor je ostavila otvorenim, kao i Jemmima Williams, toliko puta prije nje. Bilo je nešto pozitivno u tom stanu. Eto, tako sam upoznao Joan, tako se zvala, od glave do pete.
Povratila mi je energiju i vratio sam se oran i čio poslu. Zaorao sam, više nego zadovoljan, brazdu u asfaltu na mojem stolu. Malo po malo, ventilator i rad potisnuli su mi vrele novotarije iz naše ulice.
U neko doba prenulo me lupanje i zvonjava s vrata. Naglim trzajem prolio sam katran po svome uratku. Srećom, svakom strip-liku crnilo dolazi u svojtu, pa tako i mojem junaku. To mu je u opisu posla. Očajnički se trudio otrest katran sa sebe. Nije ga išlo.
– Smanji doživljaj! Vidi što mi radiš, majmune?! – vikao je za mnom.
Na vratima je bio oznojeni službenik petetea, s telefonom u ruci.
– Gospodine, imate dva propuštena poziva! – rekao mi je – Tri propuštena poziva povlače za sobom kaznu te pucanje penala.
Prekinuo sam ga otimajući mu slušalicu. Mislio sam da mi je žena s druge strane. Jok, nije bila ona, već Jumbo s gornjeg kata.
– Pa gdje si do sad? Sam si doma? – interesirao se pop.
– Da! Reci, što hoćeš? – malo je falilo da mu ne spustim slušalicu.
– Onda me eto kod tebe, za sekund! – bio je kratak, već je spuštao slušalicu.
– Čekaj, čekaj malo! Imam posla, čo-čovječe! Zbog tebe sam pogriješio….
– Pusti sad to. Vidiš i sam da ti ne ide po ovoj vrućini… Ne mogu sad pričati. O, bože! Jemima Williams je upravo iskoračila iz svoje kade! O!! – u hipu je odgurnuo petete-službenika, prošao pored mene.
– Ej! Nije ti to… – pokušao sam mu priopćiti novosti, no kasno, već se bio zaključao u mom kupatilu.
Imao je veliki problem s Jemimom Williams, koja je, znamo, stanovala vizavi i koja je prečesto hodala gola svojim domom. Nije bilo problema što ona šeta gola, taman, već što je on imao kos i loš pogled. Mogao je primijetiti samo njezina sitna stopala i bose noge. Ne više od bedara.
Gornji stan mu je bio boravišna adresa i župni ured, u jednom. Nevelika se crkva, njegovo radno mjesto, u koju je premješten za kaznu, nalazila tamo dolje, pri samom kraju naše ulice. Možda ste čuli za nju, imala je jedina u cijelom gradu raspeće jedan za jedan, u naravnoj veličini. Usprkos tome što nisam baš držao do njegovog poslanja i poslodavca, bili smo jako dobri.
No jastrebu nije bilo nimalo stalo do njega. Svaki put kad bi svećenik, zvan Slon, došao zbog Jamime Williams, ptica bi odletjela kroz prozor. Ovaj put je uletjela.
Jasterb je zgrabio mojeg strip-junaka u kljun i stao ga tresti. Pokušao je otresti crnilo s njega, ali i njemu to nije išlo. Samo si je uprljao perje. Za utjehu, pustio je crnome liku da ga zajaše, pa su se zajedno provozali našim stanom. Pridružio sam im se se pri plafonu.
– Katran i perje! – dobacio sam im u šali.
Oboje su odbili pričati sa mnom.
Bijeli ovratnik je izašao iz kupatila i zatekao nas u letu. Nije se se nimalo iznenadio tom prizoru. Ništa nije moglo poremetiti njegov optimizam. S njega se cijedilo, bio je ozaren, užarenih okica, zažarenih ušiju, uzdignute surle.
– Odlično! To! To! Sve bolje od boljeg! – nasmijao se glasno, mahnuo nam je veselo u znak pozdrava, kao da je to ništa, kao da nas svaki božji dan gleda u visini ventilatora – Dao si mi sjajnu ideju! – i poručio mi usput da svakako svratim do njega, prije nedjelje.
Spustio sam se poviriti u kupaonicu. Gledalo mi se ponovo preko, lijepu i golu Joan, prizor što me je toliko oduševio popodne, a sad, eto, i velečasnoga. S druge se strane goli dječak igrao sa svojim pišulincem i mahao mi. Mahnuo sam i ja njemu, što ću. Nisam se više usudio gledati kroz taj prozor.
*
Prihvatio sam svećenikovu ponudu, samo zato što je crkva bila najhladnije mjesto u kvartu. Iz istoga je razloga te nedjelje bila krcata svijetom. I novi susjedi su tamo našli sebi mjesto. Promatrao sam svjetinu s visine. Naime, dok nije bilo popa, nepoznati lopovi su skinuli kip Isusa s raspeća i odnijeli ga, a kad je Jumbo vidio mene kako letim, sinula mu je ideja. Lebdio sam neprimjetan uz križ. Bio sam dežurni Isus za tu nedjelju.
Pogledom sam svlačio Joan. Pop je pjenio, ne skidajući pogled s dječaka. Kleo je pastvu kako su svi oni skupa jedne obične lijenčine, sebičnjaci, licemjeri i zločinci. Nije se mogao zaustaviti. Svjetina se uznemirila, zanjihala i prerasla u rulju. Stali su odgovarati popu. Oni u zadnjim redovima već su posegnuli za konopcem – omča je bila učas gotova. Postajalo je opasno. Linč mi se pridružio u zraku. Novi susjed, Joanin muž, zviznuo je svećenika molitvenikom posred čela. To je bio okidač. Rulja je krenula na velečasnoga. U tom su se vrata crkve otvorila, ušao je petete-službenik i spasio svećenika.
U njegovom zagrljaju poskakivao je telefon. Zvonjava je prekinula galamu. Svatko je promislio da je taj poziv baš, i samo, za njega. Šutljivi je službenik, tražeći nekog konkretnog, šarao očima po crkvi. Kad je podigao glavu prema raspeću, pogledi su nam se sreli. Dao mi je znak pa sam se elegantno prizemljio. Nastao je apsolutni tajac. Svi su pali ničice preda mnom. Neke su žene popadale u nesvijest. Usput mi je spao ručnik s bokova te sam ga poklonio Joani. U pratnji državnog službenika napustio sam crkvu. Iza nas je eruptiralo veselje.
– Aleluja! Aleluja! – vikali su i pjevali. Pop je završio na ramenima, dok su Joanu zasuli darovima.
Njezinom mužu to nije bilo drago.
Moja mi je žena telefonski poručila kako joj je prevruće, te se više ne kani vraćati a da beba, do daljnjega, ostaje s njom. Poštar mi je pohvalio let, izgled i tetovažu, pak naglasio moju kooperativnost.
*
Nekoliko dana kasnije svratio mi je Lee, Joanin muž. Ponudio sam ga viskijem.
– Više i ne priča sa mnom – rekao je – Otkako ju je Isus darovao ručnikom, udarilo joj je u glavu. Tvrdi za sebe, u najmanju ruku, da je svetica.
– Pusti je, proće joj to – bilo mi je malo neugodno.
– Ako je ikada probaš taknuti, ubiću te! – rekao je u jednom momentu.
– Ne budali! Nema problema, znaš da sam sretno oženjen – lagao sam.
– O da, to sam već toliko puta čuo. Samo nemoj nikada zaboravit što sam ti rekao – iz zamotuljka je izvadio tri velika građevinska čavla, nacerio se – Mislim da su tvoj broj!
– Postaješ naporan. Opusti se. Rekao sam ti da sam jako sretno oženjen čovjek – lagao sam u nizu.
– Nećeš dobro proći, ako te uhvatim kako je gledaš kroz onaj tvoj prozor – bilo je dobro, smrtna kazna mi je preinačena – Misliš da ja ne znam sve?
Ispraznili smo bocu do kraja. Leeju se pripišalo. Otišao je do vecea. Izletio je iz njega, prije nego što je i ušao. Produžio je kroz vrata stana, bez pozdrava. Zaintrigiralo me što ga je toliko uznemirilo u kupaonici. Kroz otvoreni prozor, pucao je pogled na Jumba i dječaka, gole u kadi.
Sutradan je panika zavladalo našim kvartom. Cijela ulica je bila blokirana. Oko crkve bilo je sve krcato policijom. Crkvi je bio zabranjen pristup.
Leeja su našli pribijenog na križu. Figura Isusa, u prirodnoj veličini, izgleda da je smrskala glavu Jambu, koji je bio dodatno iznakažen katranom i perjem. Dječak je bio iza oltara, zadavljen mojim nedjeljnim ručnikom. Po oltaru se svijala gola žena. Pitali su je tko je ona. Odgovorila im je:
– Ja sam Marija Magdalena. I recite mojem mužu, ako bude zvao, da vrijeme ne postoji!
Ne znam zašto, u četiri ujutro, policija je pozvonila na vrata, raspitujući se za mene. Otvorio im je jastreb i rekao da su pogriješili, kako ja tu odavno ne stanujem. Policajcima nije promaklo da su pera grabljivice pomalo raščupana i umrljana s nečim crnim, katranom možda. Ptica je još dodala da stan pripada mojoj supruzi, Jemime Williams, te neka se malo strpe, sad će ona, jer, kako ne može spavati od vrućine, upravo se tušira u kupatilu.