Pogovor izdanju “Djetinjstva 1902-03”, objavljenog 29. prosinca 2021. i besplatno dijeljenog uz novine 24 sata
Vrijedilo bi napisati usporedne životopise Ive Andrića i Miroslava Krleže u te četiri godine rata koji započinje 6. travnja 1941. Andrić se nakon kraćeg zatočenja, i nakon odbijanja da, skupa s diplomatskim osobljem iz jugoslavenskog poslanstva u Berlinu, emigrira u Švicarsku, vraća u Beograd. Zapravo, biva vlakom sproveden sve do glavnoga željezničkog kolodvora u temeljito porušenom gradu, do one čuvene beogradske željezničke stanice na kojoj započinje Orijent, gdje njegovi podčinjeni bivaju uhićeni i dalje tretirani kao ratni zarobljenici, dok njega puštaju da ide kući. Doma on, međutim, nema. U Beogradu, kao ni bilo gdje, pa ga prijatelj prihvaća kod sebe kao podstanara. U samom centru grada, niže hotela Moskva, u sobi uređenoj po bosanski, sa zajedničkim zahodom i kupaonicom, živjet će sve do oslobođenja. Ispituje ga Gestapo, zanima ih njegova pripadnost masonima, ali ga puštaju na miru. Ne prihvaćajući okupaciju, on odbija primati mirovinu, ne dopušta objavljivanje svojih djela, odbija potpisati Apel srpskom narodu, što ga je u ljeto 1941, što svojom voljom, što iz straha i pod prijetnjom, potpisalo 546 uglednih intelektualaca,univerzitetskih profesora, umjetnika, političara, vjerskih poglavara, kojim se narod poziva na bezuvjetnu lojalnost okupacijskom režimu.
Andrić rat provodi u dubokoj anonimnosti, nevidljiv, živeći u strepnji i tjeskobi. Upravo taj osjećaj strepnje i tjeskobe ono je što ga u ovoj našoj pripovijesti vezuje s Krležom, s kojim nikad prije i nikad poslije neće dijeliti iste, a ni slične emocije. Ili je to samo pretpostavka koja je proizašla iz čitateljeva iskustva s djelima obojice pisaca, te iz pokušaja, uvijek krajnje neizvjesnog, da se suživimo s doživljajima i životnim iskustvima dvojice ljudi koje poznajemo iz njihovih knjiga.
Krleža se u Zagrebu 1941. zatekao kao u klopci. Osim što je bio komunist, a ustaše su odmah započele likvidaciju viđenih komunista, i to bez obzira na njihovu eventualnu javnu ili književnu slavu – Augusta Cesarca likvidirali su u Dotrščini 17. srpnja 1941. – pojedinim ustaškim vođama, primjerice doglavniku Budaku ili, još žešće, vojskovođi, tojest maršalu Slavku Kvaterniku, osobno se zamjerio. Prije rata sa svojih se nedodirljivih intelektualnih i književnih visina poimence rugao ljudima koji će u proljeće 1941. postati gospodari života i smrti. Tako da mu nije bilo nimalo razumno nadati se da bi mogao preživjeti rat. Kad bi ga čak ustaše i pustile da pobjegne u partizane – a zašto bi ga, molit ću lijepo, puštali? – ne bi se ni u šumi dobro proveo. Osim što se među komunistima ozloglasio kao revizionist, i tamo su, u samom vrhu partizanskog pokreta, bili ljudi kojima se poimence narugao s istih onih svojih nedodirljivih intelektualnih i književnih visina. Godine 1941. i 1942. Miroslavu Krleži bi, u njegovu strahu i tjeskobi, a možda i u zbilji, glave došao svaki ishod rata koji se tek bio poveo. Bio je tad u mnogo gorem položaju od Ive Andrića, ali čovjekova unutarnja nelagoda i strepnja ne zavise od toga kako stoje stvari u stvarnosti, nego kako je to u njegovoj glavi. A u glavi je Krležinoj, čitatelju se čini, bilo još gore nego u zbilji.
Krleža je bio omražen, Andrić je strepio od omraze, i bio je sklon da koješta prešuti. To ga je u ratu činilo zaštićenijim. Ali Krleža je tog trenutka, kao i u desetljeću pred rat, bio mnogo markantniji, veći i ostvareniji pisac od Andrića. I zapravo ga je samo to moglo zaštititi u Zagrebu pod ustaškom vladavinom. Može li se čovjek nadati da će mu glavu spasiti Poglavnikovi književni afiniteti i sklonost prema čitanju? Ili da će mu, možda, pomoći Budakova književnička kolegijalnost i cehovska solidarnost?
Ni Andrić ni Krleža nisu bili proricatelji ni proroci. Obojica su, Krleža malo prije Andrića, tek nakon po Nijemce katastrofalnog ishoda bitke za Staljingrad, mogli pretpostaviti kako će završiti rat. Ali što to uopće znači za krhko čovjekovo tijelo, ako je jedan zahrđali nož u ruci anonimnog gubitnika dovoljan da prereže Krležin vrat? Staljingrad je, kako se to onda govorilo, pao 2. veljače 1943, a skoro osam mjeseci kasnije, bio je četvrtak 23. rujna 1943, poglavnik Ante Pavelić po Budakovoj ideji privodi Krležu, da mu nudi mjesto intendanta Hrvatskog državnog kazališta (pređašnjeg i današnjeg HNK), upravitelja Nacionalne i sveučilišne knjižnice, profesora na Sveučilištu… Nudi mu, dakle, što god on, Krleža, u ovoj našoj Hrvatskoj želi, jer su se, kao, prilike u Europi s padom Italije promijenile, i vrijeme je da svatko od nas preuzme svoju odgovornost. I još mu jednu stvar tom prigodom Pavelić govori: nije Krleži život spasio doktor Vranešić, kao što to Krleža naivno misli, nego ga je, Krležu, “revolucija, hvala Bogu, poštedjela”. Krleža je, kao što znamo, odbio sve ponude. Kako je to učinio, kojim riječima i s koliko energije u nastupu, naravno da nikada nećemo doznati. Ali je vjerojatno da se opravdao kostoboljom, neurastenijom, upalom mjehura, a Pavelić i njegovi dobro su znali o čemu je zapravo riječ. I zašto su mu još jednom poštedjeli život? Zašto ga je revolucija ponovo, hvala Bogu, poštedjela, kada je poznato da revolucija ubija dvaput: prvi put, s pravedničkim oduševljenjem, a drugi put, s očajanjem grešnika koji ide u pakao. Vjerojatno je Budak tad povjerovao da će ga Krleža spasiti, kao što je on tad spasio Krležu. Jedno je, međutim, previdio: niti je on mogao spasiti Krležu, niti će Krleža moći spasiti njega.
I prije nego što će za Andrića stići jesen 1944, a za Krležu proljeće 1945, i to kratko, jezovito i iskupljujuće razdoblje čistilišta, kada će, nijemi pred poviješću, polagati račune pred novom vlašću za sve ono što su bili i što su radili u prethodna vremena, obojica će se strepnje i tjeskobe, kao i žalosnog svoga svakodnevnog jada, koji ih je činio ljudima među ljudima, oslobađati preko književnosti. O tome što su u to vrijeme čitali, jedva da nešto znamo. Ali nam je dobro znano što su pisali.
Ivo Andrić u četiri je ratne godine, jednog za drugim, napisao tri svoja romana, “Travničku hroniku”, “Na Drini ćupriju” i “Gospođicu”. Četvrti, najkraći, “Prokletu avliju” objavio je 1954. Ostali Andrićevi romani ostaju nedovršeni, u skicama i nacrtima, ili samo u zamislima. Nije pogrešno reći da je Andrić samo u ratu, u prilikama neljudskim i nenormalnim, u stanju životnog beznađa, dovršavao romane. Za njegovu književnost veću su smetnju činili nered i nemiri građanskoga života, nego rat i velika stradanja svijeta. Ili je od strepnje i tjeskobe, od žalosnog svoga jada, on pokušavao pobjeći u red i u sklad velike priče.
Krleža, a o njemu je danas riječ, nije bio veliki pripovjedač. On nije pričao priču, niti se u priču mogao sakriti. Rat, dvostruka smrtna prijetnja, jedna koja je stizala od ustaša i druga koja je stizala od drugova koji su ga se odrekli, u uvjerenju da se prethodno on odrekao njih, Krležu su sasvim razoružali, obezriječili ga, opustošili njegov romansijerski stil i način. Nije više imao o čemu da pripovijeda, niti je znao kako da pripovijeda. Kao čovjek s nemogućim karakterom i kao angažirani intelektualac, na koncu i kao Hrvat, koji je svoje hrvatstvo doživljavao i tumačio kao određeni svjesno odabrani i konstruirani koncept, takorekuć kao akt samosvijesti i slobodne volje, a onda i kao komunist, onaj i onakav kakav će ostati do smrti, Krleža je izazvao ono što mu se dogodilo, i znao se s time nositi. Kao pisac, on, zapravo, nije znao što će s tim. A morao je pisati.
I tako je postao žrtva svojevrsnog književnog eksperimenta, koji je izvršen nad njim. Umjesto da piše ono što je ranije pisao i onako kako je ranije pisao, Krleža se, u strahu da više nijedan tekst neće moći da završi, jer živi životom osuđenika na smrt, otisnuo pisati dijarističke bilješke, koje su ponekad narasle i razvile se u veće cjeline, ali nikad to nije bilo unaprijed zamišljeno. U 1942. godini, vjerojatno najbeznadnijoj i najbezdušnijoj koju je doživio, Krleža napisao je dva duža teksta. Prvi, čudesno lijep i zanesen, jedan od stilski najsavršenijih Krležinih prozno-esejističkih tekstova, kasnije će biti naslovljen kao “Kalendar jedne bitke godine 1942.” U toj najzagrebačkijoj od svih zagrebačkih Krležinih povijesti, fikcionalnih ili fakcionalnih, pripovijeda, kao nikad prije ni poslije, o svome gradu i o bitci koja će odlučiti Drugi svjetski rat, a silno je važna za Zagreb, koji tu bitku, ako je suditi po Krleži, upravo doživljava s onom vrstom emocionalnog i navijačkog angažmana s kakvim će osamdesetak godina kasnije pratiti svjetska nogometna prvenstva. Među brojnim fragmentima ovoga silnog teksta, koji čitatelja prate kroz život, pa ga, taj život i čitatelja samog, oblikuju, evo, već četrdeset punih godina, ovom prilikom mora naizust ponoviti ovaj jedan: “Ramazanski top. Pucali su ramazanski topovi od Klisa do Obrovca i od Brinja i Zrmanje do Une i Kupe vjekovima, a kauri bi se od te grmljavine uvijek pomalo (kao snebivajući) pitali: ‘Nije li taj artiljerijski haber s onu stranu granice signal za nove krvave balove?’ Nije. To znači da će naša vojska pobijediti nevjernike zaista! Iftar javlja u predvečerje sa prvom zvijezdom pravovjernima da su bureci (u obliku agramerskog apfelštrudela) ispečeni. Lijepa naša slavi ramazan zaista u slozi i u ljubavi, i kandilje na minaretima zrači kao svjetlost u našem kršćanskom, zapadnjačkom mraku, a glas mujezina poziva na intelektualno-moralni akšamluk, uz špricere i jagnjetinu kod Avdibegovića.”
Krleža, mučenik, tjeskobnik, uplašenik, stanovao je u to vrijeme nekoliko desetaka metara od džamije, koja se, upravo, voljom Božjom i Poglavnikovom, ustanovljavala u građevini, paviljonu, spomen-hramu, što ga je kipar Ivan Meštrović tu podigao kao Dom likovnih umjetnosti kralja Petra I, Velikoga Oslobodioca. I kako se tu, Krleži pod nosom, a preko puta današnje Frakturine knjižare, zbivao najinteresantniji kulturološko-duhovni preobražaj u povijesti Zagreba, kada je spomenik kralju Petru postajao džamija, tako je “Kalendar jedne bitke godine 1942.” bitno obilježen duhom toga preobražaja.
Drugi duži tekst iz 1942, onaj zbog kojeg smo ovu pripovijest i započeli, naslova je “Djetinjstvo 1902-03”. Čitatelj ga je prvi put čitao u mekom izdanju iz 1952. Bila je to brošura od samo 42 stranice, u modrim papirnatim koricama, u dizajnu i tipografiji Krste Hegedušića. Naslov tada je bio “Djetinjstvo u Agramu (1902-03.)”. Ovo izdanje, veoma lijepo i neobično, našao sam u kućnoj biblioteci, dobro čuvano unutar korica jedne stare enciklopedije. Pri vrhu prve unutrašnje stranice nalivperom je, kao i u mnogim knjigama sa Sepetarevca, bilo ispisano Olga Rejc, i godina, čini mi se, pedeset i neka. Poslije onog rata, a i kasnije, moji su na knjigama pisali imena i godine. Imena: da se onaj kome knjigu posude sjeti da je mora vratiti. Godine: da onaj kome je knjiga posuđena ne misli da ime tu stoji iz prethodno navedenog razloga, nego da misli da se u našoj kući knjigama mjeri vrijeme. Što, ako bolje razmislimo, i nije posve kriva pretpostavka.
Tekst Djetinjstva datiran je odmah ispod naslova: “Polovicom jula 1942”. Započet očito bez većih ambicija i bez prethodnih zamisli oko forme i dužine teksta, možda samo kao još jedna dnevnička bilješka. Prvo cjelovito izdanje Krležinih Dnevnika objavljeno je u pet tomova, u Sarajevu 1977. Urednik bio je Anđelko Malinar. “Ekskluzivni izdavač djela Miroslava Krleže NIŠP Oslobođenje” pridodao je napomenu: “Jubilarno izdanje u povodu 85-te godišnjice autorova života”. Nakon što je nekoliko godina ranije propao Zorin projekt Krležinih sabranih djela, i nakon što se nijedan hrvatski nakladnik nije želio poduhvatiti opusa najvećega i najčuvenijeg hrvatskog pisca u povijesti, Krležin Eckermann, ili možda njegov Sancho Panza, dopisnik Oslobođenja u Zagrebu Enes Čengić, alarmirao je svoga sarajevskog izdavača, ali što je mnogo važnije i cjelokupni partijski vrh, pa je zaključeno da je izdavanje Krležinih djela poduhvat od prvorazrednog državnog interesa za Bosnu i Hercegovinu. Tako je nastao najcjelovitiji izbor Krležinih djela do danas, za obične, ali i za profesionalne čitatelje naročito značajan jer se u njemu nalaze neka njegova djela, ili neke cjeline iz opusa, koji nikad u Hrvatskoj nisu objavljeni. Tako, primjerice, i cjelovit autoriziran izbor iz njegovih dnevnika. U trećem tomu sarajevskog petotomnog izdanja, koji započinje dvama kraćim prijeratnim dijarističkim fragmentima, prvim iz 1933. i drugim iz 1940, nalaze se, uz datiran dnevnik iz 1942, i “Kalendar jedne bitke godine 1942”, i “Djetinjstvo 1902-03”.
Djetinjstvo je, striktno govoreći, autobiografski prozni tekst. Jedini takav u cjelokupnom Krležinom opusu. Kako je vjerojatno izrastao iz jednoga dnevničkog zapisa, i iz određenog raspoloženja, iz zlokobne melankolije jula 1942, dok se još činilo, ne samo prema domaćim izvještajima, da njemačke snage kreću u osvajanja sovjetskih naftnih polja na području Kavkaza, i da ih u tome ništa neće zaustaviti, Djetinjstvo je tekst bez premca u Krležinom ukupnom djelu. Žanrovski neusporediv i neodrediv, jednako udaljen i od njegovih proznih i od esejističkih tekstova, a opet sasvim Krležin i sasvim Krleži nalik. Započinje emocionalnim i perceptivnim kovitlacem, koji će duhom i načinom podsjetiti na onoga najranijeg Krležu, ekspresionista i avangardista, kasnije ugušenog ili preobraženog piščevim političkim i novinarskim ambicijama, a pomalo i njegovim ibsenovskim fascinacijama. Jedno je to od najljepših, ako ne i najljepše Krležino otvaranje, poslušajte ga naglas: “Odmah, na početku, mnogo slika. Lopte, mjesečine, vodoskoci u sjenama drvoreda, mačke i golubovi. Gledam krilate sne, u snu ptice i crvene lopte, a po sobama, gdje zvrndaju šivaći strojevi, stoje lutke bez glave, bez ruku, neobično tanke u pasu. Oko tih bezglavih kipova kleče mlade gospođice i, vadeći iz usta igle, zabadaju ih u gluhonijeme, tkaninom omotane lutke. Zvijezde gledam i voštane glave, otmjenu gospodu u izlozima (sa cilindrima i štapovima), kako gluhonijemo stoje iza stakla, sa bakenbartima od kudjelje i obrazima svijetloružičastih licitarskih beba.
Dogodivši se jednoga dana negdje u vremenu i u prostoru, trajem od svoga tjelesnog početka tjelesno, svijestan staklene prozirnosti svoga tijela kroz koje, kao kroz caklenu posudu, zrače mnogobrojne svjetlosti. To titranje prozirnih slika u mome tjelesnom ogledalu, izmjereno našom vlastitom ubogom tjelesnom mjerom, traje već prilično dugo: od onoga trenutka otkad smo progledali.”
I dok tako sredinom jula 1942. Europa pada pod srpovima Hitlerova strašnog srpnja, i čini se da se ničemu, pa ni vlastitome obilježenom grobu nije pametno nadati, Krleža započinje fantastičnu svoju autoanalizu, posve nesvjestan toga da je nekoliko stotina kilometara sjeveroistočno od njega, u Drohobyczu, pod njemačkom okupacijom, postoji i još uvijek živi profesor crtanja Bruno Schulz, koji je osam godina ranije u Varšavi objavio “Sklepy cynamonowe”, knjigu priča u kojoj je formom i načinom, ali što je najnevjerojatnije upravo onakvim istim emocionalnim i perceptivnim kovitlacem, stvorio pretpostavke za Krležino Djetinjstvo. Tojest, stvorio bi ih da je Krleža čitao Schultza. Ovako, čitatelj je u čudu, otkrivši vezu između dvojice sudbinama udaljenih pisaca, otkrivao i njihovu tajanstvenu vezu.
“Sklepy cynamonowe”, koje ćemo mi čitati kao “Dućane cimetne boje” ili “Dućane boje cimeta”, Schulz je pisao, spašavajući se bijegom u djetinjstvo, kao što je i Krleža bježao u djetinjstvo. Važna je razlika u tome što je Schulz bježao od svoje tjelesne nakaznosti, od mutne i još uvijek nedefinirane prijetnje koja je izvirala iz njegova židovskog podrijetla, od nemoći u izboru između malenog grada iz kojeg je potekao i velikih gradova u koje je, možda, trebalo bježati da bi se spasilo. Krleža je, pak, bježao od smrtne prijetnje koja ga je okruživala i od koje u ljeto 1942. ne bi imao kamo bježati čak ni da je za bijeg bio pripravan. Dok je on pisao ono što je Schulz već bio napisao, ovaj se pokušavao spasiti tako što je preživljavao dan za danom, služeći nacističkom oficiru, kojemu je bio drag baš kao da je živina s tek nekim ljudskim karakteristikama. Međutim, taj oficir imao je za kolegu drugog oficira, koji će mu, bez nekog naročitog razloga, napakostiti tako što će ubiti njegovog Židova. To će se dogoditi 19. listopada 1942. Schulz će u desetljećima nakon rata biti prevođen na mnoge jezike, i u jednom će trenutku, sedamdesetih i osamdesetih, postati jedan od najutjecajnijih pisaca našega doba. Krleža, koji će se u to doba spremati na životni počinak, bit će tad najveći hrvatski i jedan od dvojice najvažnijih jugoslavenskih pisaca druge polovice dvadesetog stoljeća, ali izvan Jugoslavije neotkriven. Kako vrijeme dalje bude prolazilo, Schulz će postajati sve veći i sve prisutniji, dok će Krleža biti zaustavljen u svojoj epohi. Bliskost između dva teksta, tako očiglednu, ali i inspirativnu, neće, čini mi se, glasno konstatirati ili opisati nitko. Možda i zato što oni koju su čitali “Dućane cimetne boje” nisu čitali i “Djetinjstvo 1902-03”, i obrnuto, oni koji su čitali Krležin tekst, nisu čitali Schulza.
Djetinjstvo tako započinje. U punom suglasju sa Schulzom, u istom ritmu i melodiji, u istom očajanju odrasle dobi, u istoj nakani da se prezre zrelost, i da se istim onim putem vrati u djetinjstvo svijeta. Nastavak je neočekivan: nakon što se u kovitlacu slika i dojmova vratio u vrijeme u kojem je spašen od progonitelja, Krleža mijenja smjer i način, pa započinje deridijansku dekonstrukciju djetinjstva, a zatim i onoga sebe koji je pretekao iz tog djetinjstva. Ponekad bi se nad ovim neobičnim tekstom, praktično još od vremena njegova nastanka, događalo da ga kritičari i profesionalni čitatelji označe kao svojevrsnu Krležinu psihoanalizu sebe samoga. Međutim, nije to bio čin iz ordinacije bečkoga liječnika, koji je te 1942. već tri godine počivao na jednome londonskom groblju, nego, u vremenu budućem, iz dekonstruktivističkih predavaonica Jacquesa Derride, te iz virtualnih ordinacija njegova imenjaka i protimbenika Lacana. Ali to će već biti krajem šezdesetih i u sedamdesetima, a 1942. Derrida samo jedan je arapski dječak, kojemu su zbog njegova židovska podrijetla zabranili da ide u školu, a Lacan sastavlja svoje čuvene “Spise” i bavi se ratnom psihijatrijom.
No, manimo se usporednih životopisa, i vratimo se dekonstrukcijama iz Krležina teksta. Iz kovitlaca slika Krleža naglo i sasvim protiv volje i logike teksta koji je započeo prelazi u esejiziranje nad prirodom umjetnosti, nalazeći ono što je već nađeno prije njega: da se duh umjetnosti rađao iz djetinje igre. Tu se već obraća prvom licu množine, odjekuje iz njega i tutnji to pusto, u 1942. već i pomalo luđačko mi, s kojim se on najednom kreće obračunavati, ni manje ni više, nego s – teorijom odraza. Vraća se, dakle, usred strašnog tog svog jula 1942, ratu s drugovima, koji je vodio godinama ranije i zbog kojeg se sada i našao u ovoj bezizlaznoj situaciji. Oni su u šumi, bore se protiv okupatora i domaćih izdajnika (nije li upravo on, te godine i tih mjeseci, upravo to: domaći izdajnik komunističke ideje i prakse?), i njihova je, što god da se dalje bude zbivalo, uloga u povijesti zajamčena. Oni su pravednici. A on, što je, zapravo, on?
Međutim, to ga ne zaustavlja da im još jednom, ispočetka ne objašnjava da nisu u pravu. I kao da su tu pred njim, ti njegovi drugovi koji bi ga strijeljali kad bi im se pred očima pojavio, on im iz sjene nekakvog zagrebačkog sanatorija, iz Zelengaja, s cvrkutom ptica u pozadini, ili iz psihotične atmosfere zgrade u Radišinoj, uz zvona katedralna i uz glasove ezana, drži predavanje: “Umjetnici koji bi vladali socijalističkom tematikom na način velikana koji su suvereno zavladali crkvenom muzikom ili slikarstvom, takvi umjetnici po snazi svoga talenta nisu se još pojavili, a rastrovanost pogleda i pojmova i uvjerenja o najosnovnijim idejnim i socijalnim pretpostavkama danas je u dramatskom rasulu, tako da za neko veliko apologetsko djelo jednog Tintoretta, na primjer, evropski artist nema više ni uzora, ni vremena, ni živaca.
Zapadnoevropska umjetnost u tom pogledu nije doprla dalje od prodiranja u subjektivnu nervozu, u histeriju obezglavljenu samoubilačkim meditacijama, u moralističke idiosinkrazije u obliku zajedljivih duhovitosti, nažalost tako podudarnih s dekadentnom pojavom marinizma. Umjetnost, kao pojava koja postoji zbog sebe i za sebe, smatra se danas negacijom umjetničkog stvaranja s određenom političkom tendencijom, politički angažiranom, međutim nije riječ o nepremostivosti načina, nego o primjeni izražajne metode. Nije riječ o tome da se umjetničko stvaranje principijelno angažirano za neki politički program, ukine, nego da se objasni kako nešto što nije umjetnost ne može to postati bez obzira na eventualnu programatsku tendenciju. S pitanjem – šta je umjetnost – zatvara se ovaj ukleti krug bez odgovora, jer samo postavljanje tog pitanja u ovako djetinjastoj, od svakog stvarnog značenja izoliranoj formi ispada iz kruga emotivne ili razumne pojmljivosti.”
A upravo u trenucima kada Krležina meditacija u djetinjstvu skreće u raspravu o umjetnosti, i o smislu i formi umjetničkog angažmana, te o talentu koji svakoj tendenciji u umjetnosti kvari posao, u tim trenucima, 18. srpnja 1942. završava bitka na Kozari. Partizani su se izvukli iz njemačko-ustaškog obruča, pokret je preživio drugi veliki udar – prvi bio je na Užicu – ustaše zarobljavaju sedamdesetak tisuća ljudi, skoro polovinu stanovništva koje je živjelo na zahvaćenom teritoriju, ubijaju one koji su u naponu snage, a žene i starčad gone u logore, raseljavaju po Slavoniji, pripremaju ih da sljedeće zime skapaju od leda i gladi. Oko sedamnaest tisuća mlađih i jačih, onih koje ustaše ne stignu pobiti, preuzimaju Nijemci, i deportiraju ih na ropski rad po logorima diljem Europe. Silna djeca koja zaostaju iza pokolja i obezljuđenja matera njihovih i očeva, srpska djeca, da i to naglasimo, jer riječ je ovdje o Srbima, ali to skoro da je suvišno napominjati, slijevat će se danima i tjednima u Zagreb. I grad će tada, njegovo građanstvo i malograđanstvo, potiho odigrati svoju herojsku ulogu u povijesti, na koju u jednoj svojoj pjesmi upućuje Goran Babić: udomljavat će i usvajati tu kozaračku djecu, bivajući im zastalno ili privremeno otac i majka. Kako će se Krležu, onog koji još nije navršio pedesetu, i upravo piše tekst “Djetinjstvo 1902-03”, dojmiti prizori te djece? Tog živog utjelovljenja kolektivne nemirne savjesti. Tog niza nastajućih i nestajućih djetinjstava. Te dječje igre koja nikad neće uzrasti do umjetnosti i do pripovijesti o kozaračkoj djeci.
Nakon što je unutar teksta održao predavanje o umjetnosti, o umjetniku i o svijetu, o čovjekovoj duši i o duhu epohe, Krleža se opet, bez upotrebe stilskih pomagala, bez ljestvi, štaka, skela, glodalica i blanja, savršeno slobodno i logično vraća djetinjstvu, i to onom konkretnom. Slijede neke od najljepših ispovjednih stranica naših književnosti, ali i stilski najsavršenijih, umjetnički najvirtuoznije oblikovanih stranica koje je Krleža napisao: “Po fragmentima kojih se sjećam, bio sam dijete razigrane uobrazilje: od prvih dana svog pamćenja uživao sam u polurasvjeti crkvenoj, kada u dnu mračne lađe paluca dušica ili pucketa plamen svijeće, sa čađavim pramenom koji titra okomito, uznemireno, a vani se čuje cvrkut lastavica. Uzdasima starih bogomoljki u polumraku crkve prisluškivao sam kao tajanstvenom objavljenju žalosti, nejasne i neshvatljive. Na liniji simpatije, to mi je bilo čudno slušati kako uzdišu žene u polumraku kao da ih nešto boli, a grmljavina klecala u praznoj crkvi djelovala je na mene tajanstveno: u praznoj kući, u kojoj ne stanuje nitko, sprema se pokućstvo crkveno. Čudno! Polupljesnivi miris velike crkvene lađe, miris starih pergamena, u pomalo sagnjiloj koži, djeluje do danas podjednako intenzivno. Zapljusne li me i danas talas takva mirisa iz crkvenih knjiga, taj je doživljaj po svojoj snazi ravan onim davnim, prvim impresijama, i ja ga mogu danas mjeriti s onim prvim mirisima prije četrdeset godina po intenzitetu, koji se još uvijek nije ishlapio. Sam po sebi takav miris nema za mene nikakve određene sadržine danas niti je može imati; u tim asocijacijama ima elemenata njuha iz davnih dana, i to je sve: ja njuškam po crkvama za mrtvim ljepotama kao pas. (…) Od najranijeg svog sjećanja imao sam razvijen, ne ću da kažem prirođen, ali svakako snažan osjećaj za elegične događaje na sceni, a sve, što se zbivalo na Veliki petak u crkvi, bila je elegična predstava, ne samo po pogrebnim dekoracijama nego i po motivima. Svete crkvene slike presvučene tamnoljubičastim zavjesama, žrtvenici barbarski, razbojnički razvaljeni, svijećnjaci povaljani, čegrtaljke mjesto zvona klepeću pakleno, a jadno tijelo Kristovo leži krvavo i doista mrtvo, ukočeno na crnom suknu. Spava tu na odru nevina, krvava ljudska žrtva, stižu starice u crnini, plaču i ljube krvave rane Kristove: to je smrt, neshvatljiva, istinita smrt…”
Krleža dalje pokušava rastvoriti misterij vlastitog doživljaja, dekonstruirajući sliku upamćene slike koja ga vodi na sliku iz djetinjstva. I to čini na načine koji na čitatelja djeluju poput uranjanja u novi misterij, u vlastiti doživljaj. Kako li sam, Bože mili, čitao tu divno napravljenu modru brošuru, a tek mi je bilo četrnaest? Naravno, bio sam privučen, a istovremeno i zavaran naslovom. Djetinjstvo? Očekivao sam, valjda, Ćopića za viši uzrast, nadao sam se da će Krleža, pišući ispod naslova u kojem stoji Djetinjstvo, pisati kao Salinger. Uzdao sam se u vlastitu zrelost, precjenjujući, fatalno, njezine plodove. U četrnaestoj, prije nego što se još išta dogodilo – Tito je upravo bio umro, Krleža je bio živ, pa ga je ispraćao lijepim nekrologom, koji su objavile sve novine u zemlji – čitao sam tekst koji zacijelo nisam mogao razumjeti, ali koji me je opčinjavao. Vjerojatno na način na koji majmunčić biva opčinjen onim što vidi da drugi oko njega rade. Ronio sam kroz Krležine rečenice, utapao se i davio u njima, da bi onda, nošen podvodnim strujama, izranjao naglo na površinu, pa čitao sve dalje od obale, a možda i sve dublje, nadajući se nailasku onih dijelova koji će mi, činilo mi se, biti razumljiviji i bliži, premda je, što još nisam znao, upravo to privatno djetinjstvo ono najdalje što nam kod drugog može biti.
A zatim je, mnogo godina kasnije, negdje na Sepetarevcu, iz biblioteke koja se osipala i raspadala onako kako se osipaju čovjekova sjećanja, i tonu negdje iza, u ništa i u neprisutnost, iščezla i brošura plavih korica s tekstom koji se tada, u izdanju iz 1952, objavljenom o desetogodišnjici teksta, naslovljavao kao “Djetinjstvo u Agramu 1902-03”. Od tog vremena tekst čitam iz trećeg toma Krležinih Dnevnika, u izdanju sarajevskog Oslobođenja. Primjerak knjige ponio sam u selidbi sa Sepetarevca. Iz njega sam čitao pišući pripovijest o čitanju Djetinjstva za izdanje koje je tek trebalo izaći i koje se, po logici dovršenih decimala i kulturnih obljetnica, trebalo naći u slobodnoj ponudi, pred najširim čitateljstvom jednih novina. Pripovijest o čitanju trebala je poslužiti kao upozorenje čitateljima što Djetinjstvo u Krležinom slučaju zapravo jest. Nije to Ćopić za više uzraste, ni Salinger na našem jeziku, iz našeg kulturnog iskustva. Premda Krleža, beznadni nesretnik, nije u toj strepnji i tjeskobi koju 1942. dijeli s Andrićem, kao valjda i jedine zajedničke osjećaje u životu, baš tako daleko od Holdena Caulfielda.
Taj treći tom Dnevnika u izdanju Oslobođenja, iz kojeg čitam “Djetinjstvo 1902-03” nije, međutim, nevin od sjećanja. U olfaktivnom doživljaju, tako bliskom ovome Krležinom tekstu, ovaj primjerak knjige povezuje dva djetinjstva i otvara mogućnost, na žalost neiskorištenu, da pred neizvjesnu 2022, o četrdesetoj godišnjici Krležina odlaska i osamdesetoj godišnjici teksta Djetinjstva, ovu pripovijest nastavim kroz vlastite upamćene slike prethodnih slika, koje vode do sjećanja na jedno drugo djetinjstvo. Čitatelju se, naime, dok njuši knjigu koju upravo čita, kao što njuška svaku knjigu koju čita, javljaju senzacije doma na Sepetarevcu. U vonju sačuvanom između njezinih stranica, i kojim je trajno impregniran njezin kožni uvez, čuje se prašina, vlaga i pustoš Sepetarevca, magla i mraz duge sarajevske zime, mirisi jedne zamrle kuhinje i mnogo smrti. Toliko smrti koliko je i u samom Krležinu Djetinjstvu iz ljeta 1942. To ljeto, na koje se čitatelj neprestano poziva, pijano se držeći nadnevka, koji ni Krleža nije stavio na kraj svoga teksta, nego ga je ostavio na početku, jer Djetinjstvo je to odrasloga čovjeka, koji će, ne pogube li ga, dogodine navršiti pedesetu, to ljeto je ona činjenica koja povezuje živoga čovjeka Krležu, koji piše svoje Djetinjstvo, i mirise Sepetarevca, kojim je impregniran ovaj konkretni primjerak njegove knjige.
Nekom greškom, valjda po naslovu, ili zato što Krležu zapravo ne čitaju oni koji se na Krležu javno pozivaju, pa ga tako nisu čitali ni sastavljači školskih lektira, “Djetinjstvo 1902-03” znalo se naći i u hrvatskoj školskoj lektiri, te, s ulomcima, u čitankama za Bog zna koje školske razrede. Bio je to zločin prema đačkoj čovječnosti, ali nam je mio i blizak taj zločin, pošto ga je sam Krleža opisao u svome tekstu: “ljudi se gube u nejasnoj i ogromnoj količini pitanja, a u tumačenju stvarnosti obično se povode za starijima od sebe: za roditeljima, za školom, za odgojem, za društvenim istinama, i tako, povodeći se za tuđim iskustvima, ljudi se, ako nisu nadareni nekom samo njima svojstvenom fantazijom, izobličuju po već modeliranim shemama svakodnevno. Učeći, ljudi zapravo zaboravljaju gledati slobodno, jer ljude ne podučavaju po školama da bi progledali, nego da bi ih zaslijepili. Ljude odgajaju kao konje i, dresirajući ih, stavljaju im na oči naočare, ljude vježbaju kao cirkuske majmune i pse, ljude lome po kasarnama, podređujući ih imperativima koji se zovu svetinje, bez izuzetka sazdane na Nasilju, koje je svoju prevlast proglasilo božanstvom.”
Krleža nije svetinja, a djetinjstvo, premda je duboko dječja knjiga, ni na koji način ne bi smjelo biti po školskim udžbenicima i zapovjeđenim lektirama. Nakon što čovjek vremenom sazrije, izobliči se u odrasloga, uprosječi se i školskom se dresurom svede na društveni normativ, tek će, uz veliki trud i talent, dorastati do vlastitog djetinjstva. Većina njih do djetinjstva nikad ne dorastu. O tome piše Miroslav Krleža. “Čovjek se tako zaputio najnormalnijim putem zaglupljivanja i završit će svoju karijeru kao drvena lutka, jer su počeli da ga modeliraju po svemu što im je potrebno da bi stvorili jednu pasivnu lutku, u ovom kazalištu marioneta, toj društvenoj igri ratova, tiranije, katastrofa, kulta laži i mitosa kriminala. Ne podređujući se tiraniji odgoja, tvrdoglaviji pojedinci čuvaju u sebi živu sliku svog slobodnog, sa bilo kakvom stegom nesuglasnog djetinjstva: tu su izgubljena, mrtva, davna dječja nadahnuća, sačuvana u srcu samo onih luda koje puk zove pjesnicima.”
A riječ pjesnik pogrda je za onog kome je upućena. Pogrda koja u srcu onog kome biva upućena budi pustu, tanku nadu da bi mogao biti pošteđen. Jer zaziru od toga da dignu ruku na ludu, da potegnu nož na dijete.
Porastimo da bismo bili djeca. To je Krležina revolucija iz ljeta 1942.
Porastimo da bismo bili djeca
Pogovor izdanju “Djetinjstva 1902-03”, objavljenog 29. prosinca 2021. i besplatno dijeljenog uz novine 24 sata
Vrijedilo bi napisati usporedne životopise Ive Andrića i Miroslava Krleže u te četiri godine rata koji započinje 6. travnja 1941. Andrić se nakon kraćeg zatočenja, i nakon odbijanja da, skupa s diplomatskim osobljem iz jugoslavenskog poslanstva u Berlinu, emigrira u Švicarsku, vraća u Beograd. Zapravo, biva vlakom sproveden sve do glavnoga željezničkog kolodvora u temeljito porušenom gradu, do one čuvene beogradske željezničke stanice na kojoj započinje Orijent, gdje njegovi podčinjeni bivaju uhićeni i dalje tretirani kao ratni zarobljenici, dok njega puštaju da ide kući. Doma on, međutim, nema. U Beogradu, kao ni bilo gdje, pa ga prijatelj prihvaća kod sebe kao podstanara. U samom centru grada, niže hotela Moskva, u sobi uređenoj po bosanski, sa zajedničkim zahodom i kupaonicom, živjet će sve do oslobođenja. Ispituje ga Gestapo, zanima ih njegova pripadnost masonima, ali ga puštaju na miru. Ne prihvaćajući okupaciju, on odbija primati mirovinu, ne dopušta objavljivanje svojih djela, odbija potpisati Apel srpskom narodu, što ga je u ljeto 1941, što svojom voljom, što iz straha i pod prijetnjom, potpisalo 546 uglednih intelektualaca, univerzitetskih profesora, umjetnika, političara, vjerskih poglavara, kojim se narod poziva na bezuvjetnu lojalnost okupacijskom režimu.
Andrić rat provodi u dubokoj anonimnosti, nevidljiv, živeći u strepnji i tjeskobi. Upravo taj osjećaj strepnje i tjeskobe ono je što ga u ovoj našoj pripovijesti vezuje s Krležom, s kojim nikad prije i nikad poslije neće dijeliti iste, a ni slične emocije. Ili je to samo pretpostavka koja je proizašla iz čitateljeva iskustva s djelima obojice pisaca, te iz pokušaja, uvijek krajnje neizvjesnog, da se suživimo s doživljajima i životnim iskustvima dvojice ljudi koje poznajemo iz njihovih knjiga.
Krleža se u Zagrebu 1941. zatekao kao u klopci. Osim što je bio komunist, a ustaše su odmah započele likvidaciju viđenih komunista, i to bez obzira na njihovu eventualnu javnu ili književnu slavu – Augusta Cesarca likvidirali su u Dotrščini 17. srpnja 1941. – pojedinim ustaškim vođama, primjerice doglavniku Budaku ili, još žešće, vojskovođi, tojest maršalu Slavku Kvaterniku, osobno se zamjerio. Prije rata sa svojih se nedodirljivih intelektualnih i književnih visina poimence rugao ljudima koji će u proljeće 1941. postati gospodari života i smrti. Tako da mu nije bilo nimalo razumno nadati se da bi mogao preživjeti rat. Kad bi ga čak ustaše i pustile da pobjegne u partizane – a zašto bi ga, molit ću lijepo, puštali? – ne bi se ni u šumi dobro proveo. Osim što se među komunistima ozloglasio kao revizionist, i tamo su, u samom vrhu partizanskog pokreta, bili ljudi kojima se poimence narugao s istih onih svojih nedodirljivih intelektualnih i književnih visina. Godine 1941. i 1942. Miroslavu Krleži bi, u njegovu strahu i tjeskobi, a možda i u zbilji, glave došao svaki ishod rata koji se tek bio poveo. Bio je tad u mnogo gorem položaju od Ive Andrića, ali čovjekova unutarnja nelagoda i strepnja ne zavise od toga kako stoje stvari u stvarnosti, nego kako je to u njegovoj glavi. A u glavi je Krležinoj, čitatelju se čini, bilo još gore nego u zbilji.
Krleža je bio omražen, Andrić je strepio od omraze, i bio je sklon da koješta prešuti. To ga je u ratu činilo zaštićenijim. Ali Krleža je tog trenutka, kao i u desetljeću pred rat, bio mnogo markantniji, veći i ostvareniji pisac od Andrića. I zapravo ga je samo to moglo zaštititi u Zagrebu pod ustaškom vladavinom. Može li se čovjek nadati da će mu glavu spasiti Poglavnikovi književni afiniteti i sklonost prema čitanju? Ili da će mu, možda, pomoći Budakova književnička kolegijalnost i cehovska solidarnost?
Ni Andrić ni Krleža nisu bili proricatelji ni proroci. Obojica su, Krleža malo prije Andrića, tek nakon po Nijemce katastrofalnog ishoda bitke za Staljingrad, mogli pretpostaviti kako će završiti rat. Ali što to uopće znači za krhko čovjekovo tijelo, ako je jedan zahrđali nož u ruci anonimnog gubitnika dovoljan da prereže Krležin vrat? Staljingrad je, kako se to onda govorilo, pao 2. veljače 1943, a skoro osam mjeseci kasnije, bio je četvrtak 23. rujna 1943, poglavnik Ante Pavelić po Budakovoj ideji privodi Krležu, da mu nudi mjesto intendanta Hrvatskog državnog kazališta (pređašnjeg i današnjeg HNK), upravitelja Nacionalne i sveučilišne knjižnice, profesora na Sveučilištu… Nudi mu, dakle, što god on, Krleža, u ovoj našoj Hrvatskoj želi, jer su se, kao, prilike u Europi s padom Italije promijenile, i vrijeme je da svatko od nas preuzme svoju odgovornost. I još mu jednu stvar tom prigodom Pavelić govori: nije Krleži život spasio doktor Vranešić, kao što to Krleža naivno misli, nego ga je, Krležu, “revolucija, hvala Bogu, poštedjela”. Krleža je, kao što znamo, odbio sve ponude. Kako je to učinio, kojim riječima i s koliko energije u nastupu, naravno da nikada nećemo doznati. Ali je vjerojatno da se opravdao kostoboljom, neurastenijom, upalom mjehura, a Pavelić i njegovi dobro su znali o čemu je zapravo riječ. I zašto su mu još jednom poštedjeli život? Zašto ga je revolucija ponovo, hvala Bogu, poštedjela, kada je poznato da revolucija ubija dvaput: prvi put, s pravedničkim oduševljenjem, a drugi put, s očajanjem grešnika koji ide u pakao. Vjerojatno je Budak tad povjerovao da će ga Krleža spasiti, kao što je on tad spasio Krležu. Jedno je, međutim, previdio: niti je on mogao spasiti Krležu, niti će Krleža moći spasiti njega.
I prije nego što će za Andrića stići jesen 1944, a za Krležu proljeće 1945, i to kratko, jezovito i iskupljujuće razdoblje čistilišta, kada će, nijemi pred poviješću, polagati račune pred novom vlašću za sve ono što su bili i što su radili u prethodna vremena, obojica će se strepnje i tjeskobe, kao i žalosnog svoga svakodnevnog jada, koji ih je činio ljudima među ljudima, oslobađati preko književnosti. O tome što su u to vrijeme čitali, jedva da nešto znamo. Ali nam je dobro znano što su pisali.
Ivo Andrić u četiri je ratne godine, jednog za drugim, napisao tri svoja romana, “Travničku hroniku”, “Na Drini ćupriju” i “Gospođicu”. Četvrti, najkraći, “Prokletu avliju” objavio je 1954. Ostali Andrićevi romani ostaju nedovršeni, u skicama i nacrtima, ili samo u zamislima. Nije pogrešno reći da je Andrić samo u ratu, u prilikama neljudskim i nenormalnim, u stanju životnog beznađa, dovršavao romane. Za njegovu književnost veću su smetnju činili nered i nemiri građanskoga života, nego rat i velika stradanja svijeta. Ili je od strepnje i tjeskobe, od žalosnog svoga jada, on pokušavao pobjeći u red i u sklad velike priče.
Krleža, a o njemu je danas riječ, nije bio veliki pripovjedač. On nije pričao priču, niti se u priču mogao sakriti. Rat, dvostruka smrtna prijetnja, jedna koja je stizala od ustaša i druga koja je stizala od drugova koji su ga se odrekli, u uvjerenju da se prethodno on odrekao njih, Krležu su sasvim razoružali, obezriječili ga, opustošili njegov romansijerski stil i način. Nije više imao o čemu da pripovijeda, niti je znao kako da pripovijeda. Kao čovjek s nemogućim karakterom i kao angažirani intelektualac, na koncu i kao Hrvat, koji je svoje hrvatstvo doživljavao i tumačio kao određeni svjesno odabrani i konstruirani koncept, takorekuć kao akt samosvijesti i slobodne volje, a onda i kao komunist, onaj i onakav kakav će ostati do smrti, Krleža je izazvao ono što mu se dogodilo, i znao se s time nositi. Kao pisac, on, zapravo, nije znao što će s tim. A morao je pisati.
I tako je postao žrtva svojevrsnog književnog eksperimenta, koji je izvršen nad njim. Umjesto da piše ono što je ranije pisao i onako kako je ranije pisao, Krleža se, u strahu da više nijedan tekst neće moći da završi, jer živi životom osuđenika na smrt, otisnuo pisati dijarističke bilješke, koje su ponekad narasle i razvile se u veće cjeline, ali nikad to nije bilo unaprijed zamišljeno. U 1942. godini, vjerojatno najbeznadnijoj i najbezdušnijoj koju je doživio, Krleža napisao je dva duža teksta. Prvi, čudesno lijep i zanesen, jedan od stilski najsavršenijih Krležinih prozno-esejističkih tekstova, kasnije će biti naslovljen kao “Kalendar jedne bitke godine 1942.” U toj najzagrebačkijoj od svih zagrebačkih Krležinih povijesti, fikcionalnih ili fakcionalnih, pripovijeda, kao nikad prije ni poslije, o svome gradu i o bitci koja će odlučiti Drugi svjetski rat, a silno je važna za Zagreb, koji tu bitku, ako je suditi po Krleži, upravo doživljava s onom vrstom emocionalnog i navijačkog angažmana s kakvim će osamdesetak godina kasnije pratiti svjetska nogometna prvenstva. Među brojnim fragmentima ovoga silnog teksta, koji čitatelja prate kroz život, pa ga, taj život i čitatelja samog, oblikuju, evo, već četrdeset punih godina, ovom prilikom mora naizust ponoviti ovaj jedan: “Ramazanski top. Pucali su ramazanski topovi od Klisa do Obrovca i od Brinja i Zrmanje do Une i Kupe vjekovima, a kauri bi se od te grmljavine uvijek pomalo (kao snebivajući) pitali: ‘Nije li taj artiljerijski haber s onu stranu granice signal za nove krvave balove?’ Nije. To znači da će naša vojska pobijediti nevjernike zaista! Iftar javlja u predvečerje sa prvom zvijezdom pravovjernima da su bureci (u obliku agramerskog apfelštrudela) ispečeni. Lijepa naša slavi ramazan zaista u slozi i u ljubavi, i kandilje na minaretima zrači kao svjetlost u našem kršćanskom, zapadnjačkom mraku, a glas mujezina poziva na intelektualno-moralni akšamluk, uz špricere i jagnjetinu kod Avdibegovića.”
Krleža, mučenik, tjeskobnik, uplašenik, stanovao je u to vrijeme nekoliko desetaka metara od džamije, koja se, upravo, voljom Božjom i Poglavnikovom, ustanovljavala u građevini, paviljonu, spomen-hramu, što ga je kipar Ivan Meštrović tu podigao kao Dom likovnih umjetnosti kralja Petra I, Velikoga Oslobodioca. I kako se tu, Krleži pod nosom, a preko puta današnje Frakturine knjižare, zbivao najinteresantniji kulturološko-duhovni preobražaj u povijesti Zagreba, kada je spomenik kralju Petru postajao džamija, tako je “Kalendar jedne bitke godine 1942.” bitno obilježen duhom toga preobražaja.
Drugi duži tekst iz 1942, onaj zbog kojeg smo ovu pripovijest i započeli, naslova je “Djetinjstvo 1902-03”. Čitatelj ga je prvi put čitao u mekom izdanju iz 1952. Bila je to brošura od samo 42 stranice, u modrim papirnatim koricama, u dizajnu i tipografiji Krste Hegedušića. Naslov tada je bio “Djetinjstvo u Agramu (1902-03.)”. Ovo izdanje, veoma lijepo i neobično, našao sam u kućnoj biblioteci, dobro čuvano unutar korica jedne stare enciklopedije. Pri vrhu prve unutrašnje stranice nalivperom je, kao i u mnogim knjigama sa Sepetarevca, bilo ispisano Olga Rejc, i godina, čini mi se, pedeset i neka. Poslije onog rata, a i kasnije, moji su na knjigama pisali imena i godine. Imena: da se onaj kome knjigu posude sjeti da je mora vratiti. Godine: da onaj kome je knjiga posuđena ne misli da ime tu stoji iz prethodno navedenog razloga, nego da misli da se u našoj kući knjigama mjeri vrijeme. Što, ako bolje razmislimo, i nije posve kriva pretpostavka.
Tekst Djetinjstva datiran je odmah ispod naslova: “Polovicom jula 1942”. Započet očito bez većih ambicija i bez prethodnih zamisli oko forme i dužine teksta, možda samo kao još jedna dnevnička bilješka. Prvo cjelovito izdanje Krležinih Dnevnika objavljeno je u pet tomova, u Sarajevu 1977. Urednik bio je Anđelko Malinar. “Ekskluzivni izdavač djela Miroslava Krleže NIŠP Oslobođenje” pridodao je napomenu: “Jubilarno izdanje u povodu 85-te godišnjice autorova života”. Nakon što je nekoliko godina ranije propao Zorin projekt Krležinih sabranih djela, i nakon što se nijedan hrvatski nakladnik nije želio poduhvatiti opusa najvećega i najčuvenijeg hrvatskog pisca u povijesti, Krležin Eckermann, ili možda njegov Sancho Panza, dopisnik Oslobođenja u Zagrebu Enes Čengić, alarmirao je svoga sarajevskog izdavača, ali što je mnogo važnije i cjelokupni partijski vrh, pa je zaključeno da je izdavanje Krležinih djela poduhvat od prvorazrednog državnog interesa za Bosnu i Hercegovinu. Tako je nastao najcjelovitiji izbor Krležinih djela do danas, za obične, ali i za profesionalne čitatelje naročito značajan jer se u njemu nalaze neka njegova djela, ili neke cjeline iz opusa, koji nikad u Hrvatskoj nisu objavljeni. Tako, primjerice, i cjelovit autoriziran izbor iz njegovih dnevnika. U trećem tomu sarajevskog petotomnog izdanja, koji započinje dvama kraćim prijeratnim dijarističkim fragmentima, prvim iz 1933. i drugim iz 1940, nalaze se, uz datiran dnevnik iz 1942, i “Kalendar jedne bitke godine 1942”, i “Djetinjstvo 1902-03”.
Djetinjstvo je, striktno govoreći, autobiografski prozni tekst. Jedini takav u cjelokupnom Krležinom opusu. Kako je vjerojatno izrastao iz jednoga dnevničkog zapisa, i iz određenog raspoloženja, iz zlokobne melankolije jula 1942, dok se još činilo, ne samo prema domaćim izvještajima, da njemačke snage kreću u osvajanja sovjetskih naftnih polja na području Kavkaza, i da ih u tome ništa neće zaustaviti, Djetinjstvo je tekst bez premca u Krležinom ukupnom djelu. Žanrovski neusporediv i neodrediv, jednako udaljen i od njegovih proznih i od esejističkih tekstova, a opet sasvim Krležin i sasvim Krleži nalik. Započinje emocionalnim i perceptivnim kovitlacem, koji će duhom i načinom podsjetiti na onoga najranijeg Krležu, ekspresionista i avangardista, kasnije ugušenog ili preobraženog piščevim političkim i novinarskim ambicijama, a pomalo i njegovim ibsenovskim fascinacijama. Jedno je to od najljepših, ako ne i najljepše Krležino otvaranje, poslušajte ga naglas: “Odmah, na početku, mnogo slika. Lopte, mjesečine, vodoskoci u sjenama drvoreda, mačke i golubovi. Gledam krilate sne, u snu ptice i crvene lopte, a po sobama, gdje zvrndaju šivaći strojevi, stoje lutke bez glave, bez ruku, neobično tanke u pasu. Oko tih bezglavih kipova kleče mlade gospođice i, vadeći iz usta igle, zabadaju ih u gluhonijeme, tkaninom omotane lutke. Zvijezde gledam i voštane glave, otmjenu gospodu u izlozima (sa cilindrima i štapovima), kako gluhonijemo stoje iza stakla, sa bakenbartima od kudjelje i obrazima svijetloružičastih licitarskih beba.
Dogodivši se jednoga dana negdje u vremenu i u prostoru, trajem od svoga tjelesnog početka tjelesno, svijestan staklene prozirnosti svoga tijela kroz koje, kao kroz caklenu posudu, zrače mnogobrojne svjetlosti. To titranje prozirnih slika u mome tjelesnom ogledalu, izmjereno našom vlastitom ubogom tjelesnom mjerom, traje već prilično dugo: od onoga trenutka otkad smo progledali.”
I dok tako sredinom jula 1942. Europa pada pod srpovima Hitlerova strašnog srpnja, i čini se da se ničemu, pa ni vlastitome obilježenom grobu nije pametno nadati, Krleža započinje fantastičnu svoju autoanalizu, posve nesvjestan toga da je nekoliko stotina kilometara sjeveroistočno od njega, u Drohobyczu, pod njemačkom okupacijom, postoji i još uvijek živi profesor crtanja Bruno Schulz, koji je osam godina ranije u Varšavi objavio “Sklepy cynamonowe”, knjigu priča u kojoj je formom i načinom, ali što je najnevjerojatnije upravo onakvim istim emocionalnim i perceptivnim kovitlacem, stvorio pretpostavke za Krležino Djetinjstvo. Tojest, stvorio bi ih da je Krleža čitao Schultza. Ovako, čitatelj je u čudu, otkrivši vezu između dvojice sudbinama udaljenih pisaca, otkrivao i njihovu tajanstvenu vezu.
“Sklepy cynamonowe”, koje ćemo mi čitati kao “Dućane cimetne boje” ili “Dućane boje cimeta”, Schulz je pisao, spašavajući se bijegom u djetinjstvo, kao što je i Krleža bježao u djetinjstvo. Važna je razlika u tome što je Schulz bježao od svoje tjelesne nakaznosti, od mutne i još uvijek nedefinirane prijetnje koja je izvirala iz njegova židovskog podrijetla, od nemoći u izboru između malenog grada iz kojeg je potekao i velikih gradova u koje je, možda, trebalo bježati da bi se spasilo. Krleža je, pak, bježao od smrtne prijetnje koja ga je okruživala i od koje u ljeto 1942. ne bi imao kamo bježati čak ni da je za bijeg bio pripravan. Dok je on pisao ono što je Schulz već bio napisao, ovaj se pokušavao spasiti tako što je preživljavao dan za danom, služeći nacističkom oficiru, kojemu je bio drag baš kao da je živina s tek nekim ljudskim karakteristikama. Međutim, taj oficir imao je za kolegu drugog oficira, koji će mu, bez nekog naročitog razloga, napakostiti tako što će ubiti njegovog Židova. To će se dogoditi 19. listopada 1942. Schulz će u desetljećima nakon rata biti prevođen na mnoge jezike, i u jednom će trenutku, sedamdesetih i osamdesetih, postati jedan od najutjecajnijih pisaca našega doba. Krleža, koji će se u to doba spremati na životni počinak, bit će tad najveći hrvatski i jedan od dvojice najvažnijih jugoslavenskih pisaca druge polovice dvadesetog stoljeća, ali izvan Jugoslavije neotkriven. Kako vrijeme dalje bude prolazilo, Schulz će postajati sve veći i sve prisutniji, dok će Krleža biti zaustavljen u svojoj epohi. Bliskost između dva teksta, tako očiglednu, ali i inspirativnu, neće, čini mi se, glasno konstatirati ili opisati nitko. Možda i zato što oni koju su čitali “Dućane cimetne boje” nisu čitali i “Djetinjstvo 1902-03”, i obrnuto, oni koji su čitali Krležin tekst, nisu čitali Schulza.
Djetinjstvo tako započinje. U punom suglasju sa Schulzom, u istom ritmu i melodiji, u istom očajanju odrasle dobi, u istoj nakani da se prezre zrelost, i da se istim onim putem vrati u djetinjstvo svijeta. Nastavak je neočekivan: nakon što se u kovitlacu slika i dojmova vratio u vrijeme u kojem je spašen od progonitelja, Krleža mijenja smjer i način, pa započinje deridijansku dekonstrukciju djetinjstva, a zatim i onoga sebe koji je pretekao iz tog djetinjstva. Ponekad bi se nad ovim neobičnim tekstom, praktično još od vremena njegova nastanka, događalo da ga kritičari i profesionalni čitatelji označe kao svojevrsnu Krležinu psihoanalizu sebe samoga. Međutim, nije to bio čin iz ordinacije bečkoga liječnika, koji je te 1942. već tri godine počivao na jednome londonskom groblju, nego, u vremenu budućem, iz dekonstruktivističkih predavaonica Jacquesa Derride, te iz virtualnih ordinacija njegova imenjaka i protimbenika Lacana. Ali to će već biti krajem šezdesetih i u sedamdesetima, a 1942. Derrida samo jedan je arapski dječak, kojemu su zbog njegova židovska podrijetla zabranili da ide u školu, a Lacan sastavlja svoje čuvene “Spise” i bavi se ratnom psihijatrijom.
No, manimo se usporednih životopisa, i vratimo se dekonstrukcijama iz Krležina teksta. Iz kovitlaca slika Krleža naglo i sasvim protiv volje i logike teksta koji je započeo prelazi u esejiziranje nad prirodom umjetnosti, nalazeći ono što je već nađeno prije njega: da se duh umjetnosti rađao iz djetinje igre. Tu se već obraća prvom licu množine, odjekuje iz njega i tutnji to pusto, u 1942. već i pomalo luđačko mi, s kojim se on najednom kreće obračunavati, ni manje ni više, nego s – teorijom odraza. Vraća se, dakle, usred strašnog tog svog jula 1942, ratu s drugovima, koji je vodio godinama ranije i zbog kojeg se sada i našao u ovoj bezizlaznoj situaciji. Oni su u šumi, bore se protiv okupatora i domaćih izdajnika (nije li upravo on, te godine i tih mjeseci, upravo to: domaći izdajnik komunističke ideje i prakse?), i njihova je, što god da se dalje bude zbivalo, uloga u povijesti zajamčena. Oni su pravednici. A on, što je, zapravo, on?
Međutim, to ga ne zaustavlja da im još jednom, ispočetka ne objašnjava da nisu u pravu. I kao da su tu pred njim, ti njegovi drugovi koji bi ga strijeljali kad bi im se pred očima pojavio, on im iz sjene nekakvog zagrebačkog sanatorija, iz Zelengaja, s cvrkutom ptica u pozadini, ili iz psihotične atmosfere zgrade u Radišinoj, uz zvona katedralna i uz glasove ezana, drži predavanje: “Umjetnici koji bi vladali socijalističkom tematikom na način velikana koji su suvereno zavladali crkvenom muzikom ili slikarstvom, takvi umjetnici po snazi svoga talenta nisu se još pojavili, a rastrovanost pogleda i pojmova i uvjerenja o najosnovnijim idejnim i socijalnim pretpostavkama danas je u dramatskom rasulu, tako da za neko veliko apologetsko djelo jednog Tintoretta, na primjer, evropski artist nema više ni uzora, ni vremena, ni živaca.
Zapadnoevropska umjetnost u tom pogledu nije doprla dalje od prodiranja u subjektivnu nervozu, u histeriju obezglavljenu samoubilačkim meditacijama, u moralističke idiosinkrazije u obliku zajedljivih duhovitosti, nažalost tako podudarnih s dekadentnom pojavom marinizma. Umjetnost, kao pojava koja postoji zbog sebe i za sebe, smatra se danas negacijom umjetničkog stvaranja s određenom političkom tendencijom, politički angažiranom, međutim nije riječ o nepremostivosti načina, nego o primjeni izražajne metode. Nije riječ o tome da se umjetničko stvaranje principijelno angažirano za neki politički program, ukine, nego da se objasni kako nešto što nije umjetnost ne može to postati bez obzira na eventualnu programatsku tendenciju. S pitanjem – šta je umjetnost – zatvara se ovaj ukleti krug bez odgovora, jer samo postavljanje tog pitanja u ovako djetinjastoj, od svakog stvarnog značenja izoliranoj formi ispada iz kruga emotivne ili razumne pojmljivosti.”
A upravo u trenucima kada Krležina meditacija u djetinjstvu skreće u raspravu o umjetnosti, i o smislu i formi umjetničkog angažmana, te o talentu koji svakoj tendenciji u umjetnosti kvari posao, u tim trenucima, 18. srpnja 1942. završava bitka na Kozari. Partizani su se izvukli iz njemačko-ustaškog obruča, pokret je preživio drugi veliki udar – prvi bio je na Užicu – ustaše zarobljavaju sedamdesetak tisuća ljudi, skoro polovinu stanovništva koje je živjelo na zahvaćenom teritoriju, ubijaju one koji su u naponu snage, a žene i starčad gone u logore, raseljavaju po Slavoniji, pripremaju ih da sljedeće zime skapaju od leda i gladi. Oko sedamnaest tisuća mlađih i jačih, onih koje ustaše ne stignu pobiti, preuzimaju Nijemci, i deportiraju ih na ropski rad po logorima diljem Europe. Silna djeca koja zaostaju iza pokolja i obezljuđenja matera njihovih i očeva, srpska djeca, da i to naglasimo, jer riječ je ovdje o Srbima, ali to skoro da je suvišno napominjati, slijevat će se danima i tjednima u Zagreb. I grad će tada, njegovo građanstvo i malograđanstvo, potiho odigrati svoju herojsku ulogu u povijesti, na koju u jednoj svojoj pjesmi upućuje Goran Babić: udomljavat će i usvajati tu kozaračku djecu, bivajući im zastalno ili privremeno otac i majka. Kako će se Krležu, onog koji još nije navršio pedesetu, i upravo piše tekst “Djetinjstvo 1902-03”, dojmiti prizori te djece? Tog živog utjelovljenja kolektivne nemirne savjesti. Tog niza nastajućih i nestajućih djetinjstava. Te dječje igre koja nikad neće uzrasti do umjetnosti i do pripovijesti o kozaračkoj djeci.
Nakon što je unutar teksta održao predavanje o umjetnosti, o umjetniku i o svijetu, o čovjekovoj duši i o duhu epohe, Krleža se opet, bez upotrebe stilskih pomagala, bez ljestvi, štaka, skela, glodalica i blanja, savršeno slobodno i logično vraća djetinjstvu, i to onom konkretnom. Slijede neke od najljepših ispovjednih stranica naših književnosti, ali i stilski najsavršenijih, umjetnički najvirtuoznije oblikovanih stranica koje je Krleža napisao: “Po fragmentima kojih se sjećam, bio sam dijete razigrane uobrazilje: od prvih dana svog pamćenja uživao sam u polurasvjeti crkvenoj, kada u dnu mračne lađe paluca dušica ili pucketa plamen svijeće, sa čađavim pramenom koji titra okomito, uznemireno, a vani se čuje cvrkut lastavica. Uzdasima starih bogomoljki u polumraku crkve prisluškivao sam kao tajanstvenom objavljenju žalosti, nejasne i neshvatljive. Na liniji simpatije, to mi je bilo čudno slušati kako uzdišu žene u polumraku kao da ih nešto boli, a grmljavina klecala u praznoj crkvi djelovala je na mene tajanstveno: u praznoj kući, u kojoj ne stanuje nitko, sprema se pokućstvo crkveno. Čudno! Polupljesnivi miris velike crkvene lađe, miris starih pergamena, u pomalo sagnjiloj koži, djeluje do danas podjednako intenzivno. Zapljusne li me i danas talas takva mirisa iz crkvenih knjiga, taj je doživljaj po svojoj snazi ravan onim davnim, prvim impresijama, i ja ga mogu danas mjeriti s onim prvim mirisima prije četrdeset godina po intenzitetu, koji se još uvijek nije ishlapio. Sam po sebi takav miris nema za mene nikakve određene sadržine danas niti je može imati; u tim asocijacijama ima elemenata njuha iz davnih dana, i to je sve: ja njuškam po crkvama za mrtvim ljepotama kao pas. (…) Od najranijeg svog sjećanja imao sam razvijen, ne ću da kažem prirođen, ali svakako snažan osjećaj za elegične događaje na sceni, a sve, što se zbivalo na Veliki petak u crkvi, bila je elegična predstava, ne samo po pogrebnim dekoracijama nego i po motivima. Svete crkvene slike presvučene tamnoljubičastim zavjesama, žrtvenici barbarski, razbojnički razvaljeni, svijećnjaci povaljani, čegrtaljke mjesto zvona klepeću pakleno, a jadno tijelo Kristovo leži krvavo i doista mrtvo, ukočeno na crnom suknu. Spava tu na odru nevina, krvava ljudska žrtva, stižu starice u crnini, plaču i ljube krvave rane Kristove: to je smrt, neshvatljiva, istinita smrt…”
Krleža dalje pokušava rastvoriti misterij vlastitog doživljaja, dekonstruirajući sliku upamćene slike koja ga vodi na sliku iz djetinjstva. I to čini na načine koji na čitatelja djeluju poput uranjanja u novi misterij, u vlastiti doživljaj. Kako li sam, Bože mili, čitao tu divno napravljenu modru brošuru, a tek mi je bilo četrnaest? Naravno, bio sam privučen, a istovremeno i zavaran naslovom. Djetinjstvo? Očekivao sam, valjda, Ćopića za viši uzrast, nadao sam se da će Krleža, pišući ispod naslova u kojem stoji Djetinjstvo, pisati kao Salinger. Uzdao sam se u vlastitu zrelost, precjenjujući, fatalno, njezine plodove. U četrnaestoj, prije nego što se još išta dogodilo – Tito je upravo bio umro, Krleža je bio živ, pa ga je ispraćao lijepim nekrologom, koji su objavile sve novine u zemlji – čitao sam tekst koji zacijelo nisam mogao razumjeti, ali koji me je opčinjavao. Vjerojatno na način na koji majmunčić biva opčinjen onim što vidi da drugi oko njega rade. Ronio sam kroz Krležine rečenice, utapao se i davio u njima, da bi onda, nošen podvodnim strujama, izranjao naglo na površinu, pa čitao sve dalje od obale, a možda i sve dublje, nadajući se nailasku onih dijelova koji će mi, činilo mi se, biti razumljiviji i bliži, premda je, što još nisam znao, upravo to privatno djetinjstvo ono najdalje što nam kod drugog može biti.
A zatim je, mnogo godina kasnije, negdje na Sepetarevcu, iz biblioteke koja se osipala i raspadala onako kako se osipaju čovjekova sjećanja, i tonu negdje iza, u ništa i u neprisutnost, iščezla i brošura plavih korica s tekstom koji se tada, u izdanju iz 1952, objavljenom o desetogodišnjici teksta, naslovljavao kao “Djetinjstvo u Agramu 1902-03”. Od tog vremena tekst čitam iz trećeg toma Krležinih Dnevnika, u izdanju sarajevskog Oslobođenja. Primjerak knjige ponio sam u selidbi sa Sepetarevca. Iz njega sam čitao pišući pripovijest o čitanju Djetinjstva za izdanje koje je tek trebalo izaći i koje se, po logici dovršenih decimala i kulturnih obljetnica, trebalo naći u slobodnoj ponudi, pred najširim čitateljstvom jednih novina. Pripovijest o čitanju trebala je poslužiti kao upozorenje čitateljima što Djetinjstvo u Krležinom slučaju zapravo jest. Nije to Ćopić za više uzraste, ni Salinger na našem jeziku, iz našeg kulturnog iskustva. Premda Krleža, beznadni nesretnik, nije u toj strepnji i tjeskobi koju 1942. dijeli s Andrićem, kao valjda i jedine zajedničke osjećaje u životu, baš tako daleko od Holdena Caulfielda.
Taj treći tom Dnevnika u izdanju Oslobođenja, iz kojeg čitam “Djetinjstvo 1902-03” nije, međutim, nevin od sjećanja. U olfaktivnom doživljaju, tako bliskom ovome Krležinom tekstu, ovaj primjerak knjige povezuje dva djetinjstva i otvara mogućnost, na žalost neiskorištenu, da pred neizvjesnu 2022, o četrdesetoj godišnjici Krležina odlaska i osamdesetoj godišnjici teksta Djetinjstva, ovu pripovijest nastavim kroz vlastite upamćene slike prethodnih slika, koje vode do sjećanja na jedno drugo djetinjstvo. Čitatelju se, naime, dok njuši knjigu koju upravo čita, kao što njuška svaku knjigu koju čita, javljaju senzacije doma na Sepetarevcu. U vonju sačuvanom između njezinih stranica, i kojim je trajno impregniran njezin kožni uvez, čuje se prašina, vlaga i pustoš Sepetarevca, magla i mraz duge sarajevske zime, mirisi jedne zamrle kuhinje i mnogo smrti. Toliko smrti koliko je i u samom Krležinu Djetinjstvu iz ljeta 1942. To ljeto, na koje se čitatelj neprestano poziva, pijano se držeći nadnevka, koji ni Krleža nije stavio na kraj svoga teksta, nego ga je ostavio na početku, jer Djetinjstvo je to odrasloga čovjeka, koji će, ne pogube li ga, dogodine navršiti pedesetu, to ljeto je ona činjenica koja povezuje živoga čovjeka Krležu, koji piše svoje Djetinjstvo, i mirise Sepetarevca, kojim je impregniran ovaj konkretni primjerak njegove knjige.
Nekom greškom, valjda po naslovu, ili zato što Krležu zapravo ne čitaju oni koji se na Krležu javno pozivaju, pa ga tako nisu čitali ni sastavljači školskih lektira, “Djetinjstvo 1902-03” znalo se naći i u hrvatskoj školskoj lektiri, te, s ulomcima, u čitankama za Bog zna koje školske razrede. Bio je to zločin prema đačkoj čovječnosti, ali nam je mio i blizak taj zločin, pošto ga je sam Krleža opisao u svome tekstu: “ljudi se gube u nejasnoj i ogromnoj količini pitanja, a u tumačenju stvarnosti obično se povode za starijima od sebe: za roditeljima, za školom, za odgojem, za društvenim istinama, i tako, povodeći se za tuđim iskustvima, ljudi se, ako nisu nadareni nekom samo njima svojstvenom fantazijom, izobličuju po već modeliranim shemama svakodnevno. Učeći, ljudi zapravo zaboravljaju gledati slobodno, jer ljude ne podučavaju po školama da bi progledali, nego da bi ih zaslijepili. Ljude odgajaju kao konje i, dresirajući ih, stavljaju im na oči naočare, ljude vježbaju kao cirkuske majmune i pse, ljude lome po kasarnama, podređujući ih imperativima koji se zovu svetinje, bez izuzetka sazdane na Nasilju, koje je svoju prevlast proglasilo božanstvom.”
Krleža nije svetinja, a djetinjstvo, premda je duboko dječja knjiga, ni na koji način ne bi smjelo biti po školskim udžbenicima i zapovjeđenim lektirama. Nakon što čovjek vremenom sazrije, izobliči se u odrasloga, uprosječi se i školskom se dresurom svede na društveni normativ, tek će, uz veliki trud i talent, dorastati do vlastitog djetinjstva. Većina njih do djetinjstva nikad ne dorastu. O tome piše Miroslav Krleža. “Čovjek se tako zaputio najnormalnijim putem zaglupljivanja i završit će svoju karijeru kao drvena lutka, jer su počeli da ga modeliraju po svemu što im je potrebno da bi stvorili jednu pasivnu lutku, u ovom kazalištu marioneta, toj društvenoj igri ratova, tiranije, katastrofa, kulta laži i mitosa kriminala. Ne podređujući se tiraniji odgoja, tvrdoglaviji pojedinci čuvaju u sebi živu sliku svog slobodnog, sa bilo kakvom stegom nesuglasnog djetinjstva: tu su izgubljena, mrtva, davna dječja nadahnuća, sačuvana u srcu samo onih luda koje puk zove pjesnicima.”
A riječ pjesnik pogrda je za onog kome je upućena. Pogrda koja u srcu onog kome biva upućena budi pustu, tanku nadu da bi mogao biti pošteđen. Jer zaziru od toga da dignu ruku na ludu, da potegnu nož na dijete.
Porastimo da bismo bili djeca. To je Krležina revolucija iz ljeta 1942.