Vukota se nejasno sjećao bake Rine, ako je se uopće i sjećao i ako njegovo sjećanje nije nastalo iz majčinih priča. Prva slika prikazivala je baku kako se grije uz veliku kraljicu peći, pruža dlanove prema vatri, a na glavi joj se bjelasa kapica, onakva kakvu je vidio samo u crtanim filmovima, na Olivinoj glavi kad ide na spavanje. Na drugoj slici baka Rina iznosi čirak i briše prašinu s njega, a prsti joj drhte i lete kao da će se svaki pretvoriti u vrapca i nestati pod visokim stropovima dnevne sobe. Treća slika prikazivala je bakinu ljutnju, kapica joj se nakrivila, a baka Rina jedva je čujno vikala, kao da svaku njezinu riječ netko zatrpava gomilama perja: Za moga vakta muškarac i žena sreli bi se ispod baldahina, a ne ispod jorgana. To je bilo sve, više ništa o baki Rini Vukota nije znao, umrla je kad su mu bile tri godine, na nju gotovo nije ni pomislio sve do ljeta 1992. kad su prvi židovski konvoji izašli iz grada, a Vukota se sjetio da je baka Rina bila Židovka, pa je samim tim i on Židov, te bi po nekoj novoustanovljenoj pravdi mogao otići iz ovoga rata.
Majka ga je blijedo i prazno gledala, govorila mu a šta ti, sine, o svemu tome znaš, a otac Savo samo je slijegao ramenima, palio cigaretu za cigaretom i šutio jer više nije imao što reći otkako su ga prve granate odučile od navike da svaku rečenicu počinje s »mi Srbi«. Ne znam ništa, ali idem u Izrael, odgovarao je Vukota i u misli vraćao tri slike bake Rine, uvjeren da će u njima nešto vidjeti i pročitati, nešto što mu je dosad ostalo skriveno, a što bi od njega koji nikada ništa nije bio načinilo Jevrejina.
Ja sam unuk Rine Mantova, rekao je i pokazao požutjeli kartončić na kojemu je bila bakina slika. Članska kartica La Benevolencije u nekim drugim prilikama ne bi poslužila kao dokaz Vukotina porijekla, ali ljude u Jevrejskoj opštini nije pretjerano zanimalo tko je u ovom ludilu Jevrejin, a tko nije, nego su na svoje popise stavljali svakoga tko bi se prijavio. Uostalom, ljudi će čim odu iz grada sami sebi priznati jesu li Jevreji ili nisu, tako da nikakve štete i nije moglo biti. Spašavale su se glave, a u tom poslu nikakve prevare nema.
Kad je autobus stigao u Makarsku, Vukota je pitao: A kako ćemo do Izraela? Gospodin Levi je bio iznenađen: Ti bi stvarno u Izrael?… Pa, ne znam kamo bih drugdje. Vukoti se nije išlo ni u Ameriku, ni u Kanadu; zapravo, plašio se života među strancima, a ako je baka Rina već bila Jevrejka, onda i u njemu valjda ima nešto jevrejsko, nešto što će se u Izraelu razviti i okrupnjati i od njega na magičan način načiniti pravoga Jevrejina, onoga koji će biti svoj među domaćima. Kad odlaziš od kuće, moraš biti nešto, mora te štititi neki papir i ime na njemu. Dok si bio kod kuće mogao si biti Ništa, a sada moraš postati Nešto. Vukota se panično plašio toga da je lišen dara za Nešto, jer ako pokraj Save nije znao biti Srbin, tada je možda nesposoban da bude išta osim Vukota, a ako je samo Vukota, onda je sasvim propao.
U Izrael je stigao nakon dva mjeseca. Na aerodromu su ga prihvatila dvojica u uniformama i odveli ga trećemu koji ga je ispitao o svemu i napisao mu uvjerenje da nije opasan. Poslao ga je četvrtome koji je Vukoti održao petominutno predavanje o državi Izrael, uručio mu ključ, osobnu iskaznicu i ček koji je vrijedio mjesec ili dva života. Dobro došao i snalazi se, rekao mu je, potapšao ga po ramenu i odgurnuo Vukotu u svijet.
Znam pjevati, a pomalo sviram gitaru, odgovorio je Albertu koji je već drugi dan po njegovom dolasku pitao Vukotu kad se namjerava zaposliti. Albert je iz Zrenjanina i tu je tri mjeseca, a Vukota mu je dodijeljen kao sustanar o čijoj bi socijalizaciji u slobodnome vremenu trebao povesti računa. To ti ovdje neće pomoći. Znaš li još nešto raditi?… Možda bih znao biti konobar… Onda budi konobar, ali budi to što prije. To ti je moj savjet. Inače si načisto propao.
Tjednima je Vukota tražio konobarski posao, ali baš kao da je bilo vrijeme kada nikome ne trebaju konobari. Albert se samo smješkao, heh, vi Bosanci, i dodatno mu otežavao život. Pored njega Vukota nijedne minute nije mogao zaboraviti na to da se nalazi na rubu provalije i da mu se malo — pomalo zemlja odranja pod nogama i da nije daleko dan kad više neće imati ni za hranu. Nije bio sposoban postati konobar, ali što je gore od toga: nije postao ni Jevrejin ili to nije bio ništa više nego onoga trenutka kad je prvi put pomislio da bi mu pokojna baka Rina mogla spasiti glavu. Osim toga, Albertovo »heh, vi Bosanci« već mu je zvučalo kao eksplozija granate u daljini koja je sa svakim novim »heh, vi Bosanci« bivala sve bliža i glasnija. Jednom će puknuti tu, kraj njega, a to »heh, vi Bosanci« tražit će odgovor istom mjerom. Što bi bio odgovor istom mjerom? Vukota nije znao, osim ako nekakav odgovor nije bio to što je sve češće osjećao da bi mu draže bilo Albertu raspaliti šamar, nego na ulici naći milijun dolara.
Mislim da je ovo nešto za tebe, Albert je pred njega spustio jutarnje novine, oglasnu stranicu na kojoj je pisalo da filmski studio za potrebe neke glazbene komedije traži mladiće i djevojke, poželjno iz istočnih zemalja, koji dobro pjevaju. Vukota je bez riječi zapisao telefonski broj, praveći se da mu je svejedno, a svaki mu je mišić poigravao od sreće. Još nije došao ni do telefona, a već je sebe zamišljao kako se u svome sportskom mercedesu dovozi pred hotel Hilton i prolazi kroz špalir djevojčica koje padaju u nesvijest, lijevo i desno, poput mladih breza pred Jehovinim uzdahom. Doći će tad Albertu u ovu istu memljivu izbu, izvaditi iz džepa debeo snop dolarskih novčanica, udarati ga snopom po čelu i ponavljati heh, mi Bosanci.
Već mu se javio glas s druge strane žice, pa se Vukota nije ni stigao začuditi samome sebi jer je, eto, zbog Alberta prvi put u životu postao nešto; u jednoj sitnoj i lako zaboravljivoj maštariji postao je ono najgore što je tog časa pod kapom nebeskom čovjek mogao biti — postao je Bosanac, postao je: mi Bosanci. No, srećom, nije toga bio svjestan, nego je mirno odgovarao na postavljena pitanja: da, iz istočne je Europe, Bosna i Hercegovina je, znate, zemlja u istočnoj Europi; da, odlično pjeva, imao je svoju grupu, kako gdje ju je imao? pa u istočnoj Europi; grupa je svirala punk, ali zna on pjevati i bosanske pjesme, nema nikakvih problema…
Ispred zelenih, tapeciranih vrata bilo je nekoliko stotina mladića i djevojaka. Svatko je dobio svoj broj; po nekom su ih redu prozivali, najprije jedno po jedno, a onda je netko shvatio da audiciji nikada neće biti kraja, pa se počelo ulaziti pet po pet brojeva. Čuj brojeva; čudno je to bilo Vukoti, broju 676, jer se sve najednom učinilo drukčijim nego što je mislio da će biti. Umjesto da dogura do Jevreja, dogurao je do broja.
Nakon četrnaest sati čekanja debela crnokosa sekretarica dreknula je na engleskom: Od 675 do 679, tko ne uđe, neće više imati šansu. Progurao se do vrata pobjedonosno držeći svoj broj iznad glave. S Vukotom su ušla trojica mladića, dvojica su— u to nije moglo biti sumnje— bili Rusi, a jedan je izgledao kao Rumunj, te djevojka koja je bila izrazito visoka, plavokosa i plavooka kao u onoj priči Isaka Samokovlije. Za stolom su sjedila trojica muškaraca, onaj u sredini je izgledao kao režiser jer je imao naočale kao Steven Spielberg — barem se Vukoti tako činilo. Režiser je prstom pokazao na pet stolica, sjeli su, pogledao ih je, zakolutao očima, debela sekretarica dreknula je pauza!, Vukota se pridigao, sjedi!, Vukota je sjeo. Režiser i pomoćnici su izašli na stražnja vrata. Za njima je pošla i debela sekretarica.
Njih petero pola sata nije se micalo sa svojih stolica. Djevojka je držala ruke u krilu i gledala u pod. Nije se pomicala, gotovo nije ni disala, bila je napeta i izgledala je kao da se prisjeća neke pjesme koju je davno čula i koju će zapjevati čim je se sjeti, onako naglas, ne vodeći računa tko je oko nje i gdje se zapravo nalazi. Dvojica Rusa stvarno su bili Rusi, i to brbljivi Rusi; najprije su nešto šaptali jedan drugome, sve preko Vukote koji je sjedio između, a onda su se počeli smijati i govoriti jako glasno, pljuckajući Vukotu čas u desni, čas u lijevi obraz. On je buljio pred sebe, izgubljen toliko koliko više nikada u životu neće biti i daleko od svoje kuće koliko još nikada nitko daleko nije bio. Mislio je kako bi možda ipak bilo bolje da se nije sjetio bake Rine, da bake Rine uopće nije ni bilo i da mu nikada nije palo na pamet da odlazi ako već ne zna otići onako kako odlaze svi drugi. Kako odlaze drugi? O tome nije mogao misliti, iako je bio siguran da odlaze na neki bolji način jer da se odlazi ovako, tada nitko ne bi ni odlazio, nego bi svi ostali u gradu čekajući svoju granatu ili svoj metak.
Da se ne bi rasplakao nad sobom i svojom strašnom sudbinom, Vukota je učinio ono što je u ovakvim situacijama uvijek dobro i ljekovito: počeo je krajem oka gledati djevojku; ono po sistemu — muškarac sam i gledam ženu. Bila je doista lijepa, jedna od onih u koje se ne usuđuješ zaljubiti, a i nemaš prilike jer ih uvijek srećeš samo u prolazu i nikada ih niti ne upoznaš, ali kad god ih vidiš, osjećaš bol, pravi pravcati bol negdje u grudima. Ako o njima pokušaš misliti, uvijek ti se čini da su to ničije djevojke jer ih viđaš same i jer ne možeš zamisliti da postoji onaj koji bi ih zaslužio.
Ona kao da nije čula Ruse; zurila je u svoju točku, pokušavala se sjetiti svoje pjesme, napeta kao žica na gitari, ne na gitari!, možda na nekom drugom instrumentu, nekom koji Vukota nikada nije imao u rukama, možda žica na citri?, da bila je napeta kao žica na citri, a Vukota je pod kišom ruske pljuvačke odgonetao iz koje li je, Bože, zemlje i sve mu se činilo da takve zemlje nema u istočnoj Europi. Ama, nema je u svim europama ovoga svijeta, istočnim i zapadnim, jer kakva bi to zemlja bila koja bi ovakve puštala da u nekom Izraelu postanu broj 678.
Prestao je misliti o svojoj sudbini; bilo ga je sram što mu je uopće i pala na pamet, ta njegova sudbina, umjesto da od prvoga časa igra ulogu heroja, onoga koji će plavokosu ljepoticu, tu kćer Samokovlijine uobrazilje, tu jedinu plavu Jevrejku spasiti od općeg sužanjstva i od ove audicije. Mislio je kako bi bilo dobro da se sada digne, priđe joj, uzme je za ruku i odvede, ali mu je u glavi onaj mali bijedni Vukota, ona njegova rugobica opreza, panično govorio da ni za živu glavu ne čini to, da se nijednoj ženi tako ne prilazi, da će ona ostati sjediti, a on će potezati njezinu ruku kao da je kida iz ramena, kao da s neba svoje dječje sobe čupa zvijezdu koja nije njegova. Vukota je shvatio što mu njegova rugobica poručuje: ako djevojci priđe i uhvati je za ruku — završit će u ludnici. Lud, a nije ni Jevrejin.
Pokušao je odvratiti pogled od nje; Rusi su ga pljuvali bez prestanka, okrenuo se na drugu stranu, vidi pa to je mali Rumunj, skroz je bio zaboravio na njega. Rumunj je otvorio usta kao da je onako malo blesav i ukočeno gledao u ljepoticu. Trepći, majmune, rekao je Vukota. Prenuo ga je vlastiti glas, ali ga nitko drugi nije ni čuo. Rumunj svakako ne jer je on kao u stuporu bio neosjetljiv na sve što se okolo zbivalo. Bogu hvala da nismo imali takav socijalizam, pomisli Vukota i utješen se vrati djevojci. Pljuštalo je i dalje s lijeve i s desne strane, pljuštalo i grmjelo jer Rusi nijednoga trenutka nisu zatvarali usta, ali Vukoti kao u onim poslijeratnim pjesmama ništa nisu mogli ni kiša ni gromovi: stajao je u kišnome mantilu nasred razrušenoga grada, grada od kojega nije ostalo ništa, padala je kiša neprestana nad Brestom toga dana, kao što je padala nekad, a Vukota je htio znati njezino ime, izgovoriti ga odmah sad, glasno!, da se ona napokon osvrne, htio je znati odakle je, da joj kaže: U redu, draga, odmah idemo tamo, poderat ću svoj broj, a ti poderi svoj i onda idemo u tu tvoju, kakosionorekla, zemlju i u taj tvoj grad, gdje te mogu opet sresti kao sasvim slučajnu prolaznicu.
Ušla je debela sekretarica, dreknula je tišina tamo!, prestale su oborine s ruskih strana, režiser i pomoćnici zauzeli su svoja mjesta. Broj 675, rekao je pomoćnik s lijeve strane. Poskočio je mali Rumunj i konačno zatvorio usta. Iz koje zemlje stižeš?, pitao je pomoćnik. Iz Albanije, odgovorio je mali Rumunj koji, eto, uopće i nije bio Rumunj. Iz Albanije, začudila su se sva trojica, a začudio se i Vukota. Otkuda sad Jevreji u Albaniji? Ali nije važno, mali nije imao pojma o pjevanju i deset sekundi bilo je dovoljno da ga režiser prekine, sekretarica otprati do izlaznih vrata i utješi ga s rečenicom: Po potrebi ćemo vam se javiti.
Došao je red na Vukotu. Bosna i Hercegovina, odgovorio je lijevom pomoćniku. Odmah pjevati, dreknula je sekretarica, a Vukota je onako bez razmišljanja zapjevao prvu narodnu pjesmu koje se sjetio: Pogledaj me, Anadolko, Muhameda ti, ja ću tebi sevdalinke pjesme pjevati, hranit ću te bademima da mi mirišeš, pojit ću te šerbetima da mi sevdišeš, pogledao je prema njoj, gledala ga je i prihvatila se rukama za stolicu, alaj imaš ruse kose, žališ li ih ti, gledala ga je, a oči su joj se caklile kao da je netko greškom pustio more u ovu sobu, aman da ih žalim, ne bi ti ih dala da ih mrsiš ti, Bože, pa ona zna pjesmu, otvara usta kao da pjeva, otvara ih samo malo, da nitko drugi ne vidi, da im se samo učini kako malo zijeva, lako je sakriti riječi, svaku riječ, svaka može biti neizgovorena, ali kad pjevaš — to teško sakrivaš…, alaj imaš bijelo lice, žališ li ga ti, ne, nije moguće, već bi ju, vidio u Sarajevu, a nije ju vidio, sigurno nije, more se razlijevalo iz njezinih očiju i poteklo niz lice, niz cijelu ovu sobu, potopilo je Vukotu i sve njih koji nisu ništa primjećivali jer nisu imali oči koje bi je znale gledati, niti su znali kako je kad se more prelije preko beskrajne pustinje od prašine i teških tuđih glasova. Dosta, rekao je režiser, Vukota je htio sjesti, ne, gotovi ste, sutra će vam se netko javiti, prošli ste, debela sekretarica mu je prstom pokazivala vrata, Vukota se ostvrtao, htio je nešto reći, ali šta sad da kaže kad ga tjeraju van.
Zdravo, pogledao ju je posljednji put. Zdravo, rekla je tiho, tako da joj Vukota i nije čuo glas. Htio se još jednom osvrnuti, reći joj mi nemamo vremena za riječi, mi moramo odmah poći, ali se nije osvrnuo i nije rekao ništa jer kad bi čovjek bio tako brz, kad bi u svakome trenutku činio ono što zna da bi morao učiniti, tada ne bi ni odlazio, niti bi se imao kamo vraćati. Izišao je iz sobe, u čekaonici je bilo još desetak mladića i djevojaka. Vukota se naslonio na zid i čekao. Ubrzo je izišao i Rus broj 677 i Rus broj 679. Debela sekretarica prozvala je sljedeću grupu, a djevojka se nije pojavila na vratima. Vukota je svejedno čekao; čekao je sve dok posljednja grupa nije izišla, a onda je shvatio da je zbog nečega djevojka otišla na stražnji izlaz, onaj za režisere i sekretaricu.
Vraćao se u stan, bilo je vruće, sigurno toplije nego što je ikada u Sarajevu moglo biti. Vrijeme se sporo vuklo, puno sporije od njegovih koraka. Išao je Vukota Tel Avivom kao na onim slikama na kojima nikoga nema osim dječaka koji kotrlja metalni obruč među visokim zgradama u kojima nitko ne živi. Možda su ulice i bile pune ljudi, ali on to nije mogao znati jer je na krivi izlaz, onaj koji vodi na drugi kraj svijeta, u neku stvarnost u koju Vukota nikada neće ući, pošla ona za koju je povjerovao da pripada istome rodu kao on i da mu je zato namijenjena.
Pogledaj me, Anadolko
Priča iz “Mame Leone”
Vukota se nejasno sjećao bake Rine, ako je se uopće i sjećao i ako njegovo sjećanje nije nastalo iz majčinih priča. Prva slika prikazivala je baku kako se grije uz veliku kraljicu peći, pruža dlanove prema vatri, a na glavi joj se bjelasa kapica, onakva kakvu je vidio samo u crtanim filmovima, na Olivinoj glavi kad ide na spavanje. Na drugoj slici baka Rina iznosi čirak i briše prašinu s njega, a prsti joj drhte i lete kao da će se svaki pretvoriti u vrapca i nestati pod visokim stropovima dnevne sobe. Treća slika prikazivala je bakinu ljutnju, kapica joj se nakrivila, a baka Rina jedva je čujno vikala, kao da svaku njezinu riječ netko zatrpava gomilama perja: Za moga vakta muškarac i žena sreli bi se ispod baldahina, a ne ispod jorgana. To je bilo sve, više ništa o baki Rini Vukota nije znao, umrla je kad su mu bile tri godine, na nju gotovo nije ni pomislio sve do ljeta 1992. kad su prvi židovski konvoji izašli iz grada, a Vukota se sjetio da je baka Rina bila Židovka, pa je samim tim i on Židov, te bi po nekoj novoustanovljenoj pravdi mogao otići iz ovoga rata.
Majka ga je blijedo i prazno gledala, govorila mu a šta ti, sine, o svemu tome znaš, a otac Savo samo je slijegao ramenima, palio cigaretu za cigaretom i šutio jer više nije imao što reći otkako su ga prve granate odučile od navike da svaku rečenicu počinje s »mi Srbi«. Ne znam ništa, ali idem u Izrael, odgovarao je Vukota i u misli vraćao tri slike bake Rine, uvjeren da će u njima nešto vidjeti i pročitati, nešto što mu je dosad ostalo skriveno, a što bi od njega koji nikada ništa nije bio načinilo Jevrejina.
Ja sam unuk Rine Mantova, rekao je i pokazao požutjeli kartončić na kojemu je bila bakina slika. Članska kartica La Benevolencije u nekim drugim prilikama ne bi poslužila kao dokaz Vukotina porijekla, ali ljude u Jevrejskoj opštini nije pretjerano zanimalo tko je u ovom ludilu Jevrejin, a tko nije, nego su na svoje popise stavljali svakoga tko bi se prijavio. Uostalom, ljudi će čim odu iz grada sami sebi priznati jesu li Jevreji ili nisu, tako da nikakve štete i nije moglo biti. Spašavale su se glave, a u tom poslu nikakve prevare nema.
Kad je autobus stigao u Makarsku, Vukota je pitao: A kako ćemo do Izraela? Gospodin Levi je bio iznenađen: Ti bi stvarno u Izrael?… Pa, ne znam kamo bih drugdje. Vukoti se nije išlo ni u Ameriku, ni u Kanadu; zapravo, plašio se života među strancima, a ako je baka Rina već bila Jevrejka, onda i u njemu valjda ima nešto jevrejsko, nešto što će se u Izraelu razviti i okrupnjati i od njega na magičan način načiniti pravoga Jevrejina, onoga koji će biti svoj među domaćima. Kad odlaziš od kuće, moraš biti nešto, mora te štititi neki papir i ime na njemu. Dok si bio kod kuće mogao si biti Ništa, a sada moraš postati Nešto. Vukota se panično plašio toga da je lišen dara za Nešto, jer ako pokraj Save nije znao biti Srbin, tada je možda nesposoban da bude išta osim Vukota, a ako je samo Vukota, onda je sasvim propao.
U Izrael je stigao nakon dva mjeseca. Na aerodromu su ga prihvatila dvojica u uniformama i odveli ga trećemu koji ga je ispitao o svemu i napisao mu uvjerenje da nije opasan. Poslao ga je četvrtome koji je Vukoti održao petominutno predavanje o državi Izrael, uručio mu ključ, osobnu iskaznicu i ček koji je vrijedio mjesec ili dva života. Dobro došao i snalazi se, rekao mu je, potapšao ga po ramenu i odgurnuo Vukotu u svijet.
Znam pjevati, a pomalo sviram gitaru, odgovorio je Albertu koji je već drugi dan po njegovom dolasku pitao Vukotu kad se namjerava zaposliti. Albert je iz Zrenjanina i tu je tri mjeseca, a Vukota mu je dodijeljen kao sustanar o čijoj bi socijalizaciji u slobodnome vremenu trebao povesti računa. To ti ovdje neće pomoći. Znaš li još nešto raditi?… Možda bih znao biti konobar… Onda budi konobar, ali budi to što prije. To ti je moj savjet. Inače si načisto propao.
Tjednima je Vukota tražio konobarski posao, ali baš kao da je bilo vrijeme kada nikome ne trebaju konobari. Albert se samo smješkao, heh, vi Bosanci, i dodatno mu otežavao život. Pored njega Vukota nijedne minute nije mogao zaboraviti na to da se nalazi na rubu provalije i da mu se malo — pomalo zemlja odranja pod nogama i da nije daleko dan kad više neće imati ni za hranu. Nije bio sposoban postati konobar, ali što je gore od toga: nije postao ni Jevrejin ili to nije bio ništa više nego onoga trenutka kad je prvi put pomislio da bi mu pokojna baka Rina mogla spasiti glavu. Osim toga, Albertovo »heh, vi Bosanci« već mu je zvučalo kao eksplozija granate u daljini koja je sa svakim novim »heh, vi Bosanci« bivala sve bliža i glasnija. Jednom će puknuti tu, kraj njega, a to »heh, vi Bosanci« tražit će odgovor istom mjerom. Što bi bio odgovor istom mjerom? Vukota nije znao, osim ako nekakav odgovor nije bio to što je sve češće osjećao da bi mu draže bilo Albertu raspaliti šamar, nego na ulici naći milijun dolara.
Mislim da je ovo nešto za tebe, Albert je pred njega spustio jutarnje novine, oglasnu stranicu na kojoj je pisalo da filmski studio za potrebe neke glazbene komedije traži mladiće i djevojke, poželjno iz istočnih zemalja, koji dobro pjevaju. Vukota je bez riječi zapisao telefonski broj, praveći se da mu je svejedno, a svaki mu je mišić poigravao od sreće. Još nije došao ni do telefona, a već je sebe zamišljao kako se u svome sportskom mercedesu dovozi pred hotel Hilton i prolazi kroz špalir djevojčica koje padaju u nesvijest, lijevo i desno, poput mladih breza pred Jehovinim uzdahom. Doći će tad Albertu u ovu istu memljivu izbu, izvaditi iz džepa debeo snop dolarskih novčanica, udarati ga snopom po čelu i ponavljati heh, mi Bosanci.
Već mu se javio glas s druge strane žice, pa se Vukota nije ni stigao začuditi samome sebi jer je, eto, zbog Alberta prvi put u životu postao nešto; u jednoj sitnoj i lako zaboravljivoj maštariji postao je ono najgore što je tog časa pod kapom nebeskom čovjek mogao biti — postao je Bosanac, postao je: mi Bosanci. No, srećom, nije toga bio svjestan, nego je mirno odgovarao na postavljena pitanja: da, iz istočne je Europe, Bosna i Hercegovina je, znate, zemlja u istočnoj Europi; da, odlično pjeva, imao je svoju grupu, kako gdje ju je imao? pa u istočnoj Europi; grupa je svirala punk, ali zna on pjevati i bosanske pjesme, nema nikakvih problema…
Ispred zelenih, tapeciranih vrata bilo je nekoliko stotina mladića i djevojaka. Svatko je dobio svoj broj; po nekom su ih redu prozivali, najprije jedno po jedno, a onda je netko shvatio da audiciji nikada neće biti kraja, pa se počelo ulaziti pet po pet brojeva. Čuj brojeva; čudno je to bilo Vukoti, broju 676, jer se sve najednom učinilo drukčijim nego što je mislio da će biti. Umjesto da dogura do Jevreja, dogurao je do broja.
Nakon četrnaest sati čekanja debela crnokosa sekretarica dreknula je na engleskom: Od 675 do 679, tko ne uđe, neće više imati šansu. Progurao se do vrata pobjedonosno držeći svoj broj iznad glave. S Vukotom su ušla trojica mladića, dvojica su— u to nije moglo biti sumnje— bili Rusi, a jedan je izgledao kao Rumunj, te djevojka koja je bila izrazito visoka, plavokosa i plavooka kao u onoj priči Isaka Samokovlije. Za stolom su sjedila trojica muškaraca, onaj u sredini je izgledao kao režiser jer je imao naočale kao Steven Spielberg — barem se Vukoti tako činilo. Režiser je prstom pokazao na pet stolica, sjeli su, pogledao ih je, zakolutao očima, debela sekretarica dreknula je pauza!, Vukota se pridigao, sjedi!, Vukota je sjeo. Režiser i pomoćnici su izašli na stražnja vrata. Za njima je pošla i debela sekretarica.
Njih petero pola sata nije se micalo sa svojih stolica. Djevojka je držala ruke u krilu i gledala u pod. Nije se pomicala, gotovo nije ni disala, bila je napeta i izgledala je kao da se prisjeća neke pjesme koju je davno čula i koju će zapjevati čim je se sjeti, onako naglas, ne vodeći računa tko je oko nje i gdje se zapravo nalazi. Dvojica Rusa stvarno su bili Rusi, i to brbljivi Rusi; najprije su nešto šaptali jedan drugome, sve preko Vukote koji je sjedio između, a onda su se počeli smijati i govoriti jako glasno, pljuckajući Vukotu čas u desni, čas u lijevi obraz. On je buljio pred sebe, izgubljen toliko koliko više nikada u životu neće biti i daleko od svoje kuće koliko još nikada nitko daleko nije bio. Mislio je kako bi možda ipak bilo bolje da se nije sjetio bake Rine, da bake Rine uopće nije ni bilo i da mu nikada nije palo na pamet da odlazi ako već ne zna otići onako kako odlaze svi drugi. Kako odlaze drugi? O tome nije mogao misliti, iako je bio siguran da odlaze na neki bolji način jer da se odlazi ovako, tada nitko ne bi ni odlazio, nego bi svi ostali u gradu čekajući svoju granatu ili svoj metak.
Da se ne bi rasplakao nad sobom i svojom strašnom sudbinom, Vukota je učinio ono što je u ovakvim situacijama uvijek dobro i ljekovito: počeo je krajem oka gledati djevojku; ono po sistemu — muškarac sam i gledam ženu. Bila je doista lijepa, jedna od onih u koje se ne usuđuješ zaljubiti, a i nemaš prilike jer ih uvijek srećeš samo u prolazu i nikada ih niti ne upoznaš, ali kad god ih vidiš, osjećaš bol, pravi pravcati bol negdje u grudima. Ako o njima pokušaš misliti, uvijek ti se čini da su to ničije djevojke jer ih viđaš same i jer ne možeš zamisliti da postoji onaj koji bi ih zaslužio.
Ona kao da nije čula Ruse; zurila je u svoju točku, pokušavala se sjetiti svoje pjesme, napeta kao žica na gitari, ne na gitari!, možda na nekom drugom instrumentu, nekom koji Vukota nikada nije imao u rukama, možda žica na citri?, da bila je napeta kao žica na citri, a Vukota je pod kišom ruske pljuvačke odgonetao iz koje li je, Bože, zemlje i sve mu se činilo da takve zemlje nema u istočnoj Europi. Ama, nema je u svim europama ovoga svijeta, istočnim i zapadnim, jer kakva bi to zemlja bila koja bi ovakve puštala da u nekom Izraelu postanu broj 678.
Prestao je misliti o svojoj sudbini; bilo ga je sram što mu je uopće i pala na pamet, ta njegova sudbina, umjesto da od prvoga časa igra ulogu heroja, onoga koji će plavokosu ljepoticu, tu kćer Samokovlijine uobrazilje, tu jedinu plavu Jevrejku spasiti od općeg sužanjstva i od ove audicije. Mislio je kako bi bilo dobro da se sada digne, priđe joj, uzme je za ruku i odvede, ali mu je u glavi onaj mali bijedni Vukota, ona njegova rugobica opreza, panično govorio da ni za živu glavu ne čini to, da se nijednoj ženi tako ne prilazi, da će ona ostati sjediti, a on će potezati njezinu ruku kao da je kida iz ramena, kao da s neba svoje dječje sobe čupa zvijezdu koja nije njegova. Vukota je shvatio što mu njegova rugobica poručuje: ako djevojci priđe i uhvati je za ruku — završit će u ludnici. Lud, a nije ni Jevrejin.
Pokušao je odvratiti pogled od nje; Rusi su ga pljuvali bez prestanka, okrenuo se na drugu stranu, vidi pa to je mali Rumunj, skroz je bio zaboravio na njega. Rumunj je otvorio usta kao da je onako malo blesav i ukočeno gledao u ljepoticu. Trepći, majmune, rekao je Vukota. Prenuo ga je vlastiti glas, ali ga nitko drugi nije ni čuo. Rumunj svakako ne jer je on kao u stuporu bio neosjetljiv na sve što se okolo zbivalo. Bogu hvala da nismo imali takav socijalizam, pomisli Vukota i utješen se vrati djevojci. Pljuštalo je i dalje s lijeve i s desne strane, pljuštalo i grmjelo jer Rusi nijednoga trenutka nisu zatvarali usta, ali Vukoti kao u onim poslijeratnim pjesmama ništa nisu mogli ni kiša ni gromovi: stajao je u kišnome mantilu nasred razrušenoga grada, grada od kojega nije ostalo ništa, padala je kiša neprestana nad Brestom toga dana, kao što je padala nekad, a Vukota je htio znati njezino ime, izgovoriti ga odmah sad, glasno!, da se ona napokon osvrne, htio je znati odakle je, da joj kaže: U redu, draga, odmah idemo tamo, poderat ću svoj broj, a ti poderi svoj i onda idemo u tu tvoju, kakosionorekla, zemlju i u taj tvoj grad, gdje te mogu opet sresti kao sasvim slučajnu prolaznicu.
Ušla je debela sekretarica, dreknula je tišina tamo!, prestale su oborine s ruskih strana, režiser i pomoćnici zauzeli su svoja mjesta. Broj 675, rekao je pomoćnik s lijeve strane. Poskočio je mali Rumunj i konačno zatvorio usta. Iz koje zemlje stižeš?, pitao je pomoćnik. Iz Albanije, odgovorio je mali Rumunj koji, eto, uopće i nije bio Rumunj. Iz Albanije, začudila su se sva trojica, a začudio se i Vukota. Otkuda sad Jevreji u Albaniji? Ali nije važno, mali nije imao pojma o pjevanju i deset sekundi bilo je dovoljno da ga režiser prekine, sekretarica otprati do izlaznih vrata i utješi ga s rečenicom: Po potrebi ćemo vam se javiti.
Došao je red na Vukotu. Bosna i Hercegovina, odgovorio je lijevom pomoćniku. Odmah pjevati, dreknula je sekretarica, a Vukota je onako bez razmišljanja zapjevao prvu narodnu pjesmu koje se sjetio: Pogledaj me, Anadolko, Muhameda ti, ja ću tebi sevdalinke pjesme pjevati, hranit ću te bademima da mi mirišeš, pojit ću te šerbetima da mi sevdišeš, pogledao je prema njoj, gledala ga je i prihvatila se rukama za stolicu, alaj imaš ruse kose, žališ li ih ti, gledala ga je, a oči su joj se caklile kao da je netko greškom pustio more u ovu sobu, aman da ih žalim, ne bi ti ih dala da ih mrsiš ti, Bože, pa ona zna pjesmu, otvara usta kao da pjeva, otvara ih samo malo, da nitko drugi ne vidi, da im se samo učini kako malo zijeva, lako je sakriti riječi, svaku riječ, svaka može biti neizgovorena, ali kad pjevaš — to teško sakrivaš…, alaj imaš bijelo lice, žališ li ga ti, ne, nije moguće, već bi ju, vidio u Sarajevu, a nije ju vidio, sigurno nije, more se razlijevalo iz njezinih očiju i poteklo niz lice, niz cijelu ovu sobu, potopilo je Vukotu i sve njih koji nisu ništa primjećivali jer nisu imali oči koje bi je znale gledati, niti su znali kako je kad se more prelije preko beskrajne pustinje od prašine i teških tuđih glasova. Dosta, rekao je režiser, Vukota je htio sjesti, ne, gotovi ste, sutra će vam se netko javiti, prošli ste, debela sekretarica mu je prstom pokazivala vrata, Vukota se ostvrtao, htio je nešto reći, ali šta sad da kaže kad ga tjeraju van.
Zdravo, pogledao ju je posljednji put. Zdravo, rekla je tiho, tako da joj Vukota i nije čuo glas. Htio se još jednom osvrnuti, reći joj mi nemamo vremena za riječi, mi moramo odmah poći, ali se nije osvrnuo i nije rekao ništa jer kad bi čovjek bio tako brz, kad bi u svakome trenutku činio ono što zna da bi morao učiniti, tada ne bi ni odlazio, niti bi se imao kamo vraćati. Izišao je iz sobe, u čekaonici je bilo još desetak mladića i djevojaka. Vukota se naslonio na zid i čekao. Ubrzo je izišao i Rus broj 677 i Rus broj 679. Debela sekretarica prozvala je sljedeću grupu, a djevojka se nije pojavila na vratima. Vukota je svejedno čekao; čekao je sve dok posljednja grupa nije izišla, a onda je shvatio da je zbog nečega djevojka otišla na stražnji izlaz, onaj za režisere i sekretaricu.
Vraćao se u stan, bilo je vruće, sigurno toplije nego što je ikada u Sarajevu moglo biti. Vrijeme se sporo vuklo, puno sporije od njegovih koraka. Išao je Vukota Tel Avivom kao na onim slikama na kojima nikoga nema osim dječaka koji kotrlja metalni obruč među visokim zgradama u kojima nitko ne živi. Možda su ulice i bile pune ljudi, ali on to nije mogao znati jer je na krivi izlaz, onaj koji vodi na drugi kraj svijeta, u neku stvarnost u koju Vukota nikada neće ući, pošla ona za koju je povjerovao da pripada istome rodu kao on i da mu je zato namijenjena.