Pjesma iz kraja

I

S prvim smo zračkom svjetla vidjeli sve,
a sve, to je uvijek već i više od svega.
Ne može se ni govoriti ni ćutati o tom,
a kao da progovorili smo i zaćutali od tog.
O tome dugo vedro ćuti, pa zapjevuši
neki bog, jezikom svojim crvenim kao krov,
i gunđa neki đavo jezika dugog, račvastog,
mrsi da sve je već uvijek i samo ništa.
S prvim smo udisajem udahnuli i prvi izdisaj,
puninu i prazninu, sitost i glad, s prvim smo dahom
udahnuli plač i nadahnuće – zbog čega cijelim bićem
digosmo dreku, da i ćutimo ko zaliveni cijelim bićem
o tom, o čemu mučimo mrtvim mukom, da i pjevamo
naglas, tiho i u sebi, u sva tri lica o tom.
Ako nam jezik i jeste, pjesma nam nije način
da otkrijemo nego da sačuvamo tajnu o tom.

II

Svaki je prizor sveukupnosti zor: naš kraj,
naš komad zemlje pod otvorenim nebom,
opelješen, opustošen do temelja, do biljega
onog u kamenoj bašti, prvog do srušene grobljanske
kapije, još nam je zavičaj, ovo zgarište, dim
bez slemena, kuća sa zidovima od poluriječi
još nam je prag i popret, naš prvi svijet
i ognjište: naš dom u cvijeću, u blagoj padini,
u travi i žalfiji, gdje smo učili pjevati
čim smo počeli sricati, moja kolijevka
i bešika, zipka i kinderbet, tvojih stotinu ruku
i tvojih dlanova topli hljebovi, naših prozora
beskrajni, našeg podruma plitki, našeg tavana
niski, donji i gornji svjetovi, smušeni kućni
duhovi, bijele golubice i vrapci, more golubova
na česmi od kamena i srebra, onaj vuk pitomi,
toplo, kratko i dugo dahtanje načuljenog povjerenja,
mahanje našim repom kraj drvene ograde i kapije,
i stablo jabuke u cvatu o čiju si najsnažniju granu
okačila ljuljačku za anđela, starmalog vraga svog,
ljuljala ga mekim vrškom, jagodicom kažiprsta sto i
prve ruke i pjevala: “Jutros mi je ruža procvjetala …”

III

Nekoć sam se, ovdje, bez predaha njihao u igri,
u poletnoj, u radosnoj suvislosti, u prisnoj
prekomjernosti svijeta. Udahnem, izdahnem,
koraknem korak – dva unazad i već letim
s kraja sa kojeg se vidi samo zemlja na kraj
sa kojeg se vidi samo nebo. S kraja na kraj
po cio bogovetni dan. Kao o praznom nebu,
danas ovisim o drhtavom srcu
same stvari, pokidanom u apeksu, o suvoj grani,
o muklom bilu. Njišem se u krilu tvoje prigušene
pjesme, toplom još; lelujam se u mirisu one ruže
i učim se odsutnosti. Pjevuši mi o stablu jabuke
posječene kad ono novi vlasnici dograđivali su
čardak. Pjeva mi o drvetu i svedržitelju; odjednom
o svemu. O svemu, i o zelenoj, o zabijeljeloj, o okorjeloj,
o okomitoj šutnji, o uzvišenoj pokornosti,
vjernosti dubini, vjernosti visini,
svjetlosti i mraku; o tankom drvcetu
poezije. Pjeva mi, tjera mi govor da raste
u korijen, ne da bi ponirao dublje od svojih
riječi, ne da bi se razgranavao i pod zemljom,
da bi što duže hranio svoju krošnju, svoje deblo,
da bi cvjetao i donosio plod; ne da bi i sam postao
drvo (ni jabuka, ni ruža, ni olovka i bijeli papir
po kojem nečujan glas traži svoj trag, nalazi spas
u izgaranju), već da ne bi, dok mi nijemimo, dok se bližimo
muku ugaraka i pepela, vrludao uokolo i zvrljao sam, šupalj
i prazan kao ova, u korov zarasla, crvotočna kućica za psa.

Milan Garić 08. 12. 2020.