Biljke, ozbiljno po prirode nagonu izbijaju kao biljezi stidljivom krunom na lijehi, uzalud jer sve strahom zri i isprsi se mladi cvijet Proljeća odvažni znak Života na vjetru I zapraši ploda trak, A naslućena smrt Biljaka i stradanje zastraši i proljeća let Do ljeta slutnje strah. Ipak će Zlatom jesen da se sjeća i ovog proljeća.
VIRUS
Virus je surov Sitan al’ bitan Ubija i straši Na strahu od smrti Sve stalo u nadi da nas omaši
A Strah je od virusa Mnogo gori Pred njim sve živo Dršće i dvori Virus po svijetu nemilo jaši Panika putnika I bolesnika i prenosnika a neki kažu bura u čaši
Odjednom nevažno naši il’ vaši jer surov je virus ima i mrtvih i straha ukus Virus je svuda kao hokus, možda i pokus.
PRIJE NEGO ŠTO ZASPIM
Sami smo sasvim izgleda u kosmosu da kraja nema, a spasa Svemir je beskraj astralni božanski I to je već raj. A da se sa svim tim beskrajem pomirim strašnim, sam samim u tamnoj noći sramotno je, i pomisliti Da, smisao se sakrio samo u samoći sam I da je Božiji umro sin greškom i nevin za našu krivicu, sram iskupio beskrajnu nadu To ne može biti uzalud, kao lud I kao na križu pred snom mnim prije nego što u astralnom beskraju konačno zaspim
TABUT TEMA
nemoj sad o tome! ne pričaj i ne pitaj, poistiha čovječe! U zalud sve o smrti! jer gora je misao, od nje same te može te bat te teme iz nehata začas stići
A ne može se u zemlju kod živa bića, i ako je mrijet’ nije kopat’, hića.
sve će i onako proći iz ruke u ruku s noge na nogu niz put uz muku, pa u mraka raku.
Bio snužden, il’ osmjehnut, nadahnut, jal’ pognut. Zato dok živiš nemoj klonut!
Na kraju ionako uvijek padneš, samo je to izvjesna tema, Na tabut.
Pjesme iz izolacije
PROLJEĆE U KARANTENI
Biljke, ozbiljno
po prirode nagonu
izbijaju kao biljezi
stidljivom krunom
na lijehi, uzalud
jer sve strahom zri
i isprsi se mladi cvijet
Proljeća odvažni znak
Života na vjetru
I zapraši ploda trak,
A naslućena smrt
Biljaka i stradanje
zastraši i proljeća let
Do ljeta slutnje strah.
Ipak će Zlatom jesen
da se sjeća i ovog proljeća.
VIRUS
Virus je surov
Sitan al’ bitan
Ubija i straši
Na strahu od smrti
Sve stalo u nadi
da nas omaši
A Strah je od virusa
Mnogo gori
Pred njim sve živo
Dršće i dvori
Virus po svijetu
nemilo jaši
Panika putnika
I bolesnika i prenosnika
a neki kažu bura u čaši
Odjednom nevažno
naši il’ vaši
jer surov je virus
ima i mrtvih
i straha ukus
Virus je svuda
kao hokus,
možda i pokus.
PRIJE NEGO ŠTO ZASPIM
Sami smo sasvim
izgleda u kosmosu
da kraja nema, a spasa
Svemir je beskraj
astralni božanski
I to je već raj.
A da se sa svim tim beskrajem
pomirim strašnim, sam
samim u tamnoj noći
sramotno je, i pomisliti
Da, smisao se sakrio
samo u samoći sam
I da je Božiji umro sin
greškom i nevin
za našu krivicu, sram
iskupio beskrajnu nadu
To ne može biti
uzalud, kao lud
I kao na križu
pred snom mnim
prije nego što
u astralnom beskraju
konačno zaspim
TABUT TEMA
nemoj sad o tome!
ne pričaj i ne pitaj,
poistiha čovječe!
U zalud sve o smrti!
jer gora je misao,
od nje same
te može te bat te teme
iz nehata začas stići
A ne može se u zemlju
kod živa bića,
i ako je mrijet’
nije kopat’, hića.
sve će i onako proći
iz ruke u ruku
s noge na nogu
niz put uz muku,
pa u mraka raku.
Bio snužden, il’ osmjehnut,
nadahnut, jal’ pognut.
Zato dok živiš nemoj klonut!
Na kraju ionako uvijek padneš,
samo je to izvjesna tema,
Na tabut.