Prije nekoliko dana u javnost je pušten, na slobodno čitanje i na raspravu po krčmama, domovima umirovljenika i klubovima dragovoljaca domovinskog rata, dokument “Hrvatski pravopis”, s podnaslovom “inačica za javnu raspravu”, koji je sačinila “Radna skupina Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje”. Postoje društva i jezici u kojima bi ovakav spis bio dočekan kao besprizorna javna gesta, i bio bi odbačen s prijezirom, a postoje i društva u kojima bi građani redom poumirali od dosade, čim bi na međumrežju ili, ne daj Bože, u tisku spazili ovakvu “inačicu za javnu raspravu”. Međutim, u nas – kao i u Njemačkoj 1933. ili u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori – pitanjima jezika, pisma i pravopisa bave se oficiri JNA, prevedeni u časnike HV-a, duševni bolesnici po umobolnicama i akademijama znanosti, kao i oni koji, poput Ruže Tomašić, ne umiju govoriti ni pisati hrvatskim jezikom, ali imaju svoje mišljenje o pravopisu hrvatskoga jezika. Općenito, pravopisom hrvatskoga jezika se, mimo pravopisaca i jezikoslovaca, najviše i najagresivnije u nas bave oni koji uopće ne pišu.
Tu negdje leže razlozi zbog kojih nevoljko i s neraspoloženjem dočekujem vijesti da negdje, netko, za nečiji račun i, obično, o zajedničkom trošku sastavlja novi pravopis. Takav spis uzimam u ruke da vidim kako neću pisati, koja ću pravila ubuduće iznevjeravati i čime ću podrivati svetost i nedodirljivost pravopisa hrvatskog jezika. Naravno, nije uvijek lako doći do takvih detalja, do tanke zlatne žile najnovijega pravopisa, jer je u svakoj ovakvoj knjizi i spisu preko devedeset posto sadržaja koje bismo mogli smatrati notornima i koje čak ni najgori neprijatelji hrvatske jezičke i pravopisne samosvojnosti nisu u stanju kršiti i preokretati. Zato se pravopisima rado i štedro služe oni koji ništa ne pišu, ili su i formalno nepismeni: oni nisu u stanju primijetiti koliko su takve knjige dosadne, oni se, naime, mogu iskreno iznenaditi da se riječ Turčin piše velikim, a, naprimjer, riječ katolik malim početnim slovom. I nije im lako zbog toga.
U ovom krugu pučkih pravopisnih fešti i derneka osnovno je pitanje hoće li se pisati “ne ću” (kao što je pisao, recimo, Krleža) ili “neću” (kao što pišemo mi koji smo se pisanju učili šezdesetih ili sedamdesetih godina prošloga stoljeća), te hoće li se pisati i govoriti “greška” ili “grješka” i “pogrješka”. Rješenja koja predlaže “Radna skupina Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje” razbjesnit će i ojaditi domoljubivije među umirovljenicima, bolesnicima i akademicima. I to ne toliko prijedlogom rješenja, tojest onim što ova jezikoslovna komisija “preporučuje”, naspram onoga što se samo dopušta, nego upravo tim odustajanjem od korištenja pravopisa u represivne svrhe i općenite uporabe jezika u razvrstavanju Hrvata na pravovjerne i na “goste”, da se poslužimo terminologijom Ruže Tomašić.
Ali to i jest, sa stanovišta govornika hrvatskoga jezika, a onda i pisca koji se u pisanju služi tim jezikom, najveća kvaliteta ovoga najnovijeg pravopisnoga prijedloga. Ovo je, budimo pomalo i sentimentalni, akt mirenja i pomirenja u hrvatskome jeziku, koji valja pozdraviti zato što se, nakon dvadeset godina, jezik i pravopis nastoje vratiti onima koji se jezikom i pravopisom aktivno služe. Pritom, u najvećoj mjeri poštuje se praksa govorne i pravopisne svakodnevice, norma se prilagođava korisniku, umjesto da se nad njim provodi represija, te ga se u ime neke stvarne ili izmišljene tradicije primorava da piše i govori onako kako do maloprije nije ni pisao ni govorio. Ovim prijedlogom za raspravu nastoji se pratiti jezik, umjesto da se jeziku diktira kakav ima biti. Umjesto da se njegovi pisci i govornici teroriziraju izmjenama koje bi djelovale ekscentrično u odnosu na pravopisnu praksu i jezičnu svakodnevicu, ovim im se pravopisom nastoji – služiti. I to je lijepo i umirujuće.
Nastranu i dokona jezikoslovna politika naših umirovljenika i luđaka, nastranu i naslijeđe oca suvremene hrvatske nepismenosti akademika doktora Franje Tuđmana, mimo svega u ovome prijedlogu postoje i neka piscu doista korisna rješenja, osobito sadržana u pisanju riječi koje podrijetlo vuku iz stranih jezika. Naglašava se, recimo, jedno staro pravilo, koje je iritantno i brutalno kršeno – uglavnom iz razloga nepismenosti ili glembajevske anglizacije i amerikanizacije hrvatskoga jezika – da se izvorno pišu samo ona strana imena koja dolaze iz jezika latiničkog pisma, a da se imena koja stižu iz jezika koji se služe ne-latiničnim pismima pišu onako kako se u hrvatskome i izgovaraju. I onda nije Kurosawa, nego je Kurosava, ne može biti Mao Zedong, nego je Mao Ce Tung, neće biti Saddam Hussein, nego je Sadam Husein, nije Yoko Ono, nego je Joko Ono, kao što je i Bombaj (a ne Mumbai), Fukušima, Hirošima, Kjoto…
Fonetiziraju se, tojest prilagođavaju hrvatskome jeziku i udomaćene posuđenice iz stranih jezika: kapučino, sendvič, panker, hevimetalac, rejver, šopingholičarka, kao i sve tvorevine od stranih imena (izuzev posvojnih pridjeva), pa se tako odbacuju nakarade poput newjorški, donquijotteovski ili shakespearovski, i piše se njujorški, donkihotovski i šekspirovski… Tako je preporučeno, iako se dopušta, u pisanju ličnih imena, prihvaćanje međunarodnih transkripcijskih i transliteracijskih pravila, preuzetih iz jezika posrednika, obično engleskog. Pa onda, ako vam se baš tako hoće, možete ostati pri Mao Zedongu, Beijingu ili F. M. Dostojevskiju.
Sljedeće: “Oblici i tvorenice od općih riječi i imena pišu se u skladu s onim kako se u hrvatskome izgovaraju: somelije, somelijea, somelijeu, somelijeov, ili Oprah, Opre, Opri, Oprin, ili Camus, Camusja, Camusju…
Težnja fonetizaciji nekima će, naravno, djelovati politički sumnjivo – nije li to produbljivanje one vukovske: “Piši kao što govoriš, govori kako je napisano”? – ali u biti riječ je o pokušaju da se strane riječi integriraju u hrvatski jezik, ako su u njemu nezamjenjive, dugo prisutne i u svakodnevici odavno integrirane. Time se u pravopisu provodi nešto što je već provedeno u svakodnevici ili što je upisano i urezano u čovjekovoj psihologiji. Radikalno govoreći: ako govornici i pisci hrvatskoga jezika imaju potrebu za time da im je nešto baš cool, ili da im je nešto jak brand, tada se protiv toga ne trebamo boriti – iako imamo pravo reći da su takve riječi često simptom lošega stila – ali bismo trebali insistirati da se po hrvatskome pravopisu ima pisati kul i brend. Osim što će se na taj način neke riječi integrirati u jeziku, kao što su se stoljećima ranije integrirali toliki germanizmi, turcizmi, talijanizmi, hungarizmi, one riječi koje su samo izraz verbalne mode nestat će iz pisane, a onda i iz govorne prakse. Naime, naraštajima kojima je sve cool nipošto neće biti kul da cool pišu kul. Općenito, strana riječ u hrvatskome jeziku trebala bi se fonetizirati čim svojom masovnom upotrebom prestane biti strana. Recimo, gesamtkunstwerk nikada ne bi smjela postati gezamtkunstverk, pa čak ni ako bi se Hrvati masovno odali vagnerijanstvu i slušanju i gledanju Wagnerovih opera ili njegova glazbenog kazališta, ali nema nikakvog razloga da se celebrityji već sutra ne pišu selebritiji, kao što bi i gedžeti trebali biti samo i jedino gedžeti. Osim kada se te dvije riječi rabe u neke ozbiljnije, prema njihovom značenju odgovornije namjene.
Elem neise, Hrvatski pravopis, onako kako ga u svome prijedlogu vide pravopisci s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, dobro je sačinjen, umirujući spis, koji se prema jeziku i njegovim korisnicima odnosi s dužnim poštovanjem. Stoga mu poštovanjem valja i uzvratiti. Ovim se jezik vraća u civilne sfere, svlači se s njega ratnička uniforma, demilitariziraju se i deminiraju hrvatske riječi i rečenice, što bi u budućnosti moglo dovesti do toga da ovaj spis i njegova tema, konačno, postanu – dosadni. Hrvatski jezik se, najprije u pravopisu, pokušava uspostaviti u odnosu na samoga sebe, a ne u odnosu na srpski jezik (kao što se to dva desetljeća radilo). Pravopiscima, očito je, temom nije bilo pitanje jesu li to dva ista jezika, kao što to tvrdi Snježana Kordić, a prihvaćaju i hrvatski strožernici u borbi protiv ćirilice, i dobro bi bilo da to pri izradi pravopisa i rječnika nikada ni ne bude tema.
Ovakav spis će nekome, sigurno, pomoći da lakše i tačnije piše, ali njegova važnija kvaliteta je posredna: on relaksira korisnike hrvatskoga jezika, omogućava im da svoj jezik slobodnije govore. A sad zamislite što se dogodilo s jezikom kojemu je pravopis potreban da bi se njime slobodno – govorilo.
Pohvala pravopisu
Prije nekoliko dana u javnost je pušten, na slobodno čitanje i na raspravu po krčmama, domovima umirovljenika i klubovima dragovoljaca domovinskog rata, dokument “Hrvatski pravopis”, s podnaslovom “inačica za javnu raspravu”, koji je sačinila “Radna skupina Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje”. Postoje društva i jezici u kojima bi ovakav spis bio dočekan kao besprizorna javna gesta, i bio bi odbačen s prijezirom, a postoje i društva u kojima bi građani redom poumirali od dosade, čim bi na međumrežju ili, ne daj Bože, u tisku spazili ovakvu “inačicu za javnu raspravu”. Međutim, u nas – kao i u Njemačkoj 1933. ili u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori – pitanjima jezika, pisma i pravopisa bave se oficiri JNA, prevedeni u časnike HV-a, duševni bolesnici po umobolnicama i akademijama znanosti, kao i oni koji, poput Ruže Tomašić, ne umiju govoriti ni pisati hrvatskim jezikom, ali imaju svoje mišljenje o pravopisu hrvatskoga jezika. Općenito, pravopisom hrvatskoga jezika se, mimo pravopisaca i jezikoslovaca, najviše i najagresivnije u nas bave oni koji uopće ne pišu.
Tu negdje leže razlozi zbog kojih nevoljko i s neraspoloženjem dočekujem vijesti da negdje, netko, za nečiji račun i, obično, o zajedničkom trošku sastavlja novi pravopis. Takav spis uzimam u ruke da vidim kako neću pisati, koja ću pravila ubuduće iznevjeravati i čime ću podrivati svetost i nedodirljivost pravopisa hrvatskog jezika. Naravno, nije uvijek lako doći do takvih detalja, do tanke zlatne žile najnovijega pravopisa, jer je u svakoj ovakvoj knjizi i spisu preko devedeset posto sadržaja koje bismo mogli smatrati notornima i koje čak ni najgori neprijatelji hrvatske jezičke i pravopisne samosvojnosti nisu u stanju kršiti i preokretati. Zato se pravopisima rado i štedro služe oni koji ništa ne pišu, ili su i formalno nepismeni: oni nisu u stanju primijetiti koliko su takve knjige dosadne, oni se, naime, mogu iskreno iznenaditi da se riječ Turčin piše velikim, a, naprimjer, riječ katolik malim početnim slovom. I nije im lako zbog toga.
U ovom krugu pučkih pravopisnih fešti i derneka osnovno je pitanje hoće li se pisati “ne ću” (kao što je pisao, recimo, Krleža) ili “neću” (kao što pišemo mi koji smo se pisanju učili šezdesetih ili sedamdesetih godina prošloga stoljeća), te hoće li se pisati i govoriti “greška” ili “grješka” i “pogrješka”. Rješenja koja predlaže “Radna skupina Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje” razbjesnit će i ojaditi domoljubivije među umirovljenicima, bolesnicima i akademicima. I to ne toliko prijedlogom rješenja, tojest onim što ova jezikoslovna komisija “preporučuje”, naspram onoga što se samo dopušta, nego upravo tim odustajanjem od korištenja pravopisa u represivne svrhe i općenite uporabe jezika u razvrstavanju Hrvata na pravovjerne i na “goste”, da se poslužimo terminologijom Ruže Tomašić.
Ali to i jest, sa stanovišta govornika hrvatskoga jezika, a onda i pisca koji se u pisanju služi tim jezikom, najveća kvaliteta ovoga najnovijeg pravopisnoga prijedloga. Ovo je, budimo pomalo i sentimentalni, akt mirenja i pomirenja u hrvatskome jeziku, koji valja pozdraviti zato što se, nakon dvadeset godina, jezik i pravopis nastoje vratiti onima koji se jezikom i pravopisom aktivno služe. Pritom, u najvećoj mjeri poštuje se praksa govorne i pravopisne svakodnevice, norma se prilagođava korisniku, umjesto da se nad njim provodi represija, te ga se u ime neke stvarne ili izmišljene tradicije primorava da piše i govori onako kako do maloprije nije ni pisao ni govorio. Ovim prijedlogom za raspravu nastoji se pratiti jezik, umjesto da se jeziku diktira kakav ima biti. Umjesto da se njegovi pisci i govornici teroriziraju izmjenama koje bi djelovale ekscentrično u odnosu na pravopisnu praksu i jezičnu svakodnevicu, ovim im se pravopisom nastoji – služiti. I to je lijepo i umirujuće.
Nastranu i dokona jezikoslovna politika naših umirovljenika i luđaka, nastranu i naslijeđe oca suvremene hrvatske nepismenosti akademika doktora Franje Tuđmana, mimo svega u ovome prijedlogu postoje i neka piscu doista korisna rješenja, osobito sadržana u pisanju riječi koje podrijetlo vuku iz stranih jezika. Naglašava se, recimo, jedno staro pravilo, koje je iritantno i brutalno kršeno – uglavnom iz razloga nepismenosti ili glembajevske anglizacije i amerikanizacije hrvatskoga jezika – da se izvorno pišu samo ona strana imena koja dolaze iz jezika latiničkog pisma, a da se imena koja stižu iz jezika koji se služe ne-latiničnim pismima pišu onako kako se u hrvatskome i izgovaraju. I onda nije Kurosawa, nego je Kurosava, ne može biti Mao Zedong, nego je Mao Ce Tung, neće biti Saddam Hussein, nego je Sadam Husein, nije Yoko Ono, nego je Joko Ono, kao što je i Bombaj (a ne Mumbai), Fukušima, Hirošima, Kjoto…
Fonetiziraju se, tojest prilagođavaju hrvatskome jeziku i udomaćene posuđenice iz stranih jezika: kapučino, sendvič, panker, hevimetalac, rejver, šopingholičarka, kao i sve tvorevine od stranih imena (izuzev posvojnih pridjeva), pa se tako odbacuju nakarade poput newjorški, donquijotteovski ili shakespearovski, i piše se njujorški, donkihotovski i šekspirovski… Tako je preporučeno, iako se dopušta, u pisanju ličnih imena, prihvaćanje međunarodnih transkripcijskih i transliteracijskih pravila, preuzetih iz jezika posrednika, obično engleskog. Pa onda, ako vam se baš tako hoće, možete ostati pri Mao Zedongu, Beijingu ili F. M. Dostojevskiju.
Sljedeće: “Oblici i tvorenice od općih riječi i imena pišu se u skladu s onim kako se u hrvatskome izgovaraju: somelije, somelijea, somelijeu, somelijeov, ili Oprah, Opre, Opri, Oprin, ili Camus, Camusja, Camusju…
Težnja fonetizaciji nekima će, naravno, djelovati politički sumnjivo – nije li to produbljivanje one vukovske: “Piši kao što govoriš, govori kako je napisano”? – ali u biti riječ je o pokušaju da se strane riječi integriraju u hrvatski jezik, ako su u njemu nezamjenjive, dugo prisutne i u svakodnevici odavno integrirane. Time se u pravopisu provodi nešto što je već provedeno u svakodnevici ili što je upisano i urezano u čovjekovoj psihologiji. Radikalno govoreći: ako govornici i pisci hrvatskoga jezika imaju potrebu za time da im je nešto baš cool, ili da im je nešto jak brand, tada se protiv toga ne trebamo boriti – iako imamo pravo reći da su takve riječi često simptom lošega stila – ali bismo trebali insistirati da se po hrvatskome pravopisu ima pisati kul i brend. Osim što će se na taj način neke riječi integrirati u jeziku, kao što su se stoljećima ranije integrirali toliki germanizmi, turcizmi, talijanizmi, hungarizmi, one riječi koje su samo izraz verbalne mode nestat će iz pisane, a onda i iz govorne prakse. Naime, naraštajima kojima je sve cool nipošto neće biti kul da cool pišu kul. Općenito, strana riječ u hrvatskome jeziku trebala bi se fonetizirati čim svojom masovnom upotrebom prestane biti strana. Recimo, gesamtkunstwerk nikada ne bi smjela postati gezamtkunstverk, pa čak ni ako bi se Hrvati masovno odali vagnerijanstvu i slušanju i gledanju Wagnerovih opera ili njegova glazbenog kazališta, ali nema nikakvog razloga da se celebrityji već sutra ne pišu selebritiji, kao što bi i gedžeti trebali biti samo i jedino gedžeti. Osim kada se te dvije riječi rabe u neke ozbiljnije, prema njihovom značenju odgovornije namjene.
Elem neise, Hrvatski pravopis, onako kako ga u svome prijedlogu vide pravopisci s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, dobro je sačinjen, umirujući spis, koji se prema jeziku i njegovim korisnicima odnosi s dužnim poštovanjem. Stoga mu poštovanjem valja i uzvratiti. Ovim se jezik vraća u civilne sfere, svlači se s njega ratnička uniforma, demilitariziraju se i deminiraju hrvatske riječi i rečenice, što bi u budućnosti moglo dovesti do toga da ovaj spis i njegova tema, konačno, postanu – dosadni. Hrvatski jezik se, najprije u pravopisu, pokušava uspostaviti u odnosu na samoga sebe, a ne u odnosu na srpski jezik (kao što se to dva desetljeća radilo). Pravopiscima, očito je, temom nije bilo pitanje jesu li to dva ista jezika, kao što to tvrdi Snježana Kordić, a prihvaćaju i hrvatski strožernici u borbi protiv ćirilice, i dobro bi bilo da to pri izradi pravopisa i rječnika nikada ni ne bude tema.
Ovakav spis će nekome, sigurno, pomoći da lakše i tačnije piše, ali njegova važnija kvaliteta je posredna: on relaksira korisnike hrvatskoga jezika, omogućava im da svoj jezik slobodnije govore. A sad zamislite što se dogodilo s jezikom kojemu je pravopis potreban da bi se njime slobodno – govorilo.