Pop Vlado kazuje arapsku poslovicu:

Tijelo je da se raduje, duša smrt da čeka

Tih ranih šezdesetih godina Zvornik je disao svoje možda najbolje dane. Pretvoren u gradilište, nije dopuštao da se u njemu i jednoga trena nastani tišina. Od dviju baraka, izgrađenih s onu stranu Drine, u Malom Zvorniku, za smještaj radnika i tehničkog građevinskog osoblja, posvunoć su, zrakom, pristizali dokazi životnoga vrenja, zvuk harmonike i momačka pjesma, u snopovima, raznoliki povici od kantine, u cik zore prepirka terenaca što su noć proveli igrajući tablanet ili šnaps, u sitnu paru, ali sa krupnom strašću, umašćenim špilom karata iz putne torbe eletromontera Grujića. Znalo se, što da se krije, taj je nepogrešivo odčitavao poleđinu svake od 52 kartonske sličice, i to je isključivalo i najmanju mogućnost da on, Bogoljub Grujić zvani Gruja, iz igre iziđe kao gubitnik. Tablanet, šnaps, raub – bez uvrede: pomalo prostačke, da ne kažem kočijaške igre – takav kartaroški repertoar bijaše intelektualni plafon radničko-tehničke inteligencije, što se te, 1953. godine, našla na gradilištu zvorničkih hidroelektrana. Za fascinantni preferans, što se igra drukčijim kartama, madžaricama, ta generacija socijalističke radničke Jugoslavije još se nije bila ni čula, i zato će njegov nagli prodor na zvornički intelektualni kartaroški špilplac narednih godina predstavljati misterij i senzaciju. Mehmed će Sidran začuđujuće brzo i lako bataliti šah, svoju robijašku ljubav, naviku i strast, našavši u preferansu sve što je nalazio u šahu, i nešto još više, drukčije i ljepše. Šta je to više, šta ljepše, uzalud je godinama pokušavao dokučiti njegov sin Abdulah, uvjeren da ljudski um od šahovske igre ne može stvoriti ništa ni ljepše ni misaono dublje. Iskaz šahovskog velikana: Ja žalim ljude koji ne znaju igrati šah, osjećao je svojim i proširivao ga poredeći one koji ne poznaju šah sa daltonistima, onima koji ne razlikuju ili uopće ne vide boje ili onima, gluho i daleko bilo, koji nikada nisu čuli ni jedan muzički akord.

Svoga djetinjeg života tih godina u Zvorniku on se kao mladi pisac, sedamdesetih godina u Sarajevu, prisjećao u jasnim, živim i snažnim slikama:

Za Prvi maj svi smo išli na izlet na Vratolomac gdje je bila jedna velika tvrđava koju smo zvali Grad. To je bila kula Okrutne Jerine a ona je bila kraljica koja je natjerala narod da joj izgradi kulu na vrhu Vratolomca. To je bilo jako visoko i kad smo se penjali na kulu dolje je bila provalija i meni se mantalo u glavi i bilo me strah. Narod je donosio deke i hranu i piće pa su sjedili i pili i pjevali. Jedan se zid od kule spuštao niz provaliju prema Drini na onom mjestu gdje se gradila hidrocentrala. Poslije smo u školi učili koje hidrocentrale imaju u Jugoslaviji i uvijek su se spominjale hidricentrala Zvornik 1 i Zvornik 2. To Zvornik 2 značilo je Mali Zvornik koji se nalazio sa druge strane Drine to jest u Srbiji i tamo su uvijek igrali drugi filmovi nego kod nas pa smo naveče išli u Mali Zvornik u kino. Tamo nije bilo kuća i ja ne znam zašto se zvao grad Mali Zvornik kad nigdje nije bilo ni kuća ni grada. Bilo je samo kino i još jedna kuća pored kina i još gore kad se ide uz Drinu bile su barake od radnika koji su gradili hidrocentralu. A u našem Zvorniku bilo je puno prodavnica i puno ljudi. Pred kinom Drina uvijek je bila gužva i sjemenari su vikali Sjemena, sjemena, ko ima vremena. Ja sam jeo čitave sjemenke jer mi je bilo mrsko otvarati ih zubima a i sviđalo mi se slano. Tata je rekao Od toga se dobijaju gujavice.

Kroz grad, glavnom i jedinom čaršijskom cestom naporedo s volovskim zapregama tutnjali autobusi, kamioni obični i kamioni prikoličari, poneki državni džip, landrover, džejms i dajc. Prikoličari opasno zapinjali o ćoše Arnautovića kuće u čijem se prizemlju sva u staklu, ustobočila, kao da služi samo za gledanje, široka, čista i bijela – slastičarna. Pored nje djeca prolazila, u školu i iz škole, sve otirući s usana, i rukama i rukavima, mlazovitu bistru pljuvačku. Vlast se bila pametno dosjetila pa nove, svoje, blagdane i praznike, mitinge i svečanosti, udjenula u kalendar baš u one dane u kojima je narod, muslimanski i pravoslavni, i u pređašnja doba, stotinama godina, praznovao svoje ilindane, aliđune, trešnjevdane i kišne dove…Kao što je u njima sitno damarao drevni paganski duh naroda, tako se i oni lijepo raskomotili u državnom ateističkom obredoslovlju. Dva-tri jaka govora, koja koračnica sa zvučnika okačenih po vrhovima drvenih elektrostubova, malčice limene glazbe, i sve se nastavljalo po starom: šargija, kolo, cika i podvriskivanje, dok negdje, pred sumrak, ne sijevne oštrica i ne začuje se bolan vrisak i prigušen samrtni krkljaj. Milicijsko auto iste minute u narodnoj masi načini široku brazdu…i narodno se veselje počne primicati svome prirodnom uvijek istom završetku…    

U Zvorniku je svake godine drugoga avgusta bio veliki vašar. Tada su isto kao i pazarnim danima samo mnogo više dolazili seljaci iz okolnih sela to jest iz Drinjače i Kozluka i Čelopeka i iz drugih sela. Dolazili su i Cigani sa medvjedima. Mi smo kupovali loptice na gumu napunjenje pilotinom i kolače sa ogledalcima koji su bili kao srca samo u različitim veličinama. Gađali smo krpenim loptama u naređane konzerve i nabacivali drvene kolutiće na noževe i flaše. To je bilo najteže. Jedan mali pijani čiko u bijeloj košulji i prsluku od odijela ali bez kaputa kupovao je čitave štapove kolutića i bacao odjednom po dvadeset komada bez gađanja i nišanjenja. Dok sam stajao kod njega nije nabacio ni jednom ni na nož ni na flašu. Gazda se derao Hajde vamo ne varaj se tamo! Ko nabije taj dobije. Tata je rekao Važno je da je narod veseo. Iz vazdušne puške gađao sam ruže od krep papira. Na ringišpilu je radio grbavi čovjek koga sam kasnije prepoznao u filmu Zvonar Bogorodične crkve u Parizu.

Mršava zvornička društvena elita, zapuhana i crvena od napora u svakodnevnoj izgradnji velike Zgrade Socijalizma, intenzivno je već nekoliko mjeseci osjećala potrebu da malčice zastane i predahne. Zato, partijske Smjernice o mjerama i aktivnostima u narednom srednjoročnom periodu, pristigle iz Beograda, nisu mogle stići u boljem trenutku! Njihova tromjesečna razrada po osnovnim partijskim ćelijama činila im se izlišnom. Rečeno je sasvim jasno: zašto se uvijek mora čekati inicijativa odozgo, nema nikakvih smetnji da kadrovi na terenu sami intenziviraju saradnju susjednih srezova, naročito susjednih srezova na granicama bratskih socijalističkih republika! I ranije su im partijski dokumenti znali donositi veliku radost, ali kao sada – nikada ! Šapatom su i ranije pričali kako moraju sebi smisliti kakvu zgodnu destinaciju, za odmor duše, i kako ona, ta zgodna destinacija mora biti odmaknuta od Zvornika nekako tako da bude ni previše daleko ni previše blizu. A šta je to – nego zaturena, zapuštena, zanemarena – Banja Koviljača? Smjernice legoše ko kec na Jedanaest! Živio drug Tito! Živila Komunistička partija Jugoslavije! Poskočiše drugovi iz Loznice, s onu stranu Drine, iz bratske Srbije, te zajednički – s entuzijazmom jačim od entuzijazma onih što gore, uzvodno, podizahu hidrocentrale – krenuše u obnovu kraljevskog banjskog lječilišta kraljevske porodice Karađorđevića, u punim njegovim kapacitetima i svim uobičajenim sadržajima. Kraljevski bračni parovi redovno su tu, u Banju Koviljaču, dolazili na stroge, medicinski nadzirane i veoma efikasne desetodnevne kure mršavljenja , i to se bilo pročulo toliko da su, već od 1930, naročito nakon atentata u Marselju, u Banju, na njihov zahtjev, morali dovoditi i najuglednije inozemne državnike i goste. Tradicija je nalagala najkvalitetniju glazbu tokom cijele godine, a ne samo u sezoni, salone za masažu i salone za zabavu, što je obavezivalo i na postojanje vrhunske kockarnice, apartmane, obične i kraljevske, tj. predsjedničke, sve prema najboljim predratnim, buržoaskim, tj. europskim mjerama i standardima. Snaga vodopada je u mnoštvu kapljica koje rade zajedno! bijaše deviza poletnog i mladog banjskog rukovodstva, a da sa veličanstvenog puta banjske obnove skloni svaku eventualnu prepreku našao se pri ruci i pop Vlado Zečević, partizan, vijećnik AVNOJ-a i prvi sekretar Skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Do svojih ordenja, zvanja i titula, doduše, nije mnogo držao: od dvanaest godišnjih mjeseci dva bi provodio na poslu, u Beogradu, a deset u Banji, prepuštajući se svakolikim radostima života. Jesam pop i jesam komunista, al ništa ljudsko nije mi strano, kazivao je pop Vlado, dodajući iskazu, malo nižim tonom, arapsku poslovicu – ko zna gdje ju je pokupio: tijelo je da se raduje, duša smrt da čeka!

Cio taj život zbivao se daleko od dječijih očiju. Da je Banja Koviljača na neki ružan način ušla u njihov život, djeca su tek naslućivala, probuđena u ranim jutarnjim satima, glasnom prepirkom između oca i majke. Vraćena u san, budila se ujutro bez ikakvoga sjećanja na minulu ružnu noć.

Kad je tata izišao mama je plakala a ja sam sa Edom brojao sličice fudbalera koje su izlazile u čokoladama i koje smo svi skupljali. Kockali smo se u te sličice tako što je jedan okrene prema suncu a drugi gleda sa leđa sličice i pogađa koji je fudbaler. Najviše je bilo Kaloperiovića i Ognjanovića. Bilo je puno i beare i Rudinskog. Još smo se kockali klikera u orahe i u dugmad. Ja sam krao dugmad od mame pošto je ona bila pšnajderica i imala puno dugmadi. Kad joj je dodijalo mama je rekla Dosta više toga. Samo gledam kad mi se jednog dana kuća sruši. Kuća se nije srušila nego je mama otišla u bolnicu da rodi Dinu a nas je čuvala i pazila teta-Ivanka žena tatinog druga čika-Hasana Imširovića.

Abdulah Sidran 19. 05. 2011.