Upravo je minuo vrhunac ljeta, prva noć koju provodim u kasarni.
Putovao sam autobusom od Sarajeva do Splita, pa trajektom do Lastova. Petnaestak sati tako mi je prošlo u hodanju, sjedenju i stajanju među hiljadama turista koji su kuljali sa svih strana. Osjećao sam ih svuda po tijelu, kao mrave.
Zaspao sam čim sam položio glavu na jastuk punjen morskom travom. Iglice su probijale jastučnicu, bockale me po obrazima.
Sanjao sam da smo u Drveniku, došli su nam Ilidžanci, izgorjeli su jer su cijeli dan proveli na plaži, i sad moja rodica Regina ima sunčanicu. Noć je, ona će umrijeti, ako ne pođe na misu.
Nono i Nona ne vjeruju u Boga, ali Ilidžanci vjeruju, u spavaćoj sobi na Ilidži visi im veliki raspeti Isus.
U Drveniku Isusa nema, noć je i nigdje crkve da rodica Regina misom izliječi sunčanicu.
Nosimo je dalje, ulazimo u neki autobus, najednom su tu i neki drugi poznati ljudi, stižemo u Kakanj, u Sarajevo, u Zenicu, u neke strane gradove, ali nigdje nijedne crkve.
Kako bi i bilo crkve – ljuti se Nono – noć je, tko je po noći još vidio crkvu!
Tada se pojavi fra Aleksandar, i opet smo svi u Drveniku.
Nema problema – kaže on – sad ću ja na bicikli poći do Zaostroga i donijeti oltar, a vi za to vrijeme samo malo pomaknite kuhinjski kredenac, pa da održim misu i maloj će biti dobro.
Na tome mjestu san se prekida, a s njime i moje sjećanje na prvi dan i prvu noć u vojsci.
Pamtim samo da sam osjetio olakšanje, svi smo ga u mome snu osjetili, kada je fra Aleksandar rekao da će iz Zaostroga donijeti oltar i da će u našoj konobi održati misu.
San je bio neobičan, i zato sam ga dugo pamtio.
Sve dok u “Pregledu starina Bosanske provincije” fra Filipa Lastrića nisam pročitao kako je papa Urban VIII u sedamnaestom stoljeću dopustio bosanskim redovnicima korištenje pokretnoga oltara:
“Neka vam je slobodno imati pokretni oltar ali s dužnom počašću i poštovanjem, na njemu u prikladnim i doličnim mjestima slaviti svetu misu. To vam dopuštamo, snagom ovog dopisa, svojom apostolskom vlašću pa vam dajemo tu dozvolu i mogućnost samo na sljedećih dvanaest godina.”
One noći kada sam na Lastovu sanjao svoj prvi, i jedini upamćeni vojnički san, ja o tome nisam znao ništa. Niti sam čuo da postoje, ili da su ikada postojali, pokretni oltari.
Manastir u Zaostrogu odakle je fra Aleksandar donosio pokretni oltar, zbog kojega smo mi pomicali kuhinjski kredenac, nekada je, pa i u sedamnaestom stoljeću, pripadao provinciji Bosna Srebrena. U Zaostrogu bi redovnici noćivali na proputovanjima za Padovu, Veneciju, svijet…
Ne znam odakle mi je stigao taj san, od čega sam njime bio spašen.
Rodica Regina s mužem i djetetom živi u Njemačkoj. Nikada nije doživjela sunčanicu.
Pokretni oltar
Upravo je minuo vrhunac ljeta, prva noć koju provodim u kasarni.
Putovao sam autobusom od Sarajeva do Splita, pa trajektom do Lastova. Petnaestak sati tako mi je prošlo u hodanju, sjedenju i stajanju među hiljadama turista koji su kuljali sa svih strana. Osjećao sam ih svuda po tijelu, kao mrave.
Zaspao sam čim sam položio glavu na jastuk punjen morskom travom. Iglice su probijale jastučnicu, bockale me po obrazima.
Sanjao sam da smo u Drveniku, došli su nam Ilidžanci, izgorjeli su jer su cijeli dan proveli na plaži, i sad moja rodica Regina ima sunčanicu. Noć je, ona će umrijeti, ako ne pođe na misu.
Nono i Nona ne vjeruju u Boga, ali Ilidžanci vjeruju, u spavaćoj sobi na Ilidži visi im veliki raspeti Isus.
U Drveniku Isusa nema, noć je i nigdje crkve da rodica Regina misom izliječi sunčanicu.
Nosimo je dalje, ulazimo u neki autobus, najednom su tu i neki drugi poznati ljudi, stižemo u Kakanj, u Sarajevo, u Zenicu, u neke strane gradove, ali nigdje nijedne crkve.
Kako bi i bilo crkve – ljuti se Nono – noć je, tko je po noći još vidio crkvu!
Tada se pojavi fra Aleksandar, i opet smo svi u Drveniku.
Nema problema – kaže on – sad ću ja na bicikli poći do Zaostroga i donijeti oltar, a vi za to vrijeme samo malo pomaknite kuhinjski kredenac, pa da održim misu i maloj će biti dobro.
Na tome mjestu san se prekida, a s njime i moje sjećanje na prvi dan i prvu noć u vojsci.
Pamtim samo da sam osjetio olakšanje, svi smo ga u mome snu osjetili, kada je fra Aleksandar rekao da će iz Zaostroga donijeti oltar i da će u našoj konobi održati misu.
San je bio neobičan, i zato sam ga dugo pamtio.
Sve dok u “Pregledu starina Bosanske provincije” fra Filipa Lastrića nisam pročitao kako je papa Urban VIII u sedamnaestom stoljeću dopustio bosanskim redovnicima korištenje pokretnoga oltara:
“Neka vam je slobodno imati pokretni oltar ali s dužnom počašću i poštovanjem, na njemu u prikladnim i doličnim mjestima slaviti svetu misu. To vam dopuštamo, snagom ovog dopisa, svojom apostolskom vlašću pa vam dajemo tu dozvolu i mogućnost samo na sljedećih dvanaest godina.”
One noći kada sam na Lastovu sanjao svoj prvi, i jedini upamćeni vojnički san, ja o tome nisam znao ništa. Niti sam čuo da postoje, ili da su ikada postojali, pokretni oltari.
Manastir u Zaostrogu odakle je fra Aleksandar donosio pokretni oltar, zbog kojega smo mi pomicali kuhinjski kredenac, nekada je, pa i u sedamnaestom stoljeću, pripadao provinciji Bosna Srebrena. U Zaostrogu bi redovnici noćivali na proputovanjima za Padovu, Veneciju, svijet…
Ne znam odakle mi je stigao taj san, od čega sam njime bio spašen.
Rodica Regina s mužem i djetetom živi u Njemačkoj. Nikada nije doživjela sunčanicu.