MODEL
Pre nego što će postati model, Model je bio student prve godine Filološkog fakulteta, grupa italjanistika, tačnije duplirani brucoš, jer je odužio ispite. Nasuprot lenjosti u studiranju, Model je bio pokretan i okretan u druženju sa svojim vršnjakinjama i vršnjacima, pri čemu mu je prilično pomagao izgled: sa kudravom tamno-kestenjastom kosom koja mu je mazno obavijala lice i sa dugim nogama koje su naglašavale mišićavost ispod cevastih pantalona. Kada bi ga upravo zbog izgleda pozvali na žurku u MNT-u koju bi organizovali studenti sa Akademije, uvek je kasnio, kada su svi već bili prisutni, a i u đuskanje se upuštao postepeno, nekako postrance, dok ne puste Led Zeppelin ili Pink Floy“, tada bi zatvorenih očiju počeo da se klati i da njiše kukove i ramena kao da je nasred scene pod reflektorima.
– Tip je bio, ako bi se tako moglo reći, komplikovan u svojoj prostodušnosti – kaže Ilčo, jedan od studenata sa Likovne akademije na kojoj im je Model pozirao. – Ne bih znao ko ga je doveo kod nas, ali je bio različit od drugih modela. A sa minimalnim znanjem italijanskog, bio je ubeđen da se još više sviđa devojkama. Kome stai kara Sesi? Bene?, pozdravljao je studentkinju Svetlanu. Odzi, sei molto bela Marinela!, osmehnuo bi se Marini, koja je inače bila najneprimetnija u našoj grupi.
Ilčo prepričava epizodu koju je čuo od svoje tadašnje koleginice Jovanke, Jovanke Simonove, znaš onu slikarku akvarela, pre korone je imala veliku izložbu u MSU.
Model ju je zvao Djovana. Očigledno mu se najviše sviđala od svih prisutnih. Di pju! – Ali baš zbog toga, što ju je mnogo simpatisao, nekako bi se spoplitao pred njom. Zaljubljenost je nešto najsmešnije što je život poklonio čoveku… I možeš zamisliti koliko se uznemirio kada ga je pozvala da pozira kao akt sutra uveče kod nje u ateljeu. I to nasamo.
Zamišljam ga, te večeri, dok je išao ka njenom ateljeu. Magla se već spustila na gradsku kotlinu, sunčeva dobrobit je nepovratno iščezla. Naslućivala se teška, gusta, smogljiva skopska noć. Ali kod nje, u ateljeu, pretpostavljam, bilo je prijatno toplo, opušteno, ona ga je sačekala u tesnim farmerkama i širokoj, a kratkoj beloj bluzi, zamazanoj bojama. – I eto, čudak je došao. A što je najsmešnije, zakasnio je pola sata – smeje se Ilčo. – I tu je, jadničak, poželeo da si dodeli nekakvu važnost. Iako je bio sav zbunjen.
– Jovanka, kako je ona izgledala u to vreme?
– Jovanka, rekao bih, bila je veoma čudno građena, takoreći nije imala grudi, a sa uskim strukom i velikom zadnjicom, izgledala je kao da joj je telo sastavljeno iz dva dela, od pola na gore dečje, sa slabim krhkim rukama, a od pola na dole jako, sa naglašenim debelim butinama – Ilče je slikovito opisao svoju drugaricu i koleginicu iz mladosti. – Nije bila moj tip, iako je bilo nečeg otkačenog i privlačnog na njoj, nečeg sraslog sa skopskom, noćnom kaldrmom stare skopske čaršije, gde smo, u Galeriji 7 posle časova na akademiji vodili beskrajne razgovore. I tu, jedne od tih noći, Jovanka je, uz našu svesrdnu pomoć, smislila zafrkanciju sa Modelom. Previjali smo se od smeha dok je pred nama imitirala njegove glupe reakcije na njene provokacije. Iako nismo mogli da predvidimo kakav će biti krajnji ishod.
Prema smišljenom scenariju, rekla mu je da se raskomoti i ponudila ga viskijem Otkako su popili viski, on u brzim gutljajima, pocupkujući nevoljno nogama, ona namerno oduženo, dugo izdišući dim upaljene cigarete, rekla mu je da se svuče i da se namesti u kontraposto. – Kontraposto poza često se koristi na vežbama za slikanje aktova. Ramena su malko iskošena na jednu stranu, kukovi na suprotnu, a težište akta je na jednom stopalu. Poza stvara utisak dinamičnosti i deluje prirodno – stručno mi objašnjava Ilčo pozu sirotog golog Modela ispred Jovankinog štafelaja.
Jovanka je sela nasuprot, raširenih nogu da bi obuhvatila štafelaj – produžava Ilčo. – Možda zbog te njene poze u tesnim farmerkama, možda i zbog prijatne topline u ateljeu, tek, kada se razodenuo, telom mu je prostrujalo prijatno osećanje, a ne kao u Akademiji gde se smrzavao, i dok ga je ona posmatrala odozdo, onako namerno ga merkala, tip se je potpuno zaboravio i prepustio trenutku. Samo znamo da mu je tada Jovanka rekla mrtva hladna: „Ne mogu da te slikam ovako sa dignutim“. Naredila mu da se odmah obuče i gubi iz ateljea.
– Jadničak – nisam izdržao.
Mogu da zamislim kako se tada osećao Model dok se vraćao, ponižen i potišten, iz Jovankinog ateljea u svoju podstanarsku sobicu. Možda mu se tada među konfuzne misli uplela Azrina „Lijepe djevojke prolaze kroz grad, ja na uglu stojim sam“, prolaze kroz grad, prolaze kroz život, misle da su nešto specijalno, da su svetionici koji će večno da stoje i da nas omamljuju? Е, ne može to tako! …
– Sutradan se Model nije pojavio u Akademiji, a ni narednih dana. Šta da ti kažem, kao da je nestao iz našeg društva. Studentima koji bi ga putem sretali, obrusio bi da mu je dosta poziranja pred netalentovanim, razmaženim diletantima. Ja ga lično nisam video decenijama – kaže Ilčo, inače profesor na istoj Akademiji gde je kao student slikao Modela. – Mislio sam da se odselio iz Skoplja, iako su kružile priče kako je još uvek u gradu, ali da se sav zapustio, zarastao u bradu i kosu. Kada bi ga ugledali, jedva bi ga prepoznali.
Nije ni Ilčo mogao kada ga je, posle ravno četrdeset godina, usred karantina, sreo u pustoj uličici Antonio Grubišić. – Hej druže, amiкo mio! – odjeknu glas u tihom, pustom sokaku. Nije nosio masku, ali su mu ruke mlatarale kao kraci strašila pri jakom vetru. Tek kada mu je prišao na dva koraka, Ilčo je shvatio da je pred njim nekadašnji Model.
– Pa to si ti… Kako si? Jel’ sve u redu kod tebe? – upitao ga je.
– Daj pare za hleb i cigare!
Dao mu stotku. – Šta je bre ovo? Ne zajebavaj! – razvikao se Model.
Pretražujući užurbano po novčaniku, Ilčo izvadi još dve stodenarke i jednu desetku.
– Sa ovim mogu samo dupe da izbrišem! – dreknu Model, zgužva desetodenarku i hitnu na ulici – Ajd’ zdravo!
– I ode – kaže Ilčo – psujući glasno, najglasnije, sva svetska zlodela. I zamisli, dok se udaljavao ulicom, onako zapušten i razmahan, pomislih, ovaj još uvek ima dobru figure. Pravi Model!
TAPKAROŠ
Teško je u ovom sedokosom vlasniku menjačnice iz centra grada, u sivom ispeglanom odelu, prepoznati nekadašnjeg Tapkaroša, osobito jer mu crna KN95 maska pokriva lice sve do očiju, a i one su se smanjile sa godinama. Ali, kad se bolje zagleda u njih, postaje jasno da nisu izgubile mnogo od svoje olovno-sive oštrine, kojom je u ono vreme zaplašivao filmofilski naraštaj ispred bioskopa Kultura i Vardar I i II, dok se hladnokrvno, kao Klint Istvud u Leoneovim vesternima, kretao usred opšte uznemirenosti publike koja je pred zatvorenim blagajnama čekala „kartu više“. Gledaocima bez karte svakako je bilo jasno, čim bi ugledali njegovu visoku figuru kako se njiše u gužvi, istovremeno streljajući ih svojim hladnim istvudovskim pogledom, da je baš on taj najvažniji, koji će im obezbediti, uz izvesnu novčanu nadoknadu zbog usluge, dostupno mesto za večernju filmsku predstavu. Tada su gužve pred bioskopskim dvoranama, bilo za špageti-vesterne ili za Antonioniev „Blow up“, bile takoreći redovne. Tapkaroš se sa pravom ponašao suvereno, na tom svom terenu. Posedovao je čak jednu smirenu neusiljenost dok je delio karte i prihvatao banknote, bez suvičnih reči. Iz njegove dugotrajne tapkaroške aktivnosti pamtim samo jedan incident kada je ispred kina Kultura, usred gužve zbog tričasovnog Bergmanovog „Fani i Aleksander“ (onda se za takve visokoartističke, introvertne filmove čekalo časovima), izrekao nešto grubo. Iako nisam bio neposredan svedok događaja, nego mi je prepričano, veoma lako sam mogao da ga zamislim: u to vreme Tapkaroš je posle skoro dve decenije predanog rada, pustio bradu, onako štosnu, potkresanu, i uobičajeno spokojno je obavljao svoj posao. I tada: – Hej, ti tamo! Dolazi, tebi govorim! – gromoglasno je odjeknula naredba koja nije poticala od milicajca (sa narodnom milicijom Tapkaroš je negovao dobrosusedske odnose), već od robustne gospođe u bundi, u društvu omanjeg čoveka, inače, prema svedocima, socijalističkog funkcionera „drugog reda“ (otkud su uspeli da ga prepoznaju?), koji je, baš zbog svoje dominantne supruge, izgledao još sićušnije. Bez žurbe, Tapkaroš je prišao nestrpljivoj gospođi: – Izvolite?
– Daj dve karte, parter, sredinu.
Odabrao je, izvukao ulaznice i rekao cenu.
– Zarađuješ duplo za svaku kartu. Zar te nije stid?! A mogao bi malo i da se doteraš. Šta će ti ta bradurina?
Tapkaroš ju je odmerio onim svojim hladnim pogledom od glave do pete i procedio: – Ne duplo. Dvadeset posto… Muškarci sa bradom su, gospođo, ipak uredniji od žena sa brkovima.
– Druže, čekaj molim te, kakvo ti je to ponašanje… – pokušao je da se umeša malecki funcioner.
Tapkaroš ga nije konstatovao. Ćuteći se udaljio, nastavljajući svoj posao.
Ponovni susreti
MODEL
Pre nego što će postati model, Model je bio student prve godine Filološkog fakulteta, grupa italjanistika, tačnije duplirani brucoš, jer je odužio ispite. Nasuprot lenjosti u studiranju, Model je bio pokretan i okretan u druženju sa svojim vršnjakinjama i vršnjacima, pri čemu mu je prilično pomagao izgled: sa kudravom tamno-kestenjastom kosom koja mu je mazno obavijala lice i sa dugim nogama koje su naglašavale mišićavost ispod cevastih pantalona. Kada bi ga upravo zbog izgleda pozvali na žurku u MNT-u koju bi organizovali studenti sa Akademije, uvek je kasnio, kada su svi već bili prisutni, a i u đuskanje se upuštao postepeno, nekako postrance, dok ne puste Led Zeppelin ili Pink Floy“, tada bi zatvorenih očiju počeo da se klati i da njiše kukove i ramena kao da je nasred scene pod reflektorima.
– Tip je bio, ako bi se tako moglo reći, komplikovan u svojoj prostodušnosti – kaže Ilčo, jedan od studenata sa Likovne akademije na kojoj im je Model pozirao. – Ne bih znao ko ga je doveo kod nas, ali je bio različit od drugih modela. A sa minimalnim znanjem italijanskog, bio je ubeđen da se još više sviđa devojkama. Kome stai kara Sesi? Bene?, pozdravljao je studentkinju Svetlanu. Odzi, sei molto bela Marinela!, osmehnuo bi se Marini, koja je inače bila najneprimetnija u našoj grupi.
Ilčo prepričava epizodu koju je čuo od svoje tadašnje koleginice Jovanke, Jovanke Simonove, znaš onu slikarku akvarela, pre korone je imala veliku izložbu u MSU.
Model ju je zvao Djovana. Očigledno mu se najviše sviđala od svih prisutnih. Di pju! – Ali baš zbog toga, što ju je mnogo simpatisao, nekako bi se spoplitao pred njom. Zaljubljenost je nešto najsmešnije što je život poklonio čoveku… I možeš zamisliti koliko se uznemirio kada ga je pozvala da pozira kao akt sutra uveče kod nje u ateljeu. I to nasamo.
Zamišljam ga, te večeri, dok je išao ka njenom ateljeu. Magla se već spustila na gradsku kotlinu, sunčeva dobrobit je nepovratno iščezla. Naslućivala se teška, gusta, smogljiva skopska noć. Ali kod nje, u ateljeu, pretpostavljam, bilo je prijatno toplo, opušteno, ona ga je sačekala u tesnim farmerkama i širokoj, a kratkoj beloj bluzi, zamazanoj bojama. – I eto, čudak je došao. A što je najsmešnije, zakasnio je pola sata – smeje se Ilčo. – I tu je, jadničak, poželeo da si dodeli nekakvu važnost. Iako je bio sav zbunjen.
– Jovanka, kako je ona izgledala u to vreme?
– Jovanka, rekao bih, bila je veoma čudno građena, takoreći nije imala grudi, a sa uskim strukom i velikom zadnjicom, izgledala je kao da joj je telo sastavljeno iz dva dela, od pola na gore dečje, sa slabim krhkim rukama, a od pola na dole jako, sa naglašenim debelim butinama – Ilče je slikovito opisao svoju drugaricu i koleginicu iz mladosti. – Nije bila moj tip, iako je bilo nečeg otkačenog i privlačnog na njoj, nečeg sraslog sa skopskom, noćnom kaldrmom stare skopske čaršije, gde smo, u Galeriji 7 posle časova na akademiji vodili beskrajne razgovore. I tu, jedne od tih noći, Jovanka je, uz našu svesrdnu pomoć, smislila zafrkanciju sa Modelom. Previjali smo se od smeha dok je pred nama imitirala njegove glupe reakcije na njene provokacije. Iako nismo mogli da predvidimo kakav će biti krajnji ishod.
Prema smišljenom scenariju, rekla mu je da se raskomoti i ponudila ga viskijem Otkako su popili viski, on u brzim gutljajima, pocupkujući nevoljno nogama, ona namerno oduženo, dugo izdišući dim upaljene cigarete, rekla mu je da se svuče i da se namesti u kontraposto. – Kontraposto poza često se koristi na vežbama za slikanje aktova. Ramena su malko iskošena na jednu stranu, kukovi na suprotnu, a težište akta je na jednom stopalu. Poza stvara utisak dinamičnosti i deluje prirodno – stručno mi objašnjava Ilčo pozu sirotog golog Modela ispred Jovankinog štafelaja.
Jovanka je sela nasuprot, raširenih nogu da bi obuhvatila štafelaj – produžava Ilčo. – Možda zbog te njene poze u tesnim farmerkama, možda i zbog prijatne topline u ateljeu, tek, kada se razodenuo, telom mu je prostrujalo prijatno osećanje, a ne kao u Akademiji gde se smrzavao, i dok ga je ona posmatrala odozdo, onako namerno ga merkala, tip se je potpuno zaboravio i prepustio trenutku. Samo znamo da mu je tada Jovanka rekla mrtva hladna: „Ne mogu da te slikam ovako sa dignutim“. Naredila mu da se odmah obuče i gubi iz ateljea.
– Jadničak – nisam izdržao.
Mogu da zamislim kako se tada osećao Model dok se vraćao, ponižen i potišten, iz Jovankinog ateljea u svoju podstanarsku sobicu. Možda mu se tada među konfuzne misli uplela Azrina „Lijepe djevojke prolaze kroz grad, ja na uglu stojim sam“, prolaze kroz grad, prolaze kroz život, misle da su nešto specijalno, da su svetionici koji će večno da stoje i da nas omamljuju? Е, ne može to tako! …
– Sutradan se Model nije pojavio u Akademiji, a ni narednih dana. Šta da ti kažem, kao da je nestao iz našeg društva. Studentima koji bi ga putem sretali, obrusio bi da mu je dosta poziranja pred netalentovanim, razmaženim diletantima. Ja ga lično nisam video decenijama – kaže Ilčo, inače profesor na istoj Akademiji gde je kao student slikao Modela. – Mislio sam da se odselio iz Skoplja, iako su kružile priče kako je još uvek u gradu, ali da se sav zapustio, zarastao u bradu i kosu. Kada bi ga ugledali, jedva bi ga prepoznali.
Nije ni Ilčo mogao kada ga je, posle ravno četrdeset godina, usred karantina, sreo u pustoj uličici Antonio Grubišić. – Hej druže, amiкo mio! – odjeknu glas u tihom, pustom sokaku. Nije nosio masku, ali su mu ruke mlatarale kao kraci strašila pri jakom vetru. Tek kada mu je prišao na dva koraka, Ilčo je shvatio da je pred njim nekadašnji Model.
– Pa to si ti… Kako si? Jel’ sve u redu kod tebe? – upitao ga je.
– Daj pare za hleb i cigare!
Dao mu stotku. – Šta je bre ovo? Ne zajebavaj! – razvikao se Model.
Pretražujući užurbano po novčaniku, Ilčo izvadi još dve stodenarke i jednu desetku.
– Sa ovim mogu samo dupe da izbrišem! – dreknu Model, zgužva desetodenarku i hitnu na ulici – Ajd’ zdravo!
– I ode – kaže Ilčo – psujući glasno, najglasnije, sva svetska zlodela. I zamisli, dok se udaljavao ulicom, onako zapušten i razmahan, pomislih, ovaj još uvek ima dobru figure. Pravi Model!
TAPKAROŠ
Teško je u ovom sedokosom vlasniku menjačnice iz centra grada, u sivom ispeglanom odelu, prepoznati nekadašnjeg Tapkaroša, osobito jer mu crna KN95 maska pokriva lice sve do očiju, a i one su se smanjile sa godinama. Ali, kad se bolje zagleda u njih, postaje jasno da nisu izgubile mnogo od svoje olovno-sive oštrine, kojom je u ono vreme zaplašivao filmofilski naraštaj ispred bioskopa Kultura i Vardar I i II, dok se hladnokrvno, kao Klint Istvud u Leoneovim vesternima, kretao usred opšte uznemirenosti publike koja je pred zatvorenim blagajnama čekala „kartu više“. Gledaocima bez karte svakako je bilo jasno, čim bi ugledali njegovu visoku figuru kako se njiše u gužvi, istovremeno streljajući ih svojim hladnim istvudovskim pogledom, da je baš on taj najvažniji, koji će im obezbediti, uz izvesnu novčanu nadoknadu zbog usluge, dostupno mesto za večernju filmsku predstavu. Tada su gužve pred bioskopskim dvoranama, bilo za špageti-vesterne ili za Antonioniev „Blow up“, bile takoreći redovne. Tapkaroš se sa pravom ponašao suvereno, na tom svom terenu. Posedovao je čak jednu smirenu neusiljenost dok je delio karte i prihvatao banknote, bez suvičnih reči. Iz njegove dugotrajne tapkaroške aktivnosti pamtim samo jedan incident kada je ispred kina Kultura, usred gužve zbog tričasovnog Bergmanovog „Fani i Aleksander“ (onda se za takve visokoartističke, introvertne filmove čekalo časovima), izrekao nešto grubo. Iako nisam bio neposredan svedok događaja, nego mi je prepričano, veoma lako sam mogao da ga zamislim: u to vreme Tapkaroš je posle skoro dve decenije predanog rada, pustio bradu, onako štosnu, potkresanu, i uobičajeno spokojno je obavljao svoj posao. I tada: – Hej, ti tamo! Dolazi, tebi govorim! – gromoglasno je odjeknula naredba koja nije poticala od milicajca (sa narodnom milicijom Tapkaroš je negovao dobrosusedske odnose), već od robustne gospođe u bundi, u društvu omanjeg čoveka, inače, prema svedocima, socijalističkog funkcionera „drugog reda“ (otkud su uspeli da ga prepoznaju?), koji je, baš zbog svoje dominantne supruge, izgledao još sićušnije. Bez žurbe, Tapkaroš je prišao nestrpljivoj gospođi: – Izvolite?
– Daj dve karte, parter, sredinu.
Odabrao je, izvukao ulaznice i rekao cenu.
– Zarađuješ duplo za svaku kartu. Zar te nije stid?! A mogao bi malo i da se doteraš. Šta će ti ta bradurina?
Tapkaroš ju je odmerio onim svojim hladnim pogledom od glave do pete i procedio: – Ne duplo. Dvadeset posto… Muškarci sa bradom su, gospođo, ipak uredniji od žena sa brkovima.
– Druže, čekaj molim te, kakvo ti je to ponašanje… – pokušao je da se umeša malecki funcioner.
Tapkaroš ga nije konstatovao. Ćuteći se udaljio, nastavljajući svoj posao.