Riječ na ispraćaju Marije Ujević Galetović, Mirogoj, petak 17. ožujka 2023.
Podne je, dragi svi. Došli smo danas u podne da opet jednom ispratimo našu Mariju na otok. Uvijek je takav trenutak bio drukčiji, ali smo danas pri dolasku u ovaj atrij – na čijem je pročelju uklesana poruka jednoga od Ujevića o duši – a ne u njezin atelje, svjesni više nego inače da Marija Ujević Galetović nije tek Ujevića i Galetovića, i nas koje su oni prihvatili kao svoje, da je naša Marija oblikovala svijet kojim se krećemo kao pouzdan, dobar i lijep, da nam je dodijelila povlasticu da sliku toga naraštajnog svijeta potpišemo svojim imenom: pogledamo se ujutro u tome ogledalu bez grča i stida.
Jest, naša je Marija od Ujevića, dida Jakova, klesara i graditelja, i oca Mate, također graditelja, rodica onoga što govori o duši, kao što o duši govori i fra Ćiro Ujević, i šestoro svojih braće i sestara od kojih se nije odvajala: Ane i Ivane, Frane i Klare, Jakše i Hele; ma i od majke koja također ima ime, i to Marijino ime. Marija je mnogo više od jedinstva u imenu i potomstvu sljubljena s Marijom Jurasovom, od koje dolazi crta i pokret i s kojom su došli Lovrovići i Silba. Marija je i Galetovićeva, Miloga Galetovića s otoka, otoka koji je uvijek, ma na koliko ga se nazivnika dijelilo, uvijek u jednini, i na kojemu je, kada se za to ispuni vrijeme, uvijek podne.
Kada su nedavno tu u Ilici nastajala vrata požeške katedrale, u gipsanom se otisku, negativu, zrcalio urbani lik toga otoka, zovimo ga Silba, na koji i dalje dolazi krumpir s Premude, i vino s Oliba. Reći ćete, a i Marija je ustrajala na tome, da više nema vina s Oliba. Možda ga doista nema u demižanama, ali se u zlatnim vrčevima s Olimpa dolijeva preko ruba našega vremena. Taj otok u dlanu je Zagreb koji je nosila sa sobom: Marijine figure, lica i sjene, na Silbi su Matoševi našijenci u Parizu, eho onog grada koji je Matoš čuo na Griču, a Marija mu nije prestala vjerovati. Na vlaškovuličanskoj stazi Krležina djetinjstva kojom je svaki dan išla u školu prislonila je Šenou, da bi samoga Krležu spustila s Gvozda i u isti mah ga podigla kao oblak iz kojeg sipe daljine – meglene i kalne, a mačku ugradila u Kličkovo dvorište, da viri u dvoranu gdje se vrte postavi a ne hijerarhije. Jer, rekla nam je da onaj trkač sa Save baš i ne jogira, da je utekao s postamenta, da zapravo trči u Atenu, koja se na hrvatskom kaže Dubrovnik, kako bi javio da naši porazi ipak nisu konačni.
Kada su požeška vrata odlivena i uspravljena, našli smo se pred njima u stenjevačkom industrijskom ambijentu, valjda je taj finale bio i logičan, povezan s metaforom silbanske Fabrike čija je depadansa postala antički vrt Marije i njezine braće, Marije koja je ribar čije će se pošte pamtiti, pa čak ako dobar ulov nekad i izostane, poput vina s Oliba. Bili su ondje, u sjeni tih vrata, Kuzma, ali i meštri Frano i Krsto, siguran sam u to, i teta Konceta, a govorilo se o ključu: kako ta teška vrata otključati, ako se nekad ipak zatvore. Katedralna vrata su priča o Bogu, o Bogu za kojeg se kaže da je velik, no ta Marijina požeška vrata iz stenjevačkog podneva otvaraju se u nebo gdje je dobri Bog. Čuvao Vas draga Marija dobri Bog naših starih, dida Jakova i tete Koncete, Marula iz nečujma Pule i Jurka Križanića iz studenoga Sibira.
Marijin svemir bio je poredak a ne smiraj, citirat ću je – kozmos je poredak. Može biti: sklad je u dobroj namjeri, a ne savršenstvu. Savršenstva nema, to je dopuštena doza sumnje. Nema ga osim ondje gdje draga naša, nostra cara, sada ideš, Na Brač. Gdje svijet Šumi ko srebrn-more, pa kaže Svijet je lijep, a život dar je s neba, / Podne je. – Kao voda tišinom razlijeva seSunčani ditiramb. Poveli Te Marija požeški anđeli u sveti grad Jeruzalem, gdje je posađeno i Matino stablo, maslina iz Krivodola. Adio.
Podne
Riječ na ispraćaju Marije Ujević Galetović, Mirogoj, petak 17. ožujka 2023.
Podne je, dragi svi. Došli smo danas u podne da opet jednom ispratimo našu Mariju na otok. Uvijek je takav trenutak bio drukčiji, ali smo danas pri dolasku u ovaj atrij – na čijem je pročelju uklesana poruka jednoga od Ujevića o duši – a ne u njezin atelje, svjesni više nego inače da Marija Ujević Galetović nije tek Ujevića i Galetovića, i nas koje su oni prihvatili kao svoje, da je naša Marija oblikovala svijet kojim se krećemo kao pouzdan, dobar i lijep, da nam je dodijelila povlasticu da sliku toga naraštajnog svijeta potpišemo svojim imenom: pogledamo se ujutro u tome ogledalu bez grča i stida.
Jest, naša je Marija od Ujevića, dida Jakova, klesara i graditelja, i oca Mate, također graditelja, rodica onoga što govori o duši, kao što o duši govori i fra Ćiro Ujević, i šestoro svojih braće i sestara od kojih se nije odvajala: Ane i Ivane, Frane i Klare, Jakše i Hele; ma i od majke koja također ima ime, i to Marijino ime. Marija je mnogo više od jedinstva u imenu i potomstvu sljubljena s Marijom Jurasovom, od koje dolazi crta i pokret i s kojom su došli Lovrovići i Silba. Marija je i Galetovićeva, Miloga Galetovića s otoka, otoka koji je uvijek, ma na koliko ga se nazivnika dijelilo, uvijek u jednini, i na kojemu je, kada se za to ispuni vrijeme, uvijek podne.
Kada su nedavno tu u Ilici nastajala vrata požeške katedrale, u gipsanom se otisku, negativu, zrcalio urbani lik toga otoka, zovimo ga Silba, na koji i dalje dolazi krumpir s Premude, i vino s Oliba. Reći ćete, a i Marija je ustrajala na tome, da više nema vina s Oliba. Možda ga doista nema u demižanama, ali se u zlatnim vrčevima s Olimpa dolijeva preko ruba našega vremena. Taj otok u dlanu je Zagreb koji je nosila sa sobom: Marijine figure, lica i sjene, na Silbi su Matoševi našijenci u Parizu, eho onog grada koji je Matoš čuo na Griču, a Marija mu nije prestala vjerovati. Na vlaškovuličanskoj stazi Krležina djetinjstva kojom je svaki dan išla u školu prislonila je Šenou, da bi samoga Krležu spustila s Gvozda i u isti mah ga podigla kao oblak iz kojeg sipe daljine – meglene i kalne, a mačku ugradila u Kličkovo dvorište, da viri u dvoranu gdje se vrte postavi a ne hijerarhije. Jer, rekla nam je da onaj trkač sa Save baš i ne jogira, da je utekao s postamenta, da zapravo trči u Atenu, koja se na hrvatskom kaže Dubrovnik, kako bi javio da naši porazi ipak nisu konačni.
Kada su požeška vrata odlivena i uspravljena, našli smo se pred njima u stenjevačkom industrijskom ambijentu, valjda je taj finale bio i logičan, povezan s metaforom silbanske Fabrike čija je depadansa postala antički vrt Marije i njezine braće, Marije koja je ribar čije će se pošte pamtiti, pa čak ako dobar ulov nekad i izostane, poput vina s Oliba. Bili su ondje, u sjeni tih vrata, Kuzma, ali i meštri Frano i Krsto, siguran sam u to, i teta Konceta, a govorilo se o ključu: kako ta teška vrata otključati, ako se nekad ipak zatvore. Katedralna vrata su priča o Bogu, o Bogu za kojeg se kaže da je velik, no ta Marijina požeška vrata iz stenjevačkog podneva otvaraju se u nebo gdje je dobri Bog. Čuvao Vas draga Marija dobri Bog naših starih, dida Jakova i tete Koncete, Marula iz nečujma Pule i Jurka Križanića iz studenoga Sibira.
Marijin svemir bio je poredak a ne smiraj, citirat ću je – kozmos je poredak. Može biti: sklad je u dobroj namjeri, a ne savršenstvu. Savršenstva nema, to je dopuštena doza sumnje. Nema ga osim ondje gdje draga naša, nostra cara, sada ideš, Na Brač. Gdje svijet Šumi ko srebrn-more, pa kaže Svijet je lijep, a život dar je s neba, / Podne je. – Kao voda tišinom razlijeva se Sunčani ditiramb. Poveli Te Marija požeški anđeli u sveti grad Jeruzalem, gdje je posađeno i Matino stablo, maslina iz Krivodola. Adio.