Na povratku iz grada zaustavila nas je policijska blokada.
Stajali su na sjevernome nasipu Odranskoga kanala. Taj kanal, tridesetak metara široka zelena livada, s visokim uzdignutim obalama, teče iza južnih predgrađa. U proljeće i ljeto tu pastiri dovode koze i ovce, a mlade, dugonoge djevojke jašu konje iz obližnje ergele.
Mislio sam da jašu samo dugonoge i mlade. Nakon tri proljeća i tri ljeta shvatio sam kako zbog nečega svaka žena na konju postaje dugonoga i mlada.
Kanal je povezan s rijekom Savom.
Kada rijeka nabuja, prelijeva se u odransko korito i široka zelena ledina pretvara se u bujicu. Da nije tako, Zagreb bi danas ili sutra bio poplavljen.
Policija je blokirala cestu, jer se očekuje plimni val.
Kada naiđe, cesta će biti na dnu bujice, i tako sve dok voda ne prođe.
Na nasipu se čovjek raspravlja s policajcem.
Pokazuje mu kuću s druge strane još uvijek suhog kanala, kaže: Ono je moja kuća, pustite me da prođem!
Policajac je neumoljiv. Ako ga pusti, i drugi će htjeti svojim kućama
Čovjek ljutito, pa očajno širi ruke, i ne zna kamo bi krenuo. Izgubljen stoji i zijeva, kao da će još nešto reći.
Tokom aprila 1992. ljudi koji su živjeli na Grbavici svakog dana dolazili su u grad. Nakon uvida u lične dokumente, patrole na mostovima puštale su ih da prođu. Ostavljali su obitelji i bližnje, strepili da ih pred večer neće pustiti natrag, da će se spustiti blokada, ali svejedno su išli na drugu stranu. Onu koja je bila slobodna, iako se nalazila u obruču. Ljudima izvana nije lako razumjeti.
Drugoga maja blokada se spustila i svatko je ostao na svojoj strani.
Tri i pol godine rijeka je bila granica. Njezino korito usko je kao Odranski kanal. Dublje i šire granice nismo vidjeli.
Čovjek tako stoji i gleda svoju kuću.
Umjesto da izađem iz auta i zagrlim ga, manevriram nasred ceste.
A. i ja vozit ćemo se sedamdesetak zaobilaznih kilometara, gubit ćemo se po drumovima i šumama Banije i Pokuplja, i sretno se dovesti kući.
Bio sam sretan kao rijetko kad, nije mi bilo teško gubiti se po nepoznatim seoskim putevima.
Mislio sam o onome čovjeku, kako je njemu.
Ništa ne tješi kao iluzija da su tvoje muke prošle.
Plimni val
Na povratku iz grada zaustavila nas je policijska blokada.
Stajali su na sjevernome nasipu Odranskoga kanala. Taj kanal, tridesetak metara široka zelena livada, s visokim uzdignutim obalama, teče iza južnih predgrađa. U proljeće i ljeto tu pastiri dovode koze i ovce, a mlade, dugonoge djevojke jašu konje iz obližnje ergele.
Mislio sam da jašu samo dugonoge i mlade. Nakon tri proljeća i tri ljeta shvatio sam kako zbog nečega svaka žena na konju postaje dugonoga i mlada.
Kanal je povezan s rijekom Savom.
Kada rijeka nabuja, prelijeva se u odransko korito i široka zelena ledina pretvara se u bujicu. Da nije tako, Zagreb bi danas ili sutra bio poplavljen.
Policija je blokirala cestu, jer se očekuje plimni val.
Kada naiđe, cesta će biti na dnu bujice, i tako sve dok voda ne prođe.
Na nasipu se čovjek raspravlja s policajcem.
Pokazuje mu kuću s druge strane još uvijek suhog kanala, kaže: Ono je moja kuća, pustite me da prođem!
Policajac je neumoljiv. Ako ga pusti, i drugi će htjeti svojim kućama
Čovjek ljutito, pa očajno širi ruke, i ne zna kamo bi krenuo. Izgubljen stoji i zijeva, kao da će još nešto reći.
Tokom aprila 1992. ljudi koji su živjeli na Grbavici svakog dana dolazili su u grad. Nakon uvida u lične dokumente, patrole na mostovima puštale su ih da prođu. Ostavljali su obitelji i bližnje, strepili da ih pred večer neće pustiti natrag, da će se spustiti blokada, ali svejedno su išli na drugu stranu. Onu koja je bila slobodna, iako se nalazila u obruču. Ljudima izvana nije lako razumjeti.
Drugoga maja blokada se spustila i svatko je ostao na svojoj strani.
Tri i pol godine rijeka je bila granica. Njezino korito usko je kao Odranski kanal. Dublje i šire granice nismo vidjeli.
Čovjek tako stoji i gleda svoju kuću.
Umjesto da izađem iz auta i zagrlim ga, manevriram nasred ceste.
A. i ja vozit ćemo se sedamdesetak zaobilaznih kilometara, gubit ćemo se po drumovima i šumama Banije i Pokuplja, i sretno se dovesti kući.
Bio sam sretan kao rijetko kad, nije mi bilo teško gubiti se po nepoznatim seoskim putevima.
Mislio sam o onome čovjeku, kako je njemu.
Ništa ne tješi kao iluzija da su tvoje muke prošle.