Pjesma Nane Mazutha

Preobraženje

Ja Teodor Mazuth, sitan ljudski crv
molim vas, gospodine načelniče
ovoga ukletog, kalnog grada
da mimo svake krivnje naše
koju u svoje ime priznajem
ako to moje priznanje vaš visoki
ne vrijeđa naslov, kao dragog vas Boga
molim da oslobodite zatočenja
mog sina Simeona Mazutha
koji već sedmicu treću u tamnicama vašim
časnim leži, po krivnji i zasluzi
o kojoj ne znamo ništa, ni ja, ni žena moja
Katarina, rođena Ilijić, ni kćeri naše
Aleksandra i Marija, ali ne sumnjamo
jer sumnja je grijeh, da je Simeon naš
kriv, i da je po pravdi svakoj, ljudskoj i Božjoj
odveden i zatočen, tako da za njega
ne znamo ništa, ni je li živ, je li gladan
i je li mu, sinu našem i bratu, noću hladno
kad stisne mraz i ledi se voda u bunarima
i lijepi se teletu njuška, čim dodirne željeznu
na vratima alku, i tele u noć muče i beuče
tako da pomišljamo tada, pa tako i vama sada
tu misao sitnu ponizno šaljemo: je li zima
Simeonu našem, u ove noći zimske, i je li krivnja
njegova od zime veća, ili je po milosti vašoj
beskonačnoj, u tamnici dobio deku jednu
sivu vojničku

Ja Teodor Mazuth, uludo rasuta ljudska ikra i ništa
za sina svoga Simeona, pun straha smrtnog i strepnje
pitam, i molim, kao što moli pahulja snježna
u beznačajnosti posvemašnjoj svojoj, da od nekoga
po milosti vašoj beskrajnoj, skori dobijem odgovor
Od trešnjina stabla, čije grane u prozore odaja vaših
svu noć kuckaju, kao da to Simeon noktima modrim
pod ledom dunavskim smjerno zove: oca, mater
i obje sestre svoje, a mi ga ne čujemo, jer gluhe su
noći naše, i sitna je pamet za mudrost svu ovoga
vremena strašnog. Od kante za smeće, pred dvorima
vašim slavnim, iz koje iskoči mačor crni, kao mračna
slutnja i praznovjerice grijeh, od kante za smeće
od mačora crnog, nadam se odgovoru milosti vaše:
je li živ, je li gladan, je li mu noćas hladno?
Od cigli i žbuke, od boje žute kao žut seljački sir
od opeka, oluka i od gromobrana na kući dobrote vaše
ja odgovor čekam, i ne dočekam li ga, ponizan ostat ću
jednako, zahvalan kao da ste mi milošću svojom
stotinu porodili sinova, a ne odveli ovoga jedinog

Ja Teodor Mazuth, od straha sam stvoren i blata
ja pjena sam mokraće vaše prve, kada se iz postelje
dižete jutrom, sa mišlju o dobru za svijet cio
ja ništa sam i okrugla nula, sve moje i roda moga
u naprstak jedan stane, u naprstku za prst još ostane mjesta
ja sam evolucijska greška, Gospodina Boga
nedostojna šala, na kraju rečenice utisnuta tačka
koja se pobunila i probila tanak pelir postojanja
Kaznite me za pobunu moju, ali oslobodite sina mog
Simeona, podarite život dječaku, neka se kreće svijetom
kao spomenik od vode načinjen, što tvrđi je
od kamena svakog i bronce, podarite mu po milosti vašoj
i ne dajte da hladno mu bude, gladan da bude i da ga nema
Vas, gospodine načelniče molim, ja, vrh čiode u ćilimu zagubljen
okrugla grešna rupica, na pustoj bjelini papira

Ja Teodor Mazuth, ruševina ljudska među ruševinama
ovoga grada, što ga slavna vojska vaša u jednom osvoji jurišu
vas preklinjem gospodine načelniče da od sebe date glasa
ako je kriv, sin moj Simeon, recite kriv je, i sudite mu po pravdi
ako je nevin, pustite ga neka ide kući, pa gdjegod zatim
u životu krene, širit će vijest o pravednosti kojom mu suđeno bi
Uškopljen velikom milošću vašom, sin moj Simeon
bit će vam sluga vjeran, vjerniji od naroda cijeloga svog
koji vam služi i svim glasom vas hvali, otkad ga porobiste
otkad razoriste domove naše i crkve, otkad nas ostaviste
na ledini ovoj beskrajnoj pustoj. Samo nam je zemlja
pod nogama, i sivo nebo nad glavom, pa zagledani u
to prostranstvo, u taj niski od oblaka strop, hvalimo vas
i vojsku vašu plemenitu što na vrijeme ubiste Boga u nama
te se ne stigosmo uzoholiti, ali hvala je ova malo i ništa
kakva će biti hvala sina moga Simeona, kada ga iz tamnica
pustite svojih. Na slobodi on zauvijek bit će
vaš samo vjeran sluga i rab, trepavica mudroga oka
brana pred graškama znoja u vrele ljetne dane

Ja, Teodor Mazuth, očajan otac, akoprem seljak
krvi slabe i nikakva roda, odvažih se, po cijenu života
svojega, jer život mi više ne znači mnogo, da upitam gospodine
visoko načelstvo vaše, i lično vas, muža i dobroga oca
kako čuh, čak sedmero zlatne djece, za sina mog
što ga odvedoše, iz postelje ukraše, vojnici vaši
i od toga prođe već sedmice dvije i četiri duga dana pride
a da ni meni, ni materi njegovoj Katarini
ni sestricama Aleksandri i Mariji, ne javi nitko ništa
A red bi bio da znamo je li kriv, i ako jest, za šta ga krivi
pravednost velika vaša, po kojem zakonu, da prostite
i paragrafu kojem. Jer Simeon je, od tri vola, Bogu hvala, jači
izdržati može svašta, ali zima ova i led, u božićno doba
naravan sasvim, njemu zlo čine, kao i svakome drugom
živom stvoru. Stoga vas molim, lično vas i načelstvo
visoko vaše, da mi što prije istinu kažete: je li živ
sin moj Simeon, ako jest, što vam je kriv
i je li krivnja njegova od zime ove i leda
strašnija i veća, pa da ga u tamnici držite toliko dugo

Ja, Teodor Mazuth, ratar koji sadi krompir među ruševinama
ovoga grada, i napasa ovce svoje, tamo gdje nekad bješe
kazalište kraljevsko slavno, onaj od kojeg načiniste
domalo građanina i odmalo seljaka, podrijetla neznatnog
za kriterije visoke vaše, upućujem pismo ovo vama
predstavniku okupacijske vlasti, i u njem pitanje samo jedno
što učiniste sa sinom mojim Simeonom, kojega odvedoste
u jutro rano, iz ruševine u kojoj živje, skupa s materom svojom
sa sestrice dvije i sa mnom, i sva krivnja njegova u onome
mogla je biti što usnio je prethodnu noć, jer učinio on ništa nije
do li onoga što čovjek u snu činiti stiže. Neka vam bude
čast svaka i slava, neka se do kraja pamti svijeta, da ste u gradu
koji razoriste svojski, i u kojem ne osta ništa što bilo bi
ljudskosti i kulture neke, potvrda, dokaz i trag, krenuli po snovima
vršljati revno, ne bi li i u njima, bit će, razrušili sve
što još srušeno nije. Sad pošteno bilo bi, s nadleštva vašega slavnog
da odgovorite meni, ocu sanjača grešnog, što li odsanja
da ga odvedoste u ledenu zoru, od čega prođoše sedmice dvije
i peti dan dugi, povrh i pride

Ja Teodor Mazuth, otac Simeonov
ne pitam za sina svoga, nego vam
i svoj život nudim, vjerujući da ste
već uzeli njegov, i znajući da vam je
to malo. Ali vam kažem i to: kada
odvedete, poubijate, umorite sve
sinove i očeve, sve matere i sestre
i Katu, mater Simeonovu, i sestre mu
dvije, Aleksandru i Mariju, kad
sve što još i danas živi mrtvo bude
na zemlji ovoj, među ruševinama ovim
gdje više ni ovce moje neće pasti
tu više neće biti straha, jer srca neće biti
da vas se zemlja srcem plaši
Progutat će vas ona, gospodine moj
prugutati, izjest će vas njezin mir

Miljenko Jergović 10. 10. 2011.