Odrastao sam bez oca. Već prva riječ u ovoj kratkoj rečenici je dvostruka, pokazuje nešto što je svršeno i o čemu sada pišem, ali i vrijeme dok je to stasavalo, stvaralo se, gnijezdilo u meni, tražilo mjesto gdje će ostati i sa koga će zračiti. Iz tog jezgra, tog gnijezda nepostojećih slika o ocu nastaće i moje pjesma „Otac“. Majka je bila prenosilac tih slika, stvaralac atmosfere čekanja i neizvjesnosti, nade i praznne koja je govorila o vremenu što se gomila, ali ne donosi nikakav odgovor na pitanje: Gdje je otac?! Naravno, u svemu tome ima stalnih pitanja, stalnih dilema.
Oko mene odrastala su mnogo djeca bez očeva. Nisam se pitao šta je s njihovim očevima, gdje su nestali, kuda su otišli, u kojoj su vojsci bili. Izgledali smo kao ulični psi, krdo s predvodnikom, ali bez ikakve organizacije i sistema. Imali smo neko svoje dvorište, ali više smo voljeli tu ulicu, jedino mjesto odrastanja, naše grube igre kauboja i indijanaca, nego dvorište i kuću u kojoj osim majke i poneko babe nema one ključne ličnosti za dječaka, nema oca. Ima samo majčin pogled, cigareta u ruci ili na usnama, ima samo, ponekad, njen razgovor s nekim ljudih koji su negdje vidjeli oca, koji je otišao s nekim, nekuda, odakle se išlo dalje, sa Kozare prema Grmeču i potom Hercegovini. Ti su ljudi u kuću navraćali usput, iduće ko zna odakle, odlazeći ko zna gdje. Često je napolju padala kiša, ili je bio snijeg, pa su se grijali kraj peći, jeli ako su bili gladni. Ali, do mene su dopirale riječi, prvo majčine, pretihe, potom njihove, neodređene i grube, kao nevidljiva opasnost u snu koja ipak nije opasnost nego samo neizvjesnost. Probudiću se ako spavam, ponovo će svanuti dan bez oca, ali s drugarima koji me čekaju. Neću biti u paklu Kozare, nego negdje na preriji, sa indijancima.
Stalno mi se ponavljala nepostojeća slika: Otac stoji sa majkom na Paležu, gleda s njom mitskog pjesnika Skendera, lijepog kao anđeo, slušaju njegovu takođe mitsku pjesmu, koja ih diže iz potpunog potonuća. Tu su ponovo postali borci, a ne razbijena gomila koja više ne zna ni kuda bi, ni s kim bi. Samo skupa mogu živjeti, samo kao partizani mogu imati budućnost, makar i poginuli. Časnije je poginuti nego klonuti i kriti se kao lopov, kao prokazani hajduk.
Svaka riječ u mojoj pjesmi tu je nalazila svoj začetak, svoje rođenje. Naizgled sve sam ja te riječi znao, ali u pjesmi, slijedeći san, slijedeći majčino lice, njene pokrete, njenu škrtu priču o ocu, samo na taj način mogle su se i one same održati u životu. Poput partizana u stroju na kozarskom Paležu i moje su riječi imale svoj Palež, svoj „humus“, svoje rođenje. One same kao da su prošle svoje čistilište da bi se našle u novom biću, u svojoj istini, svome stvarnom životu.
OTAC
Moj otac je bio mrak,
riječi u mraku, klupko sna.
Po danu nije ga bilo,
možda tek pogled neki,
možda tek umor ponekad.
Moj otac je bio priča
uvijek drukčijeg kraja.
Zrna graha na crnom stolu,
glas tavana pred spavanje:
Ko groba nema, živ je!
Moj otac je bio uspavanka
crepovima na srušenoj kući.
Majka ga je prenosila,
Od stola do kreveta,
od svog srca do mog srca.
Pjesma “Otac”
Odrastao sam bez oca. Već prva riječ u ovoj kratkoj rečenici je dvostruka, pokazuje nešto što je svršeno i o čemu sada pišem, ali i vrijeme dok je to stasavalo, stvaralo se, gnijezdilo u meni, tražilo mjesto gdje će ostati i sa koga će zračiti. Iz tog jezgra, tog gnijezda nepostojećih slika o ocu nastaće i moje pjesma „Otac“. Majka je bila prenosilac tih slika, stvaralac atmosfere čekanja i neizvjesnosti, nade i praznne koja je govorila o vremenu što se gomila, ali ne donosi nikakav odgovor na pitanje: Gdje je otac?! Naravno, u svemu tome ima stalnih pitanja, stalnih dilema.
Oko mene odrastala su mnogo djeca bez očeva. Nisam se pitao šta je s njihovim očevima, gdje su nestali, kuda su otišli, u kojoj su vojsci bili. Izgledali smo kao ulični psi, krdo s predvodnikom, ali bez ikakve organizacije i sistema. Imali smo neko svoje dvorište, ali više smo voljeli tu ulicu, jedino mjesto odrastanja, naše grube igre kauboja i indijanaca, nego dvorište i kuću u kojoj osim majke i poneko babe nema one ključne ličnosti za dječaka, nema oca. Ima samo majčin pogled, cigareta u ruci ili na usnama, ima samo, ponekad, njen razgovor s nekim ljudih koji su negdje vidjeli oca, koji je otišao s nekim, nekuda, odakle se išlo dalje, sa Kozare prema Grmeču i potom Hercegovini. Ti su ljudi u kuću navraćali usput, iduće ko zna odakle, odlazeći ko zna gdje. Često je napolju padala kiša, ili je bio snijeg, pa su se grijali kraj peći, jeli ako su bili gladni. Ali, do mene su dopirale riječi, prvo majčine, pretihe, potom njihove, neodređene i grube, kao nevidljiva opasnost u snu koja ipak nije opasnost nego samo neizvjesnost. Probudiću se ako spavam, ponovo će svanuti dan bez oca, ali s drugarima koji me čekaju. Neću biti u paklu Kozare, nego negdje na preriji, sa indijancima.
Stalno mi se ponavljala nepostojeća slika: Otac stoji sa majkom na Paležu, gleda s njom mitskog pjesnika Skendera, lijepog kao anđeo, slušaju njegovu takođe mitsku pjesmu, koja ih diže iz potpunog potonuća. Tu su ponovo postali borci, a ne razbijena gomila koja više ne zna ni kuda bi, ni s kim bi. Samo skupa mogu živjeti, samo kao partizani mogu imati budućnost, makar i poginuli. Časnije je poginuti nego klonuti i kriti se kao lopov, kao prokazani hajduk.
Svaka riječ u mojoj pjesmi tu je nalazila svoj začetak, svoje rođenje. Naizgled sve sam ja te riječi znao, ali u pjesmi, slijedeći san, slijedeći majčino lice, njene pokrete, njenu škrtu priču o ocu, samo na taj način mogle su se i one same održati u životu. Poput partizana u stroju na kozarskom Paležu i moje su riječi imale svoj Palež, svoj „humus“, svoje rođenje. One same kao da su prošle svoje čistilište da bi se našle u novom biću, u svojoj istini, svome stvarnom životu.
OTAC
Moj otac je bio mrak,
riječi u mraku, klupko sna.
Po danu nije ga bilo,
možda tek pogled neki,
možda tek umor ponekad.
Moj otac je bio priča
uvijek drukčijeg kraja.
Zrna graha na crnom stolu,
glas tavana pred spavanje:
Ko groba nema, živ je!
Moj otac je bio uspavanka
crepovima na srušenoj kući.
Majka ga je prenosila,
Od stola do kreveta,
od svog srca do mog srca.