Recital bio kod Kranjčevićeva groba, opisao ga onda Abdulah, zvani Avdo, mladi pjesnik, danas svatko od knjige zna koji. Onomad prisutni bili mnogi, svi još srećom živi. Kazivali stihove. Sve svoje najbolje kazali. Jedni druge hvalili, nije baš bilo druge publike, nije nam do nje ni bilo, bolje nam od nas samih nije ni trebalo, sve se u lijepu riječ u ljepotu u lijepo večer poredalo. I sve bih ja to zaboravio da smo samo tamo bili, nešto rekli, zauvijek se razišli. Ali smo još svi tu, svi pjesnici (jedino ja od toga nisam bio, ama sam s ljubavlju prisustvovao, nisam ni sada odustao), onda jedinstveni, a sada komunjare, jugonostalgičari, balije, četnici, ima ustaša, valjda sam to i ja, plus jedan cionista, nije više s nama. A onomad ni jednom riječju to nije bilo, ni jednom gestom takvi ne bijasmo. To i dalje nismo, tako mislim, samo nas okolnosti takvima čine. Još smo svi mi djeca Kranjčevićeva, različitih nacionalnosti, ali njegovi po poetici. Samo nas oteše od nas samih, udaljiše od naše poetike različite politike. Onda će jednom opet doći čas kada ćemo se oko groba (nekog, nije više važno kojeg) pjesnika okupiti, svi opet ljepoti, smrti i poetici pripadati.
Pjesnički rastanak
Recital bio kod Kranjčevićeva groba, opisao ga onda Abdulah, zvani Avdo, mladi pjesnik, danas svatko od knjige zna koji. Onomad prisutni bili mnogi, svi još srećom živi. Kazivali stihove. Sve svoje najbolje kazali. Jedni druge hvalili, nije baš bilo druge publike, nije nam do nje ni bilo, bolje nam od nas samih nije ni trebalo, sve se u lijepu riječ u ljepotu u lijepo večer poredalo. I sve bih ja to zaboravio da smo samo tamo bili, nešto rekli, zauvijek se razišli. Ali smo još svi tu, svi pjesnici (jedino ja od toga nisam bio, ama sam s ljubavlju prisustvovao, nisam ni sada odustao), onda jedinstveni, a sada komunjare, jugonostalgičari, balije, četnici, ima ustaša, valjda sam to i ja, plus jedan cionista, nije više s nama. A onomad ni jednom riječju to nije bilo, ni jednom gestom takvi ne bijasmo. To i dalje nismo, tako mislim, samo nas okolnosti takvima čine. Još smo svi mi djeca Kranjčevićeva, različitih nacionalnosti, ali njegovi po poetici. Samo nas oteše od nas samih, udaljiše od naše poetike različite politike. Onda će jednom opet doći čas kada ćemo se oko groba (nekog, nije više važno kojeg) pjesnika okupiti, svi opet ljepoti, smrti i poetici pripadati.