Planinara koji je umro tako što je u snu pao s visoke stijene. Liječnici rekli umro od srca. Ali nisu mogli objasniti da mu je od pada u snu slomljena bila sve i jedna kost. Većina kostiju pukla je od pada, takav je to bio san, a od krika kojim je bombe nadglasao dok je padao, polomiše se čekić, nakovanj i stremen, malleus, incus i stapes.
Ali svejedno, nisu ga mogli prežaliti žena, sin i kći, nego su svakoga dana mislili o njemu. Što bi tata sad rekao, što bi sad on učinio, kako bi sad tata sočno opsovao…
A onda neprimjetno, s danima prividnog mira, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, onako kako je ljeto prešlo u jesen, a jesen prelazila u zimu, sve ga je manje bilo među njima. Kad bi ga se i sjetili, nailazio je onako kako pokojnici obično naiđu svojima. Tuga i mrva grizodušja, trebalo bi mu počupati travke oko groba.
Planinar je imao svoj planinarski štap. Odsjekao ga je još kao mladić, od jedne prastare, ali vrlo zdrave ruže. Nemoj to činiti, govorili su mu, grehota je! Nemoj, od zle je kobi! On im se samo nasmijao. Tko još, kad mu je osamnaest, o tome misli. I uvijek bi na planinarenje nosio taj svoj štap od ružina drveta. Možda je baš to što je pamtio priču da je od zle kobi sjeći tako ružu, učinilo da mu štap donese sreću i toliko ga puta sačuva u planini.
Je li u snu imao svoj štap, to ne znamo, jer ne možemo toliko znati o snovima drugih. Ali da jest, zar bi onako užasno iza sna kriknuo da je, kostiju polomljenih od pada, slomio još malleus, incus i stapes?
Čuvali su štap, nisu ga mogli naložiti, pa se na njemu ogrijati, dok god je trajao rat.
A onda je žena upotrijebila štap kao pritku, da se uz nju pruži divlja ruža na njegovu grobu. Druge pritke nije mogla naći, jer su za rata sve drveno, osim štapa, naložili za ogrjev.
Tako je došla jesen, pa je došla i prošla zima, poteklo je vrijeme kada se ne ide po grobljima, jer je hladno i blatno. Čim dođe proljeće i priroda oživi, ljudi kreću na groblja. Obilaze svoje mrtve junake, privijaju se uz njihove grobove, slušaju što će im reći. Tako su došli i njih troje, premda je njihov junak umro u snu, od srca.
A tamo, ona pritka, njegov stari planinarski štap, pustio mladice, pa će skoro i prolistati. Na mladicama kao prsti tek rođenog djeteta, nježne i meke, prve bodlje.
Žena čupka travčice oko groba.
Kći spušta ruku na kameni nadgrobnik s očevim imenom i uklesanim runolistom.
Planinarev štap
Dok god je trajao rat, nisu ga mogli prežaliti.
Planinara koji je umro tako što je u snu pao s visoke stijene. Liječnici rekli umro od srca. Ali nisu mogli objasniti da mu je od pada u snu slomljena bila sve i jedna kost. Većina kostiju pukla je od pada, takav je to bio san, a od krika kojim je bombe nadglasao dok je padao, polomiše se čekić, nakovanj i stremen, malleus, incus i stapes.
Ali svejedno, nisu ga mogli prežaliti žena, sin i kći, nego su svakoga dana mislili o njemu. Što bi tata sad rekao, što bi sad on učinio, kako bi sad tata sočno opsovao…
A onda neprimjetno, s danima prividnog mira, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, onako kako je ljeto prešlo u jesen, a jesen prelazila u zimu, sve ga je manje bilo među njima. Kad bi ga se i sjetili, nailazio je onako kako pokojnici obično naiđu svojima. Tuga i mrva grizodušja, trebalo bi mu počupati travke oko groba.
Planinar je imao svoj planinarski štap. Odsjekao ga je još kao mladić, od jedne prastare, ali vrlo zdrave ruže. Nemoj to činiti, govorili su mu, grehota je! Nemoj, od zle je kobi! On im se samo nasmijao. Tko još, kad mu je osamnaest, o tome misli. I uvijek bi na planinarenje nosio taj svoj štap od ružina drveta. Možda je baš to što je pamtio priču da je od zle kobi sjeći tako ružu, učinilo da mu štap donese sreću i toliko ga puta sačuva u planini.
Je li u snu imao svoj štap, to ne znamo, jer ne možemo toliko znati o snovima drugih. Ali da jest, zar bi onako užasno iza sna kriknuo da je, kostiju polomljenih od pada, slomio još malleus, incus i stapes?
Čuvali su štap, nisu ga mogli naložiti, pa se na njemu ogrijati, dok god je trajao rat.
A onda je žena upotrijebila štap kao pritku, da se uz nju pruži divlja ruža na njegovu grobu. Druge pritke nije mogla naći, jer su za rata sve drveno, osim štapa, naložili za ogrjev.
Tako je došla jesen, pa je došla i prošla zima, poteklo je vrijeme kada se ne ide po grobljima, jer je hladno i blatno. Čim dođe proljeće i priroda oživi, ljudi kreću na groblja. Obilaze svoje mrtve junake, privijaju se uz njihove grobove, slušaju što će im reći. Tako su došli i njih troje, premda je njihov junak umro u snu, od srca.
A tamo, ona pritka, njegov stari planinarski štap, pustio mladice, pa će skoro i prolistati. Na mladicama kao prsti tek rođenog djeteta, nježne i meke, prve bodlje.
Žena čupka travčice oko groba.
Kći spušta ruku na kameni nadgrobnik s očevim imenom i uklesanim runolistom.
Sin okolo gleda.
Ne primjećuju kako počinje rat dviju ruža.