Ivan Lučić počeo je sustavno prikupljati izvornu građu o prošlosti Dalmacije. Kao rezultat tog istraživanja nastalo je djelo O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske u šest knjiga, koje se smatra prvim znanstveno-kritičkim djelom naše historiografije. U pisanju toga djela služio se građom iz arhivȃ, gradskih kancelarija, javnih i privatnih knjižnica te djelima raznih pisaca, pa se tako “pozabavio” Dukljaninom i dakako Marulićevim prijevodom Ljetopisa.1Kako svrha ovog teksta nije otkrivanje nekih novih saznanja o Ljetopisu, već pronalaženje “zemlje Raške” koju dovodimo u vezi s nazivom za sukno – raša. Tako Lučić u prvoj knjizi piše:
Bilo da se gore opisane Dalmacije, ili Dalmacija, završi Savom, bilo da se protegne do Drave – zadržala je ime Dalmacije dok je Slaveni nisu zauzeli gotovo čitavu. Tada se razlučila na Slavoniju ili Hrvatsku, Srbiju i Dalmaciju u užem smislu. U još kasnija vremena Srbija je bila podijeljena na Ramu, Rašku, Bosnu i Srbiju u užem smislu, a svaka je pojedina bila odlikovana kraljevskim naslovom, iako u različitim razdobljima… (Lucius, Kraljestvo, 259).2
Verzija Ljetopisa sačuvana je u pomalo konfuznom, ljepše kazano slobodnom talijanskom prijevodu latinske redakcije dubrovačkog povjesničara Mavra Orbinija (La storia de’Rè di Dalmatia et altri luoghi vicini dell’Illirico…(205-239), u: Il Regno de gli Slavi… (Pesaro, 1601). Orbinijevo djelo nije cijenila dubrovačka književna historiografija 18. stoljeća. O Kraljevstvu Slavena često se govori s malicijom (Siromah Orbin!), što je neobično jer dubrovački biografi obično svoje zemljake uznose visoko. Za taj rđavi dojam Miroslav Pantić ističe dva osnovna razloga:
“Prvi je u njegovom načinu izlaganja i u njegovom rasporedu građe. Stran svakom osećanju klasične jednostavnosti i sklada, Orbin je tu ne nevešt i neuredan, on je bezmalo haotičan. Pletući se u digresije bez kraja i konca, on se upinje da uspostavi nekakvo jedinstvo i nastavi nit svoga pripovedanja, odavno započetog, pa naglo i bez neke stvarne potrebe prekinutog, obrtima najnesrećnijim i sasvim providnim: ‘Ali da se vratimo na stvar’, ‘sada, dakle, da se vratimo na naš predmet’, ‘no vratimo se sad već na izlaganje o Kotoranima’, ‘no vratimo se konačno na izlaganje o kralju Ostoji’, i sličnim. Ignjat Đurđević je zato govorio da je Orbinova istorija doduše pocrpena iz mnogih autora, ali je dodavao, i s pravom, da je sve to učinjeno ‘veoma nesređeno’ (satis indigeste); ovog je mišljenja bio i Saro Crijević i konstatujući za Orbinovu knjigu da je ‘pisana s malo veštine’ (parum concinne descripta), rekao je samo drugim rečima u suštini to isto.
Drugi razlog što su već i te stare dubrovačke ocene o Kraljevstvu Slovena u ovoj meri nepovoljne bio je u jeziku kojim je Orbin pisao. Njegov je italijanski više nego ubog i zlehud; na mahove je on u pravom smislu reči varvarski. Rečnik mu je sirotinjski oskudan i mršav, obrti jednoliki i često nezgrapni, konstrukcije rogobatne i bez otmenosti. ‘Kao u čoveka koji se jedva nešto više no površno dotakao italijanskog jezika’, odsekao je Đurđević. ‘Italijanski jezik kojim se poduhvatio da piše autor je znao jedva početnički’, složio se, po običaju, i Saro Crijević” (Orbini, Kr. Slovena, LXXVI-LXXVII). O nemarnosti, da ne upotrijebimo ružniju riječ šlampavosti, govori i Franjo Šanjek u predgovoru zagrebačkog prijevoda. Učeni dubrovački benediktinac nerijetko, svjesno ili nesvjesno, zaboravlja navesti pokojeg pisca čijim se djelom poslužio u svojoj redakciji ili argumentaciji. Nadalje, u pohvalu slavenskog etnikuma, pogotovo kad su u pitanju balkanski Slaveni, nije kao povjesnik osobito kritičan, jer piše odveć “angažirano”. Tako povijesne okvir gubi prihvatljiv logički slijed, u njegovim informacijama stvarno se susreće s bajoslovnim… Ne pokazuje zanimanje za istraživanje arhivske građe s kojom se morao susreti u samostanskim pismohranama, već radije svoje postavke temelji na neprovjerenim vrelima, pa i na pukim legendama. Često nam se ukažu nerazmrsivo zbrkane slike o Carstvu Slavena, mistifikacije popraćena naivnim etimološkim domišljanjima (Kr. Slavena, passim). Ukratko, G. Brogi Bercoff kaže da Orbinijevo djelo koje se smatra “zbrkanim mnoštvom pretjeranih i tendecioznih vijesti” ipak valja vrednovati u odnosu na renesansno-humanističko poimanje povijesne znanosti, razdoblja kojem je dubrovački benediktinac pripadao.3
Pokazat ćemo kroz nekoliko ulomaka “sitnije” nepreciznosti Orbinija, i to samo od 244. do 249. stranice poglavlja u kojem se opisuje vladavina Raškom kraljeva iz kuće Nemanjića.
Knez Radoslav shvati kako Desa postaje sve moćnijim i kako na sve načine nastoji zauzeti njegovu državu i zagospodariti njome, te posla stoga u Dubrovnik svoga izaslanika Davida Renesija, tada namjesnika u Budvi, da tamošnjim gosparima prenese molbu da mu pribave nešto oružja iz Italije. Kotoranima pak posla Mihaela Renesija, čoveka vična vojnim pitanjima, ne bi li potakao da ustraju u drevnoj svojoj vjernosti oduvijek iskazanoj njegovim pređima, uz poruku da se pripaze pustih obećanja Desinih i sledbenika mu. Upravo ti posljednji nasrnuše na Davida na njegovu povratku iz Dubrovnika, kod mjesta Risna. On im isprva srčanano odolijevaše, no na koncu časno pade (Orbini, 244; Kr. Slavena, 309).
Sima Ćirković to ovako komentira:
“Radoslav, koji se spominje već u prvom redu teksta, nasledio je, po Letopisu Popa Dukljanina, svoga oca kralja Gradihnu. Bio je od cara Manojla I Komnina potvrđen kao vladalac dukljanske kraljevine. Protiv Radoslava su, međutim, ustali njegovi neprijatelji i doveli Desu, sina Uroša I iz raške dinastije. Desa je uspeo da osvoji Zetu i Travuniju (Trebinjski kraj sa Konavlima), dok je Radoslav uspeo da zadrži primorsku oblast od Kotora do Skadra. Pričanjem o ratu između njih dvojice prekida se Letopis Popa Dukljanina. Orbin je morao da napravi jedan most od toga mesta do Nemanjine vladavine, o kojoj je, opet, imao više podataka. Orbin je Desu učinio ocem Nemanjinim i na taj način spojio istoriju Nemanjića i dukljanskih kraljeva. Zbog toga istorija Nemanjića otpočinje izlaganjem o Desi. Epizoda o dva brata Renesija potiče iz neke lokalne ili porodične tradicije. Za Davida Renesija governatore di Budua zna i Lukarević, Copioso ristretto degli annali di Ragusa, Ragusa 1790,2 36, koji ga takođe vezuje za borbe između Radoslava i Dese (Dessan)” (Kr. Slovena, 294-5).4
Vojvoda taj Desa bijaše naklonjen rimokatoličkoj vjeri i zasigurno bi je prigrlio da se nije pribojavao kako bi ga u tom slučaju slavenski plemići lišiti vlasti. Bijaše on koji je ljeta Gospodnjega 1151. darovao otok Mljet, u sklopu huma, trojici redovnika, poimence Marinu, Šimunu i Ivanu [Marino,Simeoue, & Gioan]. Prepusti im otok zajedno sa zemljištima, prihodima i tamošnjim ljudima, kako se vidi iz povlastice dugo čuvane u crkvi Sv. Mihajla, koja od početka bijaše dom redovnika na tom otoku. Uz pomoć gospodara Huma i Raške i uz milodar Dubrovčana s vremenom izgradiše na obali otočnog jezera crkvu Svete Marije i samostan za prebivalište redovnicima, kao što se dandanas može vidjeti. Bog stoga nagradi Desu i porod njegov, te potomci njegovi tijekom sedam pokoljenja ostaše gospodarima i kraljevima Raške, sve do vremena cara Uroša, koji pripadaše osmoj naraštaju, a potom izgubi carstvo i umre bez potomaka (Orbini, 245; Kr. Slavena, 309-310).
O darovanju Mljeta Orbini piše na osnovi tobožnje Desine povelje iz 1151. godine. O osnivanju benediktinskog samostana na Mljetu i o njegovoj povezanosti s opatijom S. Maria u Pulsanu svjedoče povijesni izvori. No povjesničari nisu suglasni oko njihove autentičnosti.5 Jedini pouzdani izvor je bula pape Aleksandra III iz 1177. godine, u kojoj se uz ostale crkve i samostane benediktinske opatije u Pulsanu navodi samo ecclesiam sancti Michaelis in Meleta. Orbini na str. 201 (originala) posve je neodređen – Monaci della sudetta Badia. Dubrovačka vlada za tu ispravu svjedoči 1387. [Die XX maii] da je “kopija autentičnih kopija” (copia copiarum autenticarum).6 Ime jednog redovnika Guielmus Orbini je pretvorio u Gioanni. Vjerojatno je kao opat tog samostana imao uvid i u neke druge isprave, ali to ne spominje.
Vojvoda Desa dobi tri sina, Miroslava, Nemanju i Konstantina, a bijahu oni muževi mudri i junaci na oružju. Nakon smrti Desu pokopaše u Trebinju, u crkvi Sv. Petra u Polju, a vlast preuzeše navedeni njegovi sinovi. Budući da, kako je rečeno, bijahu ljudi hrabri i odvažni, probudi se u njima želja da zagospodare Raškom i donjom Zetom. Uz pomoć bana Bosne, Nemanjina punca, skupiše silnu vojsku i krenuše s njome u Zetu protiv kneza Radoslava, sina kralja Dragihne, koji zajedno s bratom Ivanišem vladaše tom pokrajinom. Uvidjevši da se ne može ravnopravno oduprijeti tolikoj vojsci, Radoslav se ukrca na lađu kojom iz Ulcinja otplovi u Dubrovnik(Orbini, 245; Kr. Slavena, 310).
“Podatak o sedam generacija Nemaljinih potomaka Orbin je morao preuzeti iz nekog nama nepoznatog izvora, inače njegovo pobrkano rodoslovlje daje osam generacija. Već podatak o Nemanjinoj braći otkriva da je Orbin bio prilično bespomoćan kad je pokušavao da rekonstruiše Nemanjine rodbinske veze. On ne zna za dva Nemanjina brata, Tihomira i Stracimira, ali zato ima Konstantina, koji inače nije poznat. Uostalom, ni srpski rodoslovi ne daju tačne podatke o Nemanjinom ocu i braći.7 Tek moderna nauka je upoznala Nemanjinu braću, dok o Nemanjinom ocu ni danas nema saglasnosti među istraživačima. Crkva Svetog Petra u Polju, u originalu: S. Pietro del Campo, spominje se u Letopisu Popa Dukljanina (Barskom rodoslovu) kao manastir u kome je sahranjen ‘kralj Radoslav’, tobožnji prethodnik Bodinov. Ostaci crkve se nalaze kod sela Čičeva” (Kr. Slovena, 295).
Nakon svih tih nemira Radoslav i Ivaniš napustiše Dubrovnik i otputovaše u Drač, a na carev nalog ne bje im dana nijedna pokrajina. Istodobno spomenuti Nemanja i braća, nakon zauzeća Zete, skupiše vojsku i krenuše u osvajanje Raške. Vladimir, drugi Radoslavov brat koji bijaše u Raškoj, s tamošnjim se pukom suprotstavi Nemanji i njegovoj braći. Kod Prištine zametnuše boj iz kojeg Vladimir izađe poraženim, pa kad on pobjegnu u Bugarsku, Nemanja i braća zauzeše Rašku. Od tog vremena, u čast pobjede zadobivene kod Prištine, odlučiše tamo utemeljiti kraljevsku prijestolnicu u kojoj bi također bili okrunjeni svi raški kraljevi. Nemanja tada prisvoji za sebe naslov velikog župana i zavlada Raškom, te gornjom i donjom Zetom. Miroslav i Konstantin nastaviše vladati Humom u međusobnoj ljubavi i slozi i u posluhu bratu Nemanji (Orbini, 246; Kr. Slavena, 311).
“Dosledan svojoj konstrukciji, Orbin pušta da Nemanja posle Zete osvoji Rašku, gde se u međuvremenu odnekud učvrstio Vladimir, po Letopisu Popa Dukljanina Radoslavljev brat i treći sin kralja Gradihne. Priča o bici kod Prištine i Prištini kao tobožnjoj prestonici potiče iz nekog vrlo kasnog izvora. Orbinu ovde nije zasmetao grub anahronizam: braća su odredila mesto gde će se krunisati kraljevi, a posle toga je Nemanja uzeo titulu velikog župana” (Kr. Slovena, 296).
Ne prođe mnogo vremena kad za njim ode i brat mu Miroslav, iza kojeg osta desetogodišnji sin imenom Andrija. Nakon njihove smrti pobuni se humsko plemstvo i izabra za svoga gospodara kneza Petra, muža hrabrog i mudrog rodom iz Huma. Preuzevši vlast, Petar otpusti Miroslavovu ženu i njegova sina, a oni tada odoše Andrijinu stricu Nemanji. Budući da taj upravo tada bijaše zaokupljen sukobima na granicama Raške i Bugarske s već spomenutim Vladimirom, te s Grcima zbog kneza Radoslava i njegova brata Ivaniša, ne mogaše se posvetiti pitanju Huma, tim više što tadašnji car Izak Angel bijaše uzeo u zaštitu kneza Radoslava i njegovu braću. Stoga godine 1190., kako piše Niceta Honijat, car zametnu boj s Nemanjom na rijeci Čabru, danas zvanoj Morava. Sve dok Nemanja poživi, zahvaljujući tim njegovim ratovanjima, knez Petar zadrža ni od koga uznemiravan posjed nad humskom kneževinom, ne odgovarajući za to nikakvu gospodaru i vladajući od rijeke Cetine sve do Kotorskog zaljeva. Više no jednom zarati on i uđe u sukob s bosanskim banovima i s hrvatskim vladarima, a u tim se vojevanjima pokaza vrlo uspješnim, s obzirom da bijaše muž razborit i vičan vojnim vještinama (Orbini, 248; Kr. Slavena, 313).
“Neprirodni prekid izlaganja i skretanje na zbivanja u Humu treba svakako pripisati činjenici da je Orbin imao podatke o knezu Petru (o njemu govori još dva puta: kad priča o Nemanjinom sinu i na početku glave o Humu) i da je osetio potrebu da ih poveže s Nemanjinom istorijom kako je on shvatao. Tako su se u ovom pasusu stekle vesti iz Nikite Honijata, kojega je Orbin mogao čitati u latinskom i italijanskom prevodu, o bici na Moravi, vesti nepoznatog izvora o Humu i Orbinova konstrukcija o tobožnjoj borbi Nemanje sa sinovima kralja Gradihne. Čabar (Ciabro) kao tobožnje staro ime Morave Orbin nije našao kod Honijata, kako bi po stilizaciji moglo izgledati, već kod latinskih pisaca XVI veka”(Kr. Slovena, 297).8
Nakon Nemanjine smrti, ostaše iza njega dva sina, Tihomil i Simeon. Tihomil ne osta na vlasti duže od godinu dana, kad ga zateknu smrt i naslijedi ga brat njegov Simeon. Simeon vladaše oko godine 1200., te proširi svoju vlast i na područje Srbije, Dalmacije, Duklje, Travunje i Zahumlja, a bje k tome prvi koji se proglasi kraljem Raške. Često on u ratnim pohodima zada velike muke Grčkom Carstvu. Imaše Simeon tri sina, Stefana, Vukana i Rastka.
Taj se posljednji zaredi i kao redovnik uze ime Sava, a Srbi ga smatraju svecem. Bezbožnik Sinan-paša nedavno dade javno spaliti njegove kosti. Simeon napusti ovaj svijet u dobi od pedeset i pet godina, a naslijedi ga sin mu Stefan, koji stade slijediti očev primjer kako u razboritosti, tako i u junaštvu. Bijaše on k tome miroljubiv čovjek, te sklopi mir s Bugarima i s Grcima (Orbini, 249; Kr. Slavena, 314).
Tobožnji Nemanjini sinovi Tihomil i Simeon još je jedan krupni Orbinijev previd. Nemanjin brat Tihomil postao je sin uslijed pogreške u latinskom prijevodu povijesti Nikite Honijata,9 što je uočio i Nikola Radojčić.10 Simeon je svakako nastao od monaškog imena Nemanjinog.
“Ono što Orbin ovde govori o Simeonu odnosi se u stvari na Stefana Nemanjića (osim podatka o tri sina u kojima je lako prepoznati Stefana, Vukana i Rastka). Spisak zemalja kojima je ‘Simeon’ vladao kao da je izvađen iz kraljevske titule prvih Nemanjića. Te zemlje istim redom susrećemo u Stefanovim poveljama za Žiču i za manastir na Mljetu, ali isto tako i u odeljku o Stefanu Prvovenčanom u srpskim letopisima. Podatak o spaljivanju moštiju svetog Save pokazuje da je Orbin ovu glavu svoga dela pisao posle 1595. godine” (Kr. Slovena, 298).
Orbinijev “sugrađanin” i “literarni poznanik” Ludovik Crijević Tuberon (Aloysius de Crieva, Cerva, Cervinus)11 zagovornik je vjerske snošljivosti. Opširno analizira socijalna gibanja pokazujući simpatije za obespravljene slojeve pučanstva, oštro kritizira visoke crkvene krugove, pobornik je vjersku toleranciju ne samo prema pravoslavnim i protestantima već i prema muslimanima. Zbog takvih stavova 1734. godine njegova je knjiga Komentari o mojem vremenu (Commentarii…) završila u vatikanskom Popisu zabranjenih knjiga (Index librorum prohibitorum).12 Njegovi beskompromisni stavovi zahtijevaju više prostora.
___
1Lucius – Latinska redakcija Dukljaninova Ljetopisa: Presbyteri Diocleatis Regnum Slavorum (287-302), Regum Dalmatiæ et Croatiæe gesta, a Marco Marulo latinitate donata (303-309); Lučićeve bilješke: Notæ ad historiam Presbyteri Diocleatis Regnum (439-443), Notæ ad commentariolum Marci Maruli (444-450). Pretisak cjelokupnog djela Ivana Lučića De regno Dalmatiae et Croatiae,libri seks u: Johannes Georgius Schwandtner: Scriptores rerum Hungaricarum, Dalmaticarum, Croaticarum,et Sclavonicarum veteres ac genuini…, Tom 3 (1-465), Impensis Ioannis Pauli Kraus, bibliopolae Vindobonensis, [Vienna], 1748.
2“Dalmatiae, vel Dalmatia supra descripta sive Savo terminetur, sive ad Dravum extendatur, Dalmatiae nomen retinuit, donec a Slavis fere tota occupata, in Sclavoniam, sive Croatiam, Serviam, et ipsam Dalmatiam distincta fuit: posterioribus autem temporibus Servia in Ramam, Rasciam, Bosnam, ipsamque Serviam divisa fuit, quae singulae, diversis tamen temporibus, Regio nomine decoratae fuere, a recentioribus vero Scriptoribus sicuti Savia, Sclavonia nuncupatur…” (Lucius, 37 /Lib, 1, Cap. 6/).
3Giovanna Brogi Bercoff: Il “Regno degli Slavi” di Mauro Orbini e la storiografia europea del Cinquecento, RS, sv. 24-26/1977-79 (119-156), 120, 155.
4 Cf. Mauro Orbini: Il regno degli Slavi (predgovor i komentari Sima Ćirković, 7-23, 205-239), SSlS,1985, Bd. 9.
5Vinko Foretić: Dvije isprave zahumskog kneza Dese o Mljetu iz 1151, Anali, 1 (63-72). Gregor Čremošnik: Isprave zahumskog kneza Dese, Anali, 3 (71-74). Mihailo J. Dinić: Povelja kneza Dese o Mljetu, PrKJIF, 28 (5-16). Ivan Kampuš: Novi prilozi o Lokrumskim falsifikatima i Desinoj darovnici pulsanski benediktincima, HZb, 15 (317-324). Nada Klaić: Mljetski falsifikati, ArhVj, 10 (185-234). Itd.
6In Minori Consilio msc. captum fuit quod ser Andree Dobre de Binçola refidatur damipnum de gr. XXVIII per Andream de Razato xapostatam dicti ser Andree. In dicto Minori Consilio captum fuit quod in copia transummenda de copiis transuniptis de povilegiis Melite, tam de conces-sione eiusdem insule Melite facta ecclesie S. Marie de Pulsano, quam de gratiis et immiunitatibus ooncessis a summo pontifice, reddatur testimonium veritatis, quod est copia copiarum autenticarum (Dinić, 2, 362).
7Ljubomir Stojanović: Stari srpski rodoslovi i letopisi, ZbIJKS, Spomenici na srpskom jeziku, knj. 16, SKA, Sr. Karlovci, 1927, 14-17, 46, 53, 57.
8 Identifikaciju Ciabrum = Morava Orbini je mogao naći kod Ludovika Crijevića Tuberona, u jedanaest knjiga njegovih Komentara (Commentariorum de temporibus suis libri undecim, 1508), u djelima Feliksa Petančića (Felix Brutus Petancius, de Petanciis, Ragusinus Dalmata), jednog od najčitanijih turkoloških pisaca 16. stoljeća (Historia Turcica ili Historia Imperatorum Regni Turcici), ili u vrelima Šibenskog diplomata Antuna Vrančića.
9Niketa Honijat (Νýκήτας Χωνıάτης) ubraja se među najbolje bizantske povjesničare srednjeg vijeka. Najpoznatije mu je djelo Pripovijedanje povijesti (Χρονıκὴ δıήγησıς).
10Nikola Radojčić: Srpska istorija Mavra Orbinija, knj. 152, SANU-NK, Beograd, 1950, 27.
11Cf. Francesco Maria Appendini:Notizie istorico-critiche sulle antichità storia e letteratura de’ Ragusei, 1-2, Dalle stampe di Antonio Martecchini, 1802-3. Giuseppe Valentinelli: Bibliografia della Dalmazia e del Montenegro, tip. di L. Gaj, Zagabria, 1855. [reprint: Forni, Bologna, 1967]. Викентий Васильевич Макушев:Иɜслѣдованiя объ историческихъ памятникахъ и бытописателяхъ Дубровника, Типографiя Императорской академiи наукъ, Санктпетербургъ, 1867. [Москва, 2012, “Книга по Требовани”, Серия Книжный Ренессанс, www.samizday.ru/reprint]. Franjo Rački:Iz djela E. L. Crievića Dubrovčanina, Starine, 4 (154-200). Konstantin Jireček:Beiträge zur ragusanischen Literaturgeschichte, ASPh, Bd. 21 (399-542).
12Index librorum prohibitorum Innocentii XI Pontificis Maximi iussu editus, Romae, 1704, 485.
Pogled na zemlju Rašku – od Porfinogeneta do Kačića (2)
Siromah Orbin!
Ivan Lučić počeo je sustavno prikupljati izvornu građu o prošlosti Dalmacije. Kao rezultat tog istraživanja nastalo je djelo O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske u šest knjiga, koje se smatra prvim znanstveno-kritičkim djelom naše historiografije. U pisanju toga djela služio se građom iz arhivȃ, gradskih kancelarija, javnih i privatnih knjižnica te djelima raznih pisaca, pa se tako “pozabavio” Dukljaninom i dakako Marulićevim prijevodom Ljetopisa.1 Kako svrha ovog teksta nije otkrivanje nekih novih saznanja o Ljetopisu, već pronalaženje “zemlje Raške” koju dovodimo u vezi s nazivom za sukno – raša. Tako Lučić u prvoj knjizi piše:
Bilo da se gore opisane Dalmacije, ili Dalmacija, završi Savom, bilo da se protegne do Drave – zadržala je ime Dalmacije dok je Slaveni nisu zauzeli gotovo čitavu. Tada se razlučila na Slavoniju ili Hrvatsku, Srbiju i Dalmaciju u užem smislu. U još kasnija vremena Srbija je bila podijeljena na Ramu, Rašku, Bosnu i Srbiju u užem smislu, a svaka je pojedina bila odlikovana kraljevskim naslovom, iako u različitim razdobljima… (Lucius, Kraljestvo, 259).2
Verzija Ljetopisa sačuvana je u pomalo konfuznom, ljepše kazano slobodnom talijanskom prijevodu latinske redakcije dubrovačkog povjesničara Mavra Orbinija (La storia de’Rè di Dalmatia et altri luoghi vicini dell’Illirico…(205-239), u: Il Regno de gli Slavi… (Pesaro, 1601). Orbinijevo djelo nije cijenila dubrovačka književna historiografija 18. stoljeća. O Kraljevstvu Slavena često se govori s malicijom (Siromah Orbin!), što je neobično jer dubrovački biografi obično svoje zemljake uznose visoko. Za taj rđavi dojam Miroslav Pantić ističe dva osnovna razloga:
“Prvi je u njegovom načinu izlaganja i u njegovom rasporedu građe. Stran svakom osećanju klasične jednostavnosti i sklada, Orbin je tu ne nevešt i neuredan, on je bezmalo haotičan. Pletući se u digresije bez kraja i konca, on se upinje da uspostavi nekakvo jedinstvo i nastavi nit svoga pripovedanja, odavno započetog, pa naglo i bez neke stvarne potrebe prekinutog, obrtima najnesrećnijim i sasvim providnim: ‘Ali da se vratimo na stvar’, ‘sada, dakle, da se vratimo na naš predmet’, ‘no vratimo se sad već na izlaganje o Kotoranima’, ‘no vratimo se konačno na izlaganje o kralju Ostoji’, i sličnim. Ignjat Đurđević je zato govorio da je Orbinova istorija doduše pocrpena iz mnogih autora, ali je dodavao, i s pravom, da je sve to učinjeno ‘veoma nesređeno’ (satis indigeste); ovog je mišljenja bio i Saro Crijević i konstatujući za Orbinovu knjigu da je ‘pisana s malo veštine’ (parum concinne descripta), rekao je samo drugim rečima u suštini to isto.
Drugi razlog što su već i te stare dubrovačke ocene o Kraljevstvu Slovena u ovoj meri nepovoljne bio je u jeziku kojim je Orbin pisao. Njegov je italijanski više nego ubog i zlehud; na mahove je on u pravom smislu reči varvarski. Rečnik mu je sirotinjski oskudan i mršav, obrti jednoliki i često nezgrapni, konstrukcije rogobatne i bez otmenosti. ‘Kao u čoveka koji se jedva nešto više no površno dotakao italijanskog jezika’, odsekao je Đurđević. ‘Italijanski jezik kojim se poduhvatio da piše autor je znao jedva početnički’, složio se, po običaju, i Saro Crijević” (Orbini, Kr. Slovena, LXXVI-LXXVII). O nemarnosti, da ne upotrijebimo ružniju riječ šlampavosti, govori i Franjo Šanjek u predgovoru zagrebačkog prijevoda. Učeni dubrovački benediktinac nerijetko, svjesno ili nesvjesno, zaboravlja navesti pokojeg pisca čijim se djelom poslužio u svojoj redakciji ili argumentaciji. Nadalje, u pohvalu slavenskog etnikuma, pogotovo kad su u pitanju balkanski Slaveni, nije kao povjesnik osobito kritičan, jer piše odveć “angažirano”. Tako povijesne okvir gubi prihvatljiv logički slijed, u njegovim informacijama stvarno se susreće s bajoslovnim… Ne pokazuje zanimanje za istraživanje arhivske građe s kojom se morao susreti u samostanskim pismohranama, već radije svoje postavke temelji na neprovjerenim vrelima, pa i na pukim legendama. Često nam se ukažu nerazmrsivo zbrkane slike o Carstvu Slavena, mistifikacije popraćena naivnim etimološkim domišljanjima (Kr. Slavena, passim). Ukratko, G. Brogi Bercoff kaže da Orbinijevo djelo koje se smatra “zbrkanim mnoštvom pretjeranih i tendecioznih vijesti” ipak valja vrednovati u odnosu na renesansno-humanističko poimanje povijesne znanosti, razdoblja kojem je dubrovački benediktinac pripadao.3
Pokazat ćemo kroz nekoliko ulomaka “sitnije” nepreciznosti Orbinija, i to samo od 244. do 249. stranice poglavlja u kojem se opisuje vladavina Raškom kraljeva iz kuće Nemanjića.
Knez Radoslav shvati kako Desa postaje sve moćnijim i kako na sve načine nastoji zauzeti njegovu državu i zagospodariti njome, te posla stoga u Dubrovnik svoga izaslanika Davida Renesija, tada namjesnika u Budvi, da tamošnjim gosparima prenese molbu da mu pribave nešto oružja iz Italije. Kotoranima pak posla Mihaela Renesija, čoveka vična vojnim pitanjima, ne bi li potakao da ustraju u drevnoj svojoj vjernosti oduvijek iskazanoj njegovim pređima, uz poruku da se pripaze pustih obećanja Desinih i sledbenika mu. Upravo ti posljednji nasrnuše na Davida na njegovu povratku iz Dubrovnika, kod mjesta Risna. On im isprva srčanano odolijevaše, no na koncu časno pade (Orbini, 244; Kr. Slavena, 309).
Sima Ćirković to ovako komentira:
“Radoslav, koji se spominje već u prvom redu teksta, nasledio je, po Letopisu Popa Dukljanina, svoga oca kralja Gradihnu. Bio je od cara Manojla I Komnina potvrđen kao vladalac dukljanske kraljevine. Protiv Radoslava su, međutim, ustali njegovi neprijatelji i doveli Desu, sina Uroša I iz raške dinastije. Desa je uspeo da osvoji Zetu i Travuniju (Trebinjski kraj sa Konavlima), dok je Radoslav uspeo da zadrži primorsku oblast od Kotora do Skadra. Pričanjem o ratu između njih dvojice prekida se Letopis Popa Dukljanina. Orbin je morao da napravi jedan most od toga mesta do Nemanjine vladavine, o kojoj je, opet, imao više podataka. Orbin je Desu učinio ocem Nemanjinim i na taj način spojio istoriju Nemanjića i dukljanskih kraljeva. Zbog toga istorija Nemanjića otpočinje izlaganjem o Desi. Epizoda o dva brata Renesija potiče iz neke lokalne ili porodične tradicije. Za Davida Renesija governatore di Budua zna i Lukarević, Copioso ristretto degli annali di Ragusa, Ragusa 1790,2 36, koji ga takođe vezuje za borbe između Radoslava i Dese (Dessan)” (Kr. Slovena, 294-5).4
Vojvoda taj Desa bijaše naklonjen rimokatoličkoj vjeri i zasigurno bi je prigrlio da se nije pribojavao kako bi ga u tom slučaju slavenski plemići lišiti vlasti. Bijaše on koji je ljeta Gospodnjega 1151. darovao otok Mljet, u sklopu huma, trojici redovnika, poimence Marinu, Šimunu i Ivanu [Marino,Simeoue, & Gioan]. Prepusti im otok zajedno sa zemljištima, prihodima i tamošnjim ljudima, kako se vidi iz povlastice dugo čuvane u crkvi Sv. Mihajla, koja od početka bijaše dom redovnika na tom otoku. Uz pomoć gospodara Huma i Raške i uz milodar Dubrovčana s vremenom izgradiše na obali otočnog jezera crkvu Svete Marije i samostan za prebivalište redovnicima, kao što se dandanas može vidjeti. Bog stoga nagradi Desu i porod njegov, te potomci njegovi tijekom sedam pokoljenja ostaše gospodarima i kraljevima Raške, sve do vremena cara Uroša, koji pripadaše osmoj naraštaju, a potom izgubi carstvo i umre bez potomaka (Orbini, 245; Kr. Slavena, 309-310).
O darovanju Mljeta Orbini piše na osnovi tobožnje Desine povelje iz 1151. godine. O osnivanju benediktinskog samostana na Mljetu i o njegovoj povezanosti s opatijom S. Maria u Pulsanu svjedoče povijesni izvori. No povjesničari nisu suglasni oko njihove autentičnosti.5 Jedini pouzdani izvor je bula pape Aleksandra III iz 1177. godine, u kojoj se uz ostale crkve i samostane benediktinske opatije u Pulsanu navodi samo ecclesiam sancti Michaelis in Meleta. Orbini na str. 201 (originala) posve je neodređen – Monaci della sudetta Badia. Dubrovačka vlada za tu ispravu svjedoči 1387. [Die XX maii] da je “kopija autentičnih kopija” (copia copiarum autenticarum).6 Ime jednog redovnika Guielmus Orbini je pretvorio u Gioanni. Vjerojatno je kao opat tog samostana imao uvid i u neke druge isprave, ali to ne spominje.
Vojvoda Desa dobi tri sina, Miroslava, Nemanju i Konstantina, a bijahu oni muževi mudri i junaci na oružju. Nakon smrti Desu pokopaše u Trebinju, u crkvi Sv. Petra u Polju, a vlast preuzeše navedeni njegovi sinovi. Budući da, kako je rečeno, bijahu ljudi hrabri i odvažni, probudi se u njima želja da zagospodare Raškom i donjom Zetom. Uz pomoć bana Bosne, Nemanjina punca, skupiše silnu vojsku i krenuše s njome u Zetu protiv kneza Radoslava, sina kralja Dragihne, koji zajedno s bratom Ivanišem vladaše tom pokrajinom. Uvidjevši da se ne može ravnopravno oduprijeti tolikoj vojsci, Radoslav se ukrca na lađu kojom iz Ulcinja otplovi u Dubrovnik (Orbini, 245; Kr. Slavena, 310).
“Podatak o sedam generacija Nemaljinih potomaka Orbin je morao preuzeti iz nekog nama nepoznatog izvora, inače njegovo pobrkano rodoslovlje daje osam generacija. Već podatak o Nemanjinoj braći otkriva da je Orbin bio prilično bespomoćan kad je pokušavao da rekonstruiše Nemanjine rodbinske veze. On ne zna za dva Nemanjina brata, Tihomira i Stracimira, ali zato ima Konstantina, koji inače nije poznat. Uostalom, ni srpski rodoslovi ne daju tačne podatke o Nemanjinom ocu i braći.7 Tek moderna nauka je upoznala Nemanjinu braću, dok o Nemanjinom ocu ni danas nema saglasnosti među istraživačima. Crkva Svetog Petra u Polju, u originalu: S. Pietro del Campo, spominje se u Letopisu Popa Dukljanina (Barskom rodoslovu) kao manastir u kome je sahranjen ‘kralj Radoslav’, tobožnji prethodnik Bodinov. Ostaci crkve se nalaze kod sela Čičeva” (Kr. Slovena, 295).
Nakon svih tih nemira Radoslav i Ivaniš napustiše Dubrovnik i otputovaše u Drač, a na carev nalog ne bje im dana nijedna pokrajina. Istodobno spomenuti Nemanja i braća, nakon zauzeća Zete, skupiše vojsku i krenuše u osvajanje Raške. Vladimir, drugi Radoslavov brat koji bijaše u Raškoj, s tamošnjim se pukom suprotstavi Nemanji i njegovoj braći. Kod Prištine zametnuše boj iz kojeg Vladimir izađe poraženim, pa kad on pobjegnu u Bugarsku, Nemanja i braća zauzeše Rašku. Od tog vremena, u čast pobjede zadobivene kod Prištine, odlučiše tamo utemeljiti kraljevsku prijestolnicu u kojoj bi također bili okrunjeni svi raški kraljevi. Nemanja tada prisvoji za sebe naslov velikog župana i zavlada Raškom, te gornjom i donjom Zetom. Miroslav i Konstantin nastaviše vladati Humom u međusobnoj ljubavi i slozi i u posluhu bratu Nemanji (Orbini, 246; Kr. Slavena, 311).
“Dosledan svojoj konstrukciji, Orbin pušta da Nemanja posle Zete osvoji Rašku, gde se u međuvremenu odnekud učvrstio Vladimir, po Letopisu Popa Dukljanina Radoslavljev brat i treći sin kralja Gradihne. Priča o bici kod Prištine i Prištini kao tobožnjoj prestonici potiče iz nekog vrlo kasnog izvora. Orbinu ovde nije zasmetao grub anahronizam: braća su odredila mesto gde će se krunisati kraljevi, a posle toga je Nemanja uzeo titulu velikog župana” (Kr. Slovena, 296).
Ne prođe mnogo vremena kad za njim ode i brat mu Miroslav, iza kojeg osta desetogodišnji sin imenom Andrija. Nakon njihove smrti pobuni se humsko plemstvo i izabra za svoga gospodara kneza Petra, muža hrabrog i mudrog rodom iz Huma. Preuzevši vlast, Petar otpusti Miroslavovu ženu i njegova sina, a oni tada odoše Andrijinu stricu Nemanji. Budući da taj upravo tada bijaše zaokupljen sukobima na granicama Raške i Bugarske s već spomenutim Vladimirom, te s Grcima zbog kneza Radoslava i njegova brata Ivaniša, ne mogaše se posvetiti pitanju Huma, tim više što tadašnji car Izak Angel bijaše uzeo u zaštitu kneza Radoslava i njegovu braću. Stoga godine 1190., kako piše Niceta Honijat, car zametnu boj s Nemanjom na rijeci Čabru, danas zvanoj Morava. Sve dok Nemanja poživi, zahvaljujući tim njegovim ratovanjima, knez Petar zadrža ni od koga uznemiravan posjed nad humskom kneževinom, ne odgovarajući za to nikakvu gospodaru i vladajući od rijeke Cetine sve do Kotorskog zaljeva. Više no jednom zarati on i uđe u sukob s bosanskim banovima i s hrvatskim vladarima, a u tim se vojevanjima pokaza vrlo uspješnim, s obzirom da bijaše muž razborit i vičan vojnim vještinama (Orbini, 248; Kr. Slavena, 313).
“Neprirodni prekid izlaganja i skretanje na zbivanja u Humu treba svakako pripisati činjenici da je Orbin imao podatke o knezu Petru (o njemu govori još dva puta: kad priča o Nemanjinom sinu i na početku glave o Humu) i da je osetio potrebu da ih poveže s Nemanjinom istorijom kako je on shvatao. Tako su se u ovom pasusu stekle vesti iz Nikite Honijata, kojega je Orbin mogao čitati u latinskom i italijanskom prevodu, o bici na Moravi, vesti nepoznatog izvora o Humu i Orbinova konstrukcija o tobožnjoj borbi Nemanje sa sinovima kralja Gradihne. Čabar (Ciabro) kao tobožnje staro ime Morave Orbin nije našao kod Honijata, kako bi po stilizaciji moglo izgledati, već kod latinskih pisaca XVI veka”(Kr. Slovena, 297).8
Nakon Nemanjine smrti, ostaše iza njega dva sina, Tihomil i Simeon. Tihomil ne osta na vlasti duže od godinu dana, kad ga zateknu smrt i naslijedi ga brat njegov Simeon. Simeon vladaše oko godine 1200., te proširi svoju vlast i na područje Srbije, Dalmacije, Duklje, Travunje i Zahumlja, a bje k tome prvi koji se proglasi kraljem Raške. Često on u ratnim pohodima zada velike muke Grčkom Carstvu. Imaše Simeon tri sina, Stefana, Vukana i Rastka.
Taj se posljednji zaredi i kao redovnik uze ime Sava, a Srbi ga smatraju svecem. Bezbožnik Sinan-paša nedavno dade javno spaliti njegove kosti. Simeon napusti ovaj svijet u dobi od pedeset i pet godina, a naslijedi ga sin mu Stefan, koji stade slijediti očev primjer kako u razboritosti, tako i u junaštvu. Bijaše on k tome miroljubiv čovjek, te sklopi mir s Bugarima i s Grcima (Orbini, 249; Kr. Slavena, 314).
Tobožnji Nemanjini sinovi Tihomil i Simeon još je jedan krupni Orbinijev previd. Nemanjin brat Tihomil postao je sin uslijed pogreške u latinskom prijevodu povijesti Nikite Honijata,9 što je uočio i Nikola Radojčić.10 Simeon je svakako nastao od monaškog imena Nemanjinog.
“Ono što Orbin ovde govori o Simeonu odnosi se u stvari na Stefana Nemanjića (osim podatka o tri sina u kojima je lako prepoznati Stefana, Vukana i Rastka). Spisak zemalja kojima je ‘Simeon’ vladao kao da je izvađen iz kraljevske titule prvih Nemanjića. Te zemlje istim redom susrećemo u Stefanovim poveljama za Žiču i za manastir na Mljetu, ali isto tako i u odeljku o Stefanu Prvovenčanom u srpskim letopisima. Podatak o spaljivanju moštiju svetog Save pokazuje da je Orbin ovu glavu svoga dela pisao posle 1595. godine” (Kr. Slovena, 298).
Orbinijev “sugrađanin” i “literarni poznanik” Ludovik Crijević Tuberon (Aloysius de Crieva, Cerva, Cervinus)11 zagovornik je vjerske snošljivosti. Opširno analizira socijalna gibanja pokazujući simpatije za obespravljene slojeve pučanstva, oštro kritizira visoke crkvene krugove, pobornik je vjersku toleranciju ne samo prema pravoslavnim i protestantima već i prema muslimanima. Zbog takvih stavova 1734. godine njegova je knjiga Komentari o mojem vremenu (Commentarii…) završila u vatikanskom Popisu zabranjenih knjiga (Index librorum prohibitorum).12 Njegovi beskompromisni stavovi zahtijevaju više prostora.
___
1 Lucius – Latinska redakcija Dukljaninova Ljetopisa: Presbyteri Diocleatis Regnum Slavorum (287-302), Regum Dalmatiæ et Croatiæe gesta, a Marco Marulo latinitate donata (303-309); Lučićeve bilješke: Notæ ad historiam Presbyteri Diocleatis Regnum (439-443), Notæ ad commentariolum Marci Maruli (444-450). Pretisak cjelokupnog djela Ivana Lučića De regno Dalmatiae et Croatiae, libri seks u: Johannes Georgius Schwandtner: Scriptores rerum Hungaricarum, Dalmaticarum, Croaticarum,et Sclavonicarum veteres ac genuini…, Tom 3 (1-465), Impensis Ioannis Pauli Kraus, bibliopolae Vindobonensis, [Vienna], 1748.
2 “Dalmatiae, vel Dalmatia supra descripta sive Savo terminetur, sive ad Dravum extendatur, Dalmatiae nomen retinuit, donec a Slavis fere tota occupata, in Sclavoniam, sive Croatiam, Serviam, et ipsam Dalmatiam distincta fuit: posterioribus autem temporibus Servia in Ramam, Rasciam, Bosnam, ipsamque Serviam divisa fuit, quae singulae, diversis tamen temporibus, Regio nomine decoratae fuere, a recentioribus vero Scriptoribus sicuti Savia, Sclavonia nuncupatur…” (Lucius, 37 /Lib, 1, Cap. 6/).
3 Giovanna Brogi Bercoff: Il “Regno degli Slavi” di Mauro Orbini e la storiografia europea del Cinquecento, RS, sv. 24-26/1977-79 (119-156), 120, 155.
4 Cf. Mauro Orbini: Il regno degli Slavi (predgovor i komentari Sima Ćirković, 7-23, 205-239), SSlS, 1985, Bd. 9.
5 Vinko Foretić: Dvije isprave zahumskog kneza Dese o Mljetu iz 1151, Anali, 1 (63-72). Gregor Čremošnik: Isprave zahumskog kneza Dese, Anali, 3 (71-74). Mihailo J. Dinić: Povelja kneza Dese o Mljetu, PrKJIF, 28 (5-16). Ivan Kampuš: Novi prilozi o Lokrumskim falsifikatima i Desinoj darovnici pulsanski benediktincima, HZb, 15 (317-324). Nada Klaić: Mljetski falsifikati, ArhVj, 10 (185-234). Itd.
6 In Minori Consilio msc. captum fuit quod ser Andree Dobre de Binçola refidatur damipnum de gr. XXVIII per Andream de Razato xapostatam dicti ser Andree. In dicto Minori Consilio captum fuit quod in copia transummenda de copiis transuniptis de povilegiis Melite, tam de conces-sione eiusdem insule Melite facta ecclesie S. Marie de Pulsano, quam de gratiis et immiunitatibus ooncessis a summo pontifice, reddatur testimonium veritatis, quod est copia copiarum autenticarum (Dinić, 2, 362).
7 Ljubomir Stojanović: Stari srpski rodoslovi i letopisi, ZbIJKS, Spomenici na srpskom jeziku, knj. 16, SKA, Sr. Karlovci, 1927, 14-17, 46, 53, 57.
8 Identifikaciju Ciabrum = Morava Orbini je mogao naći kod Ludovika Crijevića Tuberona, u jedanaest knjiga njegovih Komentara (Commentariorum de temporibus suis libri undecim, 1508), u djelima Feliksa Petančića (Felix Brutus Petancius, de Petanciis, Ragusinus Dalmata), jednog od najčitanijih turkoloških pisaca 16. stoljeća (Historia Turcica ili Historia Imperatorum Regni Turcici), ili u vrelima Šibenskog diplomata Antuna Vrančića.
9 Niketa Honijat (Νýκήτας Χωνıάτης) ubraja se među najbolje bizantske povjesničare srednjeg vijeka. Najpoznatije mu je djelo Pripovijedanje povijesti (Χρονıκὴ δıήγησıς).
10 Nikola Radojčić: Srpska istorija Mavra Orbinija, knj. 152, SANU-NK, Beograd, 1950, 27.
11 Cf. Francesco Maria Appendini: Notizie istorico-critiche sulle antichità storia e letteratura de’ Ragusei, 1-2, Dalle stampe di Antonio Martecchini, 1802-3. Giuseppe Valentinelli: Bibliografia della Dalmazia e del Montenegro, tip. di L. Gaj, Zagabria, 1855. [reprint: Forni, Bologna, 1967]. Викентий Васильевич Макушев: Иɜслѣдованiя объ историческихъ памятникахъ и бытописателяхъ Дубровника, Типографiя Императорской академiи наукъ, Санктпетербургъ, 1867. [Москва, 2012, “Книга по Требовани”, Серия Книжный Ренессанс, www.samizday.ru/reprint]. Franjo Rački: Iz djela E. L. Crievića Dubrovčanina, Starine, 4 (154-200). Konstantin Jireček: Beiträge zur ragusanischen Literaturgeschichte, ASPh, Bd. 21 (399-542).
12 Index librorum prohibitorum Innocentii XI Pontificis Maximi iussu editus, Romae, 1704, 485.