U predvečerje, ribari na svojim brodicama žure na pučinu. Sa stijena gledam tu tihu smrt što odlazi po srebrna tijela namamljena svjetlom mjeseca na površinu tamne vode, tamo daleko.
Jutro zatiče obalu lišenu zagrljaja valova, sprženu suncem, ogrnutu tek nadom da će se more vratiti. Staklene oči iznemoglih riba na ogoljenom plićaku zure u nešto konačno.
Zagledana u daleku crtu na kojoj se voda spaja s nebom poravnavam vlastito zrno vode kao ona vaga s kapljicom na sredini.
Kuda odlazi more, predvidivo, poslije svake plime? Što radi na toj drugoj strani svijeta daleko od okamenjenih ruku zakopanih u skelete napuštenih školjki.
Moja je oseka skidanje haljine sa zamamnog tijela ljubavi, jutro u kome užasnuta morska bića prevarena slatkim pjevom mjeseca prilaze suviše blizu svojoj smrti.
Možda će se more vratiti Možda jednom neće. Možda ćeš se vratiti Možda jednom nećeš. U mom je oku jedan zgrčeni otok, na otoku ona kap koja ne smije zalutati dalje od sredine, ne smije prevagnuti u mrak.
Zato, tek da bih ušutkala čekanje, pitam se opet i opet, kuda odlazi more, i držim se za tu kap u kojoj se lako utopiti. Jedan pogrešan uzdah, preteška misao… Kuda i zašto odlazi i vraća se, vraća li se?
Pjesma ribareve žene
U predvečerje,
ribari na svojim brodicama žure na pučinu.
Sa stijena gledam tu tihu smrt
što odlazi po srebrna tijela namamljena svjetlom mjeseca
na površinu tamne vode, tamo daleko.
Jutro zatiče obalu lišenu zagrljaja valova,
sprženu suncem,
ogrnutu tek nadom da će se more vratiti.
Staklene oči iznemoglih riba na ogoljenom plićaku
zure u nešto konačno.
Zagledana u daleku crtu
na kojoj se voda spaja s nebom
poravnavam vlastito zrno vode
kao ona vaga s kapljicom na sredini.
Kuda odlazi more, predvidivo, poslije svake plime?
Što radi na toj drugoj strani svijeta
daleko od okamenjenih ruku
zakopanih u skelete napuštenih školjki.
Moja je oseka skidanje haljine
sa zamamnog tijela ljubavi,
jutro u kome užasnuta morska bića
prevarena slatkim pjevom mjeseca
prilaze suviše blizu svojoj smrti.
Možda će se more vratiti
Možda jednom neće.
Možda ćeš se vratiti
Možda jednom nećeš.
U mom je oku jedan zgrčeni otok,
na otoku ona kap koja ne smije zalutati dalje od sredine,
ne smije prevagnuti u mrak.
Zato, tek da bih ušutkala čekanje,
pitam se opet i opet, kuda odlazi more,
i držim se za tu kap u kojoj se lako utopiti.
Jedan pogrešan uzdah, preteška misao…
Kuda i zašto odlazi i vraća se,
vraća li se?