Neki dan, u nedostatku pametnijeg posla, prebirem po starim kutijama koje sam gurao u ostavu, ispod kreveta i na ormare. Kao hrčak, kao prava stara usjedelica slagao sam bespotrebne stvari, knjige, stripove, dječje igračke, koje brat-bratu nisam ni pogledao barem petnaest godina jer, jednostavno, nisu mi trebale.
Tako između ostalih stvari nađem jednu pozlaćenu značku na kojoj je pisalo ČESTITKA ZA ODLIČAN USPJEH. Navrla su tada sjećanja na davno vrijeme kad sam četvrti razred osnovne škole završio odličnim uspjehom, sa svim peticama u đačkoj knjižici. Bio je to jedan, jedini razred u cijelom mom školovanju koji sam završio odličnim uspjehom. Ne bih ni taj da me pokojni ćaća nije stimulirao.
Prvi razred osnovne škole išao sam i završio u školi koja se tada zvala OŠ Sestara Ditrih. Od drugog do osmog razreda pohađao sam OŠ Manojlo Popić, jer preselili smo se s Carine pored KPD Zenica. Prvi dan kad me mama dovela u novu školu meni se ona odmah zgadila jer je moja učiteljica, kad me ugledala, glasno komentirala:
– Zar ima još ovih Pupića!? – misleći na to što je, na početku svoje karijere, bila odgajateljica u jednom zeničkom vrtiću u koji su išli moj stariji brat i starija sestra.
Momentalno sam zamrzio i školu i učiteljicu. To sam zorno pokazivao na načine koji su mi, kao djetetu, padali na pamet. Od toga da nisam učio gradivo, da sam bio nemiran kako na satu tako i na odmoru, prije škole i poslije škole. Ukratko, bio sam totalno nediscipliniran, u svakom smislu. Mama je jela vatru od, meni mrske, učiteljice. Nekako se nosila s mojim nepodopštinama, sve dok jednom nije rekla ocu da više ne zna što i kako sa mnom. On, koji je bio nezainteresiran za sve, osim za svoje užitke i za Čelik, samo je preko ramena rekao:
– Stipu ga nime.
Pozvao me i jednostavno, narodnim, običnim jezikom, koji bi razumio svatko, rekao:
– Slušaj, ako četvrti razred prođeš peticom, kupujem ti novi Poni bicikl. Ako ne prođeš, ima da te namarišem. Jesmo li se razumjeli?
Na samo spominjanje Ponija, meni su se zacaklile oči. Pristao bih tada na sve, čak i da perem noge svaki dan. Samo sam rekao:
– Važi tata.
Pojma tada nisam kako ću to izvesti, ali sam se zarekao da će idući raspust Poni biti moj.
Odmah na početku četvrtog razreda sebi i mrskoj učiteljici sam dao do znanja kako ove godine nema labavo. Učio sam redovno, javljao se da odgovaram sve predmete prvi, redale su se petice, izostanka nisam imao, smirio se u ponašanju, ma meni me milina bilo gledati.
Mogu misliti kako se, meni mrska, učiteljica čudila mojoj transformaciji. Nije ni svjesna bila kako se moj ćaća u tim trenucima pokazao veći i bolji pedagog od nje.
Mati se, što stari ljudi kažu, krstila i nogama i rukama. Nije joj bilo jasno zašto ustajem ujutro u pet i ponavljam gradivo za kontrolni koji imam taj dan. Nije joj bilo jasno kako više nitko ne dolazi na vrata i traži zaštitu svoga djeteta od mojih budalaština.
Vrhunac mog uspjeha je bio republički test iz poznavanja društva. To je bio predmet kojim nas je tadašnja vlast filala svojom ideologijom i doktrinom jednakosti, bratstva i jedinstva.
Tjedan smo dana, skupa, svaki dan radili samo poznavanje društva. Sve od prve lekcije, da utvrdimo gradivo i pokažemo se tadašnjem obrazovnom sustavu kako svi sve znamo. Stvarali smo, i mi djeca, lažnu sliku o sebi, o školi, o sustavu, da je sve super i idealno. Posebno mi je bilo odvratno to što će, na koncu, pohvale dobiti i meni mrska učiteljica, koju, na moju radost, gledam još ovaj razred i zbogom.
Došao je dan testiranja, dobili smo testove u zatvorenim kuvertama, imali određeno vrijeme riješiti stotinu pitanja, od kojih je svako pitanje nosilo jedan bod. Sjeo sam, skoncentrirao se i riješio sva pitanja te otišao kući miran, svjestan da sam odgovorio točno na sve. Kad sam ušao u kuću, mama, brat i sestra su me sa velikom znatiželjom čekali da im saopćim kako sam nešto zasro, što je bilo za očekivati od mene, do tog četvrtog razreda, ali…
– Kako je bilo? Govori! – gotovo uglas su pitali.
Odmahnuo sam rukom, iscrpljen od testa, razočaran njihovim nepovjerenjem samo sam, suho rekao:
– Ništa nije bilo. Razvalio sam ih – i otišao u svoj kutak.
Brat me sumnjičavo gledao, nije bio siguran u kom smjeru sam ih razvalio, dobrom ili lošem pa je rekao majci:
– Trebalo bi ga nabubat!
Sestra je rekla:
– Ma pusti ga, vidiš da opet nešto kenja.
Čekali smo rezultate testa desetak dana. Nije bilo dana a da favoritkinje meni mrske učiteljice nisu zapitkivale:
– Kad će doći rezultati? Što se to mora toliko čekati?
Učiteljica nije znala ništa, pa je prelazila preko tih pitanja i njihovog dosađivanja, sve dok jednog dana nije došla u razred, vidno potištena i razočarana.
– Došli su rezultati – rekla je i spustila dnevnik na stol.
– Kakvi su? Tko je imao najviše točnih? Koji nam je prosjek? – sve su to pitali njeni favoriti, djeca kobajagi uglednih roditelja, oni koji su prolazili peticom, ne radi svog znanja i truda, nego zato što su im mame i tate bili „netko“.
– Srednja ocjena razreda bila je 4,6 što je odlična ocjena.
– A tko je bio najbolji? Slijedila su pitanja onih koji su mislili da su oni najbolji, kako bi se mogli puhati po školi i dvorištu.
Ja sam sjedio, šutio i čekao. Očekivao sam da sam bio dobar na testu, nikako najbolji, jer stalno mi je u glavi bilo ono tatino:
– Sve ti je to, kao i prvenstvo u nogometu, naštimano. Možda je netko imao pitanja i odgovore.
Učiteljica je govorila podatke tko je imao 96 poena, tko 98, a onda na kraju, s neskrivenom tugom i razočarenjem rekla:
– Najbolji je bio Tomo. Jedini je imao 100 bodova – nikada više nisam vidio i čuo toliko razočarenje u nečijim očima i glasu kao kod, meni mrske, učiteljice. Kao da sam ja bio kriv što nitko od njezinih miljenika i favorita nije odgovorio na pitanje: Koji je dokument usvojen te 1974. godine? Kao da sam ja bio kriv što sam ja znao da je to bio Ustav SFRJ, a njezini miljenici nisu. Nisam se puhao po dvorištu za tih mojih 100 bodova, evo, sve do sada.
Naravno, kad se završio četvrti razred, tata me poveo do sportske radnje ispod zapadne tribine stadiona Bilino Polje, gdje je radila Dadina mama, i kupio mi novi, plavi Poni bicikl.
– Pošteno. Rekao, ne porekao. Prošao si peticom. Zaslužio si. Vozi i uživaj – rekao mi je tada tata.
Više nikada mi nije ništa obećao niti me stimulirao. Vidio je da kad hoću to i mogu.
Možda zato više nikada nisam bio odlikaš. Prosjek i ispod prosjeka. I dan danas, nemam pojma ni o čemu.
Poni
Neki dan, u nedostatku pametnijeg posla, prebirem po starim kutijama koje sam gurao u ostavu, ispod kreveta i na ormare. Kao hrčak, kao prava stara usjedelica slagao sam bespotrebne stvari, knjige, stripove, dječje igračke, koje brat-bratu nisam ni pogledao barem petnaest godina jer, jednostavno, nisu mi trebale.
Tako između ostalih stvari nađem jednu pozlaćenu značku na kojoj je pisalo ČESTITKA ZA ODLIČAN USPJEH. Navrla su tada sjećanja na davno vrijeme kad sam četvrti razred osnovne škole završio odličnim uspjehom, sa svim peticama u đačkoj knjižici. Bio je to jedan, jedini razred u cijelom mom školovanju koji sam završio odličnim uspjehom. Ne bih ni taj da me pokojni ćaća nije stimulirao.
Prvi razred osnovne škole išao sam i završio u školi koja se tada zvala OŠ Sestara Ditrih. Od drugog do osmog razreda pohađao sam OŠ Manojlo Popić, jer preselili smo se s Carine pored KPD Zenica. Prvi dan kad me mama dovela u novu školu meni se ona odmah zgadila jer je moja učiteljica, kad me ugledala, glasno komentirala:
– Zar ima još ovih Pupića!? – misleći na to što je, na početku svoje karijere, bila odgajateljica u jednom zeničkom vrtiću u koji su išli moj stariji brat i starija sestra.
Momentalno sam zamrzio i školu i učiteljicu. To sam zorno pokazivao na načine koji su mi, kao djetetu, padali na pamet. Od toga da nisam učio gradivo, da sam bio nemiran kako na satu tako i na odmoru, prije škole i poslije škole. Ukratko, bio sam totalno nediscipliniran, u svakom smislu. Mama je jela vatru od, meni mrske, učiteljice. Nekako se nosila s mojim nepodopštinama, sve dok jednom nije rekla ocu da više ne zna što i kako sa mnom. On, koji je bio nezainteresiran za sve, osim za svoje užitke i za Čelik, samo je preko ramena rekao:
– Stipu ga nime.
Pozvao me i jednostavno, narodnim, običnim jezikom, koji bi razumio svatko, rekao:
– Slušaj, ako četvrti razred prođeš peticom, kupujem ti novi Poni bicikl. Ako ne prođeš, ima da te namarišem. Jesmo li se razumjeli?
Na samo spominjanje Ponija, meni su se zacaklile oči. Pristao bih tada na sve, čak i da perem noge svaki dan. Samo sam rekao:
– Važi tata.
Pojma tada nisam kako ću to izvesti, ali sam se zarekao da će idući raspust Poni biti moj.
Odmah na početku četvrtog razreda sebi i mrskoj učiteljici sam dao do znanja kako ove godine nema labavo. Učio sam redovno, javljao se da odgovaram sve predmete prvi, redale su se petice, izostanka nisam imao, smirio se u ponašanju, ma meni me milina bilo gledati.
Mogu misliti kako se, meni mrska, učiteljica čudila mojoj transformaciji. Nije ni svjesna bila kako se moj ćaća u tim trenucima pokazao veći i bolji pedagog od nje.
Mati se, što stari ljudi kažu, krstila i nogama i rukama. Nije joj bilo jasno zašto ustajem ujutro u pet i ponavljam gradivo za kontrolni koji imam taj dan. Nije joj bilo jasno kako više nitko ne dolazi na vrata i traži zaštitu svoga djeteta od mojih budalaština.
Vrhunac mog uspjeha je bio republički test iz poznavanja društva. To je bio predmet kojim nas je tadašnja vlast filala svojom ideologijom i doktrinom jednakosti, bratstva i jedinstva.
Tjedan smo dana, skupa, svaki dan radili samo poznavanje društva. Sve od prve lekcije, da utvrdimo gradivo i pokažemo se tadašnjem obrazovnom sustavu kako svi sve znamo. Stvarali smo, i mi djeca, lažnu sliku o sebi, o školi, o sustavu, da je sve super i idealno. Posebno mi je bilo odvratno to što će, na koncu, pohvale dobiti i meni mrska učiteljica, koju, na moju radost, gledam još ovaj razred i zbogom.
Došao je dan testiranja, dobili smo testove u zatvorenim kuvertama, imali određeno vrijeme riješiti stotinu pitanja, od kojih je svako pitanje nosilo jedan bod. Sjeo sam, skoncentrirao se i riješio sva pitanja te otišao kući miran, svjestan da sam odgovorio točno na sve. Kad sam ušao u kuću, mama, brat i sestra su me sa velikom znatiželjom čekali da im saopćim kako sam nešto zasro, što je bilo za očekivati od mene, do tog četvrtog razreda, ali…
– Kako je bilo? Govori! – gotovo uglas su pitali.
Odmahnuo sam rukom, iscrpljen od testa, razočaran njihovim nepovjerenjem samo sam, suho rekao:
– Ništa nije bilo. Razvalio sam ih – i otišao u svoj kutak.
Brat me sumnjičavo gledao, nije bio siguran u kom smjeru sam ih razvalio, dobrom ili lošem pa je rekao majci:
– Trebalo bi ga nabubat!
Sestra je rekla:
– Ma pusti ga, vidiš da opet nešto kenja.
Čekali smo rezultate testa desetak dana. Nije bilo dana a da favoritkinje meni mrske učiteljice nisu zapitkivale:
– Kad će doći rezultati? Što se to mora toliko čekati?
Učiteljica nije znala ništa, pa je prelazila preko tih pitanja i njihovog dosađivanja, sve dok jednog dana nije došla u razred, vidno potištena i razočarana.
– Došli su rezultati – rekla je i spustila dnevnik na stol.
– Kakvi su? Tko je imao najviše točnih? Koji nam je prosjek? – sve su to pitali njeni favoriti, djeca kobajagi uglednih roditelja, oni koji su prolazili peticom, ne radi svog znanja i truda, nego zato što su im mame i tate bili „netko“.
– Srednja ocjena razreda bila je 4,6 što je odlična ocjena.
– A tko je bio najbolji? Slijedila su pitanja onih koji su mislili da su oni najbolji, kako bi se mogli puhati po školi i dvorištu.
Ja sam sjedio, šutio i čekao. Očekivao sam da sam bio dobar na testu, nikako najbolji, jer stalno mi je u glavi bilo ono tatino:
– Sve ti je to, kao i prvenstvo u nogometu, naštimano. Možda je netko imao pitanja i odgovore.
Učiteljica je govorila podatke tko je imao 96 poena, tko 98, a onda na kraju, s neskrivenom tugom i razočarenjem rekla:
– Najbolji je bio Tomo. Jedini je imao 100 bodova – nikada više nisam vidio i čuo toliko razočarenje u nečijim očima i glasu kao kod, meni mrske, učiteljice. Kao da sam ja bio kriv što nitko od njezinih miljenika i favorita nije odgovorio na pitanje: Koji je dokument usvojen te 1974. godine? Kao da sam ja bio kriv što sam ja znao da je to bio Ustav SFRJ, a njezini miljenici nisu. Nisam se puhao po dvorištu za tih mojih 100 bodova, evo, sve do sada.
Naravno, kad se završio četvrti razred, tata me poveo do sportske radnje ispod zapadne tribine stadiona Bilino Polje, gdje je radila Dadina mama, i kupio mi novi, plavi Poni bicikl.
– Pošteno. Rekao, ne porekao. Prošao si peticom. Zaslužio si. Vozi i uživaj – rekao mi je tada tata.
Više nikada mi nije ništa obećao niti me stimulirao. Vidio je da kad hoću to i mogu.
Možda zato više nikada nisam bio odlikaš. Prosjek i ispod prosjeka. I dan danas, nemam pojma ni o čemu.