Devijantnost najviših crkvenih krugova, po Crijevićevim riječima, dotle je dotjerala da se za obavljanje papinske časti prikladnijim smatra kardinal koji je nadmoćniji imutkom, što je uistinu dokaz da za poštenje i učenost u Rimu nema mjesta.1 Zbog pokvarenosti Rima ugled Crkve potpuno je poljuljan što nadalje baca ljagu na svećenički poziv uopće. Tako kaže: Svećeničko je ime, kako zbog drugih zlodjela, tako ponajviše zbog nezasitne pohlepe postalo toliko omraženo – osobito kod Čeha, koje naši, spomenuli smo, nazivaju hereticima – da svećenike nazivaju pljačkašima svih naroda. Tvrde, naime, da ako bilo koji kršćanin krene u Rim obaviti svoj posao, taj se kući vraća bez novčića u džepu: papa je, naime, prisvojio pravo dodjeljivanja i potvrđivanja i najmanje svećeničke službe, sve zbog svoje žudnje za stjecanjem novca. S druge strane, poslanik Apostolske Stolice bilo kuda da krene, vraća se u Rim pretovaren zlatom stečenim na nepravedan način.2Tuberona osim toga osobito pogađa razdor koji vjera stvara medu ljudima. Na više mjesta on s gorčinom utvrđuje da ljude ništa ne razdvaja više od razlika u vjeri i obredu,3 te zaključuje: kao što ista vjera ljude silno veže, tako se u većine smrtnika, ako štuju različite svetinje, običava roditi mržnja kakvom se međusobno mrze nemušte životinje različitih vrsta.4
Govoreći o pravoslavlju i katoličanstvu, odnosno o tomu koji od ta dva obreda osigurava “vječni život”, kaže da razlika u obredu ne utječe na postizanje sreće koja kršćane očekuje na drugom svijetu, samo ako se ljudi drže one pobožnosti koju su božanskim duhom nadahnuti apostoli raznijeli širom svijeta.5 No ipak, u stvarnosti je sve drukčije pa katolici i pravoslavci bilo zbog vlastite ludosti, ili zbog nekakve srdžbe Božje prema kršćanskomu svijetu, jedni druge smatraju bezbožnicima i bogohulnicima koje zbog raskolništva treba izopćiti, premda obje Crkve, ako se zanemari pogubno nadmudrivanje riječima, jednako razmišljaju o Bogu, razlikujući se tek crkvenim obredom, a ne vjerom. Jer tko bi mogao zanijekati da Grčka crkva nije, jednako kao i Rimska, iznjedrila Bogu premile muževe, koje su crkveni oci prozvali svecima, a čije rođendane kršćani rimskog obreda ne bi zasigurno slavili da se kršćani grčkog obreda razlikuju po njih u vjeri.6
Što je Crijeviću znači toponim Illyricum, odnosno što podrazumijevapod etnonimom Illyrici?Na početku Komentara naći ćemo definiciju: Od dalmatinske obale koju oplakuje Jadransko more sve do rijeke Drave nalazimo iliričke narode, koje Ugri dijelom nazivaju Hrvatima, dijelom Slavoncima,a dijelom Rašanima.7Drugim riječima to bi trebalo protumačiti kao prostore Dalmacije, Hrvatske, Bosne i Slavonije. Termin pokriva i Srbe, barem kako to ova rečenica prikazuje. Dapače, uskoro kaže da se i danas velik dio Ilirika naziva Raškom.8 Dalje prateći tekst Komentara koncepcija u pojedinim segmentima postaje još određenijom. Tako dobivamo eksplicitnu potvrdu da se prostor između Une i Drine, koji se naziva Bosnom i dijelom je pod ugarskom, a dijelom pod turskom vlašću, smatra dijelom Ilirika.9 Sporno pak područje Dalmacije, koje se kod nekih humanističkih autora luči od pojma Ilirika, kod Crijevića se još jednom potvrđuje kao integralni dio ilirskog teritorija. Naime, kaže da su Turci osvojili …gotovo čitav Ilirik, osim obalnog pojasa Dalmacije.10Nadalje, vidimo da Ilirik naseljavaju i nomadi Vlasi,11 te da bi se i njih trebalo identificirati kao dio semantičkog sadržaja etnonima Illyrici. U tom je smislu zanimljiva i rečenica u kojoj se osvrće na gradove Skadar i Lješ: Naime, iako se ti krajevi nalaze u Iliriku, ipak ih poglavito naseljavaju oni koje narod naziva Albancima.12Jasno je, dakle, da područje Albanije za Crijevića geografski pripada pod zajednički nazivnik Illyricum, no da u njegovoj koncepciji albansko stanovništvo Ilirika ipak ne pripada pod skupni etnonim Illyrici. Po tome naslućujemo da se opseg sadržaja etnonima Illyrici ne određuje prvenstveno po geografskom načelu, odnosno da nije nužno da onaj tko nastava Ilirik ujedno bude i obuhvaćen etnonimom Illyricus, nego da taj naziv općenito označava slavofono stanovništvo s opisanih prostora, bez obzira na njihovu narodnost ili vjeru. Štoviše, važnost jezičnog kriterija u određivanju sadržaja etnonima Illyrici vidljiv je i u spomenutom primjeru o rasprostranjenosti iliričkih naroda. Naime, na umu moramo imati određenje: Od Drave počinje ugarski jezik…13Dakle, pri definiranju sjeverne granice Ilirika u prvom redu stoji snažna jezična barijera koja bi trebala biti granicom što odvaja Ilirik od Panonije, a vjerojatno tek potom je ona prirodna “međa” koja dijeli ta dva prostora, a to je rijeka Drava.
O Raškoj, tj. Stevanu Nemanjiću, Crijević piše:
…budući da je država zbog škrta tla oskudijevala hranom, počela je, tištena oskudicom, mnogo jače nego prije nastojati oko moreplovstva, te žito dovoziti brodovima, i, kako je uobičajeno, jednu robu mijenjati za drugu. Zbog toga osobito steknu zakratko ogromno bogatstvo, a prvaci Ilirika od njihove robe izvuku mnogo koristi i naslade.
Zaista su stari Dubrovčani susjedne kraljeve tako obasipali uslugama, da im je po pobožnosti znamenit muž Stevan Nemanjić, koji je u to vrijeme zapovijedao Bosancima u Iliriku, potaknut uslugama kojima su Dubrovčani stekli njegovu zahvalnost, darovao velik dio stonskoga teritorija s čitavim poluotokom, koji je dobio ime prema kaštelu zvanom Rtanj (Tuberon, 95 /Lib. 5, p. 112/).14
Godine 1525. dominikanac Vinko Pribojević održao je u svom Hvaru govor o podrijetlu i zgodama Slavena, koji je, kada je nakon nekoliko godina (1532) objavljen u Veneciji, u ondašnjem humanističkom ozračju doživio znatan čitateljski uspjeh. Orbini je bio upoznat s tim djelom, štoviše na njemu temelji svoje ideje o slavenstvu kao jedinstvenoj o moćnoj nacionalnoj zajednici. I u svojoj raspravi Il Regno der gli Slavi nema sumnje koristi Pribojevićev govor De origine successibusque Slavorum. Orbini, kao i u slučaju rukopisa Commentaria suorum temporum Ludovika Crijevića Tuberona, ni jednom riječju ne spominje Vinka Pribojevića kao vrelo svojih povijesnih informacija, iako je lako dokazati da je u svoje djelo inkorporirao njegove odlomke od po nekoliko stranica.15 Uostalo, Orbini “prihvaća Pribojevićevu ideju o istovjetnosti Slavena i Ilira i njihovu razlikovanju od Grka. Postavke hvarskog dominikanca o etnogenezi Slavena, dijelom utemeljene na povijesnim spisima Popa Dukljanina, Tome Arhiđakona i Ludovica Crijevića Tuberona, Orbini nadopunjuje novim razmišljanjima preuzetim od drugih povjesnika” (Šanjek, Kr. Slavena, 35).16
Pribojević ovako vidi sveslavensku ukupnost.
Dionizije Punjanin kaže o Iliriji: “Ilirska krajina plodna put desne strane se pruža, / Do nje pak ratnička zemlja dalmatinskih hrabrih plemena”.
Neka te ne plaši raznolikost imena, jer je zbog prostranosti krajeva koje su naselili Tirasovi potomci bilo neizbježno da budu nazvani različitim imenima. Pod njihovom je vlašću, da ne spominjem stare nazive pokrajina, bila Rusija, Kašubija, Pruska, Mazovija, Vandalija, Moskovija, Poljska, Šleska, Moravska, Češka, Panonija, Kranjska, Istra, Liburnija, Hrvatska, Dalmacija, Bosna, Raša, Dardanija, Srbija, Mizija i Bugarska, koja se nekoć nazivala Makedonija. Ako im dodaš Tračane, Gete, Dačane i Frižane, koji su (kako kaže Strabon) tračkog roda i govore istim jezikom kao sve te zemlje, upoznat ćeš moć i rasprostranjenost slavenskog roda (Pribojević, 51-52).17
Pribojevića je nadahnuo šibenski humanistički pjesnik Juraj Šižgorić (Georgius Sisgoreus/Sibenicensis Dalmata), osobito njegova povijesno-zemljopisna prozna rasprava O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku (De situ Illyriae et civitate Sibenici, 1487),18 kojeg obilato koristi, naravno bez navoda, i Orbini. Iz kruga (dalmatinskih) panslavista, koji su među ostalim zagovarali kršćansko jedinstvo dubrovčani Jakov Lukarević(Luccari),Antun Sasin Bratosaljić, makaranin Ivan Josip Pavlović-Lučić, barski nadbiskup i primas SrbijeAndrija Zmajević, šibenčani Dinko Zavorović, Antun i Faust Vračić i mnogi drugi – svakako valja izdvojiti pitoreksni lik Ivana Tomka Mrnavića (Johannes Tomco Marnavich, Marnavitius; pseudonimi Bošnjanin, Bosnensis). Taj šibenski kanonik, zagrebački arhiđakon i naslovni biskup bosanski u svojem historiografskom radu često je koristio krivotvorene isprave, a nije se ustručavao objavljivati “čiste” plagijate. Zastupao je mišljenje da su Slaveni balkanski starosjedioci, te je među Slavene ubrojio Ilire, Tračane i druge, pa i sve rimske careve i ugledne antičke ljude rođene na Balkanu. S pomoću rodoslovlja nastojao je svoju obitelj dovesti u vezu s uglednim obiteljima (Nemanjićima, Mrnjavčevićima i dr.), te shodno tomu napisao je za prvog srpskog arhiepiskopa da je “presjajni izdanak” nemanjićke loze, “koji je u 13. stoljeću, svetiteljskim načinom života, proslavio svoje kraljevsko porijeklo”.
Duhovni autoritet svetog Save u primorju – in maritimae regionis, kako bi rekao “pop Dukljanin” u krajevima od rijeke Cetine do Bojane, gdje se od sjevera prema jugu nižu Paganija, Zahumlje, Travunija i Zeta – od početka 16. pa do kraja 18. stoljeća, bio je iznad katoličko-pravoslavnih razlika. Pokazalo se da je Crkveni raskol 1054, kao demarkaciona kronološka međa suviše formalan događaj, čiji su utjecaji na udaljavanje dvije polovice evropskog kršćanstva bili relativni u odnosu na potonja vjersko-politička događanja.19
Lik Rastka Nemanjića nije nadahnjivao samo senjske uskoke već i značajne katoličke prelate i kanonike, povjesnike i književnike, osobito na “tromeđi” Dalmacije, Like i zapadne Bosne, kada je slavenski etnički element našao u “križaljci” imperijalnih interesa (osmanlijskog, mletačkog i austrijskog). Pisati o Savi bio je znak ukupne narodne samosvijesti! Za učene katoličke svećenike, kao i za narodnog epskog pjesnika, privlačnost pretkosovskih srpskih dinastija bila je gotovo magnetska. Još sredinom 18. stoljeća papski kancelisti za pastoralni prostor današnje BiH koristili su izraz “Kraljevstvo Bosne i vojvodstvo Svetog Save”, a Rastkova vladavina Humom i njegova slava bili su zgodan razlog kasnijem vladaru iste zemlje, Stefanu Vukčiću Kosači, da se proglasi “hercegom od Svetog Save”.
Ivan Tomko Mrnavić 1630. objavljuje u Rimu hagiografsko djelo Regiae sanctitatis Illyricanae foecunditas [fecunditas, faecunditas], u je kojem dvadeset i dva životopisa svetaca i svetica, kraljevske krvi i “ilirskog” podrijetla. Pod ilirskim ne podrazumijeva samo drevne Ilire, pa čak ni samo Hrvate, nego sve južne Slavene i Mađare, te se među ostalim svecima tu nalaze i kraljevi Stjepan i Vladislav, Stjepanov sin Emerik, Elizabeta, udovica kralja Andrije, sv.Sava, itd. Djelo je ukrašeno bakroreznim slikama grbova Ugarske i kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, te grbovima Nemanjića i Zahumlja.20 Biografija svetog Save naknadno je “izvađena” i objavljena kao zasebna knjižica u Veneciji 1789. s predgovorom i bilješkama Ivana Pavlovića-Lučića.21 Taj isti životopis (Vita S. Sabbae)tiskan je i u djelu Acta sanctorum (Joannes Bolandus) koje je izlazilo u razdoblju od 1734. do 1756.22
Mrnavić je u nas prvi pokušao uvesti kult sv. Save kao katoličkoga sveca uvjeravajući svoje čitaoce da je carigradski patrijarh, koji je priznavao primat rimskoga pape, postavio Savu da bude crkveni glavar (tamquam alter patriarcha) u krajevima ilirskoga jezika, što su bili pod carigradskom crkvenom jurisdikcijom. Sava je prema tome bio odan Rimu i nastojao je da svoju arhiepiskopiju “ab erroribus repurgatam cultui pietatis catholicae restitueret”. Gnjev se usmjeruje na grčkog patrijarha – Fotije I. (Φώτιος), koji je stolovao u Nikeji. Mrnavićevo stavove о sv. Savi dijele i vrlo ugledni katolički pisci kao JeanBolland (Johannes Bollandus), Giuseppe Simone (Simonio) Assemani… Kod nas su po tom pitanju posve jasni franjevci Bosne Srebrne,23 pavlin Josip Komorski Bedeković naznačuje blagdan – 14. siječna: S. Sabba Ep. Serviæ,24i isusovac Antun Kanižlić Požežanin u predgovoru poznatoga djela Kamen pravi smutne velike25i drugi.
I Jerolim Kavanjin u svojem velespjevu (velopiesna), konfuznom djelu barem kada je u pitanju historiografija (Orbinija je na više mjesta upravo versificirao), spominje Rašku zemlju.
Stipan veli Nemanića / samom sebi i svoem carstvu / daa bila orla kraljevića, / dvim glavama na obrstvu [obarstuu]; / i jer Franski ‘e rojak bio, / i dva ‘elira posadio. // Svojoj Srbili [Sarblij] nadostavi / druga kraljstva, nu junaški, / i cesar se više slavi / Raški, Grški i Bugraski; / Servia, ka bi cesarica, / sad potiš je robinjica. // Srbski zaman kraj pak nosi / križ sičina [siçina] i četare, / križ mu pade kad podnosi / tvoje križe silni care: / tleh se njemu još rumeni / Čića krva [karua] proliveni. // Nekripka je srića u bojih, / što dobietnik ne mladiaše, / nu pak u krv i on svojih / vas pogibno omrljaše; / ko se odveć na krv sgoni, / najposlie i on svu roni (Bogat, 281)
I dakako svetog Savu.
Kralja uzvišna zemlje Raške / mudro čedo, sveti Sava, / stare obiti Neumaške / dika, kripost, svetost, slava, / biskup grada poglavnoga, / uzor vrha Atonskoga. // Gdi ubignu još ditetom, / mrzeć himbe dvorenjaci, / postom, bičem i molietom / služi Bogu s pustinjaci, / pak imajuć biskupinju, / svrati se opet u pustinju. // Tute pokli svom mudrosti / lipo uredi Rasko stado, / pun dostojstva i svetosti, / u samoć se uvrie rado, / gdi duh prida Boga jakom, / tilo a mrtvo svoim zemljakom. // Po kom trista duzieh lieta / neišteteno uzdrža se / u čudesih, čim prokleta / od Sivana [r. siuana, Sinan-paša26] cara užga se, / dotle slavna dobietnika, / pak prikorna pobiegnika (ib., 296).
Godine 1756. makarski franjevac Andrija Kačić Miošić objavljuje u Veneciji Razgovor ugodni naroda slovinskoga, a tri godine kasnije znatno prošireno izdanje, koje takvo dobiva konačan oblik.27 To je, nema sumnje, najveći dalmatinski bestseler svih vremena koji je, do danas, doživio više od sedamdeset izdanja, istina najčešće u krnjem obliku (kao prigodna, odabrana, školska i sl. edicija). Povijesna kronika Slovina (južnih Slavena) pisana je u besprijekornim (epskim) desetercima isprekidanim proznim historiografskim poukama više kao rezime o onome o čemu on kao narodni guslar pjeva. Njegov deseterac, naravno, nije zaobišao Nemanjiće, sv. Savu, Marka Kraljevića….
Četvrti je ruža izabrana / od kolina Nemanić Stipana, / slovinskoga kralja i cesara, / od istočni strana gospodara, // po imenu kaluđere Sava, / kruna, dika, poštenje i slava / slovinskoga puka i naroda, / pustinjaka kriposni vojvoda, // koji počé ljubit Gospodina / mlado dite od malo godina / pokazuje pokorno zlamenje, / tlači biser i drago kamenje. (…) Raduje se još i Gora sveta – / kazat pravo niko mi ne smeta – / gledajući Savu pokornika, / Nemanića Božjeg svećenika, // kako plače i suze proliva, / na pokoru grišnike doziva; / u pustinji kano sunce sjaje, / dobar izgled pokornikom daje. // Malo vrime postajalo biše, / za biskupa Savu učiniše; / posveti ga grčki patrijarka – / viruj, pobre, ovo nije čarka – // po naredbi pape velikoga, / svega svita oca duhovnoga, / komu Grci podložni bijahu, / za glavara tada poznavahu [priznavahu]. // Svoju oblast Savi pokloniše / i državu srbsku podložiše, / da obraća i kara grišnike, / focijane i sve nevirnike. // Savo drugi Ilija bijaše, / ljubav Božja u njemu goraše; / na pokoru svakoga dozivlje, / zle proklinje, dobre blagosivlje. // Zakon brani, puku propovida, / viru svetu Savo izpovida. / Kada svaka izpunio biše, / starešine koja narediše, // skide z glave mitru od bisera, – / ah moj Bože, čudna kaluđera, – / svuče sebe vladičke aljine / pak pobiže gori u planine. // On ostavi svoje bile dvore / po pustinjam ter čini роkоrе, / suze roni, plače brez pristanka / od večera ter do bila danka. // Kada li se naplakao biše, / nebesa se njemu otvoriše: / Bog mu daje krunu od blaženstva / i pristolje svojega kraljestva (Razgovor, 151-3).28
Ili o zemlji Raškoj u pjesmi o kralju Tješimiru:
Pođe s vojskom Dulcinju bilomu, / udari se z banom od Dulcinja; / ali banu loša srića biše / jer mu rusu glavu odsikoše. // Pak otiđe s vojskom u Rašiju / da pogubi bana od Rašije / i osvoji očevu državu / sve do ravne zemlje Bulgarije. // Š njim se bane pobit ne smiđaše, / već mu šalje mite i darove / i daje mu ćercu za ljubovcu, / a on njemu svu Rašiju ravnu (ib., 175).
Fra Andrija, rođen u mjestu Brist kod Makarske 1704. godine, važan je lik u kulturnoj povijesti Balkana (jugoistočne Evrope). Narod slovinski nije samo etničko određenje, niti pokazatelj lingvističko-etnografske pripadnosti. Duh ove zbirke prožima zaokruženu povijest u kojoj dominiraju vladari svih dinastija s ovih prostora, npr. kraljevi Duklje, Mihailo i Bodin, velikaši vezani kronološki za Kosovsku bitku, slijede ratovi s Turcima, a ide se sve do Kandijskog i Velikog bečkog Rata. U takvom poimanju povijesti i odabiru sižea koji služe didaktičkoj svrsi, fra Andrija Miošić je skupljač narodnog blaga nekoliko desetljeća prije Fortisove Hasanaginice i pola stoljeća prije nastanka prvih pjesmarica Vuka Stefanovića Karadžića. Uostalom, poznati je folklorist iz Tršića sakupljajući srpski pjesme rekao da su one nalik onima “kod Kačića Miošića”.
Razgovor ugodni,mogli bismo kazati, često se tretira kao spomenik nacionalne književnosti i kulture. Razmjerno je dobro proučen, pa u stručnoj literaturi ne nedostaje radova o njegovim historiografskim predlošcima, o njegovu oslonu na narodnu pjesmu, o njegovu jeziku, a u posljednjih se dvadesetak godina množe i književnoestetički pristupi njegovoj epsko-pripovjednoj tehnici.29
Kačićevo djelo mora se promotriti i iz kritičkog rakursa. Stoga, evo nekoliko napomena o kojima se manje pisalo ili se pak imao “sramežljiv diskurs”.
• Razgovor je pobjeda Orbinija nad Vitezovićem! “U kratkom pregledu događaja ‘posli porođenja Isusova’ Kačić predstavlja domaću povijest prema Vitezovićevoj Kroniki u kojoj je hrvatskoj političkoj prošlosti posvećeno puno pažnje. U najbitnijem dijelu Razgovora – u stihovima i proznoj naraciji koja se pojavljuje pored njih – Vitezovića zamjenjuje Orbini i Il Regno degli Slavi posve baca u sjenu Regnum Dalmatiae et Croatiae” (Rapacka, 123).
• Kačićeva akcija slovinskoga samoosvješćenja zamišljena je da služi, ne samo slovinskom narodu, nego i njegovu suverenu, Prejasnoj Republici. Drukčije od nacionalnih programa, koji su uvijek uključivali i zahtjev za djelomičnom ili potpunom političkom autonomijom, ideologija Kačićeva Razgovora politički je integrativna i trebalo je da pridonese učvršćenju mletačke moći u Dalmaciji. Pa programatski kaže: Ma viruj mi, moj štioče poštovani, da kada razgledaš ovi moji trudak (…) poznaćeš čestito, mirno rajsko stanje, u komu se nahodimo sada pod krilom našega Privedroga Principa, za koga imamo u potribi našu krv proliti (SPH, 27, 5). “Kačićevo se mletački lojalno ‘slovinstvo’ izjalovilo već utoliko što se zasnivalo na pretpostavci o neograničenu trajanju mletačke vlasti, a ona, kao što znamo, nije nadživjela drugo izdanje Razgovora ni za četrdeset godina. Ono je neplodno i zato što dalmatinskom stanovništvu, koje će u 19. stoljeću prihvatiti hrvatski, a u pravoslavnim zonama srpski identitet, nudi već zastarjelu orbinijevsku formulu o općeslavenskoj pripadnosti” (Kravar, 12).
• Danas više nije djelotvorno ni Kačićevo prosvjetiteljstvo. Uostalom Kravar upozorava da je Kačićev prosvjetiteljski program mnogo siromašniji od onoga što se prosvjetiteljstvom nazivlje u kontekstu većih evropskih kultura. Od prosvjetiteljstva se u Razgovoru nalazi malo što. Kačić svoga čitatelja ne poučava političkoj participativnosti, nego bezuvjetnu podaništvu i dobrovoljnu “prolivanju krvi”. Njegov svjetonazorski (i politički i vjerski) fundamentalizam možda najbolje oslikavaju ovi stihovi:
A kad li se ključa dobavio, / družini je svojoj govorio: / “Družinice, mila bratjo moja, / naoštrite svitle sablje vaše. // A kad bude noćas o ponoći, / što nađete da je sunećeno, / ter se ne će krstom prikrstiti, / isicite malo i veliko.” // Jedva družba noćce dočekaše, / svoje britke sablje naoštriše; / a kada je o ponoći bilo, / isikoše malo i veliko. // Kada li je danak osvanuo, / ori Jure visoke munare / tere gradi crkve i otare… (SPH, 27, 9).
• Umjesto “enciklopedije za Morlake”30 imamo naprosto – knjigu od bojeva, gdje Slovin-ratnik odsica turske glave. Koristi i izraz balija,31 koji nam je poznat i danas (kao relikt nedavne prošlosti a možda i sadašnjosti). Turska sila biše dobivena / i najveća sila satrvena / izvan trijest taneni galija / i carevi bojni sultanija. // Ali udri zmaje od dvi glave, / po imenu Kverin đenerale, / razbi Turke, pofata galije, / težko siče po moru balije (Razgovor, 501).
• Razgovor ugodni, sudimo li o njemu na osnovi osmišljenja što mu ga je dao njegov autor, prije bi pripadao u povijest hrvatskih ideologija, nego u hrvatsku književnost. Među ideološkim tvorbama bio bi pak bliži onima što ih je povijest brzo i temeljito opovrgnula. Što bi Kačićev Razgovor mogao ponuditi današnjem čitatelju, uz pretpostavku da je riječ o čitatelju estetički zainteresiranu, kojem književna baština služi kao izvor estetičkoga zadovoljstva, a ne kao potvrda o “našoj opstojnosti” ili kao provjera ideoloških teza o smislu i razvojnom smjeru nacionalne povijesti? Vjerojatno ne mnogo. Napokon, i u pitanjima književnoga ukusa postupio je Kačić više populistički nego odgojno. U većini nas pak svojih pjesama suočuje sa suhoparnim svijetom historiografske naracije, potvrđujući uvijek iznova staru Aristotelovu misao da je priča jedno, a historija drugo. Razgovor nas opominje da domaća baština uključuje i djela koja valja tumačiti kao dokumente ili kao činitelje zaostajanja hrvatskih krajeva za europskim civilizacijskim standardima, a možda čak i kao praslikukolektivnih uvjerenja i mentaliteta koji i dan-danassmanjuju našu podobnost za europska zajedništva. Odgovoran i kritičan odnos prema Razgovoru ugodnom može, dakle, biti povod da se u ugodne i samoljubive mitove o “tisućljetnoj kulturi” unesu prividno neugodni, ali korisni ispravci (Kravar, passim).
Kačićevo je slovinstvo bilo popularno na istoku i jugoistoku u manastirima oko Jašunja, Pirota i u Skopskoj Crnoj Gori. U Srbiji će Razgovor ugodni imati veliko čitateljstvo o čemu pored ostalih svjedoče Jovan Skerlić i Jovan Sterija Popović.32 Razloga je više, a jedan je sigurno od velike važnosti. Kačić je protiv raskola crkve na pravoslavlje i katoličanstvo, protiv slavenske podjele koju nam podvališe pravoslavni Grci. Za njega je sv. Sava naš svetac! Prvi trag Kačićevim pjesmama u srpskoj kniževnosti je Пѣснъ Стефана II Неманѣ, краля сербскаго (Pisma od kralja Stipana Nemanje), što je 1794. štampana u bečkim Славено-сербсiя вѣдомости. Godine 1818. izašlo je u Budimu prvo ćirilsko izdanje (skraćeno na 150 stranica) Razgovora ugodnoga pod natpisom: Пѣснословка илити повѣстъ о народу славенскомъ. Изъ книге Г. Андрее Качића изведена и по образу, вкусу и глаголу сербскомъ Гавршломъ Ковачевићь устроена [Иждивеїемъ же г. Іонна Янковича Книгопродавца и Штампара Новосадскога напечатана]. У Будиму: Писмены Крал. Всеучил. Пештанскогъ].33
I Bugari su bili informirani o Kačićevu radu. Jordan Trifunov zaključuje kako u Zografskoj historiji (tako nazvanoj jer je nađena u Zografskom manastiru) ima dosta Kačićeva utjecaja, a ima podosta i drugih potvrda kako su i Bugari koncem 18. stoljeća znali za Razgovor ugodni pa su nađene i čitave pjesme kao što je ona o Vladimiru i Kosari.34
___
1…qui cardinalium opibus instructior est, is adpontificatus munus obeundum magis idoneus existimetur, quod quidem argumente est Romae integritati ac doctrinae nullum fere locum esse (Lib. 199, p. 281).
2Sacerdotum nomen, quum ob multa alia scelera, tum maxime ob inexplebilem auaritiam adeo inuisum esse, praesertim apud Boemos, quos a nostris haereticos uocari diximus, ut eos omnium gentium latrones appellent, asserentes, siue quis Christianorum Romam rei suae expediendae causa petierit, exhaustum pecuniis domum inde reuerti – pontifex enim Romanus etiam minimi sacerdotii tam collationem quam confirmationem studio pecuniae congerendae sibi uendicauit – siue legatus a Sede Apostolica in aliquam regionem missus fuerit, onustum auro per omne nefas quaesito Romam regredi (Lib. 10, p. 275-6).
3…nibil magis humanos disiungit animos quam sacrorum et religionis diuersitas… (Lib. 10, p. 299).
4…sicut eadem religio bominum animos ualde coniungit, ita plae-risque mortalibus, qui inter se sacris differunt, perinde ac inter diuersi generis bruta ani-malia mutuum solet esse odium… (Lib. 8, p. 211).
5…ad felicitatem consequendam, quae post bane uitam Christianos manet, diuersitas ritus nihil obstat, modo adsit ea religio, quam Apostoli, diuino špiritu pleni, per terrarum orbem tulere… (Lib. 6, p. 157).
6…alteri alteros siue mentis insania, siue nescio qua Dei in Christianum nomen ira numero impiorum ac sceleratorum habent, scismaticosque et sacris arcendos putant, quamquam utraque Ecclesia, modo absit uerborum pernitiosa contentio, idem de Deo sentiat, ceremoniis tantum, non autem religione, altera ab altera differens. Quis enim neget Graecam Ecclesiam, aeque ac Romanam, uiros Deo accaeptissimos et inter diuos a sanctis patribus relatos tulisse, quorum quidem natales dies Romani nequaquam celebrarent, si Graeci religione a Romanis dissentirent (Lib. 11, p. 332).
7A litore Dalmatico, quod mari Adriatico abluitur, ad Drauum amnem gentes Illyricae sunt, quas Hungari partim Choruatos, partim Sclauenos acRhaxianos dicunt (Lib. 1, p. 10).
8Magna enim Illyrici pars nunc quoque Raxia appellatur (Lib. 1, p. 11).
9Est regio Illyrici inter Valdanum, quem fluuium Hunnam uulgo uocant, et Drinum amnem sita, partim Hungaricae, partim Turcaicae ditionis, nunc Bossinae regnum nuncupatur (Lib. 1, p. 25).
10 …cum toto fere Illyrico, praeter maritimam Dalmatiae oram… (Lib. 6, p. 147).
11…nomades Illyrici, quos Valachos uulgo dicunt… (Lib. 6, p. 147)
12Potro haec loca licet Illyricae sint regionis, tamen magna ex porte ab bis, quos uulgo Albanesios uocant, incoluntur (Lib. 8, p. 210)
13A Drauo Hungaricus incipit sermo, quo omnes etiam Transistrani prae ter Gothos, quos Boemi Slauenos nuncupant utuntur (Lib. 1, p. 10).
14Dubrovčani su posredovali u ratnom sukobu između Bosne i Srbije koji se vodio oko područja Stonskog rata. Obje su se strane odrekle tog područja i ustupile ga Dubrovniku uz obvezu plaćanja danka. Sa srpske je strane ispravu 22. 1. 1333. potpisao kralj Stevan Dušan (ib., 295, bilješka Tamare Tvrtković).
15Giovanna Brogi Bercoff: Il Pribevo e il “Regno degli Slavi” di Mauro Orbini, RS, sv. 22-23/1975-76 (137-154).
16Flavio Biondo (Flavius Biondus): Historiarum ab inclinatione Romanorum imperii Decadae III,Octavianus Scotus, Venice, 1483. Marco Antonio (Coccio) Sabellico: Enneades seu Rapsodiae historiarum, Vicentii de Portonariis, Lyon, 1535. HartmannSchedel: Registrumhuiusoperislibricronicarum…, Koberger, Nürnberg, 1493. Franciscus Irenicus (Franz Friedlieb): Germaniæ exegeseos volumina duodecim…, Th. Anshelm, Hagenau, 1518. Albert Krantz (Crantz, Crantzius): “Wandalia”. De Wandalorum vera origine, variis gentibus, crebrisepatria migrationibus, regnis item, quorum vel autores vel euersores fuerunt, Andreae Wecheli, Francofurti (Frankfurt), 1575. Sebastian Münster: Cosmographia, Henrichum Petri, Basilea (Basel), 1544. Jan (Jo/h/annes) Dubravius: Historia Bohemica, J. G. Steck, Francofurti, 1687. Itd. Cf. Lubor Niederle, Puvod a počatky Slovanu južnich, Bursík a Kohout, Praha, 1910. Petar Ivanič: Západní Slovaniavranomstredoveku, UniverzitaKonštantínaFilozofavNitre, Filozofická fakulta, Nitra, 2011.
17Hinc Dionysius Punicus (interprete RhenniusPhannius) de Illyrio dicit: Ad dextram partem protenditur Illyris alma, Posthanc Dalmatiae populorum Martia tellus. Nec te nominum uarietas exterreat, quoniam pro locorum, quae Thyre posteritas obtinuit, amplitudine necesse fuit uariis eos appellationibus recenseri. Nam eorum iuris, ut antiqua prouintiarum cognomina ommittam, fuit Ruscia, Cassubia, Pruscia, Masouia, Vandalia, Moscouia, Polonia, Slesia, Morauia, Bohemia, Pannonia, Carniola, Hystria, Lyburnia, Croatia, Dalmatia, Bosna, Rascia, Dardania, Seruia, Myssia et Bulgaria, quae olim Macedonia dicebatur [Prouinciae Slauorum]. Quibus si Thraciam Gethasque ac Dacos necnon et Phryges, qui (ut Strabo inquit) [Strab. li. VII. (40)] Thracium genus sunt uno eodemque cum his omnibus prouintiis sermone utuntur, addideris, Slauonici generis potentiam amplitudinemque compertam habebis (Pribojević, De origine, 60-61).
18Juraj Šižgorić: O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku (preveo Veljko Gortan, pogovor Ante Šupuk), Muzej grada, Šibenik, 21981. Cf. Milivoj Šrepel:Humanist Šižgorić, Rad, 138 (206-269).Maja Kožić: U spomen Jurju Šižgoriću povodom petstote obljetnice njegova djela “O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku”, EtTr, 10 (69-76).
19Kršćanstvo je uvijek bila suočena s realnostima jezičnih, kulturoloških, pa i liturgijskih razlika. Državno-politički faktori, naslijeđe Starog Rima, institucije papinstva u uzdizanju koje je imalo političke aspiracije i Konstantinopola – Novog Rima, ostavili su drastične posljedice. Duhovni život u državi Nemanjinih bio je konzistentan. Brojni su izvori o tadašnjim interkonfesionalnim odnosima. Pravoslavlje je bilo vjera s državnim pokroviteljstvom, odnosno kako uvodni članci Dušanovog zakonika kažu bilo je to naprosto: kršćanstvo – христiанçство. Zapadnjacima se nije branila sloboda u vjerskom životu, ali se o govorilo o jeresi latinskoj –оересилатинçскои, sprječavanju mogućeg prozelitističkog rada. Većih napetosti nije bilo s privilegijama garantiranih državom. Predstavnici rimokatoličke hijerarhije u velikom broju slučajeva iskazivali su lojalnost prema tadašnjoj srpskog državi. Cf. Stojan Novaković: Zakonik Stefana Dušana cara srpskog (1349. i 1354), Izdanje zadužbine Ilije M. Kolarca, Beograd, 1898.
20Tamara Tvrtković: Između znanosti i bajke – Ivan Tomko Mrnavić, Hrvatski institut za povijest-Gradska knjižnica “Juraj Šižgorić”, Zagreb-Šibenik, 2008, 41-42.
21 Puni naslov glasi: Vita S. Sabbæ abbatis Stephani Nemaniæ Rasciæ regis filii auctore Joanne Tomco Marnavitio Bosnensi nunc ex autographo ejuʃsdem Marnavitii codice iterum edita, & præfationibus, animadversionibus, notiʃque historico-chronologico-criticis illuʃtrata, opera & studio Joannis Josephi Presbyteri Paulovich Lucich, Apud Sebastianum Coleti, Venetiis, 1789. U redakciji Veselina Čajkanovića objavljeno je kao Život Svetoga Save episkopa – sina Simeona Stefana kralja Raške od Ivana Tomka Mrnavića, knj. 125, SKA, Beograd, 1939.
22Dokumentarnu vrijednost zadržao je Mrnavićev opis Bosne iz 1627, koji je iz rimskih arhiva sakupio i uredio Karlo Horvat (1. Opis Bosne, 2. Kako da se zauzme Carigrad s pomoću lige kršćanskih knezova…, 3. Opis tvrgjave Kliške), GZM, 21 (350-371).
23 Dragutin Prohaska: Das kroatisch-serbische Schrifttum in Bosnien und der Herzegowina von den Anfängen im XI. bis zur nationalen Wiedergeburt im XIX. Jahrhundert, Knjižara Mirka Breyera, Zagreb, 1911, 130-132.
25Antun Kanižlić (Kanislich, Kanislić; Ante, Antonius):Kamenpravismutnyevelikeillitipocsetak, iuzrokistinitirastavlyenyacerkveistocsneodzapadne, kodIvanaMartinaDivalta, Osik, 1980. “Kanižlićev Kamen pravi smutnje velike ide, kako mu već i natpis kaže, u red knjiga, što raspravljaju ‘od rastavljenja crkve Istočne od Zapadne’, a o tom se pitanju u osamnaestom vijeku u Slavoniji s katoličke strane mnogo pisalo u vezi s nastojanjem, pomaganim i od državnih vlasti, da se utru putevi sjedinjenu Srba i Rumunja u Habsburškoj državi sa Zapadnom crkvom” (Tomo Matić: Život i rad A. Kanižlića, SPH, knj. 26, 1940, XXXV).
26Sinan-paša (Sinan Paşa, Sinanüddin Yusuf Paşa) je bio admiral osmanske države, podrijetlom Hrvat. Safvet-beg Bašagić: Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini, MH, Zagreb, 1931. [reprint: Birotisak, Zagreb, 1994].
27Kako bi se stekao uvid u Kačićevu ortografiju, evo i naslovne stranice: RAZGOVOR | UGODNI | NARODA SLOVINSKOGA | U komuʃe ukazuje poçetak, i ʃvarha Kraglià Slovinskì, koji punno vikòvà | vladaʃce ʃvim Slovinskim darxavam, ʃrazliçitim piʃmam od | Kraglià, Bànà, i Slovinskì Vitezòvà, | Izvagen iz razliçitì Kgnìgà, i sloxen u Jezik Slovinski | PO FRA | ANDRII CAÇCICHIU | IZ BRIISTA, | Stioczu Julbilatomu Reda male Bratje S. Frane, darxave | Priʃ. Odkupiteglia ù Dalmaczii. | Sada iznova priʃtampan od iʃtoga, ʃpriʃtavkom: Czeʃsàrà, Pàpà, Svetj, i Blaxeni od | Naroda Slovinskoga, i ʃnadometkom pijʃàmà Jure Caʃtriotichia, Vojvode Janka, | Czarrigrada, Beçia, i od ʃvakkè varʃte Vitezòvà, i gniovì vojevagnià. | PRIKAZANA PRISVITLOMU GOSP. GOSP. | KNEZU LUCI | IVANNOVICHIU | IZ DOBROTE OD BUKKE KOTORSKE. | U MLECZI NA MDCCLIX. | PO DOMINIKU LOVIXI. | Z DOPUSCTEGNIEM STARESCINÀ.
28Kao i njegov uzor Ivan Tomko Mrnavić i Kačić zagovara vjersku toleranciju, te u jednom proznom pasažu pravi razliku između pravoslavnih u Bizantu i pravoslavnih Srba, o običajima jednih i drugih… “Ne razumim ja, moj blagodarni štioče rišćanine, zlo govoriti od rišćana, koji su o našega mnogočasnoga i slavnoga jezika i naroda, jer ne nahodim da su oni početak od nesklada, smutnje i razdiljenja bili, nego mrzim na oholost grčku, koja bi uzrok od nesklada među bratjom, od izgubljenja carstva njiova, još i od svih banovina slovinski, koje ječe pod težkim jarmom turskim, razdilivši brata od brata i prijatelja od prijatelja, neka mogu prija skončati i lašnje sebe i svoje imanje izgubiti. Na nje dakle imamo mrziti, jer su uzrok od svega zla duhovnoga i tilisnoga bili, ne samo svoga negoli i našega, protiva kojim sveti Pava piše i težko se tuži, kako se štije i njegovim knjigam. A vami nosim čast i svako poštenje kakono junakom, vitezovim i gospodi slovinskoj, moleći Boga i Bogorodicu da se svi sjedinimo u jedinstvu duhovnomu pravovirstva i ljubavi našega Isukrsta aliti, po vaš način, Rista. Amen” (ib., 443).
29Cf. Nikica Kolumbić: Folklorno i umjetničko u “Razgovoru ugodnom” Andrije Kaćića Miošića – Kačićevo djelo u okviru poetike prosvjetiteljstva,DHvK, 21 (163-173).
30Slobodan Prosperov Novak: Povijest hrvatske književnosti, 1-4, MT, Split, 32004, 1, 214.
31Bàlija – pogrdni naziv za bosansko-hercegovačke muslimane (1. islamizirani seljak vlaškoga podrijetla, 2. fig. prost, sirov, neuk, neobrazovan čovjek). Nosić pretpostavlja da se ovdje radi o vlaškoj riječi balia, lat. balāre – “blejati”, balantes – “ovce”, a ne o turcizmu arapskog podrijetla (grč. βαλιός – “šaren”) (PTJ, 61).
32Kačićeve pjesme о Jurju Kastriotiću Skenderbegu tiskao je Jovan Sterija Popović kao dodatak knjizi Живот и витежка воевања славног кнеза епирскога Ђорђа Кастриота Скендербега, Трошком Јосифа Миловука, Пешта, 1828. (kasnija izdanja: Beograd, 1849; Novi Sad, 1882). Navedimo još neka starija ćirilska izdanja. Ђорђе Кастріотићъ Скендербегъ у пѣсмама. Спѣванъ краснопѣвцемъ Качићемъ. Препечатати дао Никшићъ (Nikšić je pseudonim Jovana Milovanovića). У Княжеско-Србской Кньигопечатньи, Бѣоградъ, 1849. Србско-народне витежке пјесме – спјеване од Андрие Качића, 1-2, Са србским словима препечатано. Издала Печатња Медаковића, Земун, 1849-50. Ђорђе Кастриотић-Скендербег – велика народна певанија у 16 песама. Браћа М. Поповића, Нови Сад [s.a.]. (Ponovljeno izdanje: Beograd, 1928). Андрија Качић-Миошић: Разговор угодни народа словинскога, Браћа Јовановић, Панчево, [1899]. Разговор угодни народа словинскога izlazio je i u zbirci Народна библиотека Браће Јовановића: 1, sv. 183 (1-64); 2, sv. 185 (65-128); 3, sv. 187 (129-192); 4, sv. 189 (193-256); 5, sv. 191 (257-320); 6, sv. 97 (321-384); 7, sv. 199 (385-448); 8, sv. 201 (449-512); 9, sv. 203 (513-572), Панчево [s.a]. Вијенац славне и сјајне прошлости српски краљева из старих времена који владаше у Србији, Босни, приморју и осталим земљама српским – из пјесама народног пјесника А. Качића, Браћа М. Поповића, Нови Сад [s.a.]. Andrija Kačić-Miošić: Najlepše pjesme o carevima, kraljevima i junacima, Tiskara Knjižare Braće M. Popovića, Novi Sad, 1896. Andrija Kačić-Miošić: Uskoci i slavni junaci srpski po Dalmaciji i primorju – njihova junaštva, bojevi i megdani, Knjižare Braće M. Popovića, Novi Sad [s.a.]. Kačić Miošić bio je zastupljen i Годишњаку – велики календар Војводства Србије за просту годину 1850, 1851, Издае народ. печатња Дан. Медаковића, Земун-Нови Сад [1849-50].
33Jovan Skerlić: Istorija nove srpske književnosti, Gece Kona, Beograd, 21921.
34Юрданъ Трифоновъ,Зогрзфската българска история, Списание на Българската академия на наукигв и изкуствата, knj. 60, София, 1940. To spominje i Šimun Musa: Andrija Kačić Miošić i njegovi prosvjetiteljski i jezični prinosi, CSI, 2 (249-258), 252-3.
Pogled na zemlju Rašku – od Porfinogeneta do Kačića (3)
Sv. Sava među katolicima
Devijantnost najviših crkvenih krugova, po Crijevićevim riječima, dotle je dotjerala da se za obavljanje papinske časti prikladnijim smatra kardinal koji je nadmoćniji imutkom, što je uistinu dokaz da za poštenje i učenost u Rimu nema mjesta.1 Zbog pokvarenosti Rima ugled Crkve potpuno je poljuljan što nadalje baca ljagu na svećenički poziv uopće. Tako kaže: Svećeničko je ime, kako zbog drugih zlodjela, tako ponajviše zbog nezasitne pohlepe postalo toliko omraženo – osobito kod Čeha, koje naši, spomenuli smo, nazivaju hereticima – da svećenike nazivaju pljačkašima svih naroda. Tvrde, naime, da ako bilo koji kršćanin krene u Rim obaviti svoj posao, taj se kući vraća bez novčića u džepu: papa je, naime, prisvojio pravo dodjeljivanja i potvrđivanja i najmanje svećeničke službe, sve zbog svoje žudnje za stjecanjem novca. S druge strane, poslanik Apostolske Stolice bilo kuda da krene, vraća se u Rim pretovaren zlatom stečenim na nepravedan način.2 Tuberona osim toga osobito pogađa razdor koji vjera stvara medu ljudima. Na više mjesta on s gorčinom utvrđuje da ljude ništa ne razdvaja više od razlika u vjeri i obredu,3 te zaključuje: kao što ista vjera ljude silno veže, tako se u većine smrtnika, ako štuju različite svetinje, običava roditi mržnja kakvom se međusobno mrze nemušte životinje različitih vrsta.4
Govoreći o pravoslavlju i katoličanstvu, odnosno o tomu koji od ta dva obreda osigurava “vječni život”, kaže da razlika u obredu ne utječe na postizanje sreće koja kršćane očekuje na drugom svijetu, samo ako se ljudi drže one pobožnosti koju su božanskim duhom nadahnuti apostoli raznijeli širom svijeta.5 No ipak, u stvarnosti je sve drukčije pa katolici i pravoslavci bilo zbog vlastite ludosti, ili zbog nekakve srdžbe Božje prema kršćanskomu svijetu, jedni druge smatraju bezbožnicima i bogohulnicima koje zbog raskolništva treba izopćiti, premda obje Crkve, ako se zanemari pogubno nadmudrivanje riječima, jednako razmišljaju o Bogu, razlikujući se tek crkvenim obredom, a ne vjerom. Jer tko bi mogao zanijekati da Grčka crkva nije, jednako kao i Rimska, iznjedrila Bogu premile muževe, koje su crkveni oci prozvali svecima, a čije rođendane kršćani rimskog obreda ne bi zasigurno slavili da se kršćani grčkog obreda razlikuju po njih u vjeri.6
Što je Crijeviću znači toponim Illyricum, odnosno što podrazumijeva pod etnonimom Illyrici? Na početku Komentara naći ćemo definiciju: Od dalmatinske obale koju oplakuje Jadransko more sve do rijeke Drave nalazimo iliričke narode, koje Ugri dijelom nazivaju Hrvatima, dijelom Slavoncima, a dijelom Rašanima.7 Drugim riječima to bi trebalo protumačiti kao prostore Dalmacije, Hrvatske, Bosne i Slavonije. Termin pokriva i Srbe, barem kako to ova rečenica prikazuje. Dapače, uskoro kaže da se i danas velik dio Ilirika naziva Raškom.8 Dalje prateći tekst Komentara koncepcija u pojedinim segmentima postaje još određenijom. Tako dobivamo eksplicitnu potvrdu da se prostor između Une i Drine, koji se naziva Bosnom i dijelom je pod ugarskom, a dijelom pod turskom vlašću, smatra dijelom Ilirika.9 Sporno pak područje Dalmacije, koje se kod nekih humanističkih autora luči od pojma Ilirika, kod Crijevića se još jednom potvrđuje kao integralni dio ilirskog teritorija. Naime, kaže da su Turci osvojili …gotovo čitav Ilirik, osim obalnog pojasa Dalmacije.10 Nadalje, vidimo da Ilirik naseljavaju i nomadi Vlasi,11 te da bi se i njih trebalo identificirati kao dio semantičkog sadržaja etnonima Illyrici. U tom je smislu zanimljiva i rečenica u kojoj se osvrće na gradove Skadar i Lješ: Naime, iako se ti krajevi nalaze u Iliriku, ipak ih poglavito naseljavaju oni koje narod naziva Albancima.12 Jasno je, dakle, da područje Albanije za Crijevića geografski pripada pod zajednički nazivnik Illyricum, no da u njegovoj koncepciji albansko stanovništvo Ilirika ipak ne pripada pod skupni etnonim Illyrici. Po tome naslućujemo da se opseg sadržaja etnonima Illyrici ne određuje prvenstveno po geografskom načelu, odnosno da nije nužno da onaj tko nastava Ilirik ujedno bude i obuhvaćen etnonimom Illyricus, nego da taj naziv općenito označava slavofono stanovništvo s opisanih prostora, bez obzira na njihovu narodnost ili vjeru. Štoviše, važnost jezičnog kriterija u određivanju sadržaja etnonima Illyrici vidljiv je i u spomenutom primjeru o rasprostranjenosti iliričkih naroda. Naime, na umu moramo imati određenje: Od Drave počinje ugarski jezik…13 Dakle, pri definiranju sjeverne granice Ilirika u prvom redu stoji snažna jezična barijera koja bi trebala biti granicom što odvaja Ilirik od Panonije, a vjerojatno tek potom je ona prirodna “međa” koja dijeli ta dva prostora, a to je rijeka Drava.
O Raškoj, tj. Stevanu Nemanjiću, Crijević piše:
…budući da je država zbog škrta tla oskudijevala hranom, počela je, tištena oskudicom, mnogo jače nego prije nastojati oko moreplovstva, te žito dovoziti brodovima, i, kako je uobičajeno, jednu robu mijenjati za drugu. Zbog toga osobito steknu zakratko ogromno bogatstvo, a prvaci Ilirika od njihove robe izvuku mnogo koristi i naslade.
Zaista su stari Dubrovčani susjedne kraljeve tako obasipali uslugama, da im je po pobožnosti znamenit muž Stevan Nemanjić, koji je u to vrijeme zapovijedao Bosancima u Iliriku, potaknut uslugama kojima su Dubrovčani stekli njegovu zahvalnost, darovao velik dio stonskoga teritorija s čitavim poluotokom, koji je dobio ime prema kaštelu zvanom Rtanj (Tuberon, 95 /Lib. 5, p. 112/).14
Godine 1525. dominikanac Vinko Pribojević održao je u svom Hvaru govor o podrijetlu i zgodama Slavena, koji je, kada je nakon nekoliko godina (1532) objavljen u Veneciji, u ondašnjem humanističkom ozračju doživio znatan čitateljski uspjeh. Orbini je bio upoznat s tim djelom, štoviše na njemu temelji svoje ideje o slavenstvu kao jedinstvenoj o moćnoj nacionalnoj zajednici. I u svojoj raspravi Il Regno der gli Slavi nema sumnje koristi Pribojevićev govor De origine successibusque Slavorum. Orbini, kao i u slučaju rukopisa Commentaria suorum temporum Ludovika Crijevića Tuberona, ni jednom riječju ne spominje Vinka Pribojevića kao vrelo svojih povijesnih informacija, iako je lako dokazati da je u svoje djelo inkorporirao njegove odlomke od po nekoliko stranica.15 Uostalo, Orbini “prihvaća Pribojevićevu ideju o istovjetnosti Slavena i Ilira i njihovu razlikovanju od Grka. Postavke hvarskog dominikanca o etnogenezi Slavena, dijelom utemeljene na povijesnim spisima Popa Dukljanina, Tome Arhiđakona i Ludovica Crijevića Tuberona, Orbini nadopunjuje novim razmišljanjima preuzetim od drugih povjesnika” (Šanjek, Kr. Slavena, 35).16
Pribojević ovako vidi sveslavensku ukupnost.
Dionizije Punjanin kaže o Iliriji: “Ilirska krajina plodna put desne strane se pruža, / Do nje pak ratnička zemlja dalmatinskih hrabrih plemena”.
Neka te ne plaši raznolikost imena, jer je zbog prostranosti krajeva koje su naselili Tirasovi potomci bilo neizbježno da budu nazvani različitim imenima. Pod njihovom je vlašću, da ne spominjem stare nazive pokrajina, bila Rusija, Kašubija, Pruska, Mazovija, Vandalija, Moskovija, Poljska, Šleska, Moravska, Češka, Panonija, Kranjska, Istra, Liburnija, Hrvatska, Dalmacija, Bosna, Raša, Dardanija, Srbija, Mizija i Bugarska, koja se nekoć nazivala Makedonija. Ako im dodaš Tračane, Gete, Dačane i Frižane, koji su (kako kaže Strabon) tračkog roda i govore istim jezikom kao sve te zemlje, upoznat ćeš moć i rasprostranjenost slavenskog roda (Pribojević, 51-52).17
Pribojevića je nadahnuo šibenski humanistički pjesnik Juraj Šižgorić (Georgius Sisgoreus/Sibenicensis Dalmata), osobito njegova povijesno-zemljopisna prozna rasprava O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku (De situ Illyriae et civitate Sibenici, 1487),18 kojeg obilato koristi, naravno bez navoda, i Orbini. Iz kruga (dalmatinskih) panslavista, koji su među ostalim zagovarali kršćansko jedinstvo dubrovčani Jakov Lukarević (Luccari), Antun Sasin Bratosaljić, makaranin Ivan Josip Pavlović-Lučić, barski nadbiskup i primas Srbije Andrija Zmajević, šibenčani Dinko Zavorović, Antun i Faust Vračić i mnogi drugi – svakako valja izdvojiti pitoreksni lik Ivana Tomka Mrnavića (Johannes Tomco Marnavich, Marnavitius; pseudonimi Bošnjanin, Bosnensis). Taj šibenski kanonik, zagrebački arhiđakon i naslovni biskup bosanski u svojem historiografskom radu često je koristio krivotvorene isprave, a nije se ustručavao objavljivati “čiste” plagijate. Zastupao je mišljenje da su Slaveni balkanski starosjedioci, te je među Slavene ubrojio Ilire, Tračane i druge, pa i sve rimske careve i ugledne antičke ljude rođene na Balkanu. S pomoću rodoslovlja nastojao je svoju obitelj dovesti u vezu s uglednim obiteljima (Nemanjićima, Mrnjavčevićima i dr.), te shodno tomu napisao je za prvog srpskog arhiepiskopa da je “presjajni izdanak” nemanjićke loze, “koji je u 13. stoljeću, svetiteljskim načinom života, proslavio svoje kraljevsko porijeklo”.
Duhovni autoritet svetog Save u primorju – in maritimae regionis, kako bi rekao “pop Dukljanin” u krajevima od rijeke Cetine do Bojane, gdje se od sjevera prema jugu nižu Paganija, Zahumlje, Travunija i Zeta – od početka 16. pa do kraja 18. stoljeća, bio je iznad katoličko-pravoslavnih razlika. Pokazalo se da je Crkveni raskol 1054, kao demarkaciona kronološka međa suviše formalan događaj, čiji su utjecaji na udaljavanje dvije polovice evropskog kršćanstva bili relativni u odnosu na potonja vjersko-politička događanja.19
Lik Rastka Nemanjića nije nadahnjivao samo senjske uskoke već i značajne katoličke prelate i kanonike, povjesnike i književnike, osobito na “tromeđi” Dalmacije, Like i zapadne Bosne, kada je slavenski etnički element našao u “križaljci” imperijalnih interesa (osmanlijskog, mletačkog i austrijskog). Pisati o Savi bio je znak ukupne narodne samosvijesti! Za učene katoličke svećenike, kao i za narodnog epskog pjesnika, privlačnost pretkosovskih srpskih dinastija bila je gotovo magnetska. Još sredinom 18. stoljeća papski kancelisti za pastoralni prostor današnje BiH koristili su izraz “Kraljevstvo Bosne i vojvodstvo Svetog Save”, a Rastkova vladavina Humom i njegova slava bili su zgodan razlog kasnijem vladaru iste zemlje, Stefanu Vukčiću Kosači, da se proglasi “hercegom od Svetog Save”.
Ivan Tomko Mrnavić 1630. objavljuje u Rimu hagiografsko djelo Regiae sanctitatis Illyricanae foecunditas [fecunditas, faecunditas], u je kojem dvadeset i dva životopisa svetaca i svetica, kraljevske krvi i “ilirskog” podrijetla. Pod ilirskim ne podrazumijeva samo drevne Ilire, pa čak ni samo Hrvate, nego sve južne Slavene i Mađare, te se među ostalim svecima tu nalaze i kraljevi Stjepan i Vladislav, Stjepanov sin Emerik, Elizabeta, udovica kralja Andrije, sv. Sava, itd. Djelo je ukrašeno bakroreznim slikama grbova Ugarske i kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, te grbovima Nemanjića i Zahumlja.20 Biografija svetog Save naknadno je “izvađena” i objavljena kao zasebna knjižica u Veneciji 1789. s predgovorom i bilješkama Ivana Pavlovića-Lučića.21 Taj isti životopis (Vita S. Sabbae) tiskan je i u djelu Acta sanctorum (Joannes Bolandus) koje je izlazilo u razdoblju od 1734. do 1756.22
Mrnavić je u nas prvi pokušao uvesti kult sv. Save kao katoličkoga sveca uvjeravajući svoje čitaoce da je carigradski patrijarh, koji je priznavao primat rimskoga pape, postavio Savu da bude crkveni glavar (tamquam alter patriarcha) u krajevima ilirskoga jezika, što su bili pod carigradskom crkvenom jurisdikcijom. Sava je prema tome bio odan Rimu i nastojao je da svoju arhiepiskopiju “ab erroribus repurgatam cultui pietatis catholicae restitueret”. Gnjev se usmjeruje na grčkog patrijarha – Fotije I. (Φώτιος), koji je stolovao u Nikeji. Mrnavićevo stavove о sv. Savi dijele i vrlo ugledni katolički pisci kao Jean Bolland (Johannes Bollandus), Giuseppe Simone (Simonio) Assemani… Kod nas su po tom pitanju posve jasni franjevci Bosne Srebrne,23 pavlin Josip Komorski Bedeković naznačuje blagdan – 14. siječna: S. Sabba Ep. Serviæ,24 i isusovac Antun Kanižlić Požežanin u predgovoru poznatoga djela Kamen pravi smutne velike25 i drugi.
I Jerolim Kavanjin u svojem velespjevu (velopiesna), konfuznom djelu barem kada je u pitanju historiografija (Orbinija je na više mjesta upravo versificirao), spominje Rašku zemlju.
Stipan veli Nemanića / samom sebi i svoem carstvu / daa bila orla kraljevića, / dvim glavama na obrstvu [obarstuu]; / i jer Franski ‘e rojak bio, / i dva ‘e lira posadio. // Svojoj Srbili [Sarblij] nadostavi / druga kraljstva, nu junaški, / i cesar se više slavi / Raški, Grški i Bugraski; / Servia, ka bi cesarica, / sad potiš je robinjica. // Srbski zaman kraj pak nosi / križ sičina [siçina] i četare, / križ mu pade kad podnosi / tvoje križe silni care: / tleh se njemu još rumeni / Čića krva [karua] proliveni. // Nekripka je srića u bojih, / što dobietnik ne mladiaše, / nu pak u krv i on svojih / vas pogibno omrljaše; / ko se odveć na krv sgoni, / najposlie i on svu roni (Bogat, 281)
I dakako svetog Savu.
Kralja uzvišna zemlje Raške / mudro čedo, sveti Sava, / stare obiti Neumaške / dika, kripost, svetost, slava, / biskup grada poglavnoga, / uzor vrha Atonskoga. // Gdi ubignu još ditetom, / mrzeć himbe dvorenjaci, / postom, bičem i molietom / služi Bogu s pustinjaci, / pak imajuć biskupinju, / svrati se opet u pustinju. // Tute pokli svom mudrosti / lipo uredi Rasko stado, / pun dostojstva i svetosti, / u samoć se uvrie rado, / gdi duh prida Boga jakom, / tilo a mrtvo svoim zemljakom. // Po kom trista duzieh lieta / neišteteno uzdrža se / u čudesih, čim prokleta / od Sivana [r. siuana, Sinan-paša26] cara užga se, / dotle slavna dobietnika, / pak prikorna pobiegnika (ib., 296).
Godine 1756. makarski franjevac Andrija Kačić Miošić objavljuje u Veneciji Razgovor ugodni naroda slovinskoga, a tri godine kasnije znatno prošireno izdanje, koje takvo dobiva konačan oblik.27 To je, nema sumnje, najveći dalmatinski bestseler svih vremena koji je, do danas, doživio više od sedamdeset izdanja, istina najčešće u krnjem obliku (kao prigodna, odabrana, školska i sl. edicija). Povijesna kronika Slovina (južnih Slavena) pisana je u besprijekornim (epskim) desetercima isprekidanim proznim historiografskim poukama više kao rezime o onome o čemu on kao narodni guslar pjeva. Njegov deseterac, naravno, nije zaobišao Nemanjiće, sv. Savu, Marka Kraljevića….
Četvrti je ruža izabrana / od kolina Nemanić Stipana, / slovinskoga kralja i cesara, / od istočni strana gospodara, // po imenu kaluđere Sava, / kruna, dika, poštenje i slava / slovinskoga puka i naroda, / pustinjaka kriposni vojvoda, // koji počé ljubit Gospodina / mlado dite od malo godina / pokazuje pokorno zlamenje, / tlači biser i drago kamenje. (…) Raduje se još i Gora sveta – / kazat pravo niko mi ne smeta – / gledajući Savu pokornika, / Nemanića Božjeg svećenika, // kako plače i suze proliva, / na pokoru grišnike doziva; / u pustinji kano sunce sjaje, / dobar izgled pokornikom daje. // Malo vrime postajalo biše, / za biskupa Savu učiniše; / posveti ga grčki patrijarka – / viruj, pobre, ovo nije čarka – // po naredbi pape velikoga, / svega svita oca duhovnoga, / komu Grci podložni bijahu, / za glavara tada poznavahu [priznavahu]. // Svoju oblast Savi pokloniše / i državu srbsku podložiše, / da obraća i kara grišnike, / focijane i sve nevirnike. // Savo drugi Ilija bijaše, / ljubav Božja u njemu goraše; / na pokoru svakoga dozivlje, / zle proklinje, dobre blagosivlje. // Zakon brani, puku propovida, / viru svetu Savo izpovida. / Kada svaka izpunio biše, / starešine koja narediše, // skide z glave mitru od bisera, – / ah moj Bože, čudna kaluđera, – / svuče sebe vladičke aljine / pak pobiže gori u planine. // On ostavi svoje bile dvore / po pustinjam ter čini роkоrе, / suze roni, plače brez pristanka / od večera ter do bila danka. // Kada li se naplakao biše, / nebesa se njemu otvoriše: / Bog mu daje krunu od blaženstva / i pristolje svojega kraljestva (Razgovor, 151-3).28
Ili o zemlji Raškoj u pjesmi o kralju Tješimiru:
Pođe s vojskom Dulcinju bilomu, / udari se z banom od Dulcinja; / ali banu loša srića biše / jer mu rusu glavu odsikoše. // Pak otiđe s vojskom u Rašiju / da pogubi bana od Rašije / i osvoji očevu državu / sve do ravne zemlje Bulgarije. // Š njim se bane pobit ne smiđaše, / već mu šalje mite i darove / i daje mu ćercu za ljubovcu, / a on njemu svu Rašiju ravnu (ib., 175).
Fra Andrija, rođen u mjestu Brist kod Makarske 1704. godine, važan je lik u kulturnoj povijesti Balkana (jugoistočne Evrope). Narod slovinski nije samo etničko određenje, niti pokazatelj lingvističko-etnografske pripadnosti. Duh ove zbirke prožima zaokruženu povijest u kojoj dominiraju vladari svih dinastija s ovih prostora, npr. kraljevi Duklje, Mihailo i Bodin, velikaši vezani kronološki za Kosovsku bitku, slijede ratovi s Turcima, a ide se sve do Kandijskog i Velikog bečkog Rata. U takvom poimanju povijesti i odabiru sižea koji služe didaktičkoj svrsi, fra Andrija Miošić je skupljač narodnog blaga nekoliko desetljeća prije Fortisove Hasanaginice i pola stoljeća prije nastanka prvih pjesmarica Vuka Stefanovića Karadžića. Uostalom, poznati je folklorist iz Tršića sakupljajući srpski pjesme rekao da su one nalik onima “kod Kačića Miošića”.
Razgovor ugodni, mogli bismo kazati, često se tretira kao spomenik nacionalne književnosti i kulture. Razmjerno je dobro proučen, pa u stručnoj literaturi ne nedostaje radova o njegovim historiografskim predlošcima, o njegovu oslonu na narodnu pjesmu, o njegovu jeziku, a u posljednjih se dvadesetak godina množe i književnoestetički pristupi njegovoj epsko-pripovjednoj tehnici.29
Kačićevo djelo mora se promotriti i iz kritičkog rakursa. Stoga, evo nekoliko napomena o kojima se manje pisalo ili se pak imao “sramežljiv diskurs”.
• Razgovor je pobjeda Orbinija nad Vitezovićem! “U kratkom pregledu događaja ‘posli porođenja Isusova’ Kačić predstavlja domaću povijest prema Vitezovićevoj Kroniki u kojoj je hrvatskoj političkoj prošlosti posvećeno puno pažnje. U najbitnijem dijelu Razgovora – u stihovima i proznoj naraciji koja se pojavljuje pored njih – Vitezovića zamjenjuje Orbini i Il Regno degli Slavi posve baca u sjenu Regnum Dalmatiae et Croatiae” (Rapacka, 123).
• Kačićeva akcija slovinskoga samoosvješćenja zamišljena je da služi, ne samo slovinskom narodu, nego i njegovu suverenu, Prejasnoj Republici. Drukčije od nacionalnih programa, koji su uvijek uključivali i zahtjev za djelomičnom ili potpunom političkom autonomijom, ideologija Kačićeva Razgovora politički je integrativna i trebalo je da pridonese učvršćenju mletačke moći u Dalmaciji. Pa programatski kaže: Ma viruj mi, moj štioče poštovani, da kada razgledaš ovi moji trudak (…) poznaćeš čestito, mirno rajsko stanje, u komu se nahodimo sada pod krilom našega Privedroga Principa, za koga imamo u potribi našu krv proliti (SPH, 27, 5). “Kačićevo se mletački lojalno ‘slovinstvo’ izjalovilo već utoliko što se zasnivalo na pretpostavci o neograničenu trajanju mletačke vlasti, a ona, kao što znamo, nije nadživjela drugo izdanje Razgovora ni za četrdeset godina. Ono je neplodno i zato što dalmatinskom stanovništvu, koje će u 19. stoljeću prihvatiti hrvatski, a u pravoslavnim zonama srpski identitet, nudi već zastarjelu orbinijevsku formulu o općeslavenskoj pripadnosti” (Kravar, 12).
• Danas više nije djelotvorno ni Kačićevo prosvjetiteljstvo. Uostalom Kravar upozorava da je Kačićev prosvjetiteljski program mnogo siromašniji od onoga što se prosvjetiteljstvom nazivlje u kontekstu većih evropskih kultura. Od prosvjetiteljstva se u Razgovoru nalazi malo što. Kačić svoga čitatelja ne poučava političkoj participativnosti, nego bezuvjetnu podaništvu i dobrovoljnu “prolivanju krvi”. Njegov svjetonazorski (i politički i vjerski) fundamentalizam možda najbolje oslikavaju ovi stihovi:
A kad li se ključa dobavio, / družini je svojoj govorio: / “Družinice, mila bratjo moja, / naoštrite svitle sablje vaše. // A kad bude noćas o ponoći, / što nađete da je sunećeno, / ter se ne će krstom prikrstiti, / isicite malo i veliko.” // Jedva družba noćce dočekaše, / svoje britke sablje naoštriše; / a kada je o ponoći bilo, / isikoše malo i veliko. // Kada li je danak osvanuo, / ori Jure visoke munare / tere gradi crkve i otare… (SPH, 27, 9).
• Umjesto “enciklopedije za Morlake”30 imamo naprosto – knjigu od bojeva, gdje Slovin-ratnik odsica turske glave. Koristi i izraz balija,31 koji nam je poznat i danas (kao relikt nedavne prošlosti a možda i sadašnjosti). Turska sila biše dobivena / i najveća sila satrvena / izvan trijest taneni galija / i carevi bojni sultanija. // Ali udri zmaje od dvi glave, / po imenu Kverin đenerale, / razbi Turke, pofata galije, / težko siče po moru balije (Razgovor, 501).
• Razgovor ugodni, sudimo li o njemu na osnovi osmišljenja što mu ga je dao njegov autor, prije bi pripadao u povijest hrvatskih ideologija, nego u hrvatsku književnost. Među ideološkim tvorbama bio bi pak bliži onima što ih je povijest brzo i temeljito opovrgnula. Što bi Kačićev Razgovor mogao ponuditi današnjem čitatelju, uz pretpostavku da je riječ o čitatelju estetički zainteresiranu, kojem književna baština služi kao izvor estetičkoga zadovoljstva, a ne kao potvrda o “našoj opstojnosti” ili kao provjera ideoloških teza o smislu i razvojnom smjeru nacionalne povijesti? Vjerojatno ne mnogo. Napokon, i u pitanjima književnoga ukusa postupio je Kačić više populistički nego odgojno. U većini nas pak svojih pjesama suočuje sa suhoparnim svijetom historiografske naracije, potvrđujući uvijek iznova staru Aristotelovu misao da je priča jedno, a historija drugo. Razgovor nas opominje da domaća baština uključuje i djela koja valja tumačiti kao dokumente ili kao činitelje zaostajanja hrvatskih krajeva za europskim civilizacijskim standardima, a možda čak i kao prasliku kolektivnih uvjerenja i mentaliteta koji i dan-danas smanjuju našu podobnost za europska zajedništva. Odgovoran i kritičan odnos prema Razgovoru ugodnom može, dakle, biti povod da se u ugodne i samoljubive mitove o “tisućljetnoj kulturi” unesu prividno neugodni, ali korisni ispravci (Kravar, passim).
Kačićevo je slovinstvo bilo popularno na istoku i jugoistoku u manastirima oko Jašunja, Pirota i u Skopskoj Crnoj Gori. U Srbiji će Razgovor ugodni imati veliko čitateljstvo o čemu pored ostalih svjedoče Jovan Skerlić i Jovan Sterija Popović.32 Razloga je više, a jedan je sigurno od velike važnosti. Kačić je protiv raskola crkve na pravoslavlje i katoličanstvo, protiv slavenske podjele koju nam podvališe pravoslavni Grci. Za njega je sv. Sava naš svetac! Prvi trag Kačićevim pjesmama u srpskoj kniževnosti je Пѣснъ Стефана II Неманѣ, краля сербскаго (Pisma od kralja Stipana Nemanje), što je 1794. štampana u bečkim Славено-сербсiя вѣдомости. Godine 1818. izašlo je u Budimu prvo ćirilsko izdanje (skraćeno na 150 stranica) Razgovora ugodnoga pod natpisom: Пѣснословка илити повѣстъ о народу славенскомъ. Изъ книге Г. Андрее Качића изведена и по образу, вкусу и глаголу сербскомъ Гавршломъ Ковачевићь устроена [Иждивеїемъ же г. Іонна Янковича Книгопродавца и Штампара Новосадскога напечатана]. У Будиму: Писмены Крал. Всеучил. Пештанскогъ].33
I Bugari su bili informirani o Kačićevu radu. Jordan Trifunov zaključuje kako u Zografskoj historiji (tako nazvanoj jer je nađena u Zografskom manastiru) ima dosta Kačićeva utjecaja, a ima podosta i drugih potvrda kako su i Bugari koncem 18. stoljeća znali za Razgovor ugodni pa su nađene i čitave pjesme kao što je ona o Vladimiru i Kosari.34
___
1 …qui cardinalium opibus instructior est, is adpontificatus munus obeundum magis idoneus existimetur, quod quidem argumente est Romae integritati ac doctrinae nullum fere locum esse (Lib. 199, p. 281).
2 Sacerdotum nomen, quum ob multa alia scelera, tum maxime ob inexplebilem auaritiam adeo inuisum esse, praesertim apud Boemos, quos a nostris haereticos uocari diximus, ut eos omnium gentium latrones appellent, asserentes, siue quis Christianorum Romam rei suae expediendae causa petierit, exhaustum pecuniis domum inde reuerti – pontifex enim Romanus etiam minimi sacerdotii tam collationem quam confirmationem studio pecuniae congerendae sibi uendicauit – siue legatus a Sede Apostolica in aliquam regionem missus fuerit, onustum auro per omne nefas quaesito Romam regredi (Lib. 10, p. 275-6).
3 …nibil magis humanos disiungit animos quam sacrorum et religionis diuersitas… (Lib. 10, p. 299).
4 …sicut eadem religio bominum animos ualde coniungit, ita plae-risque mortalibus, qui inter se sacris differunt, perinde ac inter diuersi generis bruta ani-malia mutuum solet esse odium… (Lib. 8, p. 211).
5 …ad felicitatem consequendam, quae post bane uitam Christianos manet, diuersitas ritus nihil obstat, modo adsit ea religio, quam Apostoli, diuino špiritu pleni, per terrarum orbem tulere… (Lib. 6, p. 157).
6 …alteri alteros siue mentis insania, siue nescio qua Dei in Christianum nomen ira numero impiorum ac sceleratorum habent, scismaticosque et sacris arcendos putant, quamquam utraque Ecclesia, modo absit uerborum pernitiosa contentio, idem de Deo sentiat, ceremoniis tantum, non autem religione, altera ab altera differens. Quis enim neget Graecam Ecclesiam, aeque ac Romanam, uiros Deo accaeptissimos et inter diuos a sanctis patribus relatos tulisse, quorum quidem natales dies Romani nequaquam celebrarent, si Graeci religione a Romanis dissentirent (Lib. 11, p. 332).
7 A litore Dalmatico, quod mari Adriatico abluitur, ad Drauum amnem gentes Illyricae sunt, quas Hungari partim Choruatos, partim Sclauenos ac Rhaxianos dicunt (Lib. 1, p. 10).
8 Magna enim Illyrici pars nunc quoque Raxia appellatur (Lib. 1, p. 11).
9 Est regio Illyrici inter Valdanum, quem fluuium Hunnam uulgo uocant, et Drinum amnem sita, partim Hungaricae, partim Turcaicae ditionis, nunc Bossinae regnum nuncupatur (Lib. 1, p. 25).
10 …cum toto fere Illyrico, praeter maritimam Dalmatiae oram… (Lib. 6, p. 147).
11 …nomades Illyrici, quos Valachos uulgo dicunt… (Lib. 6, p. 147)
12 Potro haec loca licet Illyricae sint regionis, tamen magna ex porte ab bis, quos uulgo Albanesios uocant, incoluntur (Lib. 8, p. 210)
13 A Drauo Hungaricus incipit sermo, quo omnes etiam Transistrani prae ter Gothos, quos Boemi Slauenos nuncupant utuntur (Lib. 1, p. 10).
14 Dubrovčani su posredovali u ratnom sukobu između Bosne i Srbije koji se vodio oko područja Stonskog rata. Obje su se strane odrekle tog područja i ustupile ga Dubrovniku uz obvezu plaćanja danka. Sa srpske je strane ispravu 22. 1. 1333. potpisao kralj Stevan Dušan (ib., 295, bilješka Tamare Tvrtković).
15 Giovanna Brogi Bercoff: Il Pribevo e il “Regno degli Slavi” di Mauro Orbini, RS, sv. 22-23/1975-76 (137-154).
16 Flavio Biondo (Flavius Biondus): Historiarum ab inclinatione Romanorum imperii Decadae III, Octavianus Scotus, Venice, 1483. Marco Antonio (Coccio) Sabellico: Enneades seu Rapsodiae historiarum, Vicentii de Portonariis, Lyon, 1535. Hartmann Schedel: Registrum huius operis libri cronicarum…, Koberger, Nürnberg, 1493. Franciscus Irenicus (Franz Friedlieb): Germaniæ exegeseos volumina duodecim…, Th. Anshelm, Hagenau, 1518. Albert Krantz (Crantz, Crantzius): “Wandalia”. De Wandalorum vera origine, variis gentibus, crebrisepatria migrationibus, regnis item, quorum vel autores vel euersores fuerunt, Andreae Wecheli, Francofurti (Frankfurt), 1575. Sebastian Münster: Cosmographia, Henrichum Petri, Basilea (Basel), 1544. Jan (Jo/h/annes) Dubravius: Historia Bohemica, J. G. Steck, Francofurti, 1687. Itd. Cf. Lubor Niederle, Puvod a počatky Slovanu južnich, Bursík a Kohout, Praha, 1910. Petar Ivanič: Západní Slovania v ranom stredoveku, Univerzita Konštantína Filozofa v Nitre, Filozofická fakulta, Nitra, 2011.
17 Hinc Dionysius Punicus (interprete Rhennius Phannius) de Illyrio dicit: Ad dextram partem protenditur Illyris alma, Posthanc Dalmatiae populorum Martia tellus. Nec te nominum uarietas exterreat, quoniam pro locorum, quae Thyre posteritas obtinuit, amplitudine necesse fuit uariis eos appellationibus recenseri. Nam eorum iuris, ut antiqua prouintiarum cognomina ommittam, fuit Ruscia, Cassubia, Pruscia, Masouia, Vandalia, Moscouia, Polonia, Slesia, Morauia, Bohemia, Pannonia, Carniola, Hystria, Lyburnia, Croatia, Dalmatia, Bosna, Rascia, Dardania, Seruia, Myssia et Bulgaria, quae olim Macedonia dicebatur [Prouinciae Slauorum]. Quibus si Thraciam Gethasque ac Dacos necnon et Phryges, qui (ut Strabo inquit) [Strab. li. VII. (40)] Thracium genus sunt uno eodemque cum his omnibus prouintiis sermone utuntur, addideris, Slauonici generis potentiam amplitudinemque compertam habebis (Pribojević, De origine, 60-61).
18 Juraj Šižgorić: O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku (preveo Veljko Gortan, pogovor Ante Šupuk), Muzej grada, Šibenik, 21981. Cf. Milivoj Šrepel: Humanist Šižgorić, Rad, 138 (206-269). Maja Kožić: U spomen Jurju Šižgoriću povodom petstote obljetnice njegova djela “O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku”, EtTr, 10 (69-76).
19 Kršćanstvo je uvijek bila suočena s realnostima jezičnih, kulturoloških, pa i liturgijskih razlika. Državno-politički faktori, naslijeđe Starog Rima, institucije papinstva u uzdizanju koje je imalo političke aspiracije i Konstantinopola – Novog Rima, ostavili su drastične posljedice. Duhovni život u državi Nemanjinih bio je konzistentan. Brojni su izvori o tadašnjim interkonfesionalnim odnosima. Pravoslavlje je bilo vjera s državnim pokroviteljstvom, odnosno kako uvodni članci Dušanovog zakonika kažu bilo je to naprosto: kršćanstvo – христiан çство. Zapadnjacima se nije branila sloboda u vjerskom životu, ali se o govorilo o jeresi latinskoj – о ереси латин çскои, sprječavanju mogućeg prozelitističkog rada. Većih napetosti nije bilo s privilegijama garantiranih državom. Predstavnici rimokatoličke hijerarhije u velikom broju slučajeva iskazivali su lojalnost prema tadašnjoj srpskog državi. Cf. Stojan Novaković: Zakonik Stefana Dušana cara srpskog (1349. i 1354), Izdanje zadužbine Ilije M. Kolarca, Beograd, 1898.
20 Tamara Tvrtković: Između znanosti i bajke – Ivan Tomko Mrnavić, Hrvatski institut za povijest-Gradska knjižnica “Juraj Šižgorić”, Zagreb-Šibenik, 2008, 41-42.
21 Puni naslov glasi: Vita S. Sabbæ abbatis Stephani Nemaniæ Rasciæ regis filii auctore Joanne Tomco Marnavitio Bosnensi nunc ex autographo ejuʃsdem Marnavitii codice iterum edita, & præfationibus, animadversionibus, notiʃque historico-chronologico-criticis illuʃtrata, opera & studio Joannis Josephi Presbyteri Paulovich Lucich, Apud Sebastianum Coleti, Venetiis, 1789. U redakciji Veselina Čajkanovića objavljeno je kao Život Svetoga Save episkopa – sina Simeona Stefana kralja Raške od Ivana Tomka Mrnavića, knj. 125, SKA, Beograd, 1939.
22 Dokumentarnu vrijednost zadržao je Mrnavićev opis Bosne iz 1627, koji je iz rimskih arhiva sakupio i uredio Karlo Horvat (1. Opis Bosne, 2. Kako da se zauzme Carigrad s pomoću lige kršćanskih knezova…, 3. Opis tvrgjave Kliške), GZM, 21 (350-371).
23 Dragutin Prohaska: Das kroatisch-serbische Schrifttum in Bosnien und der Herzegowina von den Anfängen im XI. bis zur nationalen Wiedergeburt im XIX. Jahrhundert, Knjižara Mirka Breyera, Zagreb, 1911, 130-132.
24 Josip Bedeković (Josephum Bedekovich): Natale solum magni Ecclesiae doctoris Sancti Hieronymi in ruderibus Stridonis occultatum…, 1-2, Neostadii Austriae, 1752, 2, 195.
25 Antun Kanižlić (Kanislich, Kanislić; Ante, Antonius): Kamen pravi smutnye velike illiti pocsetak, i uzrok istiniti rastavlyenya cerkve istocsne od zapadne, kod Ivana Martina Divalta, Osik, 1980. “Kanižlićev Kamen pravi smutnje velike ide, kako mu već i natpis kaže, u red knjiga, što raspravljaju ‘od rastavljenja crkve Istočne od Zapadne’, a o tom se pitanju u osamnaestom vijeku u Slavoniji s katoličke strane mnogo pisalo u vezi s nastojanjem, pomaganim i od državnih vlasti, da se utru putevi sjedinjenu Srba i Rumunja u Habsburškoj državi sa Zapadnom crkvom” (Tomo Matić: Život i rad A. Kanižlića, SPH, knj. 26, 1940, XXXV).
26 Sinan-paša (Sinan Paşa, Sinanüddin Yusuf Paşa) je bio admiral osmanske države, podrijetlom Hrvat. Safvet-beg Bašagić: Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini, MH, Zagreb, 1931. [reprint: Birotisak, Zagreb, 1994].
27 Kako bi se stekao uvid u Kačićevu ortografiju, evo i naslovne stranice: RAZGOVOR | UGODNI | NARODA SLOVINSKOGA | U komuʃe ukazuje poçetak, i ʃvarha Kraglià Slovinskì, koji punno vikòvà | vladaʃce ʃvim Slovinskim darxavam, ʃrazliçitim piʃmam od | Kraglià, Bànà, i Slovinskì Vitezòvà, | Izvagen iz razliçitì Kgnìgà, i sloxen u Jezik Slovinski | PO FRA | ANDRII CAÇCICHIU | IZ BRIISTA, | Stioczu Julbilatomu Reda male Bratje S. Frane, darxave | Priʃ. Odkupiteglia ù Dalmaczii. | Sada iznova priʃtampan od iʃtoga, ʃpriʃtavkom: Czeʃsàrà, Pàpà, Svetj, i Blaxeni od | Naroda Slovinskoga, i ʃnadometkom pijʃàmà Jure Caʃtriotichia, Vojvode Janka, | Czarrigrada, Beçia, i od ʃvakkè varʃte Vitezòvà, i gniovì vojevagnià. | PRIKAZANA PRISVITLOMU GOSP. GOSP. | KNEZU LUCI | IVANNOVICHIU | IZ DOBROTE OD BUKKE KOTORSKE. | U MLECZI NA MDCCLIX. | PO DOMINIKU LOVIXI. | Z DOPUSCTEGNIEM STARESCINÀ.
28 Kao i njegov uzor Ivan Tomko Mrnavić i Kačić zagovara vjersku toleranciju, te u jednom proznom pasažu pravi razliku između pravoslavnih u Bizantu i pravoslavnih Srba, o običajima jednih i drugih… “Ne razumim ja, moj blagodarni štioče rišćanine, zlo govoriti od rišćana, koji su o našega mnogočasnoga i slavnoga jezika i naroda, jer ne nahodim da su oni početak od nesklada, smutnje i razdiljenja bili, nego mrzim na oholost grčku, koja bi uzrok od nesklada među bratjom, od izgubljenja carstva njiova, još i od svih banovina slovinski, koje ječe pod težkim jarmom turskim, razdilivši brata od brata i prijatelja od prijatelja, neka mogu prija skončati i lašnje sebe i svoje imanje izgubiti. Na nje dakle imamo mrziti, jer su uzrok od svega zla duhovnoga i tilisnoga bili, ne samo svoga negoli i našega, protiva kojim sveti Pava piše i težko se tuži, kako se štije i njegovim knjigam. A vami nosim čast i svako poštenje kakono junakom, vitezovim i gospodi slovinskoj, moleći Boga i Bogorodicu da se svi sjedinimo u jedinstvu duhovnomu pravovirstva i ljubavi našega Isukrsta aliti, po vaš način, Rista. Amen” (ib., 443).
29 Cf. Nikica Kolumbić: Folklorno i umjetničko u “Razgovoru ugodnom” Andrije Kaćića Miošića – Kačićevo djelo u okviru poetike prosvjetiteljstva, DHvK, 21 (163-173).
30 Slobodan Prosperov Novak: Povijest hrvatske književnosti, 1-4, MT, Split, 32004, 1, 214.
31 Bàlija – pogrdni naziv za bosansko-hercegovačke muslimane (1. islamizirani seljak vlaškoga podrijetla, 2. fig. prost, sirov, neuk, neobrazovan čovjek). Nosić pretpostavlja da se ovdje radi o vlaškoj riječi balia, lat. balāre – “blejati”, balantes – “ovce”, a ne o turcizmu arapskog podrijetla (grč. βαλιός – “šaren”) (PTJ, 61).
32 Kačićeve pjesme о Jurju Kastriotiću Skenderbegu tiskao je Jovan Sterija Popović kao dodatak knjizi Живот и витежка воевања славног кнеза епирскога Ђорђа Кастриота Скендербега, Трошком Јосифа Миловука, Пешта, 1828. (kasnija izdanja: Beograd, 1849; Novi Sad, 1882). Navedimo još neka starija ćirilska izdanja. Ђорђе Кастріотићъ Скендербегъ у пѣсмама. Спѣванъ краснопѣвцемъ Качићемъ. Препечатати дао Никшићъ (Nikšić je pseudonim Jovana Milovanovića). У Княжеско-Србской Кньигопечатньи, Бѣоградъ, 1849. Србско-народне витежке пјесме – спјеване од Андрие Качића, 1-2, Са србским словима препечатано. Издала Печатња Медаковића, Земун, 1849-50. Ђорђе Кастриотић-Скендербег – велика народна певанија у 16 песама. Браћа М. Поповића, Нови Сад [s.a.]. (Ponovljeno izdanje: Beograd, 1928). Андрија Качић-Миошић: Разговор угодни народа словинскога, Браћа Јовановић, Панчево, [1899]. Разговор угодни народа словинскога izlazio je i u zbirci Народна библиотека Браће Јовановића: 1, sv. 183 (1-64); 2, sv. 185 (65-128); 3, sv. 187 (129-192); 4, sv. 189 (193-256); 5, sv. 191 (257-320); 6, sv. 97 (321-384); 7, sv. 199 (385-448); 8, sv. 201 (449-512); 9, sv. 203 (513-572), Панчево [s.a]. Вијенац славне и сјајне прошлости српски краљева из старих времена који владаше у Србији, Босни, приморју и осталим земљама српским – из пјесама народног пјесника А. Качића, Браћа М. Поповића, Нови Сад [s.a.]. Andrija Kačić-Miošić: Najlepše pjesme o carevima, kraljevima i junacima, Tiskara Knjižare Braće M. Popovića, Novi Sad, 1896. Andrija Kačić-Miošić: Uskoci i slavni junaci srpski po Dalmaciji i primorju – njihova junaštva, bojevi i megdani, Knjižare Braće M. Popovića, Novi Sad [s.a.]. Kačić Miošić bio je zastupljen i Годишњаку – велики календар Војводства Србије за просту годину 1850, 1851, Издае народ. печатња Дан. Медаковића, Земун-Нови Сад [1849-50].
33 Jovan Skerlić: Istorija nove srpske književnosti, Gece Kona, Beograd, 21921.
34 Юрданъ Трифоновъ, Зогрзфската българска история, Списание на Българската академия на наукигв и изкуствата, knj. 60, София, 1940. To spominje i Šimun Musa: Andrija Kačić Miošić i njegovi prosvjetiteljski i jezični prinosi, CSI, 2 (249-258), 252-3.