Plimni val

Na povratku iz grada zaustavila nas je policijska blokada.

Stajali su na sjevernome nasipu Odranskoga kanala. Taj kanal, tridesetak metara široka zelena livada, s visokim uzdignutim obalama, teče iza južnih predgrađa. U proljeće i ljeto tu pastiri dovode koze i ovce, a mlade, dugonoge djevojke jašu konje iz obližnje ergele.

Mislio sam da jašu samo dugonoge i mlade. Nakon tri proljeća i tri ljeta shvatio sam kako zbog nečega svaka žena na konju postaje dugonoga i mlada.

Kanal je povezan s rijekom Savom.

Kada rijeka nabuja, prelijeva se u odransko korito i široka zelena ledina pretvara se u bujicu. Da nije tako, Zagreb bi danas ili sutra bio poplavljen.

Policija je blokirala cestu, jer se očekuje plimni val.

Kada naiđe, cesta će biti na dnu bujice, i tako sve dok voda ne prođe.

Na nasipu se čovjek raspravlja s policajcem.

Pokazuje mu kuću s druge strane još uvijek suhog kanala, kaže: Ono je moja kuća, pustite me da prođem!

Policajac je neumoljiv. Ako ga pusti, i drugi će htjeti svojim kućama

Čovjek ljutito, pa očajno širi ruke, i ne zna kamo bi krenuo. Izgubljen stoji i zijeva, kao da će još nešto reći.

Tokom aprila 1992. ljudi koji su živjeli na Grbavici svakog dana dolazili su u grad. Nakon uvida u lične dokumente, patrole na mostovima puštale su ih da prođu. Ostavljali su obitelji i bližnje, strepili da ih pred večer neće pustiti natrag, da će se spustiti blokada, ali svejedno su išli na drugu stranu. Onu koja je bila slobodna, iako se nalazila u obruču. Ljudima izvana nije lako razumjeti.

Drugoga maja blokada se spustila i svatko je ostao na svojoj strani.

Tri i pol godine rijeka je bila granica. Njezino korito usko je kao Odranski kanal. Dublje i šire granice nismo vidjeli.

Čovjek tako stoji i gleda svoju kuću.

Umjesto da izađem iz auta i zagrlim ga, manevriram nasred ceste.

A. i ja vozit ćemo se sedamdesetak zaobilaznih kilometara, gubit ćemo se po drumovima i šumama Banije i Pokuplja, i sretno se dovesti kući.

Bio sam sretan kao rijetko kad, nije mi bilo teško gubiti se po nepoznatim seoskim putevima.

Mislio sam o onome čovjeku, kako je njemu.

Ništa ne tješi kao iluzija da su tvoje muke prošle.

Miljenko Jergović 19. 09. 2010.