U etimološkoj literaturi raša se povezuje sa tal. ràscia – “debelo sukno” i horonimom Raš(k)a, po gradu Ras ili Rasa (Rassia, Rascia, Raxia, Rassa).
Raška je naziv za srednjovjekovnu srpsku državu sa sjedištem u gradu Rasu, u dolini rijeke Raške.1 Ras je u 9. stoljeću najistočnije mjesto srednjovjekovne srpske države. Oko 1020. godine bilo je sjedište episkopa, a tu je vjerojatno još ranije podignuta crkva Sv. Petra i Pavla. Prva srpska državna tvorevina s Vlastimirom, Petrom i Časlavom razvila se u području jugoistočne Bosne i istočne Hercegovine, sa središtem oko Lima i Tare. Bizant u tim dalekim i šumovitim predjelima, bez svojih uporišta, nije mogao ostvariti neku sistematsku branu. U 11. stoljeću Srbi ovih krajeva bili su podložni zetskim gospodarima. Župan Vukan spominje se kao vazal kralja Bodima. Međutim, Vukanova oblast postaje jača od Zete, a ekspanzija njegovih podanika uzela je maha prema Kosovu. Ras je stradao sredinom 12. stoljeća, kad su se Srbi priklonili Mađarima u njihovim borbama s Bizantom. Car Manojlo je u svojim pohodima i sam dolazio u Ras i osvajao ga (1149, 1150, 1172), kad su Srbi potisnuli odatle grčke posade. Već kod Pseudo-Ansberta 1189. godine ustalio se naziv Rasije za Srbiju. U 13. stoljeću zamjenjuje se često naziv “srpske” zemlje s “raške” zemlje, i to kad se odvajaju od njih Duklja, Dalmacija, Travunija i Zahumlje.
Srpske, odnosno raške zemlje su središnje i ishodišne oblasti države, i kao takve one se uvijek ističu prve, pa im se onda poimenično dodaju druge, ali se kasnije kaže: “sve zemlje srpske i pomorske”. “Sve raške zemlje” označava vrlo vjerojatno skup svih onih raških oblasti, koje su ponekad mogle biti i dijeljene (npr. među Nemanjinu braću), a koje se ujedinjene javljaju od kraja 12. stoljeća. Kad se srpska vlast raširila na istok, obuhvatila vardarsku dolinu, Ras prestaje biti prijestolnica, pa se postupno gubi čak i njegovo ime, a javlja se novo – Trgovište. U neposrednoj blizini Isa-beg Ishaković, zadnji krajišnik Bosanskog Krajišta i drugi sandžakbeg Bosanskog sandžaka, osniva Novi Pazar (Yeni Pazar). Sandžakbeg je održavao dobre odnose s Dubrovčanima. Oni su mu često slali poklone, a on je opet bio veoma korektan prema dubrovačkim trgovcima. Malo vijeće Dubrovačke Republike u njemu postavlja svog konzula. U dubrovačkim arhivskim knjigama spominje se Novi Pazar (Novipaxar, Novopahar) kao boravište dubrovačkih trgovaca prvi put 1461. “Cons. minus 8. Februar 1461 s. oben. Am 10. September 1461 klagt Luca Steph. de Nale in domo Nat. Dam. de Sorgo in Novipazar, loco Sclavonie jurisdictionis Theuerorum, sei ihm ein pannus viridis Ragusinus gestohlen worden. Liber lament. de foris 1461 Arch. Rag.” Dakle, posrijedi je tužba da je ukraden jedan pannus viridis.2
Naziv Raška kod susjednih naroda dugo ostaje sinonim za srpsku državu i stanovništvo (Rašani, Rašćani). Srbe su, po imenu Raške, nazivali sve do 19. stoljeća mnogi narodi (Mlečani, Nijemci, Mađari…) – Raci, Rascijani, Racz, Raitzen; mađ. Rác, pl. Rácok (Ráczság ili Ráczország); njem.Ratzen, Raize, pl. Raizen,Ratzians (Ratzenland i Rezenland); lat. Rascia, Rassia, Rascianus, Rasciani, Rassiani (Natio Rasciana)… Budući da su Srbi, od 15. stoljeća, pa nadalje, činili znatan dio stanovništva na teritoriju Vojvodine, mnogi povijesni izvori i karte, nastali u tom razdoblju (15-18. stoljeće), spominju teritoriju današnje Vojvodine pod imenima Rascia i Mala Raška. Naziv Rascia se također javlja i na području Slavonije. Po jednoj bilješci iz 1543. godine, Temišvar (rum. Timişoara, mađ. Temesvár) i Arad nalazili su se usred Rascie (in medio Rascionarum). Početkom 18. stoljeća, u takozvanoj Rakocijevoj buni (Francis II. Rákóczi), glavni zapovjednik vojnih odreda koji su se borili protiv Srba u Bačkoj, László Darvas, piše: “Sva velika mjesta Rascije i s ove i s one strane Dunava i Tise popalili smo.” U Mađarskoj i danas postoji grad Ráckeve (Rac Kovin, tj. Srpski Kovin) nazvan po srpskoj zajednici koja je nekad živjela u njemu. Ime Novog Sada bilo je Ratzen Stadt. Sami Srbi nisu se bunili da ih nazivaju Racima, ali postupno taj su naziv počeli smatrati uvrjedljivim. Tako, kada su predstavnici vojvođanskih Srba 1848. godine odnijeli svoje zahtjeve Lajosu Kossuthi, upozorili su ga da njih vrijeđa kada ih zove Raci, jer oni imaju svoje narodno i povijesno ime – Srbi.
Donijet ćemo tek nekoliko ulomaka iz listina da vidimo kako je ime Raške “opće mjesto” u, po formi, uobičajenoj diplomatičkoj prepisci.
God. 1186, mjeseca siečnja. (Satnik Jura poslan od Nemanje velikoga župana srbskoga u Kotor):
In nomine eterni dei et saluatoris nostri Jhesu Christi. Anno millesimo centesimo octuagesimo sexto , mense ianuario, tempore domini nostri Nemanne iupani Rasse. Ego Jurha setnicus directus in civitate cataro a predicto magno iupano… (Franjo Rački: Prilozi za sbirku srbskih i bosanskih listina, Rad, 1 /124-163/, 127).
1240. ind. XIII. 22. martii. Ragusii. Matthaeus Ninoslav, Bosnae magnus banus, promittit se cum Ragusio aeternam habitarum pacem (Matej Ninoslav obećava Dubrovčanima vječiti mir i trgovačke povlastice u Bosni):
И ако сѣ-разьратитѣ сь кралѣмь Рашьки, да вась-не дамь ни вашь добитекь, паче да ви хран-сь вьс(ѣ)мь вашимь добиткомь (MSerb, 28-29).
God. 1286. 22 lipnja, u Mletcih. (Dа knez dubrovački, kao što Dubrovčanom, tako i Mletčanom može zabraniti polaziti Srbiju; da se pošalje istomu knezu jedna galija i brod, koje će na mletačku zapovied oružati proti Omišanom):
Capta fuit pars, quod quando comes Ragusii constringet omnes homines de Ragusio, qui non vadant in terras regum Rascie et regine matris eorum, possit constringere homines de Venetiis et nostros fideles mercatores, qui essent Ragusii, ad voluntatem domini ducis, qui non debeant ire in dictas partes… (MSHSM, 1 /Listine, 1/, 143-4).
God. 1335. 30 prosinca, u Mletcih. (Grad Kotor i Mleci. Utvrđuje se pogodba s Mlecima o zajedničkoj trgovini):
Item quod commune Cathari debeat tenere in carceribus suis quemlibet debitorem Veneti per rationem convinctum, aut fratrem sive socium eius, habentem societatem fraternam cum illo, nec possint eum vel eos dimittere, quouisque dicto Veneto de suo credito integre fuerit satisfactum; et si ille vel illi, qui sic fuerint carcerati, haberent possessiones intra vel extra civitatem, debeat ipsius vel ipsorum bona vendi per terram ad incantum infra unum mensem, postquam incepta fuerint incantari; et indices, qui per tempera fuerint, teneantur facere incantari predicta ilia die, qua fuerint requisita a Veneto creditore predicto; quod si iudices vel ipsorum alter non observaverint suo tempore, ipsorum quilibet non observans dumtaxat ut est dictum, penam tercentorum ypperperorum incidat, domino Rascie applicandam… (ib., 464).
1346. 20 augusti. Scopiae. (Car Stefan naređuje Općini Dubrovačkoj da daje svake godine dar za vosak sv. Nikoli u Bariju):
Stephanus dei gratia Romanie, Sclavonie et Albanie imperator, universis et singulis hominibus universitatis civitatis Ragusie tam presentibus quam futuris, devotis nostris, gratiam nostram et bonam voluntatem. Specialis illa devotio, quam erga confessorem mirificum et egregium beatissimum Nicolaum, felicis recordationis dominus Urosius, d. avus3 noster, et bonae memoriae d. Stephanus, d. genitor noster, illustres reges condam Rascie, habuerunt, et quam nos multo magis habemus, specialiter nos inducit, ut ecclesiam beatissimi Nicolai de Baro, in qua corpus ipsius sancti venerabiliter requiescit, et de cuius tomba incessanter manna manat, honore et commodo benivolo prosequamur. (…) …anno quolibet in perpetuum pro cera emenda in dicta ecclesia 200 perpera…4(Franjo Rački: Rukopisi tičući se južno-slovinske povjesti u arkivih srednje i dolnje Italije, Rad, 18 /205-258/, 229-230).
God. 1383. 30. srpnja, u Mletcih. (Stjepan Tvrtko kralj bosanski mletačkim gradjanstvom odlikovan za se i za nasliednike):
Millesimo trecentesimo nonagesimo primo, mensis iunii die primo, indictione quartadecima, simile privilegium factum fuit domino Stephano de Bissa (Dabisa) dei gratia regi Rassie, Bossine, maritimeque etc. punctualiter, ut factum fuit domino Stephano Tuertcho, mutato solumodo nomine partis et tempore… (MSHSM, 4 /Listine, 4/, 200-201).
God. 1384. 22 prosinca, u Mletcih. (Umoljava se bosanski kralj, neka isplati Nikolu Baseja, svoga kapetana i mletačkoga plemića, u koliko mu duguje, da tako i ovaj bude u stanju svoje vjerovnike namiriti, te se slobodno u Mletke povratiti):
…Capta: quod scribatur domino regi Rassie in hac forma, videlicet: sicut regia maiestas vestra novit, ipsa tenetur nobili viro ser Nicolao Baseo capitaneo suo civi nostro in magna pecunie summa, causis eidem maiestati notis… (MSHSM, 4 /Listine, 4/, 209).
God. 1388. 3 svibnja, u Mletcih. (Neka galiji odvedu bosanskoga poslanika u Hrvatsku):
…quod unus ambaxiator serenissimi domini regis Rassie possit levari super presentibus galeis culphy cum famulis, iocalibus et levibus arnesiis, et deponi in Sclavonia… (ib., 249).
God. 1390. 2 lipnja, u Sutiski. (Tvrtko kralj bosanski na uzdarje primljenih usluga razširuje granice spljetske obćine).
Nos Stephanus Tuerco dei gratia Rascie, Bosne, maritimeque etc. rex (…) Nobiles et circumspecti viri ser Petrus Gori, Dionysius Helie, Nicola Srechie et Micha Madii, nuncii et ambassiatores fidelissimi nostre aule Spalatensis maiestati nostre humiliter pro parte ipsorumcommunitatis exposuerunt, quod a multis annis citra inimicitie capitales sanguinisque effusiones et multa homicidia fuerunt inter ipsos nostros Spalatenses et Cliscienses occasione ipsorum castri nostri confiniorum et metarum, supplicantes nostre maiestati, ut dignaremur de gratia speciali providere ita et taliter, ut inimicitia inter ipsos castellanos nostros Cliscie et dictos nostros fideles Spalatenses sedetur et cessetur, pacificeque invicem vivant; similiter postulaverunt a nostra maiestate, inter nostrum castrum Almissii et ipsos Spalatenses metam et confinium modo ut supra terminare… (ib., 280-1).
God. 1390. 1 kolovoza, (u Spljetu?). (Poslanici Tvrtka kralja bosanskoga ustanovljuju granice spljetske obćine):
Nos Triphon Buche de Catharo aule regie miles et prothovestiarius, Michael de Ragusio electus episcopus Tniniensis, et Vladoie de Rascia dicte aule logophet, executores et commissarii et in hac parte nuncii speciales Sermi et Exmi principis et domini nostri Stephani Tuerchonis dei gratia Rassie, Bosne, Dalmatie, Croatie, Maritimeque etc. (ib., 283).
Vojvoda Stefan Crnojević, 1451. ind. XIV. 16. srpnja (Dužd objavljuje da se po sporazumu sa Senatom pogodio s Lukom pokojnoga Jakova od Paskvalina, plemićem, i s Marinom Kontarinom, vladikom kotorskim, koji su govorili u ime Stefana Crnojevića):
Уведен ће бити, с браћом својом, у мир који би Млеци уговорили с деспотом Рашке или с другим којим господарем Босне или Арбаније…(Commemoriali, 5, 64.).
God. 1404. 22 travnja, na Visokom. (Ostoja bosanski kralj podieljuje mletačkim trgovcem njeke sloboštine u Bosni):
Hostoia dei gratia Rassie, Bossine et partis maritime etc. rex. Universis et singulis tam amicis quam fidelibus et tam presentibus quam futuris presens privilegium inspecturis salutem et sancte dilectionis affectum… (MSHSM, 5 /Listine, 5/, 39).
God. 1422. 21. prosinca, u Visoki. (Povelja izručena od Stjepana Tvrdkovića kralja bosanskoga mletačkomu poslaniku, kojom dozvoljuje Mletčanom trgovati po svojoj zemlji, i jamči jim za sigurnost osobe i imetka):
Nos Stephanus Thuerticus dei gratia Rassie, Bossine partiumque maritimarum rex etc. Cum zo sia chel spectabel et egregio homo misser Zan Zorzi ambassiador del illustrissimo et excellentissimo signor misser Thoma Mocenigo per quella medema gratia inclito doxe de Veniexia e del comun de Veniexia de comanđamento del prefato misser lo doxe е del comun de Veniexia sia vegnudo a la presentia nostra ad allegrarse de la nostra sacra coronation et exaltation del nostro stato, е a tractar е a praticar molte altre cosse cum nui, le qual lui havea habudo in comandamento dal prefato serenissimo misser lo doxe е dal comun de Veniexia… (MSHSM, 17 /Listine, 8/, 202-3).
Počmimo od Grimiznorođenog cara.
Konstantin VII. Porfirogenet spominje Rašu. “Željan pako, da se vrati u Bugarsku [Boris], a bojeći se, da mu Srblji na putu ne bi pali u zasjede; zatraži za svoje očuvanje sinove arhonta Mutimira, Borena i Stefana, koji ga i očuvaše nepovridjena do medje od Raše” (DAI, 85-86, /cap. 32/).5 Kod Dukljanina Raša je naprosto nezaobilazna. Marko Marulić prema Šišićevu izdanju6: “I još od mista Dalme do Bandalona grada, ča se sada zove Drač, dotla prozva Gornju Dalmaciju i to[li]koje Surbiju, ča jest Zagorje. I tuj na dvoje razdiliše: počamše od gornje strane Drine, ča jest na zahod sunčeni do gore Borave, a toj prozva Bosnu, i od Drine do Lipa prozva Ras, ča je Raška zemlja.”7
Još jedan ulomak, da se stekne kakav-takav uvid o Raškoj u Ljetopisu.
“Tada htjede njegov sin Mihalja da ga naslijedi na prijestolju, ali zbog nevaljalstva njegove majke stanovništvo oblasti to ne htjede, već postave sebi za kralja Dobroslava, brata kralja Bodina. Za njegova vladanja počelo se surovo postupati s narodom. U to vrijeme, pošto su čula braća i sinovi kneza Branislava, da je umro kralj Bodin, dođu po naređenju carevu u Durahij (Drač), gdje se Gojislav oženi i ostade ondje sa svojim sestrićima. Njegov pak brat Kočapar pođe u Rašku i odande sa županom Belkanom (Vukanom), skupivši ljude, pođu na kralja Dobroslava. Kralj pak prikupi narod i htjede da se brani. Kad se dakle zametnu boj u Diokleji (Duklji)na rijeci koja se zove Morača, pogibe dio Dobroslavljevih ljudi, a on bi zarobljen. Potom su Kočapar i Belkan (Vukan)poslali okovana Dobroslava u Rašku, a oni odu i zauzmu Zetu te opljačkaju veliki dio Dalmacije. Belkan (Vukan)je poslije toga otišao u Rašku, a Kočapar ostade u Zeti. Nakon toga je Belkan (Vukan)s Rašanima vrebao na Kočapara, da bi ga mogao uništiti; kad on to dočuje, ode u Bosnu i oženi se tamo kćerkom bosanskog bana, a malo potom umre u Helmaniji (Zahumlju)” (Dukljanin, 99 /XLIII/).8
Ludovik Crijević Tuberon spomenuvši u svojim Komentarima popa Dukljanina postao je prvim našim piscem koji explicite spominje autora zapisa u nas tradicionalno nazivana Ljetopis popa Dukljanina.9Postanak Dubrovnika mogao se objasniti samo legendom, a Dukljaninova povijest nadopunjuju podaci iz drugih starih dubrovačkih anala koji su u različitim verzijama kolali gradom.10 Dukljaninovu povijest vjerojatno je smatrao starijim, pa samim tim i vjerodostojnijim izvorom, te se upravo zato i poziva samo na njezino ime.11 Vlado Rezar ukazuje na zanimljive podudarnosti u Tuberonovu izlaganju o postanku Dubrovnika s odlomkom u kojem tu temu obrađuje Konstantin Porfirogenet. “Taj podatak otvara prostor za smjelu pretpostavku kako je dubrovačkom opatu na raspolaganju bio čak i Porfirogenetov spis De administrando imperio, ili barem neki njegovi dijelovi. Dapače, budući da je poznato kako se jedan od najstarijih rukopisa Porfirogenetova djela iz XI. st. čuva u Parizu, moglo bi se pretpostaviti da je upravo Tuberon kao pariški đak prvi upoznao Dubrovnik s tim znamenitim zapisom. Spomenutu pretpostavku potkrepljuje i činjenica da je Nikola Ranjina, koji polovinom 16. st. prvi explicite navodi spis Konstantina Porfirogeneta, nedvojbeno imao pristup Tuberonovoj biblioteci, ili bar jednom njezinu dijelu, odakle je do spisa lako mogao doći” (Tuberon, XXXVIII). Nadalje, lako je uočiti da je Crijević kao izvor koristio Tomu Arhiđakona i njegovo djelo Historia Salonitana.
___
1Ostaci Starog Rasa nalaze se na lokalitetu Gradina na Pazarištu. Ime Ras vjerojatno vodi podrijetlo od naziva utvrđenja Arsa kojeg spominje bizantski povjesničar Prokopije iz Cezareje (6. stoljeće). Naziv stoga može biti ilirski, odnosno pred-ie. iz doba diviniziranja rijeka, šuma… Moguće su usporedbe i s antičkim oblikom Arsia.
2Jireček: Staat und Gesellschaft im mittelalterlichen Serbien,Denkschrift, Bd. 64/2, 12; JirIS, 2, 335.
3Tko je bio avus? To se jasno vidi iz natpisa na oltaru crkve sv. Nikole (SanNicola, grč.ἍγιοςΝικόλαος, lat. Sanctus Nicolaus) od lipnja 1319. godine. Urosius, rex Rassie et Dioclie, Albanie, Bulgarie et totius maritime de Gulfo Adriatico a mari usque ad flumen Danubii presens opus altaris, yconam magnam argenteam, cooperturam tribunalem supra hoc altare de argento, lampades et candillia magna de argento fieri fecit etc. O tome nas obavještava i Викентий Васильевич Макушев u Записки Императорской Академiи Наукъ, 19, 2 Второе прил. 13, Санктпетербургъ, 1862-1895. Cf. Stojan Novaković:Zakonski spomenici srpskih država srednjega veka, knj. 5, SKA, Beograd, 1912, 716 (reprint: Lirika, Beograd, 2005).
4Ni posljednji Nemanjić, car Uroš, nije izostao iza kralja Milutina, Stefana Dečanskog i cara Stefana. I on je potvrdio povelju svog oca, što se vidi iz jednog dubrovačkog pisma gdje se spominju 200 perpera. 1361. Die XXVII novembris. (Registrum littere destinate domine regine Apulie.) Majestati vestre humiliter exponimus per presentes, quod nuper a Leone Castanea de Borento vestro magistro portulano Apulie recepimus litteras in effectum continentes, cum quondam inclitus princeps dominus Stephanus rex Raxie causa devocionis providisset ecclesie beati Nicole de Baro de cc yperperis annuatim per suum patens privilegium, per suum filium nunc regem Rassie confirmatum… (LibReform, 3, 297).
6Letopis popa Dukljanina (ur. Ferdo Šišić), “Hrvatska redakcija s Marulićevim latinskim prevodom” (377-416), SKA, knj. 67, Beograd-Zagreb, 1928, 399. Surbiam autem, quae et Transmontana dicitur, in duas divisit provincias: unam a magno flumine Drina contra occidetalem plagam usque ad montem Pini, quam et Bosnam vocavit, alteram vero ab codem flumine Drina contra orientalem plagam usque ad Lapiam et [ad paludem Labeatidem], quam Rassam vocavit (Dukljanin, ib.; Šišić, 307). Cf.Ivan Črnčić: Popa Dukljanina letopis po latinsku i toga nekoliko i još nešto po hrvatsku, po prepisu popa Jerolima Kaletića, Tiskom Primorske tiskare, Kraljevica, 1874.
7“Srbiju pak, koja se naziva i Zagorje, podijeli u dvije oblasti: jednu od velike rijeke Drine u pravcu zapada, sve do planine Pina (Borove), koju još nazva Bosnom, drugu pak od iste rijeke Drine u pravcu istoka sve do Lapije (Laba) i [Labskog jezera (Skadarskog)], koju je nazvao Raškom” (Dukljanin, 54-55 /IX/). Dodajmo i prinos Ivana Kukuljevića Sakcinskog iz 1851. godine – Kronika hrvatska iz XII. věka. Tiskano je u dva stupca. U prvom “kako je u rimskom rukopisu”, a u drugom “kako se čita”. A Sakcinski je to ovako pročitao: “I primorje razdili na dvoje: počamši od mista (i) grada, ki po poganih bi razrušen ki se zove Dalma, gdi zakonom biše, deri do mista ko se zove Valdemin, od Dalme do Valdemina prozva Hàrvate bile, šta su Dalmatini nižnji; i još od mista Dalme do Bandalona grada, ča se sada zove Drač, dotla prozva donju Dalmaciu i takoje Surbiju, ča jest Zagorje, i tu na dvoje razdiliše, počamši od gornje strane Drine, ča jest na zahod sunčeni, do gore Morave, a to prozva Bosnu; i od Drina do Lipa prozva zas (sve) ča je, Raška zemlja”, Arkiv, 1 (1-37), 19-20. Ivan Mužić: Hrvatska kronika u Ljetopisu popa Dukljanina, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split, 2011, 76. Djela kraljeva Dalmacije i Hrvatske (Neven Jovanović: Marulićev prijevod Hrvatske kronike), u: Marko Marulić:Latinska manja djela, 2. (125-225), KK, Split, 2011, 150. Neven Jovanović: Regum Delmatię atque Croatię gesta…, CM, 18 (5-61). Cf. Vojislav D. Nikčević (pr.): Dukljanski prezviter – Kraljevstvo Slovena (preveo Mile Bogeski), MonMont, knj. 10, 2003. Tibor Živković (ur.): Gesta regum Sclavorum, 1-2, (prevela Dragana Kunčer), Istorijski institut-Manastir Ostrog, Beograd, 2009. Angeliki Papageorgiu // Αγγελική Παπαγεωργίου: Το χρονικό του ιερέα της Διοκλείας (Ljetopis popa Duklijamina) – Κείμενο, μετάφραση, ιστορικός σχολιασμός, πρόσωπα, χώρος), Άρμός, Αθήνα, 2012. Cf. Milan Šufflay: Zagonetka popa Dukljanina, u: “Hrvatska u svijetlu svjetske historije i politike – dvanaest eseja”, Jutriša, Zagreb, 1928; u: Izabrani politički spisi, SHK, MH, Zagreb, 2000. Savić Marković Štedimlija: Tragom popa Dukljanina, Nakladna knjižara Preporod, Zagreb, 1941.
8Tune Michala filius eius voluit succedere in regno, sed propter nequitiam matris eius noluit populus terrae, sed constituerunt sibi regem Dobroslavum, fratrem Bodini regis. Regnante eo, caepit se dure agere contra populum. Eo tempore audientes fratres et filii knesii Branislavi, quod rex Bodinus obiisset, imperatoris iussu venerunt Durachium, ubi Goyslavus accepit uxorem et mansit ibi cum nepotibus suis. Cocciaparus quoque frater eius perrexit Rassam, inde cum Belcano iupano congregantes populum venerunt contra Dobroslavum regem. Rex vero congregans populum voluit se defendere. Commisso denique bello in Dioclia supra fluvium, qui Moracia dicitur, cecidit pars populi regis Dobroslavi et ipse captus est. Post haec Cocciaparus cum Belcano mittentes viriculatum regem Dobroslavum in Rassam, venerunt et obtinuerunt Zentam et depraedaverunt maximam partem Dalmatiae. Belcanus post haec perrexit Rassam et Cocciaparus remansit in Zenta. Post haec insidiabatur Belcanus Cocciaparo cum Rassanis, ut eum perderent, quod sentiens abiit in Bosnam et accepit ibi uxorem filiam bani Bosnae; et non post multum tem-poris in bello mortuus est in Chelmani[a] (ib.).
9…sequens in primis Diocleatem auctorem… (Lib. 5, p. 103).
10 Cf. Nadko Nodilo: Prvi ljetopisci i davna historiografija dubrovačka, Rad, 65 (92-128).
11Quae quidem scripta, licet essent uetustissima specie, quum ad manus meas peruenere, non tamen adeo multorum annorum tabe corrupta erant, ut legi non possent (Lib. 5, p. 103).
Pogled na zemlju Rašku – od Porfinogeneta do Kačića (1)
Listine o odnošajih
U etimološkoj literaturi raša se povezuje sa tal. ràscia – “debelo sukno” i horonimom Raš(k)a, po gradu Ras ili Rasa (Rassia, Rascia, Raxia, Rassa).
Raška je naziv za srednjovjekovnu srpsku državu sa sjedištem u gradu Rasu, u dolini rijeke Raške.1 Ras je u 9. stoljeću najistočnije mjesto srednjovjekovne srpske države. Oko 1020. godine bilo je sjedište episkopa, a tu je vjerojatno još ranije podignuta crkva Sv. Petra i Pavla. Prva srpska državna tvorevina s Vlastimirom, Petrom i Časlavom razvila se u području jugoistočne Bosne i istočne Hercegovine, sa središtem oko Lima i Tare. Bizant u tim dalekim i šumovitim predjelima, bez svojih uporišta, nije mogao ostvariti neku sistematsku branu. U 11. stoljeću Srbi ovih krajeva bili su podložni zetskim gospodarima. Župan Vukan spominje se kao vazal kralja Bodima. Međutim, Vukanova oblast postaje jača od Zete, a ekspanzija njegovih podanika uzela je maha prema Kosovu. Ras je stradao sredinom 12. stoljeća, kad su se Srbi priklonili Mađarima u njihovim borbama s Bizantom. Car Manojlo je u svojim pohodima i sam dolazio u Ras i osvajao ga (1149, 1150, 1172), kad su Srbi potisnuli odatle grčke posade. Već kod Pseudo-Ansberta 1189. godine ustalio se naziv Rasije za Srbiju. U 13. stoljeću zamjenjuje se često naziv “srpske” zemlje s “raške” zemlje, i to kad se odvajaju od njih Duklja, Dalmacija, Travunija i Zahumlje.
Srpske, odnosno raške zemlje su središnje i ishodišne oblasti države, i kao takve one se uvijek ističu prve, pa im se onda poimenično dodaju druge, ali se kasnije kaže: “sve zemlje srpske i pomorske”. “Sve raške zemlje” označava vrlo vjerojatno skup svih onih raških oblasti, koje su ponekad mogle biti i dijeljene (npr. među Nemanjinu braću), a koje se ujedinjene javljaju od kraja 12. stoljeća. Kad se srpska vlast raširila na istok, obuhvatila vardarsku dolinu, Ras prestaje biti prijestolnica, pa se postupno gubi čak i njegovo ime, a javlja se novo – Trgovište. U neposrednoj blizini Isa-beg Ishaković, zadnji krajišnik Bosanskog Krajišta i drugi sandžakbeg Bosanskog sandžaka, osniva Novi Pazar (Yeni Pazar). Sandžakbeg je održavao dobre odnose s Dubrovčanima. Oni su mu često slali poklone, a on je opet bio veoma korektan prema dubrovačkim trgovcima. Malo vijeće Dubrovačke Republike u njemu postavlja svog konzula. U dubrovačkim arhivskim knjigama spominje se Novi Pazar (Novipaxar, Novopahar) kao boravište dubrovačkih trgovaca prvi put 1461. “Cons. minus 8. Februar 1461 s. oben. Am 10. September 1461 klagt Luca Steph. de Nale in domo Nat. Dam. de Sorgo in Novipazar, loco Sclavonie jurisdictionis Theuerorum, sei ihm ein pannus viridis Ragusinus gestohlen worden. Liber lament. de foris 1461 Arch. Rag.” Dakle, posrijedi je tužba da je ukraden jedan pannus viridis.2
Naziv Raška kod susjednih naroda dugo ostaje sinonim za srpsku državu i stanovništvo (Rašani, Rašćani). Srbe su, po imenu Raške, nazivali sve do 19. stoljeća mnogi narodi (Mlečani, Nijemci, Mađari…) – Raci, Rascijani, Racz, Raitzen; mađ. Rác, pl. Rácok (Ráczság ili Ráczország); njem.Ratzen, Raize, pl. Raizen, Ratzians (Ratzenland i Rezenland); lat. Rascia, Rassia, Rascianus, Rasciani, Rassiani (Natio Rasciana)… Budući da su Srbi, od 15. stoljeća, pa nadalje, činili znatan dio stanovništva na teritoriju Vojvodine, mnogi povijesni izvori i karte, nastali u tom razdoblju (15-18. stoljeće), spominju teritoriju današnje Vojvodine pod imenima Rascia i Mala Raška. Naziv Rascia se također javlja i na području Slavonije. Po jednoj bilješci iz 1543. godine, Temišvar (rum. Timişoara, mađ. Temesvár) i Arad nalazili su se usred Rascie (in medio Rascionarum). Početkom 18. stoljeća, u takozvanoj Rakocijevoj buni (Francis II. Rákóczi), glavni zapovjednik vojnih odreda koji su se borili protiv Srba u Bačkoj, László Darvas, piše: “Sva velika mjesta Rascije i s ove i s one strane Dunava i Tise popalili smo.” U Mađarskoj i danas postoji grad Ráckeve (Rac Kovin, tj. Srpski Kovin) nazvan po srpskoj zajednici koja je nekad živjela u njemu. Ime Novog Sada bilo je Ratzen Stadt. Sami Srbi nisu se bunili da ih nazivaju Racima, ali postupno taj su naziv počeli smatrati uvrjedljivim. Tako, kada su predstavnici vojvođanskih Srba 1848. godine odnijeli svoje zahtjeve Lajosu Kossuthi, upozorili su ga da njih vrijeđa kada ih zove Raci, jer oni imaju svoje narodno i povijesno ime – Srbi.
Donijet ćemo tek nekoliko ulomaka iz listina da vidimo kako je ime Raške “opće mjesto” u, po formi, uobičajenoj diplomatičkoj prepisci.
God. 1186, mjeseca siečnja. (Satnik Jura poslan od Nemanje velikoga župana srbskoga u Kotor):
In nomine eterni dei et saluatoris nostri Jhesu Christi. Anno millesimo centesimo octuagesimo sexto , mense ianuario, tempore domini nostri Nemanne iupani Rasse. Ego Jurha setnicus directus in civitate cataro a predicto magno iupano… (Franjo Rački: Prilozi za sbirku srbskih i bosanskih listina, Rad, 1 /124-163/, 127).
1240. ind. XIII. 22. martii. Ragusii. Matthaeus Ninoslav, Bosnae magnus banus, promittit se cum Ragusio aeternam habitarum pacem (Matej Ninoslav obećava Dubrovčanima vječiti mir i trgovačke povlastice u Bosni):
И ако сѣ-разьратитѣ сь кралѣмь Рашьки, да вась-не дамь ни вашь добитекь, паче да ви хран-сь вьс(ѣ)мь вашимь добиткомь (MSerb, 28-29).
God. 1286. 22 lipnja, u Mletcih. (Dа knez dubrovački, kao što Dubrovčanom, tako i Mletčanom može zabraniti polaziti Srbiju; da se pošalje istomu knezu jedna galija i brod, koje će na mletačku zapovied oružati proti Omišanom):
Capta fuit pars, quod quando comes Ragusii constringet omnes homines de Ragusio, qui non vadant in terras regum Rascie et regine matris eorum, possit constringere homines de Venetiis et nostros fideles mercatores, qui essent Ragusii, ad voluntatem domini ducis, qui non debeant ire in dictas partes… (MSHSM, 1 /Listine, 1/, 143-4).
God. 1335. 30 prosinca, u Mletcih. (Grad Kotor i Mleci. Utvrđuje se pogodba s Mlecima o zajedničkoj trgovini):
Item quod commune Cathari debeat tenere in carceribus suis quemlibet debitorem Veneti per rationem convinctum, aut fratrem sive socium eius, habentem societatem fraternam cum illo, nec possint eum vel eos dimittere, quouisque dicto Veneto de suo credito integre fuerit satisfactum; et si ille vel illi, qui sic fuerint carcerati, haberent possessiones intra vel extra civitatem, debeat ipsius vel ipsorum bona vendi per terram ad incantum infra unum mensem, postquam incepta fuerint incantari; et indices, qui per tempera fuerint, teneantur facere incantari predicta ilia die, qua fuerint requisita a Veneto creditore predicto; quod si iudices vel ipsorum alter non observaverint suo tempore, ipsorum quilibet non observans dumtaxat ut est dictum, penam tercentorum ypperperorum incidat, domino Rascie applicandam… (ib., 464).
1346. 20 augusti. Scopiae. (Car Stefan naređuje Općini Dubrovačkoj da daje svake godine dar za vosak sv. Nikoli u Bariju):
Stephanus dei gratia Romanie, Sclavonie et Albanie imperator, universis et singulis hominibus universitatis civitatis Ragusie tam presentibus quam futuris, devotis nostris, gratiam nostram et bonam voluntatem. Specialis illa devotio, quam erga confessorem mirificum et egregium beatissimum Nicolaum, felicis recordationis dominus Urosius, d. avus3 noster, et bonae memoriae d. Stephanus, d. genitor noster, illustres reges condam Rascie, habuerunt, et quam nos multo magis habemus, specialiter nos inducit, ut ecclesiam beatissimi Nicolai de Baro, in qua corpus ipsius sancti venerabiliter requiescit, et de cuius tomba incessanter manna manat, honore et commodo benivolo prosequamur. (…) …anno quolibet in perpetuum pro cera emenda in dicta ecclesia 200 perpera…4 (Franjo Rački: Rukopisi tičući se južno-slovinske povjesti u arkivih srednje i dolnje Italije, Rad, 18 /205-258/, 229-230).
God. 1383. 30. srpnja, u Mletcih. (Stjepan Tvrtko kralj bosanski mletačkim gradjanstvom odlikovan za se i za nasliednike):
Millesimo trecentesimo nonagesimo primo, mensis iunii die primo, indictione quartadecima, simile privilegium factum fuit domino Stephano de Bissa (Dabisa) dei gratia regi Rassie, Bossine, maritimeque etc. punctualiter, ut factum fuit domino Stephano Tuertcho, mutato solumodo nomine partis et tempore… (MSHSM, 4 /Listine, 4/, 200-201).
God. 1384. 22 prosinca, u Mletcih. (Umoljava se bosanski kralj, neka isplati Nikolu Baseja, svoga kapetana i mletačkoga plemića, u koliko mu duguje, da tako i ovaj bude u stanju svoje vjerovnike namiriti, te se slobodno u Mletke povratiti):
…Capta: quod scribatur domino regi Rassie in hac forma, videlicet: sicut regia maiestas vestra novit, ipsa tenetur nobili viro ser Nicolao Baseo capitaneo suo civi nostro in magna pecunie summa, causis eidem maiestati notis… (MSHSM, 4 /Listine, 4/, 209).
God. 1388. 3 svibnja, u Mletcih. (Neka galiji odvedu bosanskoga poslanika u Hrvatsku):
…quod unus ambaxiator serenissimi domini regis Rassie possit levari super presentibus galeis culphy cum famulis, iocalibus et levibus arnesiis, et deponi in Sclavonia… (ib., 249).
God. 1390. 2 lipnja, u Sutiski. (Tvrtko kralj bosanski na uzdarje primljenih usluga razširuje granice spljetske obćine).
Nos Stephanus Tuerco dei gratia Rascie, Bosne, maritimeque etc. rex (…) Nobiles et circumspecti viri ser Petrus Gori, Dionysius Helie, Nicola Srechie et Micha Madii, nuncii et ambassiatores fidelissimi nostre aule Spalatensis maiestati nostre humiliter pro parte ipsorumcommunitatis exposuerunt, quod a multis annis citra inimicitie capitales sanguinisque effusiones et multa homicidia fuerunt inter ipsos nostros Spalatenses et Cliscienses occasione ipsorum castri nostri confiniorum et metarum, supplicantes nostre maiestati, ut dignaremur de gratia speciali providere ita et taliter, ut inimicitia inter ipsos castellanos nostros Cliscie et dictos nostros fideles Spalatenses sedetur et cessetur, pacificeque invicem vivant; similiter postulaverunt a nostra maiestate, inter nostrum castrum Almissii et ipsos Spalatenses metam et confinium modo ut supra terminare… (ib., 280-1).
God. 1390. 1 kolovoza, (u Spljetu?). (Poslanici Tvrtka kralja bosanskoga ustanovljuju granice spljetske obćine):
Nos Triphon Buche de Catharo aule regie miles et prothovestiarius, Michael de Ragusio electus episcopus Tniniensis, et Vladoie de Rascia dicte aule logophet, executores et commissarii et in hac parte nuncii speciales Sermi et Exmi principis et domini nostri Stephani Tuerchonis dei gratia Rassie, Bosne, Dalmatie, Croatie, Maritimeque etc. (ib., 283).
Vojvoda Stefan Crnojević, 1451. ind. XIV. 16. srpnja (Dužd objavljuje da se po sporazumu sa Senatom pogodio s Lukom pokojnoga Jakova od Paskvalina, plemićem, i s Marinom Kontarinom, vladikom kotorskim, koji su govorili u ime Stefana Crnojevića):
Уведен ће бити, с браћом својом, у мир који би Млеци уговорили с деспотом Рашке или с другим којим господарем Босне или Арбаније… (Commemoriali, 5, 64.).
God. 1404. 22 travnja, na Visokom. (Ostoja bosanski kralj podieljuje mletačkim trgovcem njeke sloboštine u Bosni):
Hostoia dei gratia Rassie, Bossine et partis maritime etc. rex. Universis et singulis tam amicis quam fidelibus et tam presentibus quam futuris presens privilegium inspecturis salutem et sancte dilectionis affectum… (MSHSM, 5 /Listine, 5/, 39).
God. 1422. 21. prosinca, u Visoki. (Povelja izručena od Stjepana Tvrdkovića kralja bosanskoga mletačkomu poslaniku, kojom dozvoljuje Mletčanom trgovati po svojoj zemlji, i jamči jim za sigurnost osobe i imetka):
Nos Stephanus Thuerticus dei gratia Rassie, Bossine partiumque maritimarum rex etc. Cum zo sia chel spectabel et egregio homo misser Zan Zorzi ambassiador del illustrissimo et excellentissimo signor misser Thoma Mocenigo per quella medema gratia inclito doxe de Veniexia e del comun de Veniexia de comanđamento del prefato misser lo doxe е del comun de Veniexia sia vegnudo a la presentia nostra ad allegrarse de la nostra sacra coronation et exaltation del nostro stato, е a tractar е a praticar molte altre cosse cum nui, le qual lui havea habudo in comandamento dal prefato serenissimo misser lo doxe е dal comun de Veniexia… (MSHSM, 17 /Listine, 8/, 202-3).
Počmimo od Grimiznorođenog cara.
Konstantin VII. Porfirogenet spominje Rašu. “Željan pako, da se vrati u Bugarsku [Boris], a bojeći se, da mu Srblji na putu ne bi pali u zasjede; zatraži za svoje očuvanje sinove arhonta Mutimira, Borena i Stefana, koji ga i očuvaše nepovridjena do medje od Raše” (DAI, 85-86, /cap. 32/).5 Kod Dukljanina Raša je naprosto nezaobilazna. Marko Marulić prema Šišićevu izdanju6: “I još od mista Dalme do Bandalona grada, ča se sada zove Drač, dotla prozva Gornju Dalmaciju i to[li]koje Surbiju, ča jest Zagorje. I tuj na dvoje razdiliše: počamše od gornje strane Drine, ča jest na zahod sunčeni do gore Borave, a toj prozva Bosnu, i od Drine do Lipa prozva Ras, ča je Raška zemlja.”7
Još jedan ulomak, da se stekne kakav-takav uvid o Raškoj u Ljetopisu.
“Tada htjede njegov sin Mihalja da ga naslijedi na prijestolju, ali zbog nevaljalstva njegove majke stanovništvo oblasti to ne htjede, već postave sebi za kralja Dobroslava, brata kralja Bodina. Za njegova vladanja počelo se surovo postupati s narodom. U to vrijeme, pošto su čula braća i sinovi kneza Branislava, da je umro kralj Bodin, dođu po naređenju carevu u Durahij (Drač), gdje se Gojislav oženi i ostade ondje sa svojim sestrićima. Njegov pak brat Kočapar pođe u Rašku i odande sa županom Belkanom (Vukanom), skupivši ljude, pođu na kralja Dobroslava. Kralj pak prikupi narod i htjede da se brani. Kad se dakle zametnu boj u Diokleji (Duklji) na rijeci koja se zove Morača, pogibe dio Dobroslavljevih ljudi, a on bi zarobljen. Potom su Kočapar i Belkan (Vukan) poslali okovana Dobroslava u Rašku, a oni odu i zauzmu Zetu te opljačkaju veliki dio Dalmacije. Belkan (Vukan) je poslije toga otišao u Rašku, a Kočapar ostade u Zeti. Nakon toga je Belkan (Vukan) s Rašanima vrebao na Kočapara, da bi ga mogao uništiti; kad on to dočuje, ode u Bosnu i oženi se tamo kćerkom bosanskog bana, a malo potom umre u Helmaniji (Zahumlju)” (Dukljanin, 99 /XLIII/).8
Ludovik Crijević Tuberon spomenuvši u svojim Komentarima popa Dukljanina postao je prvim našim piscem koji explicite spominje autora zapisa u nas tradicionalno nazivana Ljetopis popa Dukljanina.9 Postanak Dubrovnika mogao se objasniti samo legendom, a Dukljaninova povijest nadopunjuju podaci iz drugih starih dubrovačkih anala koji su u različitim verzijama kolali gradom.10 Dukljaninovu povijest vjerojatno je smatrao starijim, pa samim tim i vjerodostojnijim izvorom, te se upravo zato i poziva samo na njezino ime.11 Vlado Rezar ukazuje na zanimljive podudarnosti u Tuberonovu izlaganju o postanku Dubrovnika s odlomkom u kojem tu temu obrađuje Konstantin Porfirogenet. “Taj podatak otvara prostor za smjelu pretpostavku kako je dubrovačkom opatu na raspolaganju bio čak i Porfirogenetov spis De administrando imperio, ili barem neki njegovi dijelovi. Dapače, budući da je poznato kako se jedan od najstarijih rukopisa Porfirogenetova djela iz XI. st. čuva u Parizu, moglo bi se pretpostaviti da je upravo Tuberon kao pariški đak prvi upoznao Dubrovnik s tim znamenitim zapisom. Spomenutu pretpostavku potkrepljuje i činjenica da je Nikola Ranjina, koji polovinom 16. st. prvi explicite navodi spis Konstantina Porfirogeneta, nedvojbeno imao pristup Tuberonovoj biblioteci, ili bar jednom njezinu dijelu, odakle je do spisa lako mogao doći” (Tuberon, XXXVIII). Nadalje, lako je uočiti da je Crijević kao izvor koristio Tomu Arhiđakona i njegovo djelo Historia Salonitana.
___
1 Ostaci Starog Rasa nalaze se na lokalitetu Gradina na Pazarištu. Ime Ras vjerojatno vodi podrijetlo od naziva utvrđenja Arsa kojeg spominje bizantski povjesničar Prokopije iz Cezareje (6. stoljeće). Naziv stoga može biti ilirski, odnosno pred-ie. iz doba diviniziranja rijeka, šuma… Moguće su usporedbe i s antičkim oblikom Arsia.
2 Jireček: Staat und Gesellschaft im mittelalterlichen Serbien, Denkschrift, Bd. 64/2, 12; JirIS, 2, 335.
3 Tko je bio avus? To se jasno vidi iz natpisa na oltaru crkve sv. Nikole (San Nicola, grč. Ἅγιος Νικόλαος, lat. Sanctus Nicolaus) od lipnja 1319. godine. Urosius, rex Rassie et Dioclie, Albanie, Bulgarie et totius maritime de Gulfo Adriatico a mari usque ad flumen Danubii presens opus altaris, yconam magnam argenteam, cooperturam tribunalem supra hoc altare de argento, lampades et candillia magna de argento fieri fecit etc. O tome nas obavještava i Викентий Васильевич Макушев u Записки Императорской Академiи Наукъ, 19, 2 Второе прил. 13, Санктпетербургъ, 1862-1895. Cf. Stojan Novaković: Zakonski spomenici srpskih država srednjega veka, knj. 5, SKA, Beograd, 1912, 716 (reprint: Lirika, Beograd, 2005).
4 Ni posljednji Nemanjić, car Uroš, nije izostao iza kralja Milutina, Stefana Dečanskog i cara Stefana. I on je potvrdio povelju svog oca, što se vidi iz jednog dubrovačkog pisma gdje se spominju 200 perpera. 1361. Die XXVII novembris. (Registrum littere destinate domine regine Apulie.) Majestati vestre humiliter exponimus per presentes, quod nuper a Leone Castanea de Borento vestro magistro portulano Apulie recepimus litteras in effectum continentes, cum quondam inclitus princeps dominus Stephanus rex Raxie causa devocionis providisset ecclesie beati Nicole de Baro de cc yperperis annuatim per suum patens privilegium, per suum filium nunc regem Rassie confirmatum… (LibReform, 3, 297).
5 Μέλλων δέ ὑποστρέφειν ἐν Βουλαρίᾳ καὶ φοβηϑείς, μήποτε ἐνεδρεύσωριν αὐτὸν οἱ Σέρβλοι καϑ’ ὁδόν, ἐπεζήτησεν εἰς διάσωσιν αὐτοῦ τὰ τοῦ ἄρχοντος Μουντιήρου παίδια, τὸν Βόρενα καὶ τὸν Στέφανον, οἳ καὶ διέσωσαν αὐτὸν ἀβλαβῆ μέχπι τῶν συνόων, ἓως τῆς Ῥάσης (DAI, Moravcsik, 154).
6 Letopis popa Dukljanina (ur. Ferdo Šišić), “Hrvatska redakcija s Marulićevim latinskim prevodom” (377-416), SKA, knj. 67, Beograd-Zagreb, 1928, 399. Surbiam autem, quae et Transmontana dicitur, in duas divisit provincias: unam a magno flumine Drina contra occidetalem plagam usque ad montem Pini, quam et Bosnam vocavit, alteram vero ab codem flumine Drina contra orientalem plagam usque ad Lapiam et [ad paludem Labeatidem], quam Rassam vocavit (Dukljanin, ib.; Šišić, 307). Cf. Ivan Črnčić: Popa Dukljanina letopis po latinsku i toga nekoliko i još nešto po hrvatsku, po prepisu popa Jerolima Kaletića, Tiskom Primorske tiskare, Kraljevica, 1874.
7 “Srbiju pak, koja se naziva i Zagorje, podijeli u dvije oblasti: jednu od velike rijeke Drine u pravcu zapada, sve do planine Pina (Borove), koju još nazva Bosnom, drugu pak od iste rijeke Drine u pravcu istoka sve do Lapije (Laba) i [Labskog jezera (Skadarskog)], koju je nazvao Raškom” (Dukljanin, 54-55 /IX/). Dodajmo i prinos Ivana Kukuljevića Sakcinskog iz 1851. godine – Kronika hrvatska iz XII. věka. Tiskano je u dva stupca. U prvom “kako je u rimskom rukopisu”, a u drugom “kako se čita”. A Sakcinski je to ovako pročitao: “I primorje razdili na dvoje: počamši od mista (i) grada, ki po poganih bi razrušen ki se zove Dalma, gdi zakonom biše, deri do mista ko se zove Valdemin, od Dalme do Valdemina prozva Hàrvate bile, šta su Dalmatini nižnji; i još od mista Dalme do Bandalona grada, ča se sada zove Drač, dotla prozva donju Dalmaciu i takoje Surbiju, ča jest Zagorje, i tu na dvoje razdiliše, počamši od gornje strane Drine, ča jest na zahod sunčeni, do gore Morave, a to prozva Bosnu; i od Drina do Lipa prozva zas (sve) ča je, Raška zemlja”, Arkiv, 1 (1-37), 19-20. Ivan Mužić: Hrvatska kronika u Ljetopisu popa Dukljanina, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split, 2011, 76. Djela kraljeva Dalmacije i Hrvatske (Neven Jovanović: Marulićev prijevod Hrvatske kronike), u: Marko Marulić: Latinska manja djela, 2. (125-225), KK, Split, 2011, 150. Neven Jovanović: Regum Delmatię atque Croatię gesta…, CM, 18 (5-61). Cf. Vojislav D. Nikčević (pr.): Dukljanski prezviter – Kraljevstvo Slovena (preveo Mile Bogeski), MonMont, knj. 10, 2003. Tibor Živković (ur.): Gesta regum Sclavorum, 1-2, (prevela Dragana Kunčer), Istorijski institut-Manastir Ostrog, Beograd, 2009. Angeliki Papageorgiu // Αγγελική Παπαγεωργίου: Το χρονικό του ιερέα της Διοκλείας (Ljetopis popa Duklijamina) – Κείμενο, μετάφραση, ιστορικός σχολιασμός, πρόσωπα, χώρος), Άρμός, Αθήνα, 2012. Cf. Milan Šufflay: Zagonetka popa Dukljanina, u: “Hrvatska u svijetlu svjetske historije i politike – dvanaest eseja”, Jutriša, Zagreb, 1928; u: Izabrani politički spisi, SHK, MH, Zagreb, 2000. Savić Marković Štedimlija: Tragom popa Dukljanina, Nakladna knjižara Preporod, Zagreb, 1941.
8 Tune Michala filius eius voluit succedere in regno, sed propter nequitiam matris eius noluit populus terrae, sed constituerunt sibi regem Dobroslavum, fratrem Bodini regis. Regnante eo, caepit se dure agere contra populum. Eo tempore audientes fratres et filii knesii Branislavi, quod rex Bodinus obiisset, imperatoris iussu venerunt Durachium, ubi Goyslavus accepit uxorem et mansit ibi cum nepotibus suis. Cocciaparus quoque frater eius perrexit Rassam, inde cum Belcano iupano congregantes populum venerunt contra Dobroslavum regem. Rex vero congregans populum voluit se defendere. Commisso denique bello in Dioclia supra fluvium, qui Moracia dicitur, cecidit pars populi regis Dobroslavi et ipse captus est. Post haec Cocciaparus cum Belcano mittentes viriculatum regem Dobroslavum in Rassam, venerunt et obtinuerunt Zentam et depraedaverunt maximam partem Dalmatiae. Belcanus post haec perrexit Rassam et Cocciaparus remansit in Zenta. Post haec insidiabatur Belcanus Cocciaparo cum Rassanis, ut eum perderent, quod sentiens abiit in Bosnam et accepit ibi uxorem filiam bani Bosnae; et non post multum tem-poris in bello mortuus est in Chelmani[a] (ib.).
9 …sequens in primis Diocleatem auctorem… (Lib. 5, p. 103).
10 Cf. Nadko Nodilo: Prvi ljetopisci i davna historiografija dubrovačka, Rad, 65 (92-128).
11 Quae quidem scripta, licet essent uetustissima specie, quum ad manus meas peruenere, non tamen adeo multorum annorum tabe corrupta erant, ut legi non possent (Lib. 5, p. 103).