Prvi su kuću moje smrti napustili Zvonimir i Klelija Juristić, vrativši se u Sarajevo nekoliko dana nakon sahrane, istim džipom i s istim vozačem. Nedugo zatim to je učinio i Josip sa suprugom Azrom i kćeri Danijelom, konačno dobivši vizu za Kanadu, zaputivši se u daleki, nepoznati svijet, uvjeren da je u njemu budućnost ipak sigurnija nego u porušenom i opustošenom zavičaju.
Gotovo punih pet godina, Josipov otac Gustav i majka Marija, kao najuporniji, obilazili su ratne stanare u svome domu u Šomartu, dokazujući im da se uistinu žele vratiti u njega, sve dok ih, jednoga dana dvijetisuće i prve godine, u nazočnosti policije, nisu iz njega iselili. U svoj dom, pokraden i s mukom obnovljen, kasnije, primili su oca Ivana i majku Rušku, a s njima, potom, i djeda Martina i baku Jelenu, da iz blizine čekaju useljenje u svoju, iako su protiv toga bili i moja majka i moj otac, koji je, i kao vlasnik i kao odvjetnik, i dalje činio sve da povrati njihovu, ali i svoju imovinu u zavičaju. (Obnovu svoje jednokatnice, koju je od punčeve u Šomartu dijelila samo drvena ograda, više nije sanjao, jer, i da je to mogao, koga bi u nju vratio?) Ubrzo im se, na nagovor župnika fra Andrije, čija je prva zadaća bila obnoviti porušenu crkvu i s „Kruhom Svetoga Ante” potaći i pomoći povratak protjeranih župljana, pridružila i Gabrijela. Zbog toga je moj otac tako često putovao u Posavinu, i u Šomart i u Grad, vraćajući se odatle s pričama punim gorčine, nepravde, licemjerja i perfidnosti, primitivizma i otimačine, ozakonjenja bezakonja. Na sve to, u početku je bio izrazito osjetljiv, onda je, otupljujući, počeo shvaćati da se čovjek, nažalost, mora miriti i sa zlom: da nije tako, zar bi zla još uopće i bilo? I ono je darovano čovjeku, i on je njegov gospodar, isticao je od tada često, ali ono je gospodaru još potrebno i zato ga se ne odriče. Kao oružje, čuva ga u sebi za svaki slučaj, s jednakom brigom kao i dobrotu, i to ne samo za obranu, već i za osvajanje.
Slomljen sličnim saznanjima i mučen grižnjom savjesti što nikada nije imao vremena za svoga rano izgubljenog sina, nakon obavljenih dnevnih odvjetničkih poslova, od tada je moj otac sve češće svraćao na čašicu pića u kavanu hotela „Dubrovnik“. Tako je bježao od uspomena na mene, koje su ga u ispražnjenom domu u Dubravi dočekivale ne blijedeći, tako je, u samoći, daleko od stvari koje su ih čuvale, nastojao vratiti mir svom premorenom tijelu i svojoj ožalošćenoj duši.
Jedno je lice tada uvijek bilo okrenuto prema njemu, u toj vječitoj kavanskoj gužvi kao da je danima vrebalo samo njegovo, i on je danima odgonetao čije je. Bradato, s brkovima, progutano tamnim naočalama, duge, neuredne kose, najčešće u društvu sličnih dokoličara, rijetko za stolom samo. Čije je to lice, i što to traži na njegovome, što mu to svojim upornim pogledima poručuje? I, uopće, tko je taj čovjek?
… Ne pronašavši ni jedno slobodno mjesto, toga kasnog ljetnog predvečerja odlučio je nepoznatoj osobi prići prvi, jer je za stolom još uvijek bila sama, toga dana bez brade, iako je bio umoran, nespreman za razgovor ni s najbližnjim, kamo li s neznancem.
– Je li slobodno, gospodine? – upitao je zaustavivši se kraj neznanca.
– Kako ne, odvjetniče – skidajući tamne naočale odgovorio mu je neznanac sa smiješkom. – Odavno razmišljam kako da vam priđem, a evo vas meni.
– A otkud vi znate da sam ja odvjetnik, i što vi to u mene stalno piljite? – osuo je otac ljutito, onda je ustuknuo. Prepoznao je lice neznanca čim je ostalo bez tamnih naočala. – Ali, to si ti…
– Da, ja. Okupan, obrijan… da me konačno prepoznaš. Danima se pitam hoćeš li me prepoznati, danima hoću da ti objasnim koga si imao pa izgubio…
– Da si se prije riješio one bradurine i naočala, možda i bih, premda je naše poznanstvo bilo više pijanstvo…
– Imaš pravo, pijanstvo…
– Kako ono? Plotin. Filozof. Posve sam te zaboravio. Neobrijan i s tim naočalama, ne ljuti se, sličio si mi na nekog klošara. Vrlo malo i na filozofa. A i umoran sam. Premoren sam od poslova u uredu. Sve mi se danima muti pred očima… Sve je to bilo tako davno… pa zaboravio… – pravdao se moj otac.
– Zaboravio sam i ja sama sebe. Onoga bivšeg, iz Grada, uopće i ne pamtim.
– Ne’ko je tvoje ime, ne ljuti se, u mojoj kući stvarno pripisivao strašilu, a da te sad vidi bez brade i naočala… Pravi gospodin. Iz okolice Grada, zapravo iz Orlova, jednog od zaselaka Šomarta.
– Da, zemljače. Pa da obnovimo naše poznanstvo – odgovorio je Plotin mom ocu. – Bez pijanstva. Uz kavu.
– I onu tvoju filozofiju o katovima čovjekova ja. I nju sam zaboravio.
– Nije ni čudo. Družili smo se kratko, svega nekoliko pijanih večeri, onda razlaz. Ti svojoj advokaturi, ja svojoj filozofiji. Nisam ti je do kraja ni objasnio.
– Nisam zaboravio da si u komunizmu bio neposlušan i da su te nerado primali na posao, ali tu tvoju filozofiju jesam – priznao je otac.
– Zato si im ti, ne ljuti se, bio vrlo poslušan. A ja sam, istina je, bio neposlušan, kakav sam i danas – potvrdio je Plotin sa smiješkom. – Profesor filozofije u Gradu, onda u Modriči, Tuzli, Brčkom, rođen u Orlovu, zaseoku Šomartu odmah iza Graba, sada preprodavač krpa od kojekakvih švercera… Prokleti rat… Moram. A nekako ovako bilo je sa mnom i prije rata. Samo pola godine predavao sam tvojoj kćeri povijest, upitaj je da li me još pamti, nigdje me nisu prihvaćali u stalni radni odnos. Bio sam jednom s njezinim razredom u nekropoli Radimlji, u Stocu, možda će me se tvoja kćer i sjetiti samo po tome izletu. Govorio sam njezinim vršnjacima o Bosanskoj crkvi, stećcima, hereticima, koje neuki nazivaju i bogumilima, o pokojnicima koji leže ispod tih njihovih kamenih skulptura. Ako je istina da su različitih vjeroispovijesti, a braća, ništa nismo naučili od povijesti. Da jesmo, ne bi i vršnjaci tvoje kćeri danas međusobno ratovali, zajedno s očevima.
– A s kim si ovdje? Nisi, valjda, sâm? – bio je sve radoznaliji moj otac.
– E, da jesam sâm, bilo bi sve lakše. Svi su u Sesvetama, ja ovamo s krpama svaki dan pobjegnem od njih. Prije podne preprodajem kojekakve stvari, kao i Gustav, brat tvoje žene, popodne sam ovdje, promatram iz blizine svoje Posavce na Trgu slavnoga bana.
– Vidi, molim te, poznaješ i Gustava?
– Poznajem – odgovorio je Plotin kratko i nakratko zašutio. – Ali, on ne zna mene – nastavio je. – Sve je spaljeno i u mome Orlovu, kao i tebi u Šomartu, star sam za bilo kakve početke, ovdje se nekako sa ženom i kćerkom ipak snalazim. Neće odavde, ali ja bih.
– Znači, i ti razmišljaš o povratku u zavičaj? Moj Gustav godinama samo o tome. Kao i moji starci i starice. Dok je Gustav obnavljao kuću bilo je problema s izbjeglicama koji su je u ratu bili zaposjeli, sad su svi tamo. Odlazim im kad god mogu, pomažem im koliko god mogu…
– Razmišljam o povratku, dakako, ali neće u moje Orlovo ni žena ni kćer.
– Zanimljivo – rekao je moj otac. – Gustav i Marija hoće. I djed Ivan i baka Ruška. I moj otac i majka. Glava me ne prestaje boljeti od problema s njima. Bježim i ja ovamo od problema, kao i ti.
– Znam ja što ti ovamo bježiš – odgovorio mu je Plotin. – Na kapljicu. Progoni te smrt sina, čije sam govore o stradanju djece u ratu, miru i povratku u zavičaj okupljenim vršnjacima često slušao u parku u Dubravi. Kad je s njim bila i ona djevojčica.
– Da, i on mi je jednom spomenuo tvoje ime. Plotin, Plotin, sad se sjetih, jednom je tvoje ime ponavljao i moj otac.
– Da, Plotin. Leteći profesor, po potrebi i marksizma i povijesti i filozofije. Filozofi u komunizmu nisu bili po volji zato što su i tada mislili svojom glavom. Demokratski. Neki. Mnogi su bili prodane funjare za dobar posao, stan i plaću. Plotin, da, filozof Plotin. Nitko se ni ovdje nije ni našalio da me stalno zaposli, a obišao sam sve pragove… No, pustimo mene… Izgubio si sina, nisi ga još prežalio, kao ni ja svog. Živiš s njegovim duhom, kao i ja s duhom svoga. Zato ti ovamo dolaziš na kapljicu, moj zemljače.
– I ti si imao sina. I tvoj je umro mlad? – začudio se moj otac.
– Da, i ja sam rano izgubio sina, prije tebe, bio je čudo od djeteta, kao i tvoj. Njih dvojica kao da su bili dvojnici, blizanci. To ponavljanje, to umnožavanje istih ljudi posve je moguće u stvarnosti. Uistinu jedinstveno dijete, Plotin našega vremena, ako si, kao pravnik, za filozofa Plotina uopće ikada i čuo.
– Čuo sam od tebe. Kad si se sa mnom opijao do zore. Ali, sve sam zaboravio – rekao je moj otac.
– I tvoj je sin bio neoplotinist, dakle, nešto posebno, u svakome pogledu.
– I u mojim je sjećanjima nešto posebno. A takav će i ostati. Zauvijek.
– Otkad se rodio, napustio je svoje ja – napokon, počeo je Plotin i filozofskim jezikom – kao nešto prizemno, i živio je u nečemu što je mnogo veće od svakoga ja. U ono ja u koje mogu stati i biti u njemu svoji bez ratova svi različiti a isti. Samo ljudi. Zarad svih nas koji patimo, ne za neku osobnu korist. On je bio duša naše nove stvarnosti, ali i budućnosti, možda sâm Bog, svepriroda, svemir. Blaženi čovjek. Budući svetac. Anđeo.
– Pravi anđeo – uzdahnuo je otac.
– Zato je i pamtio sve što je bilo, davno, davno, ponekad i vidio ono što će biti. Čak i svoju smrt. Filozofski rečeno, bio je mistik, naš hrvatski Plotin. Veliki miroljubitelj.
Otac je opet duboko uzdahnuo.
– Stalno je govorio protiv rata. Stalno me je pitao: tata, zašto ljudi ratuju?
– I meni je moj postavljao ista pitanja – rekao je Plotin i odmah nastavio: – A da bi me bolje razumio, to ti znači ovo: baci odavde pogled na našu sirotinju na Trgu, svi su oni još uvijek u svome prizmenom ja, u nešto promijenjenom prizemlju svoje nove stvarnosti, i zato su tako izgubljeni. Tuguju što još ne mogu iznad tog prizemlja u posve novo. Neki čak i prose, tugo moja, što su to dočekali, nakon toliko godina čekanja, u svojoj lijepoj državi. A ovi drugi, unutra, punih lisnica, i oni po hotelima i kafićima, i oni što se vozikaju u skupocjenim automobilima, s mobitelima na uhu, oni su, kao i tvoj sin, napustili svoje ja, ali na drugi način, iz probitka, kao profiteri. Preselili su u vulgarnost. Uspeli se na katove stvarnosti divljeg kapitalizma, postali drugi dok su naši sinovi bili na katovima samo misli i duha… I ti naši jadni zemljaci bi na katove divljeg kapitalizma, ne misli da ne bi, premda nisu svi ni površni ni nepismeni, sličnih meni ima ih i među njima mnogo. Dobili su svoju državu, izvan one u kojoj su rođeni, žive u posve novoj stvarnosti, je li već onakva kakvu su Hrvati čekali tisuću godina, to se ne može znati danas!? Ne znam je li me dobro razumiješ? Imamo mi danas i među prvim i među drugim i svoje Sokrate, i Aristotele i Demokrite, i svoje stoike i svoje mistike, što ne bismo imali i Plotine, i to u jednom od njih koji objedinjava njih sve. I neka ih, svi nam oni trebaju. Ali, trebaju nam i oni koji će i ove jadnike uspeti iz prizemlja na katove misli i duha. Jedan takav, moj, prerano je preminuo, i drugi takav, tvoj, nije više živ. Što ćemo bez njih? Sve slične njima, žive, progutat će divlji kapitalizam, ostat će samo najsnažniji… A trebaju nam i oni koji će sve spomenute tipove opisati, među takvim moćnicima je i tvoj brat Zvonimir. I za takvu su se ulogu naši mrtvi sinovi ubrzano spremali, i u njoj su eksplodirali. Nema ih više, a i njih ti naši jadni zemljaci na Trgu jednako čekaju, i nikako ne izlaze iz svoga ja. I dalje pate. Ne dižu se sa svojih prizemlja i još ne nalaze svoju sreću u drugima koji su svoje ja napustili davno. Trebali su im u tome pomoći i moj i tvoj sin i svojim mislima i svojim idejama o miru. Od naše nove stvarnosti, bez njih, ti naši jadnici na Trgu neće naučiti ništa. Tvoj je sin učio, kao i moj, prebrzo za svoje godine, tako je bježao s prizemlja te stvarnosti na katove nove vrijednosti. Nova stvarnost ga je odredila kao Plotina, dakle, i ona jednoga dana mora umrijeti, kao i moj i tvoj sin. Jer su htjeli biti spasitelji i zaraćenih i zabluđenih. U tom smislu, oni su jedno, a i ti i ja, bez njih, nešto smo posve drugo. Bez njih smo nepotpuni, nismo njihov most prema drugima… Eto, to ti je sva moja filozofija koju si zaboravio.
Govorio je brzo, mome ocu nije dozvoljavao upade u svoju riječ koja ga je ponovno zbunjivala, kao što je i davno, davno, u pijanstvu. Pratio je njegov govor s osobitom pažnjom, ona rječca ja u njemu je opet imala neko posebno mjesto, njezinoga značenja opet nije bilo i u jeziku njegova obrazovanja. Međutim, nije to ni tada smio priznati pred Plotinom, kao ni pred sobom.
(Za ovu muku mog oca, stric Zvonimir je saznao kasnije, u Šomartu, u vrijeme kada se žestoko hrvao sa značenjem jednog posve drugoga ja, čije ga je uvezivanje dugo progonilo i kao čovjeka i kao pisca.)
– Da, kako da se u svojoj boli dignemo i mi na katove? A ti? – nakon duge šutnje upitao je moj otac svog naglo zanijemjelog zemljaka. – Istina je, ja svog sina još nisam prežalio. A ti svog?
– Kao i ti. Neutješan, ‘ko zna koliko još dugo. Ja sam ti još uvijek onaj Grk Plotin, u čijoj su filozofiji i aristotelizam i stoicizam i misticizam, silom prilika, kao i tvoj sin. Kao i ti, iako toga nisi ni svjestan. Nisi još dokučio puno značenje ovih mojih riječi, od gubitka sina spašava te rad. A ja? Hoću li se vratiti u svoj spaljeni zaselak Orlovo, hoću li umrijeti ovdje izvan svoga ja, na katu tuđeg doma, bez svoga do smrti, blažen od tuge, kao i tvoj sin? Ne znam. To ne znaš ni ti. Hoću li umrijeti u njegovome jeziku, koji nisi razumio, kao što sam ja tek kad sam ga izgubio, tek tad sam razumio jezik svoga Plotina… – zamucao je Plotin i na trenutak zastao da povrati izgubljeni dah. – Da, i ja sam imao svoga Plotina – nastavio je – pričao sam jednom o njemu, u ovoj kavani, i tvom čestitom bratu, sjajnome piscu, pred njegov povratak u Sarajevo. Zamolio sam ga da o njemu nešto napiše, upravo ovdje. Pokušao sam, meni to ne ide.
– To mi još nije niti spomenuo. Niti jednom. A ja ću mu do detalja opisati i ovaj naš razgovor. Prvom prilikom. Ili ovdje ili u Šomartu. Budi siguran.
– Vjerojatno još nije imao vremena za to. Bio je zbunjen, a možda je još uvijek zbunjen i tim susretom sa mnom. Kao što si i ti. Jedva je prihvatio samu mogućnost da su na ovom svijetu živjela gotovo dva ista dječačića.
– Uistinu sam time zbunjen i ja – promrmljao je moj otac.
Plotin je tada vratio svoje tamne naočale i upitao ga:
– Je li ti sad jasna ova moja filozofija?
– Donekle – odgovorio mu je moj otac.
– Moj sin je u drugome, tvoj sin je u drugome. Drugi je jedno koje nikad nije isto. Moj sin je u tvome sinu, tvoj sin je u mome. Oni su naš duh. Ti si u drugom, ja sam u drugom. Mi smo duša drugog, most do njegovih svjetova koji žive iznad i ispod našega ja. Drugi je uvijek u meni, ja u njemu, jedino s njim potpun, cjelovit. Ti si u njemu, on je u tebi, uvijek drukčiji. Naš ukupni život održava jedino taj stalno promjenljivi drugi koji je naš duh, a mi njegova duša. To je smisao te filozofije.
– I stvarno je tako – promrmljao je moj otac iako ni tada nije shvaćao ni jednu Plotinovu riječ.
A Plotin je uzdahnuo:
– Jadna naša djeca! Živjela su s nama u sadašnjosti kratko, u prošlosti dugo, u budućnosti će živjeti koliko i ljudsko sjećanje. Koliko i mi u drugima. Kao da i nisu umrla, eksplodirala su od znanja koje su morala savladati za vrlo kratko vrijeme. A ta eksplozija će trajati i trajati…
– Da, jadna naša djeca.
– Tvoj sin i moj sin, u stvari, bili su jedno. Kao što smo i ti i ja s njima jedno. U njemu su i naš duh i naša duša. U tome jedno smo i ti i ja stalno drukčiji, čas jedno čas drugo. Jer, kad god je čovjek samo jedno, on ne zna tko je, kad god je samo jedno bez drugog, sam, rastavljen, on je nepotpun. Tek kad je jedno s drugim, zna i što je. Ali to jedno, zapravo, i nije moguće iskazati, iako jest i u našemu duhu i u našoj duši, i u njima će živjeti vječno. U jednom je čista ljubav nasuprot okrutnom zlu. Je li ti sad jasno?
– Donekle – promucao je moj otac.
– Još ću ti reći i ovo, zemljače: Kad god imam vremena, pogledam televiziju, pročitam novine. Uvijek isto saznanje: u svim dijelovima svijeta stradaju djeca. Ako im stradalništvo ne donosi rat, bezdušna civilizacija čini im to na drugi način: djeca u Africi, Aziji, Europi, pa i u naprednoj Americi, obavljaju prljave i krvave poslove za odrasle. U mnogim dijelovima svijeta djeca su naši robovi. A ona se zalažu samo za jedno, za ljubav. Vide ono što odrasli ne vide, sve shvaćaju drukčije od odraslih. Mi ih ne razumijemo. Kao da je rat u Bosni i Hrvatskoj u našoj djeci, zapravo, izoštrio čula koja mi, stariji, uopće i nemamo. S njima su nam postala i stranci i vanzemaljci. Je li ti sad jasno?
– Donekle – ponovio je moj otac.
Plotin je ustao i otišao… Još više zbunjen, otac je ostao za stolom nestalog sugovornika dugo, dugo…
… Jedne noći, pijan, pred spavanje, sve je ispričao mojoj majci. Potom je nekoliko puta ponovio: Plotin, Plotin, ali ona je bila zagledana u moj portret na zidu, i, nespremna da se rastane od mene, nije gasila svjetlo u sobi. Očekujući da to učini, on je, potom, sklopljenih očiju, mrmljao sebi u bradu:
– Hoćemo li, ženo, napuštati svoje ja, hoćemo li iz prizemlja svjetla ove sobe na katove mraka? U san ili u prerano buđenje?
Istoga trena majka je ugasila noćnu lampu…
… Ujutro, dok je Gabrijela još spavala, pogleda zaustavljenog na mome portretu u okviru obješenom na suprotnom zidu, s mirisom kave u prostoru kuhinje, moj otac je govorio majci:
– Plotin, Plotin… ma, tko je taj Plotin? Sve mi je to onaj nesretnik lijepo objasnio, a ja opet ne znam. Pun ured knjiga, a ne znam tko je taj pravi filozof Plotin. Mora da ovdje na polici imam i neku filozofsku knjigu.
– Pa zar nisi rekao da je Plotin naš zemljak – opomenula ga je majka sipajući iz džezve kavu u njegovu šalicu.
– Ne mislim ja na tog Plotina, našega zemljaka… Mislim na Plotina koji je našega Krešimira digao iznad njegovoga ja na nekakve katove.
– Znam. Na filozofa.
– Onaj naš iz Orlova ne izgovori mi ni svoje ime, opet mu ne znam ni pravo ime. Susreli smo se u Gradu svega nekoliko puta, napili se nekoliko puta, i to je sve. Stalno mi je u kavani „Dubrovnik“ ponavljao nekakvo ja koje ljude diže na katove… Moram to ispričati i Zvonimiru, čim ga prvi put sretnem u Šomartu… Možda samo on zna kako to jadno ja diže ljude iz prizemlja, ja opet ništa ne shvaćam… Jesam li ti pričao i o tome?
– Ma, pričao si. Bio si pijan, i svašta si pričao. Meni se i plakalo i pričalo.
– I meni se plakalo. I plakao sam. Onaj brat ti je, kaže, baš čestit čovjek, i sjajan pisac… Jesam li ti pričao i o tome?
– Baš si se nalokao. Zar se ne sjećaš što si mi sve pričao?
– Sjećam se da sam svoga brata ovamo pozivao čim se u Sarajevu zakuhalo. Ja hoću ostati s ovim što ovdje pate, meni je s njima mjesto. I vrati se u Sarajevo, a tri i pol godine poslije i ne spomenu mi da je u kavani „Dubrovnik“ bio sa zemljakom Plotinom… Klelija poslala oca i majku u Jeruzalem, da se pridruže sinu, koji se tamo zaputio čim mu je granata uništila dom na Bjelavama, ostala uz muža, a sad će čas u Jeruzalem, čas u Sarajevo. Vrlo lijepo.
Majka je požurila da ga prekori i opomene:
– Šuti, Klelija je mnogo propatila uz Zvonimira, zaslužila je odmor. Pričala mi je kako su mjesecima u Sarajevu bili bez struje, vode, grijanja, telefona, sve vrijeme na prvoj liniji.
– Zato što je moj brat uvijek više cijenio siromaštvo nego bogatstvo, više patnike nego li sretnike – opomenuo je i moj otac moju majku. – Patnju je sam odabrao, kao nadahnuće, u svemu smo drukčiji. Patnja oplemenjuje duh čovjekov, uvijek mi je govorio. Odbio je da s Klelijom pođe s njezinim roditeljima u Jeruzalem, kad ih je tamo pozvao njezin brat, odbio je i da dođe ovamo… Prije rata odbijao je i komuniste što god su mu nudili, jer je bio čvrsto uvjeren da su prema našemu ocu bili nepravedni, mene grdio što sve njihovo prihvaćam. A da nisam, s Klelijom ne bi u Šomartu imao gdje niti prespavati, kao ni mi s njegovim i mojim roditeljima. Eto zašto sam ondje izgradio jednokatnicu. A sad nam je i ona spaljena. Samo sam ispunio obećanje dato ocu kad je došao iz zatvora.
– Kakvo obećanje?
– Da će živjeti u pristojnom domu i tako zaboraviti svoje muke u zatvoru. Da ću biti bogat, je li to grijeh? I Zvonimir je ispunio svoje. Obećao mu je da će opisati njegove patnje, a to je i učinio. Obojica smo sinovi od riječi.
Ušutio je. S Gabrijelina crteža na zidu usmjerio je svoj pogled šalici vrele kave.
– Nekako mirno ovdje, Sofija, kao poslije oluje. Sad kad su bake i djedovi s Marijom i Gustavom u Šomartu, osjećam se u ovoj kući kao poslije oluje.
– Kuća prazna, sobe od tišine zvone – zaključila je majka sa sjetom.
– Što ćemo s praznim sobama, Sofija? Hoćemo li ovdje ostati zauvijek? Hoćemo li našega Krešimira ostaviti u Mirogoju?
– Nego što? Što bismo u Šomartu? Kreši je mjesto s nama. Nama s njim. Kad umrem, neka sam što bliže njegovom grobu… Dotle, prizemlje tebi i tvojim klijentima, na prvom katu prva soba naša, druga Gabrijeli, neka u njoj opet kraljuje dok je s nama. Ako ode u Šomart, mi ćemo se proširiti, a potkrovlje studentima. Podstanarima. Valja nam pomoći naše u Šomartu.
– Ostavi ti mene napola u prizemlju, napola na katu, kao onaj Plotin naše prognane zemljake na Jelačićevom trgu…
– Hajd’ ne pričaj mi više o tome!
I zašutjeli su oboje. U šutnji su dotaknuli samo dno tišine koja je vladala kućom u Dubravi. Otac je progovorio kad je s ulice i u nju ušao rad motora nečijeg automobila u prolazu. Susjedov je u njega na trotoaru preko puta svojim mrtvim farovima gledao poput mrtvaca.
– Prvo odoše Zvonimir i Klelija u Sarajevo, onda Josip, Azra i Danijela u Kanadu, nikako da se naviknem na ovaj mir, Sofija, nikako da se pomirim da našeg Kreše ovdje više nema.
– Ima, stalno mi je u pameti, baš kao da je i živ – rekla je majka sa sjetom. Onda je neko vrijeme dvojila hoće li pred mužem otkriti želju moje sestre. Ipak je rekla:
– Ostat ćeš možda uskoro i bez Gabrijele.
– Pa, već je djevojka, ima nekog momka ovdje… Jednoga dana ću ostati i bez nje, to mi je jasno.
– E, nije to. Združila se s našim župnikom, s fra Andrijom, od njegovog prvog ulaska u našu kuću nakon Krešimirove sahrane.
-To znam. I neka je. Lijepo od njega, a lijepo i od nje. Pronašao u Dubravi svoje župljane, obilazio ih dok je bio ovdje. Dao sam mu našu adresu u Dubravi pred rat, našao i nas ovdje, drag mi je, nije mi nikad bio mrzak… Saznao za Krešinu smrt iz novina, iz rasporeda sahrana, došao na sahranu… Sad je opet u Šomartu.
– U početku mi se činilo da dolazi djedovima i bakama, a, eto, nije… Dogovarao je s Gabrijelom uređenje crkve kad se vrati u Šomart. Čeka da mu se tamo pridruži.
– I to znam… Kad sam prvi put posjetio naš zavičaj, sreo sam ga pred crkvom s prvim povratnicima. Jesam li ti pričao?
– Jesi, pričao si. Sada i tamo vodi „Kruh svetoga Ante”, skuplja po Evropi pomoć za povratnike. To je ono što je osvojilo i našu Gabrijelu.
– Da s njim skuplja pomoć za povratnike… A rekao mi je, kad sam ga u Šomartu sreo, kako bi bilo lijepo da Gabrijela u crkvi nešto naslika kad je obnovi.
– Već mu je obećala naslikati „Put križa“, a onda će, kaže, reći zbogom i nama i svome slikarstvu.
– Pa, zašto sam je, onda, pobogu, uopće školovao? – zakukao je otac.
– Hoće da bude uz djedove i bake, da pomogne i drugim povratnicima. Hoće da se žrtvuje.
– Zašto da se žrtvuje?
– Hoće da se tako iskupi za sve u čemu je griješila prema svome bratu.
Nije mogao da prešuti uvrijeđenost:
– A meni o svemu tome još niti riječ, kao da joj nisam otac.
– Evo, ja ti kažem.
Novim srkom ispraznio je kavu u šalici, htio je da pođe, onda je odustao.
– Nije to isto. Kazati majci, a ne kazati i ocu. Nije to isto.
– O, ime Isusovo! O, majko Božja! O, blažena djevice Marijo! Mislila ti je to, valjda, kazati kasnije.
– Kasnije… Nisam takav odnos uopće zaslužio od svoje kćeri.
– Pa, ti se baš naljutio. Tiho, čovječe, čut će nas, možda je već budna.
– Mogla bi ovdje opet biti kraljevna kao što je u vrijeme gimnazije bila u onoj jednokatnici do tvojih roditelja. Kad smo je zadirkivali da joj je vrijeme udaji. I hoće da nas napusti i ona. Gospođica hoće u Šomart… Pa, neka nas napusti. A taj fra Andrija… Prvo nam je zatrovao sina s onim uprošćavanjem: obični ljudi, blaženi ljudi, sveti ljudi… Ode nam zbog toga na nebo dijete prerano, da što prije postane sveto… Sad nam je zatrovao i kćer s tim žrtvovanjem, s tim iskupljenjem. Križnim putem… Cijeli ovaj naš dosadašnji život je križni put.
Bio je i dalje povrijeđen, a majka sve smirenija.
– Rekla mi je najozbiljnije da će u Šomart. Čim diplomira. Otkad je ostala bez brata, stalno mi ponavlja da mora da se iskupi. Da mora da se žrtvuje. Nije za to naš fra Andrija kriv.
– Onda ćemo ovdje konačno uživati – izgovorio je s ironijom otac, digao se i udaljio se od nje. – U ovoj tišini koja mi zvoni u ušima. Kao smrt našeg djeteta. Odoh ja, ženo, u sudnicu. Boli me glava, mamurluk.
– A ja ću sačekati Gabrijelu da se probudi, pa ćemo svaka na svoju stranu. Ona na Akademiju, ja u Crveni križ – rekla je majka, onda je dodala ono što je u sebi gušila dugo: – Mogao bi me, ako Gabrijela ode u Šomart, opet vratiti u svoj ured, kao svoju tajnicu. Dosta mi je i tog Crvenog križa.
– Pa, valjda ću uskoro i ja završiti sve svoje poslove. I u mirovinu.
– To ti kao meni. Nećeš ti nikad završiti sve svoje poslove.
Otac joj je sa smiješkom ipak obećao:
– Uskoro, ako nas kći napusti, bit ćeš ti meni ovdje i potrebnija nego u Gradu.
Vratio se, poljubio je, i krenuo prema radnom stolu. Kao da se s tim poljupcem oslobodio svoje ljutnje, najednom je njegov glas postao i mekši i topliji. Dok je u tašnu stavljao fascikle, govorio je:
– Ma, taj naš fra Andrija, fra Andrija… Kad sam ga ono na sahrani ugledao, kao da mi je cijeli predratni život Šomarta oživio. Sjetio sam se kako je stalno u našoj kući visio uz moje roditelje, čas kod njih, čas kod tvojih. Kako mi je stalno bilježio one moje noćne ispovijedi u crkvi i kako me je stalno opominjao da mu na njih ne zaboravim opet doći…
– Pa, činio ti je tako velike usluge. Zahvaljujući njemu, bio si i vjernik i komunist istovremeno. A krstio nam je i djecu krišom.
– Ma, jest, ne sporim. Ali, ženo draga, on će nam sada, izgleda, oteti i rođenu kćer, a sinu je utuvio u glavu da je bolje zarana umrijeti časno, nego dugo živjeti nečasno.
– Ništa u tome nema lošeg – rekla mu je majka i otac je zašutio. Bio je premoren samom mišlju da me više nema, nije mogao predugo ostati samo u jednoj temi. Stalno je skakao iz jedne u drugu, pa je tako bilo i toga jutra:
– Znaš što mi je žao… Što s bratom, dok je bio ovdje, nisam stigao čestito ni porazgovarati o svim njegovim mukama u Sarajevu.
– U ime Isusovo, Bartole! Pročitao si valjda onaj njegov dnevnik, kao i svi koji su tada bili u ovoj kući. U njemu je ono glavno iz ratnog Sarajeva.
– Da, ali nismo stigli ni porazgovarati kao braća. Ja prije podne u sudnici na raspravama, on u mome uredu s Krešimirom i „Olimpijom“. Tek s nogu, pričao sam mu o našem pametnom dječačiću, a je li mu što od moje priče ušlo u glavu, ne znam. Ja popodne u uredu, on u redakciji tjednika, ili ovdje s djedovima i bakama. I onaj Plotin! Reče mi da je Zvonimira molio da nešto napiše i o njegovome sinu, ali meni brat ni o tome ni riječi…
– O, majko Božja! O, blažena djevice Marijo! Susretat ćemo se s njim u Šomartu, vikendom. Rekli smo se tamo nalaziti povremeno opet.
Zastao je ispred mog uramljenog portreta na zidu i izgovorio majci:
– Kad god se zagledam u ovaj portret nešto mi zastane u grlu. Ti, tata, nikad nemaš vremena za mene…
– Ovaj me njegov portret uvijek rasplače. Kako li je tek njegovoj sestri. Baš smo ostali bez čudna Božjeg stvora. Ali, valjda je Bogu bio potrebniji, zato nam ga je prerano oduzeo. Bez dijagnoze. Osam godina, dva dana, tri sata, deset minuta.
– Da, toliko je živio. Izračunala je Gabrijela da je toliko živio.
– Kad smo u kapelici otvorili njegov kovčeg da ga posljednji put vidimo, ona je odbila. Željela je, kaže, da ga sačuva u uspomeni živa. Onakvog kakvog ga je prvi put ugledala u našoj kući u Šomartu. Na onome bijelome jastuku, u onoj bijeloj kapici, s plavim očima zaustavljenim na njoj… A meni je pod onim bijelim pokrovom, u kovčegu, sličio na pticu. Kao da će svakog trenutka odletjeti u nebo. I kao da je odletio…
Još dok je majka govorila, sjećajući se mojih posljednjih trenutaka na zemlji, na simsu je kuhinjskog prozora zakljucao golub.
– Pogledaj! – rekla je tiho plašeći se da svojim glasom ne otjera mog bijelog goluba na simsu.
– Sletio je i kad je izdahnuo – podsjetio je otac majku. – Sjećaš li se što nam je ispričala Gabrijela o njegovim posljednjim minutama – šaptao je i otac mojoj majci.
A onda je, uozbiljen, naglo zašutio.
– Bijel kao snijeg – napokon je progovorio s nevjericom. – Bijel, bijel, baš kao snijeg – ponovio je.
– Kad god o njemu pričamo, pratila sam, na simsu je ovaj golub. Bijel kao snijeg.
Otac se od nje udaljio bez riječi.
Opet će plakati, pomislio je iza zatvorenih vrata. Opet će se u moju ženu useliti oluja. Ali, nakon oluje dolazi pročišćenje. I priroda čistije diše nakon oluje, pa će i moja žena, razvijao je svoju misao moj otac napuštajući svoj ured i noseći prema „mercedesu” ispred kuće svoju veliku tašnu. Onda je od te misli pobjegao drugoj: Potkrovlje iznajmiti studentima, nije to uopće loše… Takav je oduvijek bio moj otac. Zanesen koristoljubljem…
… O svojim susretima s Plotinom nikada nije ništa rekao Gabrijeli. Nikada je nije ni upitao je li bio njezin profesor, koliko dugo i u kojem razredu. Plotin. Da, Plotin…
I tako sam umro od žalosti, samoće i srama. U stvari, nisam umro, samo sam svoju zemaljsku energiju prenio u drugi svijet iz kojeg će se širiti mir među ljudima koje je napustilo moje tijelo. Samo sam promijenio energiju jednog života za energiju posve drugog i drugačijeg svijeta…
… Nisam, dakle, umro, samo sam napustio svoje ja, preselio u sjećanje svoga strica, iz ljudskog prizemlja na katove njegova duha. On će u moje ime odlučiti čiji je život bio moj najveći teret s kojim sam otišao u smrt, a prije toga postao pobunjenik. Veliki. Postao duh. Duh drugoga. Postao drugi, koji se ponovno rađa u sjećanjima onih u kojima živi moja žrtva. Živim u sjećanju pisca ove priče. Zahvaljujući njemu postao sam blažen, pridružen svima kojima je zemaljska patnja namijenila grijeh. Koji u svom blaženstvu strpljivo čekaju razumijevanje i potpuni oprost.
Preseljen u njegovo ja, još proučavam i opisujem žive i svoj nastanak među njima. Neka živi, zato, više ne govore da mrtvi ništa ne čuju i ne vide.
To vam govorim kao onaj koji nije živio dugo, ali koji jest bio star, jest svevremen i jest bio vlasnik znanja starog više stoljeća. Jest drugi, ali ne kao susjed, ne kao onaj uz kojega se živi zajedno. Već kao onaj u kojemu živi nešto veliko, vječno, vječnost sama. Čijeg se djela sjećaju drugi kad god pomisle na moje djelo. A moje djelo je moja prerana smrt čiji su uzročnici i žalost i samoća i sram.
Dakle, jesam star čovjek. Vrlo. Koliko i njegova zemlja Bosna i Hercegovina. Star onoliko koliko je staro i njegovo znanje o njoj.
Sve drugo o meni i o sebi kazat će vam onaj čije djelo nastanjujem i dok ležim u Mirogoju. Sam. Bez ikoga svoga iz Šomarta. Posve sam. Opet.
Blažen na zemlji, možda svet i na nebu i na zemlji. Kao čovjek koji se srami onih koji nemaju srama.
I varaju se svi koji misle da je moja tjelesna smrt sa sobom odnijela u grob i sram. I žalost. I samoću. Sram ne stanuje samo u tijelu. Ni žalost. A ni samoća.
I varaju se svi koji misle da sam živio kratko. Živio sam predugo i saznao sam o životu previše. Tako sam vrlo brzo stečenim znanjem o njemu i ljudima i pobijedio smrt. Zato ću i poslije smrti živjeti dugo, dugo. Kao svevremenik. Kao besmrtnik, i osobno i kozmički. Kao univerzalni besmrtnik.
Plotin
(Iz neobjavljenog romana Dom blaženog djeteta)
*
Prvi su kuću moje smrti napustili Zvonimir i Klelija Juristić, vrativši se u Sarajevo nekoliko dana nakon sahrane, istim džipom i s istim vozačem. Nedugo zatim to je učinio i Josip sa suprugom Azrom i kćeri Danijelom, konačno dobivši vizu za Kanadu, zaputivši se u daleki, nepoznati svijet, uvjeren da je u njemu budućnost ipak sigurnija nego u porušenom i opustošenom zavičaju.
Gotovo punih pet godina, Josipov otac Gustav i majka Marija, kao najuporniji, obilazili su ratne stanare u svome domu u Šomartu, dokazujući im da se uistinu žele vratiti u njega, sve dok ih, jednoga dana dvijetisuće i prve godine, u nazočnosti policije, nisu iz njega iselili. U svoj dom, pokraden i s mukom obnovljen, kasnije, primili su oca Ivana i majku Rušku, a s njima, potom, i djeda Martina i baku Jelenu, da iz blizine čekaju useljenje u svoju, iako su protiv toga bili i moja majka i moj otac, koji je, i kao vlasnik i kao odvjetnik, i dalje činio sve da povrati njihovu, ali i svoju imovinu u zavičaju. (Obnovu svoje jednokatnice, koju je od punčeve u Šomartu dijelila samo drvena ograda, više nije sanjao, jer, i da je to mogao, koga bi u nju vratio?) Ubrzo im se, na nagovor župnika fra Andrije, čija je prva zadaća bila obnoviti porušenu crkvu i s „Kruhom Svetoga Ante” potaći i pomoći povratak protjeranih župljana, pridružila i Gabrijela. Zbog toga je moj otac tako često putovao u Posavinu, i u Šomart i u Grad, vraćajući se odatle s pričama punim gorčine, nepravde, licemjerja i perfidnosti, primitivizma i otimačine, ozakonjenja bezakonja. Na sve to, u početku je bio izrazito osjetljiv, onda je, otupljujući, počeo shvaćati da se čovjek, nažalost, mora miriti i sa zlom: da nije tako, zar bi zla još uopće i bilo? I ono je darovano čovjeku, i on je njegov gospodar, isticao je od tada često, ali ono je gospodaru još potrebno i zato ga se ne odriče. Kao oružje, čuva ga u sebi za svaki slučaj, s jednakom brigom kao i dobrotu, i to ne samo za obranu, već i za osvajanje.
Slomljen sličnim saznanjima i mučen grižnjom savjesti što nikada nije imao vremena za svoga rano izgubljenog sina, nakon obavljenih dnevnih odvjetničkih poslova, od tada je moj otac sve češće svraćao na čašicu pića u kavanu hotela „Dubrovnik“. Tako je bježao od uspomena na mene, koje su ga u ispražnjenom domu u Dubravi dočekivale ne blijedeći, tako je, u samoći, daleko od stvari koje su ih čuvale, nastojao vratiti mir svom premorenom tijelu i svojoj ožalošćenoj duši.
Jedno je lice tada uvijek bilo okrenuto prema njemu, u toj vječitoj kavanskoj gužvi kao da je danima vrebalo samo njegovo, i on je danima odgonetao čije je. Bradato, s brkovima, progutano tamnim naočalama, duge, neuredne kose, najčešće u društvu sličnih dokoličara, rijetko za stolom samo. Čije je to lice, i što to traži na njegovome, što mu to svojim upornim pogledima poručuje? I, uopće, tko je taj čovjek?
… Ne pronašavši ni jedno slobodno mjesto, toga kasnog ljetnog predvečerja odlučio je nepoznatoj osobi prići prvi, jer je za stolom još uvijek bila sama, toga dana bez brade, iako je bio umoran, nespreman za razgovor ni s najbližnjim, kamo li s neznancem.
– Je li slobodno, gospodine? – upitao je zaustavivši se kraj neznanca.
– Kako ne, odvjetniče – skidajući tamne naočale odgovorio mu je neznanac sa smiješkom. – Odavno razmišljam kako da vam priđem, a evo vas meni.
– A otkud vi znate da sam ja odvjetnik, i što vi to u mene stalno piljite? – osuo je otac ljutito, onda je ustuknuo. Prepoznao je lice neznanca čim je ostalo bez tamnih naočala. – Ali, to si ti…
– Da, ja. Okupan, obrijan… da me konačno prepoznaš. Danima se pitam hoćeš li me prepoznati, danima hoću da ti objasnim koga si imao pa izgubio…
– Da si se prije riješio one bradurine i naočala, možda i bih, premda je naše poznanstvo bilo više pijanstvo…
– Imaš pravo, pijanstvo…
– Kako ono? Plotin. Filozof. Posve sam te zaboravio. Neobrijan i s tim naočalama, ne ljuti se, sličio si mi na nekog klošara. Vrlo malo i na filozofa. A i umoran sam. Premoren sam od poslova u uredu. Sve mi se danima muti pred očima… Sve je to bilo tako davno… pa zaboravio… – pravdao se moj otac.
– Zaboravio sam i ja sama sebe. Onoga bivšeg, iz Grada, uopće i ne pamtim.
– Ne’ko je tvoje ime, ne ljuti se, u mojoj kući stvarno pripisivao strašilu, a da te sad vidi bez brade i naočala… Pravi gospodin. Iz okolice Grada, zapravo iz Orlova, jednog od zaselaka Šomarta.
– Da, zemljače. Pa da obnovimo naše poznanstvo – odgovorio je Plotin mom ocu. – Bez pijanstva. Uz kavu.
– I onu tvoju filozofiju o katovima čovjekova ja. I nju sam zaboravio.
– Nije ni čudo. Družili smo se kratko, svega nekoliko pijanih večeri, onda razlaz. Ti svojoj advokaturi, ja svojoj filozofiji. Nisam ti je do kraja ni objasnio.
– Nisam zaboravio da si u komunizmu bio neposlušan i da su te nerado primali na posao, ali tu tvoju filozofiju jesam – priznao je otac.
– Zato si im ti, ne ljuti se, bio vrlo poslušan. A ja sam, istina je, bio neposlušan, kakav sam i danas – potvrdio je Plotin sa smiješkom. – Profesor filozofije u Gradu, onda u Modriči, Tuzli, Brčkom, rođen u Orlovu, zaseoku Šomartu odmah iza Graba, sada preprodavač krpa od kojekakvih švercera… Prokleti rat… Moram. A nekako ovako bilo je sa mnom i prije rata. Samo pola godine predavao sam tvojoj kćeri povijest, upitaj je da li me još pamti, nigdje me nisu prihvaćali u stalni radni odnos. Bio sam jednom s njezinim razredom u nekropoli Radimlji, u Stocu, možda će me se tvoja kćer i sjetiti samo po tome izletu. Govorio sam njezinim vršnjacima o Bosanskoj crkvi, stećcima, hereticima, koje neuki nazivaju i bogumilima, o pokojnicima koji leže ispod tih njihovih kamenih skulptura. Ako je istina da su različitih vjeroispovijesti, a braća, ništa nismo naučili od povijesti. Da jesmo, ne bi i vršnjaci tvoje kćeri danas međusobno ratovali, zajedno s očevima.
– A s kim si ovdje? Nisi, valjda, sâm? – bio je sve radoznaliji moj otac.
– E, da jesam sâm, bilo bi sve lakše. Svi su u Sesvetama, ja ovamo s krpama svaki dan pobjegnem od njih. Prije podne preprodajem kojekakve stvari, kao i Gustav, brat tvoje žene, popodne sam ovdje, promatram iz blizine svoje Posavce na Trgu slavnoga bana.
– Vidi, molim te, poznaješ i Gustava?
– Poznajem – odgovorio je Plotin kratko i nakratko zašutio. – Ali, on ne zna mene – nastavio je. – Sve je spaljeno i u mome Orlovu, kao i tebi u Šomartu, star sam za bilo kakve početke, ovdje se nekako sa ženom i kćerkom ipak snalazim. Neće odavde, ali ja bih.
– Znači, i ti razmišljaš o povratku u zavičaj? Moj Gustav godinama samo o tome. Kao i moji starci i starice. Dok je Gustav obnavljao kuću bilo je problema s izbjeglicama koji su je u ratu bili zaposjeli, sad su svi tamo. Odlazim im kad god mogu, pomažem im koliko god mogu…
– Razmišljam o povratku, dakako, ali neće u moje Orlovo ni žena ni kćer.
– Zanimljivo – rekao je moj otac. – Gustav i Marija hoće. I djed Ivan i baka Ruška. I moj otac i majka. Glava me ne prestaje boljeti od problema s njima. Bježim i ja ovamo od problema, kao i ti.
– Znam ja što ti ovamo bježiš – odgovorio mu je Plotin. – Na kapljicu. Progoni te smrt sina, čije sam govore o stradanju djece u ratu, miru i povratku u zavičaj okupljenim vršnjacima često slušao u parku u Dubravi. Kad je s njim bila i ona djevojčica.
– Da, i on mi je jednom spomenuo tvoje ime. Plotin, Plotin, sad se sjetih, jednom je tvoje ime ponavljao i moj otac.
– Da, Plotin. Leteći profesor, po potrebi i marksizma i povijesti i filozofije. Filozofi u komunizmu nisu bili po volji zato što su i tada mislili svojom glavom. Demokratski. Neki. Mnogi su bili prodane funjare za dobar posao, stan i plaću. Plotin, da, filozof Plotin. Nitko se ni ovdje nije ni našalio da me stalno zaposli, a obišao sam sve pragove… No, pustimo mene… Izgubio si sina, nisi ga još prežalio, kao ni ja svog. Živiš s njegovim duhom, kao i ja s duhom svoga. Zato ti ovamo dolaziš na kapljicu, moj zemljače.
– I ti si imao sina. I tvoj je umro mlad? – začudio se moj otac.
– Da, i ja sam rano izgubio sina, prije tebe, bio je čudo od djeteta, kao i tvoj. Njih dvojica kao da su bili dvojnici, blizanci. To ponavljanje, to umnožavanje istih ljudi posve je moguće u stvarnosti. Uistinu jedinstveno dijete, Plotin našega vremena, ako si, kao pravnik, za filozofa Plotina uopće ikada i čuo.
– Čuo sam od tebe. Kad si se sa mnom opijao do zore. Ali, sve sam zaboravio – rekao je moj otac.
– I tvoj je sin bio neoplotinist, dakle, nešto posebno, u svakome pogledu.
– I u mojim je sjećanjima nešto posebno. A takav će i ostati. Zauvijek.
– Otkad se rodio, napustio je svoje ja – napokon, počeo je Plotin i filozofskim jezikom – kao nešto prizemno, i živio je u nečemu što je mnogo veće od svakoga ja. U ono ja u koje mogu stati i biti u njemu svoji bez ratova svi različiti a isti. Samo ljudi. Zarad svih nas koji patimo, ne za neku osobnu korist. On je bio duša naše nove stvarnosti, ali i budućnosti, možda sâm Bog, svepriroda, svemir. Blaženi čovjek. Budući svetac. Anđeo.
– Pravi anđeo – uzdahnuo je otac.
– Zato je i pamtio sve što je bilo, davno, davno, ponekad i vidio ono što će biti. Čak i svoju smrt. Filozofski rečeno, bio je mistik, naš hrvatski Plotin. Veliki miroljubitelj.
Otac je opet duboko uzdahnuo.
– Stalno je govorio protiv rata. Stalno me je pitao: tata, zašto ljudi ratuju?
– I meni je moj postavljao ista pitanja – rekao je Plotin i odmah nastavio: – A da bi me bolje razumio, to ti znači ovo: baci odavde pogled na našu sirotinju na Trgu, svi su oni još uvijek u svome prizmenom ja, u nešto promijenjenom prizemlju svoje nove stvarnosti, i zato su tako izgubljeni. Tuguju što još ne mogu iznad tog prizemlja u posve novo. Neki čak i prose, tugo moja, što su to dočekali, nakon toliko godina čekanja, u svojoj lijepoj državi. A ovi drugi, unutra, punih lisnica, i oni po hotelima i kafićima, i oni što se vozikaju u skupocjenim automobilima, s mobitelima na uhu, oni su, kao i tvoj sin, napustili svoje ja, ali na drugi način, iz probitka, kao profiteri. Preselili su u vulgarnost. Uspeli se na katove stvarnosti divljeg kapitalizma, postali drugi dok su naši sinovi bili na katovima samo misli i duha… I ti naši jadni zemljaci bi na katove divljeg kapitalizma, ne misli da ne bi, premda nisu svi ni površni ni nepismeni, sličnih meni ima ih i među njima mnogo. Dobili su svoju državu, izvan one u kojoj su rođeni, žive u posve novoj stvarnosti, je li već onakva kakvu su Hrvati čekali tisuću godina, to se ne može znati danas!? Ne znam je li me dobro razumiješ? Imamo mi danas i među prvim i među drugim i svoje Sokrate, i Aristotele i Demokrite, i svoje stoike i svoje mistike, što ne bismo imali i Plotine, i to u jednom od njih koji objedinjava njih sve. I neka ih, svi nam oni trebaju. Ali, trebaju nam i oni koji će i ove jadnike uspeti iz prizemlja na katove misli i duha. Jedan takav, moj, prerano je preminuo, i drugi takav, tvoj, nije više živ. Što ćemo bez njih? Sve slične njima, žive, progutat će divlji kapitalizam, ostat će samo najsnažniji… A trebaju nam i oni koji će sve spomenute tipove opisati, među takvim moćnicima je i tvoj brat Zvonimir. I za takvu su se ulogu naši mrtvi sinovi ubrzano spremali, i u njoj su eksplodirali. Nema ih više, a i njih ti naši jadni zemljaci na Trgu jednako čekaju, i nikako ne izlaze iz svoga ja. I dalje pate. Ne dižu se sa svojih prizemlja i još ne nalaze svoju sreću u drugima koji su svoje ja napustili davno. Trebali su im u tome pomoći i moj i tvoj sin i svojim mislima i svojim idejama o miru. Od naše nove stvarnosti, bez njih, ti naši jadnici na Trgu neće naučiti ništa. Tvoj je sin učio, kao i moj, prebrzo za svoje godine, tako je bježao s prizemlja te stvarnosti na katove nove vrijednosti. Nova stvarnost ga je odredila kao Plotina, dakle, i ona jednoga dana mora umrijeti, kao i moj i tvoj sin. Jer su htjeli biti spasitelji i zaraćenih i zabluđenih. U tom smislu, oni su jedno, a i ti i ja, bez njih, nešto smo posve drugo. Bez njih smo nepotpuni, nismo njihov most prema drugima… Eto, to ti je sva moja filozofija koju si zaboravio.
Govorio je brzo, mome ocu nije dozvoljavao upade u svoju riječ koja ga je ponovno zbunjivala, kao što je i davno, davno, u pijanstvu. Pratio je njegov govor s osobitom pažnjom, ona rječca ja u njemu je opet imala neko posebno mjesto, njezinoga značenja opet nije bilo i u jeziku njegova obrazovanja. Međutim, nije to ni tada smio priznati pred Plotinom, kao ni pred sobom.
(Za ovu muku mog oca, stric Zvonimir je saznao kasnije, u Šomartu, u vrijeme kada se žestoko hrvao sa značenjem jednog posve drugoga ja, čije ga je uvezivanje dugo progonilo i kao čovjeka i kao pisca.)
– Da, kako da se u svojoj boli dignemo i mi na katove? A ti? – nakon duge šutnje upitao je moj otac svog naglo zanijemjelog zemljaka. – Istina je, ja svog sina još nisam prežalio. A ti svog?
– Kao i ti. Neutješan, ‘ko zna koliko još dugo. Ja sam ti još uvijek onaj Grk Plotin, u čijoj su filozofiji i aristotelizam i stoicizam i misticizam, silom prilika, kao i tvoj sin. Kao i ti, iako toga nisi ni svjestan. Nisi još dokučio puno značenje ovih mojih riječi, od gubitka sina spašava te rad. A ja? Hoću li se vratiti u svoj spaljeni zaselak Orlovo, hoću li umrijeti ovdje izvan svoga ja, na katu tuđeg doma, bez svoga do smrti, blažen od tuge, kao i tvoj sin? Ne znam. To ne znaš ni ti. Hoću li umrijeti u njegovome jeziku, koji nisi razumio, kao što sam ja tek kad sam ga izgubio, tek tad sam razumio jezik svoga Plotina… – zamucao je Plotin i na trenutak zastao da povrati izgubljeni dah. – Da, i ja sam imao svoga Plotina – nastavio je – pričao sam jednom o njemu, u ovoj kavani, i tvom čestitom bratu, sjajnome piscu, pred njegov povratak u Sarajevo. Zamolio sam ga da o njemu nešto napiše, upravo ovdje. Pokušao sam, meni to ne ide.
– To mi još nije niti spomenuo. Niti jednom. A ja ću mu do detalja opisati i ovaj naš razgovor. Prvom prilikom. Ili ovdje ili u Šomartu. Budi siguran.
– Vjerojatno još nije imao vremena za to. Bio je zbunjen, a možda je još uvijek zbunjen i tim susretom sa mnom. Kao što si i ti. Jedva je prihvatio samu mogućnost da su na ovom svijetu živjela gotovo dva ista dječačića.
– Uistinu sam time zbunjen i ja – promrmljao je moj otac.
Plotin je tada vratio svoje tamne naočale i upitao ga:
– Je li ti sad jasna ova moja filozofija?
– Donekle – odgovorio mu je moj otac.
– Moj sin je u drugome, tvoj sin je u drugome. Drugi je jedno koje nikad nije isto. Moj sin je u tvome sinu, tvoj sin je u mome. Oni su naš duh. Ti si u drugom, ja sam u drugom. Mi smo duša drugog, most do njegovih svjetova koji žive iznad i ispod našega ja. Drugi je uvijek u meni, ja u njemu, jedino s njim potpun, cjelovit. Ti si u njemu, on je u tebi, uvijek drukčiji. Naš ukupni život održava jedino taj stalno promjenljivi drugi koji je naš duh, a mi njegova duša. To je smisao te filozofije.
– I stvarno je tako – promrmljao je moj otac iako ni tada nije shvaćao ni jednu Plotinovu riječ.
A Plotin je uzdahnuo:
– Jadna naša djeca! Živjela su s nama u sadašnjosti kratko, u prošlosti dugo, u budućnosti će živjeti koliko i ljudsko sjećanje. Koliko i mi u drugima. Kao da i nisu umrla, eksplodirala su od znanja koje su morala savladati za vrlo kratko vrijeme. A ta eksplozija će trajati i trajati…
– Da, jadna naša djeca.
– Tvoj sin i moj sin, u stvari, bili su jedno. Kao što smo i ti i ja s njima jedno. U njemu su i naš duh i naša duša. U tome jedno smo i ti i ja stalno drukčiji, čas jedno čas drugo. Jer, kad god je čovjek samo jedno, on ne zna tko je, kad god je samo jedno bez drugog, sam, rastavljen, on je nepotpun. Tek kad je jedno s drugim, zna i što je. Ali to jedno, zapravo, i nije moguće iskazati, iako jest i u našemu duhu i u našoj duši, i u njima će živjeti vječno. U jednom je čista ljubav nasuprot okrutnom zlu. Je li ti sad jasno?
– Donekle – promucao je moj otac.
– Još ću ti reći i ovo, zemljače: Kad god imam vremena, pogledam televiziju, pročitam novine. Uvijek isto saznanje: u svim dijelovima svijeta stradaju djeca. Ako im stradalništvo ne donosi rat, bezdušna civilizacija čini im to na drugi način: djeca u Africi, Aziji, Europi, pa i u naprednoj Americi, obavljaju prljave i krvave poslove za odrasle. U mnogim dijelovima svijeta djeca su naši robovi. A ona se zalažu samo za jedno, za ljubav. Vide ono što odrasli ne vide, sve shvaćaju drukčije od odraslih. Mi ih ne razumijemo. Kao da je rat u Bosni i Hrvatskoj u našoj djeci, zapravo, izoštrio čula koja mi, stariji, uopće i nemamo. S njima su nam postala i stranci i vanzemaljci. Je li ti sad jasno?
– Donekle – ponovio je moj otac.
Plotin je ustao i otišao… Još više zbunjen, otac je ostao za stolom nestalog sugovornika dugo, dugo…
… Jedne noći, pijan, pred spavanje, sve je ispričao mojoj majci. Potom je nekoliko puta ponovio: Plotin, Plotin, ali ona je bila zagledana u moj portret na zidu, i, nespremna da se rastane od mene, nije gasila svjetlo u sobi. Očekujući da to učini, on je, potom, sklopljenih očiju, mrmljao sebi u bradu:
– Hoćemo li, ženo, napuštati svoje ja, hoćemo li iz prizemlja svjetla ove sobe na katove mraka? U san ili u prerano buđenje?
Istoga trena majka je ugasila noćnu lampu…
… Ujutro, dok je Gabrijela još spavala, pogleda zaustavljenog na mome portretu u okviru obješenom na suprotnom zidu, s mirisom kave u prostoru kuhinje, moj otac je govorio majci:
– Plotin, Plotin… ma, tko je taj Plotin? Sve mi je to onaj nesretnik lijepo objasnio, a ja opet ne znam. Pun ured knjiga, a ne znam tko je taj pravi filozof Plotin. Mora da ovdje na polici imam i neku filozofsku knjigu.
– Pa zar nisi rekao da je Plotin naš zemljak – opomenula ga je majka sipajući iz džezve kavu u njegovu šalicu.
– Ne mislim ja na tog Plotina, našega zemljaka… Mislim na Plotina koji je našega Krešimira digao iznad njegovoga ja na nekakve katove.
– Znam. Na filozofa.
– Onaj naš iz Orlova ne izgovori mi ni svoje ime, opet mu ne znam ni pravo ime. Susreli smo se u Gradu svega nekoliko puta, napili se nekoliko puta, i to je sve. Stalno mi je u kavani „Dubrovnik“ ponavljao nekakvo ja koje ljude diže na katove… Moram to ispričati i Zvonimiru, čim ga prvi put sretnem u Šomartu… Možda samo on zna kako to jadno ja diže ljude iz prizemlja, ja opet ništa ne shvaćam… Jesam li ti pričao i o tome?
– Ma, pričao si. Bio si pijan, i svašta si pričao. Meni se i plakalo i pričalo.
– I meni se plakalo. I plakao sam. Onaj brat ti je, kaže, baš čestit čovjek, i sjajan pisac… Jesam li ti pričao i o tome?
– Baš si se nalokao. Zar se ne sjećaš što si mi sve pričao?
– Sjećam se da sam svoga brata ovamo pozivao čim se u Sarajevu zakuhalo. Ja hoću ostati s ovim što ovdje pate, meni je s njima mjesto. I vrati se u Sarajevo, a tri i pol godine poslije i ne spomenu mi da je u kavani „Dubrovnik“ bio sa zemljakom Plotinom… Klelija poslala oca i majku u Jeruzalem, da se pridruže sinu, koji se tamo zaputio čim mu je granata uništila dom na Bjelavama, ostala uz muža, a sad će čas u Jeruzalem, čas u Sarajevo. Vrlo lijepo.
Majka je požurila da ga prekori i opomene:
– Šuti, Klelija je mnogo propatila uz Zvonimira, zaslužila je odmor. Pričala mi je kako su mjesecima u Sarajevu bili bez struje, vode, grijanja, telefona, sve vrijeme na prvoj liniji.
– Zato što je moj brat uvijek više cijenio siromaštvo nego bogatstvo, više patnike nego li sretnike – opomenuo je i moj otac moju majku. – Patnju je sam odabrao, kao nadahnuće, u svemu smo drukčiji. Patnja oplemenjuje duh čovjekov, uvijek mi je govorio. Odbio je da s Klelijom pođe s njezinim roditeljima u Jeruzalem, kad ih je tamo pozvao njezin brat, odbio je i da dođe ovamo… Prije rata odbijao je i komuniste što god su mu nudili, jer je bio čvrsto uvjeren da su prema našemu ocu bili nepravedni, mene grdio što sve njihovo prihvaćam. A da nisam, s Klelijom ne bi u Šomartu imao gdje niti prespavati, kao ni mi s njegovim i mojim roditeljima. Eto zašto sam ondje izgradio jednokatnicu. A sad nam je i ona spaljena. Samo sam ispunio obećanje dato ocu kad je došao iz zatvora.
– Kakvo obećanje?
– Da će živjeti u pristojnom domu i tako zaboraviti svoje muke u zatvoru. Da ću biti bogat, je li to grijeh? I Zvonimir je ispunio svoje. Obećao mu je da će opisati njegove patnje, a to je i učinio. Obojica smo sinovi od riječi.
Ušutio je. S Gabrijelina crteža na zidu usmjerio je svoj pogled šalici vrele kave.
– Nekako mirno ovdje, Sofija, kao poslije oluje. Sad kad su bake i djedovi s Marijom i Gustavom u Šomartu, osjećam se u ovoj kući kao poslije oluje.
– Kuća prazna, sobe od tišine zvone – zaključila je majka sa sjetom.
– Što ćemo s praznim sobama, Sofija? Hoćemo li ovdje ostati zauvijek? Hoćemo li našega Krešimira ostaviti u Mirogoju?
– Nego što? Što bismo u Šomartu? Kreši je mjesto s nama. Nama s njim. Kad umrem, neka sam što bliže njegovom grobu… Dotle, prizemlje tebi i tvojim klijentima, na prvom katu prva soba naša, druga Gabrijeli, neka u njoj opet kraljuje dok je s nama. Ako ode u Šomart, mi ćemo se proširiti, a potkrovlje studentima. Podstanarima. Valja nam pomoći naše u Šomartu.
– Ostavi ti mene napola u prizemlju, napola na katu, kao onaj Plotin naše prognane zemljake na Jelačićevom trgu…
– Hajd’ ne pričaj mi više o tome!
I zašutjeli su oboje. U šutnji su dotaknuli samo dno tišine koja je vladala kućom u Dubravi. Otac je progovorio kad je s ulice i u nju ušao rad motora nečijeg automobila u prolazu. Susjedov je u njega na trotoaru preko puta svojim mrtvim farovima gledao poput mrtvaca.
– Prvo odoše Zvonimir i Klelija u Sarajevo, onda Josip, Azra i Danijela u Kanadu, nikako da se naviknem na ovaj mir, Sofija, nikako da se pomirim da našeg Kreše ovdje više nema.
– Ima, stalno mi je u pameti, baš kao da je i živ – rekla je majka sa sjetom. Onda je neko vrijeme dvojila hoće li pred mužem otkriti želju moje sestre. Ipak je rekla:
– Ostat ćeš možda uskoro i bez Gabrijele.
– Pa, već je djevojka, ima nekog momka ovdje… Jednoga dana ću ostati i bez nje, to mi je jasno.
– E, nije to. Združila se s našim župnikom, s fra Andrijom, od njegovog prvog ulaska u našu kuću nakon Krešimirove sahrane.
-To znam. I neka je. Lijepo od njega, a lijepo i od nje. Pronašao u Dubravi svoje župljane, obilazio ih dok je bio ovdje. Dao sam mu našu adresu u Dubravi pred rat, našao i nas ovdje, drag mi je, nije mi nikad bio mrzak… Saznao za Krešinu smrt iz novina, iz rasporeda sahrana, došao na sahranu… Sad je opet u Šomartu.
– U početku mi se činilo da dolazi djedovima i bakama, a, eto, nije… Dogovarao je s Gabrijelom uređenje crkve kad se vrati u Šomart. Čeka da mu se tamo pridruži.
– I to znam… Kad sam prvi put posjetio naš zavičaj, sreo sam ga pred crkvom s prvim povratnicima. Jesam li ti pričao?
– Jesi, pričao si. Sada i tamo vodi „Kruh svetoga Ante”, skuplja po Evropi pomoć za povratnike. To je ono što je osvojilo i našu Gabrijelu.
– Da s njim skuplja pomoć za povratnike… A rekao mi je, kad sam ga u Šomartu sreo, kako bi bilo lijepo da Gabrijela u crkvi nešto naslika kad je obnovi.
– Već mu je obećala naslikati „Put križa“, a onda će, kaže, reći zbogom i nama i svome slikarstvu.
– Pa, zašto sam je, onda, pobogu, uopće školovao? – zakukao je otac.
– Hoće da bude uz djedove i bake, da pomogne i drugim povratnicima. Hoće da se žrtvuje.
– Zašto da se žrtvuje?
– Hoće da se tako iskupi za sve u čemu je griješila prema svome bratu.
Nije mogao da prešuti uvrijeđenost:
– A meni o svemu tome još niti riječ, kao da joj nisam otac.
– Evo, ja ti kažem.
Novim srkom ispraznio je kavu u šalici, htio je da pođe, onda je odustao.
– Nije to isto. Kazati majci, a ne kazati i ocu. Nije to isto.
– O, ime Isusovo! O, majko Božja! O, blažena djevice Marijo! Mislila ti je to, valjda, kazati kasnije.
– Kasnije… Nisam takav odnos uopće zaslužio od svoje kćeri.
– Pa, ti se baš naljutio. Tiho, čovječe, čut će nas, možda je već budna.
– Mogla bi ovdje opet biti kraljevna kao što je u vrijeme gimnazije bila u onoj jednokatnici do tvojih roditelja. Kad smo je zadirkivali da joj je vrijeme udaji. I hoće da nas napusti i ona. Gospođica hoće u Šomart… Pa, neka nas napusti. A taj fra Andrija… Prvo nam je zatrovao sina s onim uprošćavanjem: obični ljudi, blaženi ljudi, sveti ljudi… Ode nam zbog toga na nebo dijete prerano, da što prije postane sveto… Sad nam je zatrovao i kćer s tim žrtvovanjem, s tim iskupljenjem. Križnim putem… Cijeli ovaj naš dosadašnji život je križni put.
Bio je i dalje povrijeđen, a majka sve smirenija.
– Rekla mi je najozbiljnije da će u Šomart. Čim diplomira. Otkad je ostala bez brata, stalno mi ponavlja da mora da se iskupi. Da mora da se žrtvuje. Nije za to naš fra Andrija kriv.
– Onda ćemo ovdje konačno uživati – izgovorio je s ironijom otac, digao se i udaljio se od nje. – U ovoj tišini koja mi zvoni u ušima. Kao smrt našeg djeteta. Odoh ja, ženo, u sudnicu. Boli me glava, mamurluk.
– A ja ću sačekati Gabrijelu da se probudi, pa ćemo svaka na svoju stranu. Ona na Akademiju, ja u Crveni križ – rekla je majka, onda je dodala ono što je u sebi gušila dugo: – Mogao bi me, ako Gabrijela ode u Šomart, opet vratiti u svoj ured, kao svoju tajnicu. Dosta mi je i tog Crvenog križa.
– Pa, valjda ću uskoro i ja završiti sve svoje poslove. I u mirovinu.
– To ti kao meni. Nećeš ti nikad završiti sve svoje poslove.
Otac joj je sa smiješkom ipak obećao:
– Uskoro, ako nas kći napusti, bit ćeš ti meni ovdje i potrebnija nego u Gradu.
Vratio se, poljubio je, i krenuo prema radnom stolu. Kao da se s tim poljupcem oslobodio svoje ljutnje, najednom je njegov glas postao i mekši i topliji. Dok je u tašnu stavljao fascikle, govorio je:
– Ma, taj naš fra Andrija, fra Andrija… Kad sam ga ono na sahrani ugledao, kao da mi je cijeli predratni život Šomarta oživio. Sjetio sam se kako je stalno u našoj kući visio uz moje roditelje, čas kod njih, čas kod tvojih. Kako mi je stalno bilježio one moje noćne ispovijedi u crkvi i kako me je stalno opominjao da mu na njih ne zaboravim opet doći…
– Pa, činio ti je tako velike usluge. Zahvaljujući njemu, bio si i vjernik i komunist istovremeno. A krstio nam je i djecu krišom.
– Ma, jest, ne sporim. Ali, ženo draga, on će nam sada, izgleda, oteti i rođenu kćer, a sinu je utuvio u glavu da je bolje zarana umrijeti časno, nego dugo živjeti nečasno.
– Ništa u tome nema lošeg – rekla mu je majka i otac je zašutio. Bio je premoren samom mišlju da me više nema, nije mogao predugo ostati samo u jednoj temi. Stalno je skakao iz jedne u drugu, pa je tako bilo i toga jutra:
– Znaš što mi je žao… Što s bratom, dok je bio ovdje, nisam stigao čestito ni porazgovarati o svim njegovim mukama u Sarajevu.
– U ime Isusovo, Bartole! Pročitao si valjda onaj njegov dnevnik, kao i svi koji su tada bili u ovoj kući. U njemu je ono glavno iz ratnog Sarajeva.
– Da, ali nismo stigli ni porazgovarati kao braća. Ja prije podne u sudnici na raspravama, on u mome uredu s Krešimirom i „Olimpijom“. Tek s nogu, pričao sam mu o našem pametnom dječačiću, a je li mu što od moje priče ušlo u glavu, ne znam. Ja popodne u uredu, on u redakciji tjednika, ili ovdje s djedovima i bakama. I onaj Plotin! Reče mi da je Zvonimira molio da nešto napiše i o njegovome sinu, ali meni brat ni o tome ni riječi…
– O, majko Božja! O, blažena djevice Marijo! Susretat ćemo se s njim u Šomartu, vikendom. Rekli smo se tamo nalaziti povremeno opet.
Zastao je ispred mog uramljenog portreta na zidu i izgovorio majci:
– Kad god se zagledam u ovaj portret nešto mi zastane u grlu. Ti, tata, nikad nemaš vremena za mene…
– Ovaj me njegov portret uvijek rasplače. Kako li je tek njegovoj sestri. Baš smo ostali bez čudna Božjeg stvora. Ali, valjda je Bogu bio potrebniji, zato nam ga je prerano oduzeo. Bez dijagnoze. Osam godina, dva dana, tri sata, deset minuta.
– Da, toliko je živio. Izračunala je Gabrijela da je toliko živio.
– Kad smo u kapelici otvorili njegov kovčeg da ga posljednji put vidimo, ona je odbila. Željela je, kaže, da ga sačuva u uspomeni živa. Onakvog kakvog ga je prvi put ugledala u našoj kući u Šomartu. Na onome bijelome jastuku, u onoj bijeloj kapici, s plavim očima zaustavljenim na njoj… A meni je pod onim bijelim pokrovom, u kovčegu, sličio na pticu. Kao da će svakog trenutka odletjeti u nebo. I kao da je odletio…
Još dok je majka govorila, sjećajući se mojih posljednjih trenutaka na zemlji, na simsu je kuhinjskog prozora zakljucao golub.
– Pogledaj! – rekla je tiho plašeći se da svojim glasom ne otjera mog bijelog goluba na simsu.
– Sletio je i kad je izdahnuo – podsjetio je otac majku. – Sjećaš li se što nam je ispričala Gabrijela o njegovim posljednjim minutama – šaptao je i otac mojoj majci.
A onda je, uozbiljen, naglo zašutio.
– Bijel kao snijeg – napokon je progovorio s nevjericom. – Bijel, bijel, baš kao snijeg – ponovio je.
– Kad god o njemu pričamo, pratila sam, na simsu je ovaj golub. Bijel kao snijeg.
Otac se od nje udaljio bez riječi.
Opet će plakati, pomislio je iza zatvorenih vrata. Opet će se u moju ženu useliti oluja. Ali, nakon oluje dolazi pročišćenje. I priroda čistije diše nakon oluje, pa će i moja žena, razvijao je svoju misao moj otac napuštajući svoj ured i noseći prema „mercedesu” ispred kuće svoju veliku tašnu. Onda je od te misli pobjegao drugoj: Potkrovlje iznajmiti studentima, nije to uopće loše… Takav je oduvijek bio moj otac. Zanesen koristoljubljem…
… O svojim susretima s Plotinom nikada nije ništa rekao Gabrijeli. Nikada je nije ni upitao je li bio njezin profesor, koliko dugo i u kojem razredu. Plotin. Da, Plotin…
I tako sam umro od žalosti, samoće i srama. U stvari, nisam umro, samo sam svoju zemaljsku energiju prenio u drugi svijet iz kojeg će se širiti mir među ljudima koje je napustilo moje tijelo. Samo sam promijenio energiju jednog života za energiju posve drugog i drugačijeg svijeta…
… Nisam, dakle, umro, samo sam napustio svoje ja, preselio u sjećanje svoga strica, iz ljudskog prizemlja na katove njegova duha. On će u moje ime odlučiti čiji je život bio moj najveći teret s kojim sam otišao u smrt, a prije toga postao pobunjenik. Veliki. Postao duh. Duh drugoga. Postao drugi, koji se ponovno rađa u sjećanjima onih u kojima živi moja žrtva. Živim u sjećanju pisca ove priče. Zahvaljujući njemu postao sam blažen, pridružen svima kojima je zemaljska patnja namijenila grijeh. Koji u svom blaženstvu strpljivo čekaju razumijevanje i potpuni oprost.
Preseljen u njegovo ja, još proučavam i opisujem žive i svoj nastanak među njima. Neka živi, zato, više ne govore da mrtvi ništa ne čuju i ne vide.
To vam govorim kao onaj koji nije živio dugo, ali koji jest bio star, jest svevremen i jest bio vlasnik znanja starog više stoljeća. Jest drugi, ali ne kao susjed, ne kao onaj uz kojega se živi zajedno. Već kao onaj u kojemu živi nešto veliko, vječno, vječnost sama. Čijeg se djela sjećaju drugi kad god pomisle na moje djelo. A moje djelo je moja prerana smrt čiji su uzročnici i žalost i samoća i sram.
Dakle, jesam star čovjek. Vrlo. Koliko i njegova zemlja Bosna i Hercegovina. Star onoliko koliko je staro i njegovo znanje o njoj.
Sve drugo o meni i o sebi kazat će vam onaj čije djelo nastanjujem i dok ležim u Mirogoju. Sam. Bez ikoga svoga iz Šomarta. Posve sam. Opet.
Blažen na zemlji, možda svet i na nebu i na zemlji. Kao čovjek koji se srami onih koji nemaju srama.
I varaju se svi koji misle da je moja tjelesna smrt sa sobom odnijela u grob i sram. I žalost. I samoću. Sram ne stanuje samo u tijelu. Ni žalost. A ni samoća.
I varaju se svi koji misle da sam živio kratko. Živio sam predugo i saznao sam o životu previše. Tako sam vrlo brzo stečenim znanjem o njemu i ljudima i pobijedio smrt. Zato ću i poslije smrti živjeti dugo, dugo. Kao svevremenik. Kao besmrtnik, i osobno i kozmički. Kao univerzalni besmrtnik.